Najizraženija osobina radijskog prostora u Velikoj Britaniji je slabost komercijalnog radija. Glavni razlog tome je popularnost stanica Britanske korporacije za emitiranje, BBC-a. BBC-ove stanice devedesetih su godina držale gotovo 60% ukupnog radijskog slušateljstva. Dominantni položaj BBC-a traje već gotovo osamdeset godina. Proizvođači radio-prijemnika dvadesetih godina prošlog stoljeća osnovali su BBC kao monopolista u području emitiranja. No, pod pritiskom vlasnika novinskih kuća, britanska vlada donosi odluku da se radijsko emitiranje ne smije financirati od oglašavanja. Umjesto toga, svim vlasnicima radio-prijemnika nametnute su dažbine na ime ovlaštenja za slušanje programa, a tim novcem plaćale bi se usluge BBC-a. No, mnogi političari usprotivili su se tome da država ubire novac za privatnu tvrtku pa se tadašnja konzervativna vlada odlučila za nacionalizaciju BBC-a.
Bez konkurencije i sa sigurnom potporom, BBC je u usporedbi sa stranim stanicama koje su se financirale oglašavanjem bio distanciran od preferencija svojih slušatelja. Smisao BBC-a, dakle, nije bio maksimiziranje broja slušatelja – njegovi su ciljevi bili politički i kulturni. Nadalje, John Reith, prvi generalni direktor BBC-a, izradu programa centralizirao je u Londonu te se pod njegovim nadzorom radijsko emitiranje koristilo da se kultura jugoistočne Engleske nametne ostatku Britanije. Takozvani ‘BBC engleski’, primjerice, nastao je na temelju dijalekta Londona i njegove okolice. Na rasporedu emitiranja BBC-a bilo je mnogo različitih emisija koje su pokrivale različite ukuse društvenih klasa. No, ‘jeftinu i laganu’ glazbu, kako ju je nazivao, Reith je ponudio samo zato da potakne ljude iz radničke klase da slušaju radio. Kad se novi slušatelji jednom uključe, vjerovao je Reith, moći će ih se ponukati da počnu cijeniti ‘dobru glazbu’, i to tako što će u program ubacivati koncerte klasične glazbe. Radijsko će emitiranje na kraju, nadao se Reith, ujediniti britansku naciju oko zajedničkog načina govora, muzičkog ukusa i političkih stavova; ‘i u salonima i u kućercima’, pisao je, ‘slatko će odzvanjati ista glazba’.
BBC je od Reithova doba prerastao u najveću korporaciju za elektroničke medije u Velikoj Britaniji. No, u središtu BBC-ove djelatnosti umjesto radijskog emitiranja sada su dva televizijska kanala. Osamdesetih godina samo je trećina ukupnih rashoda BBC-a potrošena na radio. Međutim, BBC i dalje ostaje dominantnom tvrtkom u tom sektoru. Korporacija kontrolira pet nacionalnih mreža, regionalne stanice, kao i 38 lokalnih stanica. Nacionalna mreža dijeli se na pet specijaliziranih programa: Prvi program emitira popularnu glazbu i program za mlade; Drugi program zabavnu i nostalgičarsku glazbu; Treći program klasičnu glazbu; Četvrti program novosti te dramski i govorni program, takozvane ‘pametne sadržaje’; Peti program emitira obrazovne i sportske emisije te program za mlađu i široku publiku.
Tim petorima programima BBC nudi izbor emisija za slušatelje svih dobi i klasa. Nacionalne mreže ciljaju na posebne demografske skupine. Dok se na Trećem programu daje glazba za bogatije i starije slušatelje, Prvi program emitira ploče koje vole siromašniji i mlađi. Tijekom više desetljeća emitiranja, BBC je stvorio vlastiti stil javnog radija. Kao i u Reithovo vrijeme, korporacija pokušava ponuditi ‘univerzalnu uslugu’ za sve britanske slušatelje. No, umjesto da na istom programu ponudi kombinaciju emisija za sve tipove slušatelja, BBC danas proizvodi cijelu paletu specijaliziranih programa koji pokrivaju različite skupine slušatelja, određene dobnim i klasnim razlikama u britanskom društvu. Osim toga, korporacija s godinama nije prestala biti pristrana visokoj kulturi. Treći program ima tek petinu slušatelja Prvog programa, ali prima dvostruko više sredstava.
Za razliku od drugih zemalja Evropske zajednice, u Velikoj Britaniji ima malo političkih piratskih radio stanica. Glavne piratske stanice pridobile su svoje mnogobrojne slušatelja emitiranjem crnačke plesne muzike. Ranih osamdesetih godina ta je glazba bila uglavnom afroameričkog podrijetla. Međutim, posljednjih nekoliko godina pirati su pomogli u popularizaciji britanske i evropske plesne glazbe. Od dolaska afrokaripskih useljenika pedesetih godina, britanska popularna muzika evoluirala je nizom križanja crnačkih i bjelačkih utjecaja.
Štoviše, prema Gilroyu i Bourdieuu, zbog ‘morbidnosti engleske kulture’, veliki dio britanske radničke klase prihvatio je crnačke muzičke stilove kao vlastito razlikovno obilježje. U britanskim klubovima kasnih osamdesetih dominantni zvuk postaje house. Kako i u prijašnjim slučajevima, desničarske su se novine okomile na house jer potiče seksualni i kemijski hedonizam. Mlade su radnike opet optužili da ih više zanimaju kratkoročni užici nego dugoročne obaveze. No, house nije bio jednostavno moralna panika. Novi muzički stil stvorila je dostupnost jeftine kompjutorske tehnike, kao što su primjerice sampleri i MIDI uređaji. To dijelom objašnjava dugoročni prelazak popularne glazbe s izvedbe uživo na studijsku produkciju i rad DJ-a. Kao i kod radio odašiljača, jeftina mikroelektronika dramatično je snizila cijenu kompjutorske i studijske tehnike. Taj pad cijena elektroničkih instrumenata potaknuo je više ljudi da stvaraju vlastite snimke, a ti novi glazbenici prepustili su popularizaciju svojih radova piratskim stanicama. Veći dio house glazbe, primjerice, uključen je na ljestvice BBC-a i komercijalnih radio stanica tek kad su postale hitovi na piratskim stanicama. Za razliku od popularne predodžbe radija kao niske tehnologije, i hardver i softver koji koriste pirati je vrhunska nova mikroelektronička tehnika.
U jednom tjednu ljeta 1989. godine u Londonu je emitiralo trideset i pet piratskih stanica, osam od njih u stereo tehnici. Krajem osamdesetih godina postalo je vrlo jeftino složiti neovlaštenu radio stanicu. Na primjer, Centreforce, londonska piratska stanica koja pušta house, počela je emitirati za samo 1300 funti. Širenju pirata ispriječile su se samo konfiskacije ilegalnih odašiljača. No, što odašiljači postaju jeftiniji, to policijski nadzor nad radijskim spektrom postaje skuplji. Britanske inspekcijske službe između 1985. i 1988. utrošile su dva milijuna funti na provođenje zakona o telekomunikacijama.
Krajem osamdesetih postalo je očito da su napori državnih inspekcija osuđeni na propast. Pirati zarađuju dovoljno novca od oglašavanja i klubova da pokriju troškove konfisciranih odašiljača. Nemogućnost provođenja zabrane korištenja neovlaštenih odašiljača tako je stvorila jedan oblik radikalne deregulacije. Iako inspekcije uspijevaju skinuti pojedine pirate iz etera, njihovo mjesto ubrzo zauzimaju nove ilegalne stanice. Štoviše, stalna prisutnost pirata stvorila je pritisak na legalne stanice da počnu puštati crnu glazbu. U jednom istraživanju radijskog slušateljstva u Londonu, primjerice, pokazalo se da gotovo polovica Afrokaribljana redovito sluša piratske stanice. Tako je država bila prisiljena priznati da popularnost pirata jasno ukazuje na potrebu za širim dijapazonom radijskih programa.
Kao i u drugim zemljama Evropske unije, pritisak na širenje komercijalnog radijskog emitiranja u Velikoj Britaniji ne potječe samo od piratskih stanica. Osamdesetih godina medijske korporacije i reklamne agencije lobirale su za deregulaciju radijskog emitiranja. Glavnu ulogu u toj kampanju imao je Institut za oglašavanje, IPA. Prema njegovom mišljenju, postoji potreba za brzim porastom broja lokalnih komercijalnih stanica, ali i za licenciranjem nacionalnih komercijalnih radio stanica. U postojećem sustavu djeluje jedanaest regionalnih konglomerata lokalnih komercijalnih stanica, okupljenih zato da se slabije članice komercijalnog sustava spase od bankrota. Prema IPA-u, taj proces koncentracije treba nastaviti i proširiti na nacionalne mreže. Stvaranje novih nacionalnih i lokalnih komercijalnih stanica trebalo je stvoriti ‘kritičnu masu’ slušatelja komercijalnog radija u interesu reklamnih agencija: veće mogućnosti za izbor programa sustavu komercijalnog radija omogućuju porast broja slušatelja. Zbog toga bi se trebao značajno povećati iznos koji se troši na radijsko oglašavanje. Prema IPA-u, značajni porast broja slušalaca komercijalnih radio stanica udvostručio bi postotak ukupnih prihoda od oglašavanja tog sektora masovnih medija. Za mnoge komercijalne radio stanice, veliko povećanje udjela u novcu od oglašavanja za radio jedino je jamstvo dugoročnog financijskog uspjeha.
Tadašnja konzervativna vlada u licenciranju više komercijalnih stanica vidjela je i rješenje za neuspjeh u provođenju zakona protiv ilegalnog emitiranja. Ako se prazne frekvencije popune legalnim programima, radijsko piratstvo postalo bi tehnički neizvedivo. Na primjer, nacionalne komercijalne stanice koje emitiraju na FM-u zauzele bi mnoge frekvencije diljem zemlje i tako izbacile mnoge lokalne stanice iz etera. Osim toga, legalizacija piratskih radija dramatično povećava troškove rada stanice. Dok su izvan zakona, pirati ne plaćaju autorska prava, najamnine i druga davanja. Čak i uz blaže zakone, bilo bi mnogo skuplje voditi legalnu lokalnu stanicu nego raditi kao pirat. Ta je financijska barijera još mnogo veća za nacionalne komercijalne stanice. Prema britanskom Zakonu o telekomunikacijama iz 1990., vlasnik komercijalne nacionalne licence mora biti dovoljno bogat ne samo da izgradi mrežu odašiljača diljem zemlje, nego i da se na aukciji nadmeće za dobivanje franšize. Na prvom takvom natječaju licencu je prvo dobila stanica Showtime. No, kad nisu uspjeli prikupiti dovoljno novca, licenca se prenijela na stanicu Classic FM, koja je imala traženi iznos. Unatoč toj drami, sustav aukcija uspješno je ograničio dobivanje franšiza nacionalnih komercijalnih stanica na tvrtke koje financiraju velike novčarske ustanove.
Dovoljno odlučni ljudi danas mogu sudjelovati u radijskom emitiranju – tako da osnuju piratsku stanicu. No, kad više ne bude slobodnih frekvencija, pristup eteru imat će samo skupine koje imaju dovoljno novca da vode stanicu kao biznis. Međutim, unatoč diskriminirajućim namjerama aktualne politike, mnoge piratske stanice i dalje podržavaju širenje komercijalnog radija predviđeno Zakonom o telekomunikacijama. Pirati većinom ionako već rade kao male tvrtke, a njihovi vlasnici su jednako toliko ‘japiji’ koliko i ’ragamafini’. Nadalje, za mnoge članove afrokaripske zajednice, pirati su integralni dio nezavisnog crnačkog poslovnog sektora. Ironično je da je taj opozicijski nacionalizam stvorio uvjete za asimilaciju crnačkih pirata u komercijalni radijski sustav. Za te bivše pirate, legalizacija pirata kao komercijalnih tvrtki je dobrodošla – sve dok većinu dionica imaju crnci.
U planiranoj budućnosti, britanski komercijalni radio temelji se na sustavu nadmetanja stanica različitih formata, kakav je razvijen u Sjedinjenim Državama. Budući da se financiraju od oglašavanja, te američke stanice pokušavaju privući onu publiku koja se može prodati oglašivačima. Na osnovi preciznih istraživanja, format svake stanice izgrađuje se oko posebnog popisa muzičkih numera. Potencijalni slušatelji unutar područja emitiranja stanice unaprijed su segmentirani podjelom rada u kapitalizmu na klase i klasne frakcije. Prema Pierreu Bourdieuu, različite klase i klasne frakcije u industrijskim društvima služe se glazbom i drugim oblicima kulture kako bi označili svoju različitost od drugih. Štoviše, unutar pojedinih klasa, različiti naraštaji imaju različite kulturne preferencije. Kontrolori programa stanica određenih formatom koriste ‘distinktivna’ glazbena obilježja pri stvaranju posebnih popisa muzičkih numera prilagođenih određenom slušateljstvu. Ako im to pođe za rukom, muzički stil formata privući će željeni segment radijskih slušatelja.
U teoriji, sustav radijskih formata trebao bi slušateljima dati najveće mogućnosti izbora. Kako se izdaje sve više licenci, stanice će nuditi sve specijaliziranije programe za specifične segmente radijskog slušateljstva. Ako komercijalna stanica proširi format, kako bi osvojila širu publiku, naći će se u opasnosti da izgubi postojeće slušatelje, koji će se prikloniti suparničkim, specijaliziranijim programima. Uza sve jaču konkurenciju, radijsko će se slušateljstvo sve više fragmentirati u različite klasne i dobne skupine. S jedne strane, stanice s klasičnom glazbom će privući najbogatije i najstarije slušatelje. S druge strane, stanice s plesnom glazbom će imati najsiromašnije i najmlađe slušatelje. Stanice s drugim formatima naći će se negdje između tih ekonomskih i kulturnih polova. Umjesto emitiranja kombinacije emisija za slušatelje raznih klasa i dobi, svaka će formatna radio stanica ‘inmitirati’ posebni program za posebni segment radijske publike. U tom sustavu više nema potrebe za jedinstvenom javnom korporacijom za emitiranje, a suparništvo među komercijalnim stanicama za specijalizirano slušateljstvo će osigurati da svaka velika skupina slušatelja ima format prilagođen njihovim kulturnim potrebama.
Iako zagovornici formatnog radija obećavaju mnoštvo raznolikih specijaliziranih programa, rezultat nadmetanja komercijalnih stanica u praksi je drukčiji. Sustav radijskih formata u Sjedinjenim Državama ne nudi emisije za sve segmente slušateljstva. Budući da se financiraju iz reklama, američke radio stanice ne žele raditi u formatu koji cilja na siromašnije slušatelje. Naprotiv, uspješnih će formata biti na više kanala, osobito ako privlače slušatelje koji pripadaju skupini koja mnogo troši. Tržišno nadmetanje u radijskom emitiranju može, dakle, ponuditi tek ograničene mogućnosti izbora među formatima koji ciljaju na veće i bogatije demografske skupine u društvu.
U svom novom zakonu o telekomunikacijama, Britanija je prepoznala ta ograničenja politike laissez-fairea prema elektroničkim medijima. Unatoč retorici deregulacije, nije došlo do znatnijeg slabljenja nadzora nad radijskim emitiranjem. Komercijalnim stanicama sedamdesetih godina dopušteno je ukidanje emisija za manjine u korist uskih formata ljestvica glazbenih hitova, a posljednjih godina olabavljena su i pravila u programiranju emisija, sponzorstvima te koncentraciji vlasništva nad radio stanicama.
Najvažnija promjena u radijskom emitiranju koju je uveo zakon iz 1990. je uspostava novog nadzornog tijela, zvanog Vijeće za radio, umjesto IPA-a. Nadzorno tijelo za radio nakon te reorganizacije više ne djeluje kao posrednička tvrtka komercijalnih nosilaca franšiza. No, novo Vijeće za radio i dalje ima ekskluzivne ovlasti nad komercijalnim radio stanicama. Dotad je svaki nositelj franšize unutar ugovora o dodjeli licence morao potpisati takozvano ‘obećanje o izvedbi’. Ta izjava obvezuje stanicu da će proizvoditi samo ‘emisije kojima je cilj privlačiti samo slušatelje određenih posebnih potreba, interesa ili pripadnika određene zajednice, unutar propisanog zemljopisnog područja’. Ako stanica ne ispuni obećanje, nosiocu franšize nadzorno tijelo može odrediti kazne i druge sankcije. Isto ‘obećanje o izvedbi’ predviđeno je i zakonom iz 1990. Budući da se mogućnost izbora ne može osigurati natjecanjem, raznolikost formata komercijalnih radio stanica za svaki grad i regiju osigurava Vijeće za radio.
Umnažanje istog formata više komercijalnih stanica nije stavljeno izvan zakona samo zato da se slušateljima radija ostavi mogućnost izbora. Tako stroga regulacija radijskog emitiranja potrebna je i zato da se očuva krhko financiranje postojećih komercijalnih radio stanica. Iako imaju lokalni monopol na prodaju radijskih reklama u svom području emitiranja, većina komercijalnih stanica od početka emitiranja gotovo se neprestano nalazi u financijskim teškoćama. Ta vrijeme ‘monetarističkog šoka’ 1981-1982. godine mnoge su stanice značajno oslabljene padom potrošnje u oglašavanju, što je dovelo do reduciranja programa. Kao i u ostatku britanske industrije, financiranje komercijalnog radija polako se poboljšavalo sredinom osamdesetih godina, ali i tada je gotovo četvrtina stanica još uvijek radila s gubitkom. Kad je potkraj osamdesetih godina Lawsonov uspjeh s kreditnim karticama prestimulirao cijelu britansku ekonomiju, došlo i do značajnog rasta prihoda od oglašavanja kod svih komercijalnih radio stanica. U jednom su kratkom trenutku komercijalne stanice doživjele strmoglavi rast dobiti, te su čak i najslabije stanice uspijevale zarađivati.
Zbog optimizma koji je stvorilo Lawsonovo ‘gospodarsko čudo’, konzervativna je vlada pretpostavila da će bez teškoća moći povećati broj komercijalnih radio stanica. No, donošenje novog zakona o telekomunikacijama koincidiralo je s novim ekonomskim padom. Devedesetih je godina došlo do velikog pada prihoda od oglašavanja, što je mnoge komercijalne radio stanice opet bacilo u gubitke. Tada je ‘obećanje o izvedbi’ postalo ključnom metodom regulacije radijskog emitiranja. U Sjedinjenim Državama, kad neka stanica propadne, ona može odustati od dotadašnjeg formata i prebaciti se na neki popularniji program. U Velikoj Britaniji, međutim ‘obećanje o izvedbi’ ne dopušta vlasniku radio stanice koja stvara gubitak da radikalno promijeni format. ’Obećanje o izvedbi’ tako potpuno onemogućuje natjecanje sa stanicama koje od početka rade u formatu ljestvica hitova ili evergrina. Tako je, primjerice, stanici NCR dodijeljena licenca koja im zabranjuje emitiranje popularne muzike novije od 1960. godine. Sprečavanjem umnažanja najuspješnijih formata Vijeće za radio štiti najveće komercijalne radio stanice od insolventnosti. Nakon više od deset godina neoliberalizma, opstanak britanskog komercijalnog radija i dalje ovisi o strogoj državnoj regulaciji toga sektora.
Sve dok je radio, kako kažu, ‘medij od dva posto’, bit će potrebna stroga regulacija koja taj sektor štiti od preintenzivnog nadmetanja. No, i dalje se planira brzo širenje komercijalnog radija. Za mnoge komercijalne radio stanice, posao u tom sektoru postao bi profitabilan jedino kad bi došlo do ‘kvantnog skoka’ broja slušatelja. Međutim, njihovi snovi o rastu broja slušalaca i prihoda od oglašavanja ne padaju samo zbog recesije, nego i zbog trajne dominacije televizijskog sektora. Kako su komercijalne televizijske stanice dobile licence prije radijskih, već su zauzimale čvrste pozicije na tržištu oglašavanja kad su komercijalne radio stanice tek počinjale s radom. Širenje zemaljskog i satelitskog emitiranja komercijalne televizije još će više intenzivirati nadmetanje u reklamiranju velikih korporacija među ta dva tipa elektroničkih medija. U toj bitci, komercijalni radio ima i dodatnu otegotnu okolnost, da mnogi slušatelji radija ne prihvaćaju radijske reklame. Mnogi Britanci smatraju da su radijske reklame, za razliku od televizijskih, neugodne i da smetaju. Taj rašireni stav ne samo što smanjuje potencijalno slušateljstvo komercijalnih stanica, nego i njihovu korisnost za marketinške agencije. Čak i da nije recesije, pred širenjem komercijalnog radijskog emitiranja u Velikoj Britaniji postavljaju se dakle vrlo ozbiljna ekonomska ograničenja. Iako slobodnih frekvencija ima, nedostatni prihodi od oglašavanja znatno će otežati rast komercijalnog radijskog sektora.
Kad se ekspanzija komercijalnog emitiranja zaustavila, jedini način na koji je britanska država mogla spriječiti širenje radijskog piratstva bio je – represija. Sudovi su tijekom 1991. godine počeli izricati sve više kazne za vođenje piratske stanice, što je privremeno zauzdalo širenje ilegalnih stanica. Međutim, represija nad piratskim stanicama je skupo rješenje problema ilegalnog emitiranja. Za vladu Konzervativaca, izdavanje većeg broja licenci komercijalnim radio stanicama nikad nije bio oblik deregulacije. Ne, ta je politika uvedena kako bi se regulirao jedan sektor elektroničkih medija koji se nalazio izvan svake državne kontrole. No, kako licenci za komercijalni radio nije bilo dovoljno, na pojasu FM-a ostalo je još dosta mjesta za piratske stanice. Stoga su se ponovno počeli razmatrati novi načini da se proširi sektor radijskog emitiranja. Ministarstvo unutrašnjih poslova 1986. umalo je licenciralo više community radio stanica diljem zemlje. Iako se od toga odustalo, tri danas legalne stanice bile su članice pokreta za community radio. U Velikoj Britaniji Udruga community radija, CRA, već godinama vodi kampanju da se službeno uvede treći tip radijskog emitiranja, koji bi bio organiziran drugačije i od BBC-a i od komercijalnih programa. Stav CRA je da community radio stanice moraju biti nekomercijalne organizacije, kao što su primjerice kooperative volonterskih organizacija. Na osnovi inozemnih iskustava, CRA lobira za priznavanje tog novog sektora u radijskom emitiranju.
Posljednjih godina CRA ima nejasan odnos prema piratima. S jedne strane, mnoge članice CRA ne odobravaju ilegalnu taktiku pirata. No, s druge strane, neki aktivisti CRA i sami su uključeni u rad piratskih stanica. Međutim, kako su ograničenja komercijalnih radio stanica postajala sve očitija, dva su se tabora postupno složila u borbi za pristup eteru.
Tu je ključno da piratske i community radio stanice imaju jedno temeljno zajedničko obilježje: i jedno i drugo su mediji ‘uradi sam’. Iako je radio staro otkriće, itekako mu pogoduju najnovija dostignuća u mikroelektroničkoj tehnici. S današnjim uređajima za snimanje i miksanje zvuka, amaterima je mnogo lakše i jeftinije stvarati radijski program. Osim toga, na sudjelovanje u radijskom emitiranju potiču i nova dostignuća drugih komunikacijskih tehnologija – jedan primjer za to je house muzika koju puštaju britanske piratske stanice. Napredak u medijskim tehnologijama, nadalje, djeluju i na preobrazbu produkcijskih postupaka. Slabljenje hijerarhije vještina u stvaraju radijskog programa pogoduje stvaranju unutarnje demokracije community radio stanica. CRA stoga ističe potrebu da se sve community radio stanice organiziraju kao kooperative ili volonterske organizacije. Sudjelujući u stvaranju programa, slušatelji se uključuju i u upravljanje svojom community radio stanicom. Za CRA, community radio stanica djeluje kao žarišna točka za one slušatelje koje državne i komercijalne stanice zanemaruju, kao što su etničke zajednice i susjedstva. Osim toga, taj tip stanice otvara prostor i za eksperimentiranje u kulturi. Suprotno obećanjima neoliberala, formatne radio stanice najčešće su kulturno konzervativne. Budući da moraju ostvariti određenu stopu slušanosti, formatne stanice se neće izlagati opasnosti od gubitka postojećih slušatelja uvođenjem novih muzičkih stilova u program. Za razliku od njih, community radio stanice upuštaju se u veći rizik u glazbenim i drugim emisijama. Štoviše, stvaranje community radio stanica usko je povezano s općenitijom borbom za više demokracije u kapitalističkim društvima. Jednom kad uspiju pokrenuti vlastitu radio stanicu, ljudi s više hrabrosti zahtijevaju pravo na sudjelovanje i u drugim institucijama društva.
Riječima jednog neovlaštenog broadcastera, ‘pravi razlog za piratski radio leži u jednom temeljnom etosu, koji glasi: “znanje je moć”’. Ljudima koji su isključeni iz medija glavne struje, piratske radio stanice ponudile su sudjelovanje u proizvodnji informacija i zabave u britanskom društvu. Pirati su već doprinijeli promjeni britanske kulture popularizacijom housea. Kao što se to dogodilo s glazbom, i pirati su za vlastite ciljeve preuzeli tehnička dostignuća u mikroelektronici. Pod kapitalizmom, nove tehnologije integriraju se u društvo samo putem društvene borbe. Kapitalisti i radnici svaki put se bore za dobit od uvođenja nove tehnologije, a osobito onda kad se tim dostignućima mijenja proces rada. Kao elektronički mediji, radio i televizija su se dramatično promijenili tim novim informacijskim tehnologijama. No, mnogi se socijalisti boje tih tehnoloških promjena i smatraju da one vode dominaciji multinacionalnih kompanija u području masovnih medija. No, uspjeh piratskih radio stanica dokazuje da mikroelektronika i ljevici može otvoriti nove mogućnosti. Policijske racije pirati prežive tako što se služe jeftinim odašiljačima, a glazba koju puštaju stvorena je na najnovijim kompjutorima.
Kako se tehnika razvija sve brže, s ubrzanim ritmom društvene promjene u kapitalističkim društvima može se suočiti jedino povećanjem participacije radničke klase. No, uključivanje radnika u taj proces može potkopati društvenu podjelu na kapital i rad. Rješenje te dileme za neoliberale su bile deregulacijske politike. Prema njihovu mišljenju, stvaranje natjecateljskih odnosa pretvorit će inovatore iz dominiranih klasa u male poduzetnike. Štoviše, propast postojećih kartela će dati veću mogućnost izbora među dobrima i uslugama za ostatak radničke klase. U području radijskog emitiranja, primjena tih neoliberalnih politika uistinu je otvorila nove mogućnosti izbora među programima – osobito to vrijedi za plesnu glazbu i programe etničkih zajednica. No, to raslojavanje programa započeo je BBC, jedan nacionalizirani monopol za emitiranje. Dok je u svojim ranim danima BBC emitirao kombinaciju emisija upućenu različitim slušateljima, on danas ‘inmitira’ cijeli dijapazon programa za razne demografske skupine. Uspjeh BBC-ove strategije značajno je oslabio sektor komercijalnog radija u Velikoj Britaniji. Sve dok se nisu počele licencirati mreže radio stanica, većina komercijalnih radija bila je jadna kopija prvog i drugog programa BBC-a.
Komercijalne radio stanice danas nude emisije za nekad isključene skupine slušatelja, kao što su članovi etničkih zajednica. No, iako se nekolicina piratskih stanica pretvorila u legalne poduzetnike, većina radijskih slušatelja jednako je pasivna kao što je bila i u Reithovo vrijeme, a muzičke inovacije pirata donijeli su uglavnom amateri. Omogućivši DJ-ima i glazbenicima da eksperimentiraju u eteru, piratske su stanice promijenile ritmove britanske popularne muzike. Uz pomoć mikroelektroničke tehnologije, većina slušatelja vrlo lako može sudjelovati u stvaranju radio programa. U svakom se društvu vjerojatno tek manjina slušatelja želi uključiti u stvaranje emisija. No, komunikacija unutar zajednica i kulturni eksperimenti podrazumijevaju stvaranje uvjeta za sudjelovanje aktivne manjine slušalaca u stvaranju radijskog programa. Kako se iskorištava sve više frekvencija, kampanja CRA-a za službeno uvođenje trećeg tipa radio stanica postaje sve važnija. Organiziravši se u kooperative volonterskih organizacije, community radio stanice mogu ponuditi legalni način sudjelovanja slušatelja u emitiranju. Kako su pokazali pirati, bez sudjelovanja u stvaranju radijskog programa nije moguće shvatiti programske potrebe slušatelja u budućnosti.