Možda ste vidjeli ovu reklamu na televiziji (ako niste, pogledajte na Internetu na adresi BuSpar.com): crtić prikazuje žensku osobu u tridesetima, animiranu brzim, karikaturalnim potezima, kako čisti pod na bijeloj pozadini i nosi naočale zataknute iznad čela. “Ne mogu se koncentrirati”, žali se ona. “Osjećam se tjeskobno.” “Sve me smeta.” Riječi se materijaliziraju oko nje, debela slova koja baca na hrpu drugih, poput “van kontrole”, “nespretna”. U međuvremenu, neka vrsta upućenog ženskog glasa i suviše nas detaljno obavještava da, ako “pretjeranu zabrinutost” ili slične simptome osjećamo već šest mjeseci ili više, možda patimo od iste tegobe koja očigledno muči gospođicu Crtić: opći poremećaj anksioznosti...

Gledatelji kojima su takvi simptomi i previše poznati, tu dijagnozu mogu doživjeti kao olakšanje. Napokon, kad vam se jednom dijagnosticira “poremećaj”, sve upućuje na to da je farmaceutska konjica na putu. I doista, kako se kaže u reklami, Bristol-Myers Squibbov lijek BuSpar, koji ne izaziva ovisnost, možda je prava stvar za vas. Naravno, moramo se suočiti sa šumom popratnih pojava, koje glas iz reklame promrmlja poput brze odjavne špice kakve TV sapunice: uzrujanost, glavobolja, mučnina, vrtoglavica, zbunjenost i nervoza. Iako bi čovjek dvaput razmislio o tome da uzme lijek koji tjeskobu zamjenjuje nervozom, naša izmučena Cathy Crtić je očito spremna na taj rizik. Uz pomoć BuSpara, samopouzdano se smiješi dok briše tegobne riječi i baca ih u smeće. “Briga” pada s neba i meko joj slijeće u džep. “Opustite se”, kaže se u tekstu, “pomoći će vam BuSpar”.

Kad sam prvi put vidio tu reklamu, s folklornim prizvukom neuralnog reprogramiranja na pritisak gumba, učinilo mi se da sam na trenutak upao u kakvu prethodnu epizodu Vrlog novog svijeta u remiksu Phila Dicka. Prošao me drhtaj banalne budućnosti u sadašnjosti, nečega što sam počeo asocirati s fenomenom koji zovem “21S”. Većina onoga s čim se danas susrećemo i dalje je prilično dvadesetostoljetno, ali fenomeni “21S” su poput kiborga koji plešu valcer po vašem dućanu. Desetogodišnjaci s Gameboyima u jednoj i mobitelima u drugoj ruci su 21S. Obaranje prošlogodišnjeg klimatskog rekorda (i slinjenje nad tom meteopornografijom) je 21S. Tiger Woods – njegova multietnička, poslovna persona, njegova bogataška igra, i njegova nadnaravna vještina bivanja slavnim – je 21S. Fotoni brži od svjetla, klonirani kućni ljubimci, Napster i turisti-milijunaši na svemirskoj stanici Mir su vrlo 21S. To su i crtane TV reklame za estetsku psihofarmakologiju.

Scena je za sve to već davno postavljena. Za tretman tjeskobe i depresije koje su bile kupale “normalni” život nuklearne obitelji šezdesetih godina, koristili su se benzodijazepini kao što je Valium. Mamine male pomagače nije se smatralo lijekovima koji mijenjaju ličnost – iako su njihovom dugotrajno upotrebom mame često postajale paranoidne luđakinje. Ali opća prihvaćenost Valiuma i njegove subraće utrla je temelje za Prozac, prvi punokrvni antidepresiv je pomolio glavu i promijenio naše mišljenje o umu. Osvojivši svijet u bljesku, Prozac je proširio zamisao da naizgled normalni ljudi – s temperamentom uz koji mogu funkcionirati ali su kronično nesretni – zapravo pate od sustavnih kemijskih neravnoteža koje medicina može srediti. I doista, postljudsko ja je ja pod lijekovima – antidepresivima, hormonima, pumpačima mozga i neurotransmiterima.

Na biološkoj razini, sve je to dobra medicina. Horde i horde ljudi tvrde da njima Prozac odgovara. No, što sebi u prilog može reći sam lijek? Većina psihoaktivnih droga može iznijeti pokoju istinu – droge uistinu obično doživljavamo u kontekstu priča koje pripovijedaju. Kad je psihijatar Peter Kramer slušao Prozac, čuo je priču u kojoj je liječenje bolesti bio tek početak. Na osnovnijoj razini, Prozac je inicirao proces koji, pojačan postmodernim društvenim običajima i popularnošću biološkog determinizma, preoblikuje naš doživljaj sebe kao sebe. Kako pokazuje reklama za BuSpar, ušli smo u eru koja sankcionira psihoaktivnu uporabu komercijalnih kemikalija, i ne samo u liječenju bolesti, pa čak ni samo za olakšavanje patnje, nego za preformatiranje onoga što osjećamo da jesmo.

Naravno, ljudska su bića oduvijek koristila hranu i droge za modificiranje misli i raspoloženja. Milijuni ljudi i danas troši nikotin, alkohol i kofein kao nevine ekvivalente Prozaca ili Xanaxa. (Ne treba naglašavati da djelovanje tih droga, radilo se o BuSparu ili kavi, radikalno varira ovisno o promjenjivom kemijskom ustroju vašeg mozga, a i o drugim faktorima.) A ni BuSpar nije osobito nov. Njegov sastojak busipiron umiruje zabrinute glave još od sredine osamdesetih godina te je i dalje samo jedna od raznih droga koje su se održale – s raznim azaspironima, benzodijazepanima, beta blokatorima i inhibitorima monoaminske kiseline (MAOI-jevima) – kojima se tretiraju napadi panike, opsesivno-kompulzivna ponašanja i nebulozno definiran opći poremećaj anksioznosti. Poput Prozaca, busipiron ima afinitet za receptore serotonina, iako je točni mehanizam lijeka još uvijek nepoznat. Za razliku od benzedrina, Valiuma i Xanaxa, ne razvija ovisnost, a izgleda da nije ni osobito zabavan.

Ali BuSpar nije samo droga busipiron. BuSpar je marketinški brižljivo razrađen proizvod, koji se prodaje u vrijeme kad farmaceutske korporacije obilaze liječnike i izravno pogađaju potrošača lijekovima protiv kolesterola i žgaravice. Nakon što su u devedesetima naciljali tržište depresije, farmakorpovi su očito izabrali anksioznost kao sljedeću psihičku boljku u koju će uperiti svoje teško (i agresivno reklamirano) topništvo. Osim što reklamira BuSpar, SmithKline Beecham Pharma Canada nudi i Paxil u tubi. Taj selektivni inhibitor reapsorpcije serotonina (SSRI) relativno stare škole, koje se prvo prepisivao kod depresije, Agencija za promet hrane i lijekovima SAD-a nedavno je odobrila Paxil kao jedini tretman poremećaja socijalne anksioznosti (tj. bolne stidljivosti). U svibnju 1999. i Pfizer je dobio odobrenje za prodaju Effexora – tvari slične SSRI-ju koja također inhibira učinke norepinefrina – što je namijenjeno za još neprecizniju “opću anksioznost”.

Za razliku od tradicionalnih psihoaktivnih i rekreativnih droga poput cigareta ili čokolade, te se nove droge uzimaju bez ikakvih gesta ili rituala, bez užitka i smisla. Priče u kojima se pakiraju estetski su ogoljene poput ledenih laboratorija koji ih proizvode. Za razliku od alternativnih medicina, koje svoje molekule pakiraju u jezik i predodžbu prirode, ove su droge instrumenti – autonomni skalpeli uma.

Što god oni tvrdili, Bristol-Myers i njihovi prijatelji zapravo se ne obraćaju pojedincima koji pate od napada panike ili katatoničkih napada straha od društva. Ta ekipa je vjerojatno već “bila kod doktora” – ili šeće ulicama van dohvata zdravstvenih službi. Farmakorpove tu zanima golemo tržište općenitije tjeskobnih i nesretnih ljudi oko nas, koji grizu nokte u strahu od smrti, poreza i gafova u društvu. U svjetlu Prozaca i strke oko genoma, za očekivati je da će ljudi sve lakše prihvaćati ideju da su takva neugodna (i neproduktivna) psihološka stanja samo loš kôd u darwinovskom bioračunalu. A kad se udobno ugnijezdite u materijalističku kozmologiju, u kojoj smisao dolazi nakon mehanike, nema osobito uvjerljivog razloga (osim medicinskog raspada) da se um ne “debagira” potrošačkim molekulama.

Pod krinkom objektivne medicine, psihofarmakologija jednostavno nudi vlastiti rezolutno filozofski odgovor na vječni problem ljudske patnje: koristi tehnologiju za kontrolu njezinih simptoma. Ne mislim da su ti lijekovi tehnologije u smislu mehanizama. Sve molekule su mehanizmi, uključujući i neurotransmitere na koje ti lijekovi utječu. (Zapravo, iz određene perspektive svi smo mi uvijek na drogama.) Hoću reći da neke droge koristimo poput mnogih drugih modernih pogodnosti: da bismo bili produktivni, da povećamo svoju brzinu i moć, da preteknemo onog drugog, da maksimiziramo svoj probitak. Štoviše, za razliku od većine rekreacijskih tvari koje utječu na um, čiji efekti traju jedan konačan “trip”, BuSpar i društvo su napravljeni tako da dubinski prožmu psihu. Oni ne daju pogled na kozmičku radost, ne djeluju oslobađajuće i ne pojačavaju osjete – što su posebna iskustva koja ljudsko ja može integrirati, u njima uživati i, prečesto, kompulzivno htjeti ponoviti. Ne, oni nude privid suptilne ali neumitne transformacije. Osim dnevne samotne operacije gutanja pilule, droga i njezin učinak nevidljivo se stapaju s teksturom vaše svakodnevice. Većina droga nas inicira u neko društvo; ove stvarčice traže transparentnost za kojom teže tolike tehnologije. One nestaju u ljudskom ja što ga mijenjaju.

Pogledajte još jednom reklamu za BuSpar. Umjesto da pokaže potencijalno anksiozne društvene situacije kao što je govor pred publikom, Bristol-Myers Squibb se, pametno, fokusira na ženine misli, koje se prikazuje kao tekst koji joj prijeti izvan njezina tijela. U starim danima, kad su svećenici i redovnici osjećali glasove i čuvstva koja su prodirala u njihov um izvan kruga njihova ja, zvali su ih “demoni”. Danas se temeljni okvir nije promijenio – samo imamo više dosadnih imena, kao što je “opći poremećaj anksioznosti”.

Kako pokazuje povijest homoseksualne “perverzije”, te etikete često govore i o društvu i o znanosti. Svi mi znamo da je “normalno” varka moći, a to su na svoj način i “pouzdano”, “produktivno” i “uspješno u društvu”. Socijalna anksioznost nije samo neugodnost; ona je i neprilagođenost.

To znam jer sam slučajno ja osoba koja, iako savršeno lako intervjuira strance i drži predavanja, slabo čavrlja i radi na osobnoj promociji. Štoviše, kad sam posjetio Paxilovu stranicu na Internetu i podvrgnuo se samotestiranju na socijalne fobije, tek me djelomično iznenadilo otkriće da, prema njihovim nedvojbeno liberalnim dijagnostičkim kriterijima, “imam simptome poremećaja društvene anksioznosti”. Najbolje da, predlažu oni, dogovorim sastanak s kvalificiranim medicinskim stručnjakom, pa čak i da sa sobom ponesem i kopiju testa. To neću učiniti. Međutim, noć nakon toga moja supruga i ja smo otišli na večeru kod prijatelja. Osjećao sam jake posljedice promjene vremenske zone nakon leta avionom, ali mi je bilo dobro – bar dok nisam naletio na jednu nepoznatu ženu. Bila je glasna i prpošna i jednostavno nisam bio tome dorastao. Zašutio sam, zatvorio se u sebe i poželio pobjeći. Znao sam da je takva reakcija iracionalna, ali osjećaji su svejedno navirali, a sa njima i nova misao: “Jebeš ti to. Daj mi droge!”

Liječnici će dakako tvrditi da samo jaki oblici tih osjećaja predstavljaju poremećaj. Ali tko, na kraju krajeva, određuje što je jako, a što slabo? Ako ostavimo postrani priče o pakistanskim nuklearnim glavama, globalnom zagrijavanju i zvjerstvima u srednjoj Evropi, intenzivna anksioznost često prati potragu za smislom i često prethodi trenucima transformacije i spoznaje (kao kod “jednog dana ću stvarno umrijeti” ili “ovaj posao mi stvarno izjeda dušu”). No, Bristol-Myers Squibb ne želi da se suočite s kierkegaardovskim dubinama, niti da uvidite da je vaša zabrinutost simptomatična u ovom svijetu punom briga. Oni od vas traže da te tjeskobne misli i nervozne osjećaje redefinirate u nasumičnu neuralnu statiku koja predstavlja prepreku čistom signalu Realnosti, Američkog stila.

Slične je kritike, naravno, iznijela psihoanaliza, osobito feministkinje osjetljive na to kako terapija može prilagoditi ljude na nepotrebno loše okolnosti i pritom splasnuti potencijalno društveno transformativne osjećaje bijesa ili tuge. Postoji, međutim, ključna razlika između psihijatara i pilula. Unatoč svim svojim tvrdnjama da je znanost, psihoanaliza ostaje u biti literarni pojmovni okvir: ona tvrdi da su um i život priče, strukture značenja, prilika za fascinaciju i dubinu. Freud je lansirao neke smušene ideje, ali psihijatri koji ga odbacuju kao pseudoznanstvenu varalicu su literalisti zatvoreni u svoju doslovnost.

A farmaceutske korporacije žive u doslovnosti. Slobodni od višeznačnosti, na labirint jastva mogu gledati kao na elektroničku tiskanu pločicu. Oni zapravo kažu: “Prihvatite našu vlast da redefiniramo vaš doživljaj kao organsku bolest i u zamjenu za mehaniziranje dijela vaše subjektivnosti mi ćemo vam dati mehanističko rješenje”.

Paradoks je u tome da te mehanističke molekule mogu proizvesti dublja, autentičnija ja. Ljudi na SSRI-ju često govore da se napokon osjećaju normalno, onako kako bi se čovjek trebao osjećati. Taj paradoks – koji leži u srcu postljudskog stanja – briljantno se odražava u jednoj od glavnih scena filma Matrix. Negdje pri početku filma Morfej nudi Neu da konstrukciju koju pogrešno smatra zbiljom vidi onakvu kakva zapravo jest – kao opsesivnu simulaciju. “Osjećaš to cijeli život, da sa svijetom nešto nije kako valja”, kaže Morfej. “Ne znaš što je to, ali tu je, kao trn u tvom umu koji te izluđuje.” Kad je donio svrbež – primarnu anksioznost – Morfej se nudi da ga počeše. Daje Neu na izbor crvenu i plavu pilulu: crvena će mu pokazati svijet izvan Matrice, a ako uzme plavu, probudit će se u svom poznatom virtualnom krevetu i vjerovati “u što god želi”.

Zašto Morfej Neu nudi pilulu? Neobična su to vrata: Neov ulazak u realni svijet izvan Matrice omogućuje tek proizvedena posredovanost droge. Tim nas paradoksom film uvlači u petlju povratne sprege svijesti i kontrole, u temelj postljudskoga ja.

Petlja “počinje” prihvaćanjem duboko privlačne tvrdnje da su najpoznatije sheme mog iskustva – uključujući, recimo, sklonost strahu od govora pred nepoznatima – izravno u korelaciji sa stanjima u mom mozgu. U popularnoj kulturi ta se biološka korelacija sve više, što je i razumljivo, brka s kauzalnošću. Jednom kad o svom mozgu počnem razmišljati kao o onome što upravlja, shvaćam, možda s olakšanjem, da ja na koncu ipak nisam gazda. To jest, da patim od “pretjerane zabrinutosti”, ne uslijed moralne mane ili egzistencijalnog škripca, nego zbog Darwinovog bacanja kocke ili traljave živčane mape, postavljene još u djetinjstvu. Onog trenutka kad prihvatim to biološko stajalište, bit će mi lako odlučiti progutati ciljani živčani modifikator, što je instrumentalni čin koji mi, oslobođen svakog konteksta rituala ili ugode, paradoksalno “vraća vlast nad sobom”.

Ali tko sam to ja koje ima vlast, i što to ja čini sa svojim novim doživljajima? Ako odlučim automatski prepraviti temeljnu dimenziju svog unutarnjeg života tom ciljanom kemikalijom, nisam li implicitno prihvatio vrlo ograničen model svoga “ja”? Umjesto da prihvati te nove osjećaje olakšanja kao svoje “pravo ja”, osoba koja svoju svakodnevnu ličenost modificira farmaceutskim proizvodima mora se identificirati s onim “ja” koje odabire instrumentalno vladati nad svojim stanjima uma.

Mi, dakako, stalno svjesno modificiramo sami sebe. Tjelovježba, terapija, joga ili molitva mogu potaknuti zapanjujuće transformacije temperamenta. Te su promjene, međutim, obično postupne, integralnije, i naši eksperimenti s njima zahtijevaju određeni stupanj usredotočenosti i posvećenosti. Nasuprot tome, službena kultura droge jednostavno cilja na Kontrolora – to usko, fokusirano ja koje želi rukovati automatskim joystickom iskustva. Najveći dio reklama usmjeren je na Kontrolora, onaj odsječak našega ja koji hoće proširiti svoju sposobnost manipulacije svijetom kako bi postigao svoje ciljeve. Psihijatarske droge, međutim, tu donose ključne promjene. Kad Bristol-Myers Squibb kaže da će vam “BuSpar pomoći s tim”, riječ je ni o čemu drugom nego o sada otuđenom dijelu vas.

E, to je u redu ako vam je cilj u životu jednostavno osjećati se što dulje što bolje. Ali sreća i sloboda možda ovise manje o održanju određenog stanja uma, a više o stvaranju odgovarajućeg stava prema raznim stanjima uma koja nastaju u tom elegantnom kaosu života. A meni se čini da na dugi rok kontrola nije pravi pristup.

Evo postljudske dileme: svoju kontrolu širimo na golem broj područja kojima smo se dosada morali prepustiti, stoički ili na drugi način. Nitko od nas koji patimo od anksioznosti ili depresije ne može se ne suočiti sa zahtjevom da se naše ja dizajnira, čak i ako se odlučimo probiti “na prirodan način”. Čim dobijem mogućnost kemijski promijeniti osjećaje koji mi smetaju, moja odluka da se ne podvrgnem medicini, da se probijam rukama i nogama, kao odluka postaje jednako “umjetnom”: ja jednostavno biram drugu pilulu. Pitanje tako više nije progutati pilulu ili ne. Pitanje je gutamo li plavu ili crvenu. A tko na to zna odgovor? “Što matrica jest nikome se ne može reći”, kaže Morfej, u odjeku istine koju zna svatko tko uzima drogu, “to moraš vidjeti sam.”

 

Mislim da je propust Erikovog eseja u tome da izbor nije dan svim ljudima, da za neke ljude odlučuju drugi, ponekad u okolnostima van njihove kontrole – kad za njih odlučuje država, škola, obitelj itd.

Ima bolesnih ljudi, ljudi koji žele biti normalni. Oni su možda norma. Ali mnogo je i onih koji drugih, koji izazivaju, koji se bore i koje kažnjavaju što ne slušaju psiho/socijalna pravila igre. Isti ti ljudi su na pilulama. A ne žele biti. Često završe u zatvoru, počine samoubojstvo ili čine inovativna djela za svoju braću i sestre. Ponekad i sve troje.

Uzimanje pilula nije nesvjestan čin. To je dnevni podsjetnik na mentalno potiskivanje ideja koje osporavaju vladajuću ideologiju. Ja pišem jer sam bio jedan od milijuna ljudi koji se nisu “uklapali” u kotačiće stroja. Obitelj, vjera, obrazovanje.

Za globalni sustav naobrazbe najvažnija je konformnost. Širiti granice je u redu dok ostajete unutar “propisanog” skupa pravila. Jedan prevelik korak i riskirate potkopavanje Sistema. Ako imate sreće, bit ćete u skupini ljudi koji misle poput vas, ma kako neobično. Tako se možete okupljati i nastaviti s borbom. Ako ste sami, sudbina vam je zapečaćena jer ste izolirani iz grupne dinamike. Vi ste uljez, izdajnik, luđak ili luđakinja koja prijeti utvrđenom poretku stvari.

Pseudoznanost psihijatrije i psihologije vrlo zgodno dođe kad treba govoriti o tako nelagodnoj institucionalnoj situaciji. Ako otuđena osoba sama ne prestaje s borbom, o njoj će se reći da živi u iluzijama, da je shizofrenična, bipolarna, paranoična, da halucinira i da je iracionalna.

Njihov je izbor odustati od borbe i prikloniti se, ili nastaviti s borbom i suočiti se s posljedicama. Neki zdravi ljudi su prekoračili tu granicu u borbi za ideje i klasificirani su kao ludi, bolesni i prijetnja društvu.

Institucije žele da ti ljudi budu pod ključem. Zakoni to najčešće sprečavaju, ali droge su nešto drugo, legalne i ilegalne. One, namjerno ili ne, imaju psihosocijetalnu funkciju.

Lake i teške ilegalne droge, kao što su trava, acid i speed često imaju konotacije neke vrste slobode od poretka stvari i Sistema rada države. No, one predstavljaju i jednu vrstu socijetalne kontrole utoliko što ljudima koji bi se inače mogli usprotiviti ekonomskom, socijalnom ili političkom sustavu omogućuju da nađu utjehu u bijegu kroz promijenjena pravila angažmana. To se ponekad događa nenamjerno, jer se od nečega odustaje u ilegalnosti čina, da se legalizirane droge ne maskiraju tako lako, budući da ih propisuje država zbog sličnog sankcioniranog bijega/angažmana.

Tada na djelu je psihosocijalno stanje konformnosti. Oba su sankcionirana, jer oba obavljaju istu funkciju; u prvom slučaju se grade zatvori za najgore prekršitelje, a u drugom umobolnice. Na oba kraja tog ukletog spektra nekonformnosti stoji smrt.

Kad bi narkomani barem bili politički aktivisti. Možda su nekoć to svi bili. Možda su to još uvijek, pod prozirnim velom iluzije zbilje.

Droga ima u svim bojama, što često ovisi o njihovoj dozaži. Film koji zahvaća frenetičnu klopku droga koje dižu i onih koje spuštaju je “The Who’s Quadrophrenia”. Crvene, zelene, ružičaste, plave, dvobojne, trobojne.

Mnogo je legaliziranih klonova Tima Learyja koji šeću ulicama, mnogi su danas beskućnici, mnogi zombiji u zaključanim dvorištima. Oni su zaboravljeni ljudi društva koje voli skretati pogled kako bi vidjelo budućnost.

Zato su Deleuze i Guattari izgledali tako obećavajuće u svom antiedipovskom traktatu o shizorevolucionarnom: da u toj institucionalizaciji ludila postoji politika. Ali ona leži s onu stranu metafore, ili je ta metafora i sama postala zbiljom.

Thomas Szasz je osudio psihijatriju na neku vrstu institucionalne kontrole. Psihijatri su često službeni državni nutkači pilulama, no danas i obični liječnici opće prakse daju probne doze kako bi proces otpočeo.

Kad se pobunio, borio, i izgubio, čovjek ima još nekoliko primarnih mogućnosti. Nasilje, suicid ili psihijatarske pilule.

Volja za životom zajednička je mnogim ljudima koji pristaju uzimati pilule. Prihvaćanje etikete “kronično psihotičnog” mnogim ljudima omogućuje otpis dugova, subvencioniranu stanarinu, hranu i novac. Zauzvrat, oni uzimaju pilule. Ako prestanu, sve pogodnosti otpadaju. Jednom kad je, dakle, čovjek u sustavu, to sliči na neku vrstu zatvora gdje se ćelija definira pravilima angažmana.

Prosvjeduj na ulici, popuši džoint, umiješaj se u tuču: ne samo da ćeš izgubiti sve, završit ćeš u zatvoru ili, što je još gore, u duševnoj bolnici, sputan u kolicima, s nasilno ubrizganim drogama, a ako si baš uporan, završit ćeš u najdaljem dvorištu gdje pacijenti žive do kraja života pod stalnom prismotrom/kontrolom osoblja umobolnice kako bi bili dovoljno podložni kontroli države.

Deleuze i Guattari kažu da ti ljudi, naravno metaforički, u obliku anti/heroja i heroina razotkrivaju rupe u instituciji kontrole tako što izazivaju pravila angažmana, jer luđaci su još uvijek slobodni da izraze naizgled iracionalno te ih se po implicitnoj asocijaciji smatra intelektualno benignima. Rušenje zida među svjetovima, otkrivanje proturječja.

Pakao svega toga je u uzimanju pilula, osobito ako niste ludi, nego samo “mislite drugačije”. Za većinu, kad se nađu u stisku psihijatara, iz njega nema izlaza.

U onoj mjeri u kojoj psihologija sebe smatra znanošću, ma kako mekom, mislim da je Jungovo, a ne Freudovo stajalište najprikladnije za psihijatarsku dimenziju tog pitanja kontrole.

Uzimanje pilula. Sve su pilule različite, antidepresivi su slični drogama koje dižu i mogu donijeti euforiju svaki put kad se uzmu. Antipsihotici mogu preustrojiti konceptualni rad mozga. Jedan od primjera za to je slabljenje učinka antipsihotika. Kao da imate šahovsku ploču sa svim figurama, ali ploča se širi na sve strane i figure ne stoje ni u kakvom poretku. Dok je pod antipsihotičkim medikamentima moždani prostor dobro uređen, kao šahovska ploča spremna za igru, za igru prema pravilima angažmana, jasnu i usredotočenu.

Valium i lijekovi za umirenje njegove klase upravo su to, i u cijelom repertoaru psihijatrije oni pripadaju drogama koje najviše izazivaju ovisnost. Ta droga donosi ravnodušnost prema emocijama, koje često sadrže strah i stres.

Pritom je loše to što se simptomi uzimanjem pilule često pogoršavaju, a skidanje s medikamenta može biti razorno. Tipičan je period prilagodbe na novi lijek, dva tjedna psihološke prilagodbe, kad se emocije, misli i svijest po volji preuređuju. Uobičajena je promjena oštrine vida sa svakom promjenom lijeka. U alkemiji i psihijatriji uobičajena je kriva dijagnoza, kad se na osobi eksperimentira s različitim pilulama dok se ne vidi kako djeluju, djeluje li uopće, djeluju li same ili u nekoj kombinaciji. “Pacijent” time postaje laboratorijski štakor za farmaceutske kompanije i liječnike. Izvještaji se šalju uz zapovjedni lanac. Kad sveprisutni predstavnici farmaceutskih kompanija posjećuju klinike, oni dijele uzorke novih lijekova, časte osoblje ručkom na račun kompanije, prikazuju videovrpce koje promoviraju novi lijek i predbilježuju ih na sljedeću “konferenciju” o razlozima da se prepišu ti čudesni lijekovi.

Uobičajeno je navlačiti se i skidati s desetaka medikamenata. Nije uobičajeno potpuno se skinuti. Rezultat može biti samoubojstvo. Simptomi povlačenja su psihički. Čovjek možda nikad nije imao problema s vlastitim tijelom, a onda mu droga odjednom počne uzrokovati tremore, napade panike, usporeni govor i još mnogo toga.

Uobičajeno je i kad čovjek postane psihotičan kad ga se stavi pod lijekove, ili, ako već pokazuje simptome, da postane izrazitije psihotičan pukom činjenicom procesa eliminacije droga pokušajima i pogreškama i posljedičnom štetom po njegov Kontrolni sustav.

Čudno je što se luđaka bojimo više nego kriminalaca koji ubijaju ljude. Bojimo se ideja, osobito onih koje društvo proglašava “ludima”.

Daju se pilule. Vrli novi svijet i soma su živi i zdravi. Ljudi u kolektivu, oni koji se dobro snalaze, koji ne stvaraju probleme, ne dižu prašinu, ne proturječe profesorima preko određene granice, koji sami ne izazivaju autoritete – oni uzimanje pilula možda vide kao karakternu slabost. Kao neuspjeh intelekta.

Oni koji pojedinca vide kao Kontrolora nad svojim ja imaju krivo, osim ako pripadaju povlaštenoj klasi prema kojoj društvo sebe određuje. Oni su ti koji mogu slobodno govoriti nekažnjenim zločinima i problemima. Oni su čuvari koji svojim analizama štite ostale. Oni su ideal i oni misle da postoji izbor.

Za neke ljude uzimanje pilula nije i nikada nije bio izbor. One su propisane receptom u kojemu piše čije su ideje zdrave, a čije nelegitimne. U ovom čudnom svijetu, razmišljanje vas ne vodi nikamo, jer nikoga nije briga. Važno je samo je li ono što govorite institucionalno prihvaćeno, jer će se tada čuti.

Na kraju, uzimanje pilula je kao da stavljate luđačku košulju na svoje tijelo-um. Ono postavlja granicu mišljenja, osjećanja, istraživanja. Ono guši vatru, znatiželju, inovaciju, revoluciju, ljubav. Mumificira nekonformirane, ukopava ih u njihove svjetove tobožnjih zabluda. Sankcionira klasnu borbu zdravih i normalnih protiv opasno ludih. Država je Bog, a psihijatar roditelj. Mama-tata-ja.

Sve dok se ne slomi licemjerje kulta “ispravnog” intelektualizma i ne preispita hegemonija legitimacije ideja od strane institucija koje odobrava država, status quo će i dalje marginalizirati dijelove populacije te će djelovati kao čuvar socijalnih­/ekonomskih­/političkih ideja­/ideala koje odobrava država.

Mnogi umovi, mnoge ideje suspendiraju se poput tijela što ih na životu održavaju strojevi Matrice. Oni su infrastruktura za status quo, za pravila angažmana. Ne postavljaju se pitanja, odgovori su nepotrebni, ali tu su zatvorenici. Nisu oni žrtve, ne samo to. Oni su borci. Borci za svoju dušu, svoja uvjerenja, snove, za svoje individualne zbilje.

Oni poznaju poeziju ludila. Promjena, piše Foucault, često počiva u ludilu. Kome ćeš vjerovati: zdravoj državi ili bolesnom pojedincu? Kako kaže Morfej: izbor je na tebi. Popularna kultura svoj je izbor najvjerojatnije već donijela, i on je predprogramiran u našu socijalnu politiku i institucije.

S pilulama ili bez njih, skrši kodeks tišine i preispitaj psihosocijalni Sistem i poredak Kontrole zasnovan na imunitetu i pretpostavljenoj racionalnosti etički bankrotiranih i neljudskih dogmi statusa, privilegija i moći.

Shizorevolucionari svih zemalja, ujedinite se!