Ljudske jezike definiraju zvukovi, riječi i gramatičke konstrukcije koje se u danoj zajednici postupno akumuliraju tijekom stoljeća. Ne akumuliraju se ti kulturni materijali nasumce nego ulaze u sustavne odnose, kako međusobno tako i s ljudskim bićima koja im služe kao organska potpora. ‘Zvučna tvar’ danog jezika (fonemi francuskog ili engleskog, na primjer) ne strukturira se samo interno, tvoreći sustav samoglasnika i suglasnika u kojemu promjena jednog elementa utječe na sve ostale, nego i socioekonomski: zvukovi se u društvu akumuliraju slijedeći klasne ili kastinske podjele pa s odijevanjem ili prehranom čine integralan dio sustava obilježja koji diferencira društvene slojeve. Slično se može reći i za leksički materijal i gramatičke obrasce. Kako primjećuje sociolingvist William Labov, jezik prenosi informacije ne samo o svijetu, nego i o pripadnosti svojih ljudskih korisnika u određenoj skupini.-1-
Ovo poglavlje u glavnim crtama izlaže nacrt opće povijesti jezičnih akumulacija u Europi između 1000. i 1700. godine, te povijesti manje-više stabilnih entiteta koji se u njima javljaju, osobito kad se jezični materijal akumulira unutar gradskih zidina. Kad su se dakle zvukovi, riječi i konstrukcije koje tvore govorni latinski sedimentirali u gradskim središtima južnih regija Europe, polagano su se pretvorili u mnoštvo dijalekata, od kojih su se neki konačno razvili u moderni francuski, španjolski, portugalski i talijanski jezik. (Sličan proces pretvorio je germanski ogranak indoevropskih dijalekata u različite moderne jezike, kao što su engleski, njemački i nizozemski.)
Tu ćemo istražiti zamisao da se različitim procesima stvaranja struktura, rezultat kojih su spletovi i hijerarhije, može objasniti sustavnost koja svaki jezik određuje i razlikuje od drugih. Osobito, svaki samoglasnik i suglasnik, svaka semantička odrednica, svaka sintaktička shema, smatrat će se replikatorom, to jest, entitetom koji se prenosi s roditelja na potomstvo (i na nove govornike) kao norma i društvena obveza. Različita socijalna i grupna dinamika postavljaju selekcijski pritisak koji te replikatore sortira u manje-više homogene akumulacije. Drugi društveni procesi zatim daju ‘vezivo’ koje učvršćuje te nakupine jezičnih sedimenata u manje ili više stabilne i strukturirane entitete. To, naravno, nije nova zamisao. Moglo bi se čak reći da je to osnovna pretpostavka nekoliko škola povijesne lingvistike, iako se tako ne artikulira. To je osobito jasno kod uloge koju u tim teorijama ima izolacija. Slično kao što reproduktivna izolacija konsolidira labave akumulacije gena u novu biljnu ili životinjsku vrstu, komunikacijska izolacija pretvara akumulacije jezičnih replikatora u odvojene entitete. Riječima evolucijskog lingvista M. L. Samuelsa:
Već i sama činjenica izolacije ili odvojenosti skupina objašnjava sve jednostavnije vrste [jezične] raznolikosti. Potpuna odvojenost, bilo zbog migracije bilo uslijed zemljopisnih i drugih zapreka, može dovesti do dijalekata koji se više jedan iz drugog ne razumiju; ako, dakle, ne postoji standardni jezik koji će služiti kao veza među njima, nastaju novi jezici. Kad je stupanj izolacije manji, nastaje takozvani kontinuum dijalekata, niz sustava u kojima oni najbliži koji se najviše dodiruju iskazuju male razlike, dok cijeli kontinuum, kad ga se gleda od jednog do drugog kraja, može pokazivati visok stupanj ukupne varijacije. Kontinuumi dijalekata obično su po dimenziji ‘vodoravni’, tj. zauzimaju područje u kojemu se nove instancije ... stalno javljaju dok se krećemo od sela do sela; no, u velikim gradovima kontinuumi mogu biti i ‘okomiti’, tj. različite skupine pripadaju različitim društvenim slojevima na društvenoj ljestvici.-2-
Tok normi kroz generacije (i kontinuume) tako može dovesti i do spletova i do hijerarhija. Kontinuum dijalekata je spletu sličan skup heterogenih elemenata utoliko što svaki dijalekt zadržava svoju individualnost te se povezuje s ostatkom tako što se preklapa sa svojim neposrednim susjedima. Upravo to područje preklapanja – zajednički zvukovi, riječi i konstrukcije bliskih dijalekata – artikulira cjelinu a da je ne homogenizira: dva dijalekta na rubovima kontinuuma mogu biti posve različita (pa čak nerazumljiva jedan iz drugoga), a ipak su međusobno povezani preko prijelaznih dijalekata. Srednjovjekovni pariški dijalekt, na primjer (danas se naziva ‘francien’) bio je s dominantnim dijalektom Italije (toskanskim) povezan mnogim prijelaznim oblicima: cijelim skupom francuskih, francusko-provansalskih i galsko-talijanskih dijalekata. (U tom se kontinuumu javljaju i veoma oštri prijelazi, ili isoglose.)-3-
Obratno, dominantne varijante jezika danog grada, kao i dijalekti koji postanu ‘standardni’ (kakav je bio pisani latinski u srednjem vijeku), relativno su homogeni entiteti, u kojima su norme fiksirane bilo intervencijom neke institucije (kod ‘standarda’) bilo ‘pritiskom među jednakima’ koji jedni na druge vrše pripadnici istog društvenog sloja. Te manje ili više uniformne akumulacije normi rangiraju se prema ugledu, a standardni jezik i dijalekt elite stoje na vrhu piramide. U zbilji se, naravno, i tu kao i drugdje nalaze samo mješavine spletova i hijerarhija pa svaki dijalekt po svoj prilici istodobno pripada i okomitoj hijerarhiji i vodoravno kontinuumu.
Ubrzanje izgradnje gradova u razdoblju od 1000. do 1300. godine na više je načina utjecalo na jezični materijal koji se akumulirao u Europi u proteklom tisućljeću. U ta su se tri stoljeća romanski jezici kristalizirali u oblike koje danas poznajemo. Ti su se stabilni entiteti pojavili iz kontinuuma dijalekata govornog latinskog, koji su postojali usporedno sa standardnim pisanim oblikom u svim područjima pod carskom vlašću Rima. Kad je riječ o ugledu, homogenizirani standard jasno stoji na vrhu (i tako će biti sve do sedamnaestog stoljeća), ali društvena se nadmoć ne prenosi i u plodnost jezika: pisana forma, upravo zbog svog ‘smrznutog’ tijela teksta kojemu se mnogi dive, uglavnom je sterilna, nesposobna za rađanje novih jezika. Splet ‘pučkog’ latinskog pak sadrži zvukove, riječi i konstrukcije koje se repliciraju s varijacijama i stoga imaju sposobnost pogoniti procese jezične selekcije i stvarati nove strukture. Kako kaže sociolingvist Alberto Varvaro, divergencija dijalekata koji će postati romanskim jezicima počela je stoljećima prije i zauzdavala ju je samo moć ugledne govorne norme Rima:
U carsko je doba jezični svijet latinskoga imao nekoliko važnih obilježja: manjina koja je imala golem politički, društveni, ekonomski i kulturni ugled apsorbirala je veliku većinu koja je bila sve manje i manje uvjerena u vlastite izvorne i raznolike identitete... Samo su zapravo Baski i Briti izbjegli latinizaciji; čak su i Germani, unatoč činjenici da su sada imali moć, odustali od tog trenda u svim područjima u kojima nisu bili u većini. A ipak, vratimo li se do stoljeća Carstva, latinski koji se govorio u tim nedavno latiniziranim masama nedvojbeno je tolerirao kršenje norme... Poput svih nestandardnih fenomena u svim jezicima, neki se toleriraju više a neki manje, dok se neki potiskuju zbog svoje prevelike popularnosti (društvene i/ili zemljopisne).-4-
Takvo stanje stvari, u kojemu su se sprečavale prevelike varijacije unutar spleta, radikalno se promijenilo s propašću Rimskog Carstva i slabljenjem hijerarhijske norme koje je uslijedilo. Posljedica je toga, prema Varvaru, bio “gubitak centripetalne orijentacije kod varijacija”-5- U stoljećima prema drugom mileniju, ‘univerzalizma’ u latinskom jeziku u bilo kom smislu bilo je samo među feudalnim i crkvenim elitama u različitim područjima. Ruralne mase ostavljene su na miru da nanovo izume vlastiti jezik i skuju lokalni identitet. Sada je pitanje u kojem su trenutku govornici tih različitih dijalekata počeli ‘osjećati’ da se služe različitim jezicima? Prije tisućite godine, nijedan od tih dijalekata malog ugleda nije imao neko određeno ime ili identitet (s jednom iznimkom). “Ti oblici možda su, kad se ukazala potreba, dobivali ime prema selu ili regiji, ali najvjerojatnije nikad nisu imali nikakva imena.”-6- Svi su ti ljudi najvjerojatnije mislili da govore istim jezikom, govornom verzijom standardnog pisanog latinskog. Za stvaranje jezične samosvijesti (kao i imena novih entiteta) trebao je kulturni odmak od jezičnog spleta u koji su te latinizirane mase bile uronjene i iz kojega su gledale cjelinu s hijerarhijskog gledišta. Prvo ime za pučku varijantu uvodi se tek 813. godine: ‘Rustica Romana’, jezik koji će poslije postati starofrancuski.
Ta novost, kao i svijest o jezičnom razlikovanju što je podrazumijeva, dolazi u kontekstu jezičnih reformi što ih je uveo dvor dinastije Charlemagne u devetom stoljeću. Ciljevi karolinških reformi bili su zaustavljanje ‘erozije’ pisanog latinskog i postavljanje standarda izgovora za čitanje pisanog latinskog naglas, osobito pri čitanju Biblije. Za razliku od spontane evolucije dijalekata, taj čin standardizacije podrazumijeva voljni čin planiranja, kao i znatno ulaganje sredstava (školskih, političkih) da bi se novim standardima pridala težina:
Tradicija čitanja latinskog na glas kao umjetnog jezika, zvuka za svako napisano slovo ... ima prizvuk očitosti, kao da je oduvijek bilo tako. No, netko ju je jednom morao uvesti kao standardiziranu normu, jer nije mogla prirodno nastati u domaćim romanskim zajednicama. Između karolinškog i carskog latinskog postoji kontinuitet u pogledu rječnika i sintakse školovanih, jer su antikvari to uvijek mogli uskrsnuti iz klasičnih knjiga, ali ono što danas smatramo tradicionalnim izgovorom latinskog jezika nema izravna kontinuiteta s izgovorom latinskog u doba Carstva.-7-
Karolinške reforme same po sebi nisu bile dostatne da iz promjenjive ‘juhe’ kontinuuma dijalekata stvore stabilne entitete sa stabilnim imenima; da se pokrene evolucija romanskih govornih jezika trebalo je još nekoliko planiranih intervencija. U stoljećima nakon reformi sve se intenzivnije (od jedanaestog stoljeća nadalje) počinju stvarati hijerarhije gradova, a lokalni dijalekti tih urbanih naselja trebali su stanovit stupanj prestiža razmjernog svom rangu. Najugledniji su bili dijalekti glavnih gradova regija (Firenca, Pariz) i gradova-predvorja (Venecija). Intenziviranje trgovinskih i upravnih aktivnosti unutar tih i drugih gradova istodobno je počelo stvarati (ili reaktivirati) mnoštvo novih načina upotrebe pisanog jezika. Svjedodžbe, diplome, žalbe, optužbe, oporuke i zapisnici posmrtne ostavštine pišu se sve češće, a knjigovodstvo postaje dijelom dnevne rutine svakog trgovca i birokrata.-8-
U vrijeme karolinških reformi svim je četirima domenama praktične pismenosti – to su poslovanje, uprava, crkva i dom – dominirao standardni latinski. No, povećanje potražnje za umijećem pisanja natjeralo je gradske elite, osobito one koje govore najprestižnijim dijalektima, da izmisle fiksni pravopis za svoje govorne jezike i nametnu ga kao standard. Prema povjesničaru jezika Richardu Wrightu, sustavi pisanja (kakav je onaj starofrancuskog jezika) nisu evoluirali spontano, nego su rezultat planirane reakcije na specifične probleme u komunikaciji.-9- Razvoj pisanih oblika raznih govornih jezika djelovao je pak na gradske dijalekte kao konzervacijski pritisak te je smanjio varijacije i time usporio njihovu evoluciju. To usporavanje tadašnji su govornici danog dijalekta možda doživljavali kao pojavu stabilnog entiteta, a tom je dojmu pridonosila i manje-više istovremena pojava imena za pisani oblik. No, ne stoji da su govornici nekog dijalekta postali svjesni njegove različitosti od govornog latinskog pa ih je ta svijest potaknula na imenovanje novog jezika. Divergencija jest postojala kao objektivni fenomen, ali je bila prespora i nedovoljno jasna (tj. iz latinskog je nastao kontinuum dijalekata) a da bi se mogla izravno percipirati bez intervencije institucija.
Proces kojim su romanski jezici u nastanku stekli imena otvara neka zanimljiva pitanja o naravi ‘imenovanja’ općenito. Prema i dalje utjecajnoj teoriji Gottloba Fregea, veza danog imena i njegova referenta u zbilji ostvaruje se preko mentalnog entiteta (ili psihološkog stanja) koji nazivamo ‘značenje’ imena. (Frege ju je nazivao ‘smisao’ imena, a Ferdinand de Saussure, njegov suvremenik ‘označeno’.) To značenje, kad ga govornik shvati, trebalo bi mu dati ‘instrukcije’ (nužne i dovoljne uvjete) da identificira objekt ili događaj na koji ime upućuje, referira. Tako, primjerice, značenje riječi ‘tigar’ ili ‘zebra’ omogućuje svojim govornicima da shvate što je svim tigrovima ili svim zebrama zajedničko (tj. ono što ih čini članovima te kategorije) i tako ih osposobljava za ispravnu upotrebu imena (tj. da ih primijene na pravu kategoriju entiteta).-10- Tu je problem, naravno, u tome da tigrovima niti zebrama nije zajednička nikakva bit. To su povijesne konstrukcije, obične aglomeracije adaptivnih obilježja koja su se u evoluciji eto okupila i putem reprodukcijske izolacije stekla stabilnost (dovoljnu da im nadjenemo ime). Koliko god bile genski homogenizirane, vanjština tih životinja i dalje otkriva velik raspon varijacija te one stoga, kao i dijalekti, tvore kontinuum preklapajućih oblika.
Suparničku teoriju referencije ponudilo je nekoliko filozofa, među njima Saul Kripke i Hillary Putnam, koji smanjuju naglasak s aspekata referencije koji se odnosi na ono ‘u glavi’ te ističu povijesne i društvene aspekte jezika. Osnovna zamisao je da sva imena funkcioniraju kao fizičke oznake: ona ne upućuju na predmet preko mentalnog entiteta nego izravno, onako kako riječ ‘to’ čini. (Tehnički, to se formulira tako da se kaže da sva imena imaju ‘indeksnu sastavnicu’ i utoliko su slična vlastitim imenima.) Imena se uspijevaju ‘zalijepiti’ za svoje referente zbog pritisaka što ih govornici postavljaju jedan na drugoga: postoji uzročni lanac koji vodi od moje upotrebe riječi do njezine upotrebe u osobe koja me tu riječ naučila, do upotrebe njezina učitelja i tako dalje, sve do početnog ‘obreda krštenja’ u kojemu je naziv uveden.-11- Stoga je upotreba naziva ‘ispravna’ samo u onoj mjeri u kojoj je povezana s ukupnom poviješću upotrebe toga imena. Prema toj teoriji, imena ne daju svakom govorniku način određivanja referenata: kod mnogih riječi samo neki aspekti potvrđuju točnost te upotrebe. Na primjer, ako genetičkim inženjeringom uspijemo stvoriti životinju koja izgleda kao zebra ili tigar, ali je genski različita vrsta, značenje riječi ‘tigar’ ili ‘zebra’ ne bi bilo od pomoći pri uspostavi ispravne referencije. Morali bismo se, kako kaže Putnam, osloniti na društvenu podjelu jezičnog rada koja skupinama stručnjaka (u ovom slučaju genetičarima) daje ovlaštenje da provjere je li nešto zaista referent neke riječi, a to određuje njezino krsno uvođenje.
Putnam ne poriče da u svojim glavama nosimo određene informacije o referentu, na primjer nekoliko obilježja po kojima određujemo tigrove (da su četveronošci, mesojedi, žuti s crnim prugama i tako dalje). To su, međutim, u mnogim slučajevima pojednostavljenja (on ih naziva ‘stereotipi’), i daleko od toga da predstavljaju neku bit onoga što shvaćamo, ti su stereotipi tek informacije koje kao društvenu obavezu moramo naučiti kad učimo riječ.-12- Pri objašnjenju načina na koji se nazivi ‘lijepe’ za svoje referente ulazi u igru nekoliko društvenih elemenata: povijest akumulirane upotrebe riječi, uloga stručnjaka u određivanju njezine referencije i obavezno usvajanje određenih informacija koje se smatraju dijelom naše sposobnosti za upotrebu riječi.
Uzročna teorija referencije na dva načina može poboljšati razumijevanje jezične povijesti. S jedne strane, budući da naglašava društvene prakse uključene u fiksiranje referencije određenog naziva, posebnu važnost dobivaju nediskurzivne prakse koje interveniraju u zbilju. Uspješna referencija utoliko nije čisto stvar jezička, nego obuhvaća i stručnost u manipulaciji i preobrazbi predmeta i događaja koji služe kao referenti riječi – bez obzira na to jesu li zbog podjele rada takvi stručnjaci malobrojni. U slučaju imena romanskih jezika, ta intervencija u zbilju poprima oblik stručnjaka za gramatiku koji ocjenjuju stupanj različitosti dijalekata i postavljaju pravopisne standarde. U to su uključene i institucije koje te standarde provode, što dovodi do umjetne izolacije nekih dijalekata i time do povećanja njihove stabilnosti i trajnosti. S druge strane, budući da značenje riječi njenim govornicima ne omogućuje odrediti ispravnu referenciju te riječi, poznavati značenje naziva kao što su ‘francuski dijalekt’ ili ‘francuski jezik’ (prvi je potomak okcitanskog, a drugi franciena) nimalo ne olakšava određivanje neke bitne razlike između ta dva termina. Upotreba naziva ‘francuski jezik’ bila bi ispravna u onoj mjeri u kojoj je sukladna s povijesti njegove upotrebe, povijesti koja počinje s institucionalnim krštenjem i ne ovisi o našem shvaćanju nekakvih bitnih obilježja franciena. (Francien je imao neka posebna obilježja, ali imali su ih i mnogi obližnji dijalekti pa ona ne definiraju bitni identitet pariškog dijalekta.) U tom smislu razliku između ‘dijalekta’ i ‘jezika’ možemo smatrati potpuno umjetnom, razlikom stvorenom društvenim konsenzusom; koju god upotrebu govornici povezali s nazivom ‘francuski jezik’ (bitna ‘jasnoća’ ili ‘racionalnost’, na primjer), ona nije ništa više od stereotipa koji se prenosi preko društvenih obaveza.-13-
Pojam društvene obaveze ključan je za razumijevanje ne samo imenovanja, nego i samog jezika. Ako su zvukovi, riječi i konstrukcije doista replikatori, i ako se, za razliku od mema, ne repliciraju oponašanjem nego nametnutim ponavljanjem, onda ključno pitanje postaje: Kako se jezične norme nameću? U kom su smislu društveno obvezujuće? Poseban slučaj standardiziranih normi ne predstavlja teškoću jer su ih nametnule institucije, uključujući škole, sudove i državne urede, u kojima se taj standard koristi u svakodnevnoj djelatnosti. No, što s populacijom normi koja tvori kontinuum dijalekata? Odgovor sociolingvista na pitanje o dijalektima glasi da neformalne društvene mreže djeluju kao mehanizmi nametanja.-14-
Da se provede studija društvene mreže nekog grada u kojemu se govori određeni dijalekt, trebalo bi za svakog stanovnika toga grada sastaviti popis prijatelja, i prijateljevih prijatelja. Tada bi se mogla analizirati neka obilježja ta dva kruga: koliko se prijatelji jedne osobe (i prijatelji njezinih prijatelja) dobro poznaju? Međudjeluju li u više svojstava (kao susjedi, suradnici, rođaci) ili samo u posebnim okolnostima? Koliko je vjerojatno da će ostati u mreži nakon što se uspnu ili padnu na socioekonomskoj ljestvici? One mreže u kojima je društvena pokretljivost mala i u kojima članovi socijalno ili ekonomski uzajamno ovise nazivaju se mreže ‘velike gustoće’ (ili ‘zatvorene’) mreže.-15-
Srednjovjekovni gradići i sela vjerojatno su bili nastanjeni jednom ili više mreža velike gustoće, a zatvorene mreže i dalje postoje kod radničke klase i etničkih zajednica u modernim gradovima. S druge strane, odlika tih gradova, u kojima se stvarala srednja klasa i povećavala se društvena pokretljivost, u srednjem vijeku bile su mreže male gustoće (ili ‘otvorene’ mreže). (Ne treba ni spominjati da svaki dani grad može sadržavati obje krajnosti i mnoštvo mreža srednje gustoće.) Za naše je potrebe ovdje važno da mreže velike gustoće djeluju kao efikasni mehanizmi za nametanje društvenih obaveza. Osoba koja pripada takvoj komunikacijskoj mreži ovisi o drugim članovima ne samo kad je riječ o simboličkoj razmjeni, nego i zbog razmjene dobara i usluga. Jedini način da se sačuva položaj u mreži, i time uživaju ta prava, jest ispunjavati svoje obaveze, a činjenica da svatko svakoga poznaje znači da kršenje grupnih normi brzo postaje općepoznato. Ukratko, već i sama gustoća omogućuje mreži da svojim članovima nametne normativni konsenzus.
Mreže velike gustoće sociolingvistima su osobito važne jer istraživačima nude odgovore na pitanje kako lokalni dijalekti opstaju usprkos pritiscima institucionalnog standarda. (Kako je, na primjer, do danas opstalo toliko dijalekata francuskog kad masovni mediji i sustav obaveznog školovanja neumorno promiču standardni francuski?) Odgovor je da jezik ne prenosi samo referencijalne informacije, nego i informacije o članstvu u skupini. Zvukovi, leksik i gramatički obrasci karakteristični za lokalni dijalekt dio su zajedničkih vrijednosti koje povezuju članove guste mreže i utoliko prenose informacije o solidarnosti i lojalnosti. Tehničkim rječnikom, replikatori koji karakteriziraju dijalekt guste mreže prenose se kao vrlo fokusiran skup normi, dok dijalekti uzlazno pokretljive srednje klase teku kao raspršeniji skup normi. Paradoksalno, grupe pri samom vrhu društvene stratifikacije (gdje uzlazna pokretljivost po definiciji nije moguća) također tvore guste mreže, a norme njihovih dijalekata također su izrazito fokusirane. Razlika je, naravno, u tome da su norme elitnih dijalekata veoma prestižne, a lokalnih nisu; društvo ih može čak i stigmatizirati.-16- Druga razlika leži u tome da elita, kad svoj dijalekt pretvori u standard, ima pristup institucionalnim sredstvima kojima svoje norme može nametnuti mnogo široj govornoj zajednici, osobito onima koji priželjkuju uzlaznu pokretljivost, a raspršene im se jezične norme opiru standardizaciji.
Pojam neformalne društvene mreže također pomaže pri razumijevanju uloge koju pojedinci (i stilističke varijacije koje zbog njih nastaju) imaju u evoluciji jezika. Kako primjećuje Labov, dana osobna varijanta ne ulazi u proces evolucije sve dok se ne stabilizira u dijelu komunikacijske mreže – to jest, dok ne postane kolektivna. Drugim riječima, podrijetlo promjene jezika nisu idiosinkratske navike pojedine osobe (a svakako ne ono što se događa u njezinoj glavi) nego varijacija obrasca zajednička određenoj grupi koja se koristi u komunikaciji s drugim grupama.-17- S te točke gledišta, govornike se ne vrednuje prema njihovim individualnim psihološkim obilježjima, nego prema obilježjima veza koje ih međusobno povezuju.-18- Ako imamo mrežu određene gustoće, što je veći lokalni ugled pojedinca, što veći broj njegovih susreta, to je vjerojatnije da će varijanta koju je ta osoba začela postati kolektivnom i konačno dijelom akumulirane baštine.
Sve u svemu, srednjovjekovnu Europu možemo zamisliti kao veliku populaciju replicirajućih jezičnih normi koje prolaze kroz različite preobrazbe i selekcijske pritiske: u jednom području postaju fokusiranije, u drugom raspršenije, pri čemu u nekim dijelovima zadržavaju splet veza dok se drugdje on raspada na hijerarhije oko utjecajnih urbanih središta. Neke od tih akumulacija izolacijom se konsolidiraju i postaju u sebi homogenije, a druge zadržavaju viši stupanj heterogenosti koegzistirajući s drugim dijalektima u različitim vrstama kontaktnih situacija. Proučavanje dodira među jezicima u povijesnoj je lingvistici važno jer iznosi na svjetlo različite oblike vodoravnog toka među dijalektima, za razliku od okomitog toka normi kroz generacije. Osim toka jezičnog materijala po susjednim dijalektima u kontinuumu, na jezik mogu utjecati i tokovi nejezičnih materijala, kao što je preseljenje populacije govornika koji čine organski supstrat dijalekta. Kako smo vidjeli, te karte zemljopisne distribucije jezika umnogome se poklapaju s genskim kartama – ne zato što bi geni determinirali jezike, nego zato što i jedni i drugi u migracijama, kao i u vremenima kolonizacije ili osvajanja, putuju zajedno.
Dobar primjer za različite kontaktne situacije stvorene migracijskim pomacima je rođenje engleskog jezika u stoljećima prema drugom mileniju. Osnovni jezični materijal od kojega se razvio engleski u Britaniju su u petom stoljeću donijeli teutonski osvajači (Juti, Angli, Sasi), koji su stupili na mjesto izvornih stanovnika, Kelta. Iako Kelti nisu bili istrijebljeni (samo su potisnuti na zapad) u većini područja otoka novi su stanovnici istisnuli stare, bez mnogo međusobnog miješanja. U većini slučajeva tok je usmjeren od osvajačeva jezika na jezik osvojenih; tok keltskih normi prema jeziku osvajača bio je, dakle, neznatan. U sljedećih šest stoljeća osnovne su sirovine anglosaskih dijalekata međutim došle u dodir s nekoliko drugih jezika (latinskim, nekoliko skandinavskih dijalekata, normanskim francuskim) koji su dramatičnije utjecali na njihovu evoluciju. Neki latinski nazivi došli su iz kontinentalne Europe u Englesku u sklopu vojnog, ekonomskog i društvenog prometa između Romana i Teutonaca. No, do istinskog utjecaja latinskih normi na ‘juhu’ germanskih replikatora dolazi krajem šestog stoljeća, kad papa Grgur Veliki nalaže svetom Augustinu “da povede skupinu misionara od četrdeset redovnika u mirno osvajanje Britanije kako bi se ratnički nastrojeni Teutonci ostavili svojih poganskih običaja, barbarskih vjerovanja i osvetničkog ponašanja”.-19- Pokrštavanje Britanije (bolje rečeno, ponovno pokrštavanje, budući da je tamo već bilo domaćih keltskih kršćana) ne samo da je uzrokovalo snažan tok latinskih riječi u staroengleski, nego je i promicalo stvaranje škola i sustava pisanja.-20- Obraćenje na kršćanstvo ondje se (kao ni na Kontinentu) ne postiže tako da se preobrati svakog pojedinog stanovnika, nego mnogo djelotvornijim postupkom: prvo se u obor dotjera vladajuća elita. Tok riječi iz latinskog prodro je dakle u jezik s vrha i dalje se kretao nadolje. Sljedeći veliki dotok stranih normi u i dalje uglavnom germanski splet dijalekata došao je iz suprotnog smjera i u staroengleski je prodro s dna. Dogodilo se to zbog nekoliko valova skandinavskih invazija od osmog do jedanaestog stoljeća. Iako vojno jednako burne kao i prijašnja osvajanja teutonskih plemena, njihov konačni rezultat bio je suživot i međusobno sklapanje brakova. U to se doba mješavini dodaju skandinavske riječi, kao što su ‘they’, ‘though’ i oko osamsto drugih riječi.-21-
Do kraja tisućljeća staroengleski će evoluirati putem nekoliko vrsta dodira: jedan je uzrokovalo nadomještanje keltskih normi, drugi suživot s raznim germanskim normama, a između njih još jedan: kulturni prodor latinskih normi. Preobrazba staroengleskog (bliskog njemačkom) u rani srednjoengleski (prepoznatljiv kao ‘engleski’) dogodila se u još jednoj kontaktnoj situaciji: cjelovitim stupanjem strane elite na mjesto lokalne. U jedanaestom stoljeću, kad su različiti dijalekti francuskog dovršavali svoju diferencijaciju od latinskog, Normani, koji govore francuski, poduzimaju uspješnu invaziju na Englesku i tom zemljom vladaju gotovo stotinu godina (1066.–1154.). Plemstvo koje govori staroengleski praktički nestaje te su čak i visoke crkvene službe pale u normanske šake. Za više od dva stoljeća francuski postaje jezikom elite, a staroengleski neuglednim dijalektom seljačkih masa. Normansko osvajanje tako je utjecalo na staroengleski slično kako je propast Rimskog Carstva utjecala na latinski, kako smo već primijetili. Kako kaže jedan povjesničar:
Najvažniji pojedinačni utjecaj normanskih osvajanja Engleza bio je otklanjanje konzervacijskih pritisaka s tendencijom usporavanje njihove evolucije. Kao jezik podčinjene zemlje, staroengleski gubi prestiž. Zapadnosaski više nije književni standard pokorenih Brita, a anglosaska se tradicija pismenosti potiskuje. Ni crkva ni država nemaju previše vremena za jezik engleskih seljaka, a društvene i intelektualne elite ne mogu se time gnjaviti. U takvim okolnostima laissez fairea, jezik se okoristio povratkom na prvotnost govornog: upotrebu određuje kolokvijalni govor te se različiti dijalektalni oblici nadmeću u prihvaćenosti. Nesputani pravilima propisa i zabrana, engleski seljaci ... jezikom i nepcem nanovo modeliraju svoj jezik.-22-
Zahvaljujući nasilnom odbacivanju standarda koji se počeo pojavljivati (zapadnosaskog), tok normi kroz nekoliko naraštaja engleskih seljaka postaje fluidniji, broj varijacija se povećava, a ukupni kontinuum dijalekata evoluira brže. Kad su engleske elite u trinaestom stoljeću ponovno otkrile svoj materinski jezik, on se već dramatično promijenio. Što je osobito važno, pretvorio se od sintetičkog u uglavnom analitički jezik. Ti termini označavaju dva načina na koje jezici izražavaju određene gramatičke funkcije. Funkcije kao što su imenički rod i broj ili glagolsko vrijeme, sintetički jezik izražava pomoću jezičnih čestica zvanih nastavci ili fleksije. Moderni engleski zadržao ih je tek nekoliko (nastavak –sa za množinu i –ed za prošlo vrijeme), ali većina nastavaka iz staroengleskog ispada. U flektivnim jezicima riječi u rečenici se mogu razmjestiti na nekoliko mogućih načina (jer gramatičke oznake nose u sebi), dok jezici koji su izgubili svoje nastavke izražavaju gramatičke funkcije utvrđenim poretkom riječi (npr. subjekt-glagol-objekt). Kako poredak riječi vrlo ekonomično zahvaća logiku rečenice, takvi se jezici zovu analitički.
Etnocentrični lingvisti (osobito oni koji se bave engleskim i francuskim) u preobrazbi iz sintetičkog u analitički nekoć nisu vidjeli jednostavni prelazak s jednog skupa gramatičkih sredstava na drugi ekvivalentan takav skup, nego uspon po ljestvama napretka, kao da evoluciju jezika vodi kakav unutarnji poriv za jasnoćom (racionalnošću). No, slična se pojednostavljenja u gramatici javljaju i u jezicima koje šovinistički govornici engleskog ili francuskog ne bi smatrali ravnima njihovu materinskom jeziku. To su takozvani trgovački žargoni ili pidžini, kao što je poznati sabirski, ili mediteranska lingua franca, dugovječan dijalekt kojim se u srednjem vijeku naveliko služili u trgovini na Levantu. Proučavanje pidžina ovdje je osobito važno, ne samo zato što ono baca novo svjetlo na razlikovanje analitičkih i sintetičkih jezika, nego i zato što ilustrira još jedan tip kontaktne situacije u jezičnoj evoluciji: tranzicijski jezični kontakt koji stvaraju vojni ili trgovački susreti stranih kultura.
Podrijetlo sabirskog nije jasno. Prema jednoj teoriji rođen je u križarskim ratovima, počevši od 1095. godine. Ako je tako, njegovo su rodno mjesto jeruzalemska bojna polja, odakle se širi s vojskom i trgovinom.-23- Kritičari te teorije ističu da su mnogi levantski trgovački dokumenti još iz trinaestog stoljeća bili napisani ne na sabirskom, nego na promjenjivom hibridu talijanskog, francuskog i latinskog. Sabirski se možda pojavio malo poslije te je zbog svoje jednostavnosti zamijenio te rane hibride. S druge strane, možda nikad nije ni postojao kao jedinstven entitet, već kao niz pidžina, od kojih se svaki leksički temelji na raznim romanskim jezicima.-24- Početkom srednjeg vijeka, na primjer, rječnik sabirskog možda se uglavnom temeljio na posuđenicama iz dijalekata Genove ili Venecije, budući da su ti gradovi dominirali trgovinom na Levantu. Kad su Portugalci kasnije pronašli alternativne rute prema tržištima luksuzne robe i počeli razbijati monopol talijanskih gradova, rječnik sabirskog se promijenio u skladu s tom činjenicom. Kako bilo, sabirski je po svojoj dugovječnosti rijetkost među pidžinima (izumro je početkom dvadesetog stoljeća, s propašću Otomanskog Carstva). Većina pidžina nastaje i nestaje s kratkotrajnim kontaktnim situacijama. No, pidžin će se zadržati kad god se dodir stranih kultura institucionalizira, kako se primjerice dogodilo na tržnicama robljem i plantažama šećera.
Distinktivno obilježje pidžina – ono što ih razlikuje od jednostavnih mješavina – jest to što oni u velikoj mjeri pojednostavljuju skup normi iz kojih su izvedeni. Uklanjaju se mnoge redundantne značajke jezika (kao što je glagol ‘biti’), budući da je njihova glavna funkcija učiniti govor u većoj mjeri samodostatnim ili redundantnim (tj. tako da ispravna interpretacija manje ovisi o podacima iz konteksta). Bez tih sredstava pidžini postaju ovisniji o kontekstu, tako da u određenom smislu bihejvioralni činovi kao što je pokazivanje na referenta postaju dijelom ‘gramatike’ pidžina. No, daleko od toga da budu degenerirani govori koji su deevoluirali iz svojih ‘glavnih’ jezika, pidžini su kreativne prilagodbe jezičnih resursa.-25- Robovski pidžini, na primjer, nisu bili neka vrsta ‘dječjeg govora’ koji je stvorio gospodar da bi se sporazumio sa svojim robovima, nego kreativne prilagodbe međusobnoj komunikaciji robova posve različita jezičnog podrijetla.-26-
Zbog njihova žigosanja kao ‘inferiornih’ jezika, pidžini sve donedavno nisu bili ozbiljnim predmetom istraživanja. To područje danas eksplozivno raste s opadanjem etnocentričnih predrasuda i dolaskom objektivnijeg pristupa. Istodobno se mijenja i naglasak pa lingviste manje zanimaju pidžini kao zasebni entiteti, a više ‘pidžinizacija’ kao opći proces koji stvara ili ne stvara stabilan entitet. Prije tog obrata u pristupu, smatralo se da je stvaranje stabilnih entiteta jednostavan proces koji se sastoji od dvije susljedne faze: prvo se pojednostavljuje ‘ciljni jezik’ (npr. jezik robovlasnika) koji stvara pidžin. Zatim, nakon oslobođenja robova, prvi naraštaj djece koja nauče pidžin kao materinski jezik ponovo stvara mnoga odbačena redundantna obilježja te se stvara novi entitet: kreolski. (Naravno, u tom ponovnom usložnjavanju pidžina ne sudjeluju samo djeca; pridonose mu i odrasli govornici tako što posuđuju dijelove drugih dijalekata.)-27- Iako taj proces kristalizacije novih kreolskih jezika obogaćivanjem pidžina i dalje pobuđuje veliko zanimanje lingvista (jer predstavlja ubrzanu verziju evolucije jezika, zbijenu u jedan ili dva naraštaja), danas se više naglašavaju procesi pidžinizacije i kreolizacije općenito, bez obzira na to dovode li do novih stabilnih entiteta:
Linearni model dva zasebna koraka, koji podrazumijeva standardna koncepcija pidžina i kreola, može do iskrivljenja pojednostaviti kompleksnost povijesnih slučajeva i već sam po sebi pridonosi teškoćama u tumačenju materije. U istom području bez ikakve rascjepkanosti usporedno može postojati više faza razvoja. Dapače, možda je na djelu i više faza – pretpidžinski kontinuum, kristalizirani pidžin, pidžin u depidžinizaciji (dominantni izvor ga reapsorbira), pidžin u kreolizaciji, kreol, kreol u dekreolizaciji.-28-
Brojni su lingvisti i filozofi jezika uočili sličnost kontaktnih situacija u kojima ti procesi nastaju i stanja u kojemu su nastali romanski jezici i engleski. To ne znači da romanske jezike ili engleski treba smatrati pidžinima ili kreolima, nego da su i oni možda prošli kroz slična pojednostavljenja i ponovna usložnjavanja. Na primjer, gubitak nastavaka i fiksiranje poretka riječi u rečenici, što engleski razlikuje od analitičkih jezika poput francuskog, uočljiv je u evoluciji mnogih pidžina. Još jedan stalan element u razvitku pidžiniziranih jezika jest odbacivanje dominantne norme (kod staroengleskog zapadnosaske, kod starofrancuskog rimske latinske), koje povećava varijabilnost i time brzinu divergentne revolucije. S druge strane, sve bogatiji rječnik i sve različitija upotreba jezika (u školstvu, sudstvu itd.) koji karakteriziraju kreole dio je i procesa rađanja dominantnih jezika (stupanje pariškog francuskog na mjesto latinskog ili londonskog engleskog na mjesto normanskog francuskog).-29- Može se, dakle, smatrati da populacija jezičnih replikatora koja nastanjuje Europu u srednjem vijeku ne prolazi samo kroz procese fokusiranja i raspršivanja (u društvenim mrežama) te hijerarhiziranja (u urbanim središtima), nego i kroz procese pidžinizacije i kreolizacije.
Takvo gledanje na jezik, u ne tako mnogo riječi, zagovaraju Gilles Deleuze i Félix Guattari, koji jezike koji su se uspeli na vrh hijerarhije nazivaju ‘glavni’, a one koji tvore splet dijalekata ‘sporedni’. Ti nazivi u njihovoj uporabi ne upućuju primarno na stabilne entitete (neke homogenije, neke heterogenije), nego na procese (postajanje glavnim, postajanje sporednim) koji utječu na populaciju normi u cjelini:
Treba li zato razlikovati glavne i sporedne jezike, pa bilo to i na temelju regionalnih situacija dvojezičnosti ili višejezičnosti koje uključuju barem jedan vladajući jezik i jedan jezik nad kojim se vlada...? Zbog barem dva razloga, ne možemo se složiti s takvim stajalištem... Premda je izgubio funkciju glavnoga svjetskog jezika, [moderni] francuski nije izgubio ništa od svoje stalnosti i homogenosti, to jest sačuvao je neokrnjenom svoju moć centralizacije. Obrnuto od toga, afrikans je zadobio svoju homogenost upravo kao lokalno sporedni jezik u sukobu s [modernim] engleskim... i kako bi nositelji nekog sporednog jezika uopće mogli funkcionirati a da ga ne opskrbljuju (pa bilo to i samo pisanom riječju) stalnošću i homogenošću koje od njega čine lokalno glavni jezik, kadar iznuditi službeno priznanje... Ali izgleda da je suprotni argument uvjerljiviji: upravo u mjeri u kojoj je poprimio obilježja glavnog jezika, jezik biva izložen utjecajima kontinuiranih varijacija koje ga premeću u ‘sporedan’... Jer jezik poput engleskog ili američkog engleskog može biti svjetski glavni jezik jedino tako da trpi utjecaje svih manjina svijeta, kojih su procesi varijacije itekako raznovrsni. Primjerice, način na koji gelski i irski engleski preinačuju engleski; ili način na koji crnački engleski nekog od ‘jezika geta’ utječe na američki engleski – toliko, naime, da je New York praktički grad bez jezika.-30-
Da se vratimo na srednji vijek, ubrzana urbanizacija koja je stvorila regionalne hijerarhije gradova stvorila je i nekoliko veoma prestižnih narječja za svaki dio kontinuuma latinskih dijalekata. Svaki je glavni grad regije doživio uspon vlastite varijante na položaj lokalno ‘glavnog’ jezika, s vlastitim sustavom pisanja i akumuliranim ugledom nauštrb brojnih ‘sporednih’ varijanti kojima se govori u manjim gradovima nižeg ranga i u ruralnim opskrbnim područjima. Tako je kontinuum francuskih dijalekata bio podijeljen na dvije regije koje se bore za prevlast: obitelji južnjačkih dijalekata zvanih langue d’oc i druge obitelji kojom se govorilo u sjevernim i središnjim dijelovima, zvanom langue d’oïl, kojemu pripada i pariški govor (francien) i varijante koje su Normani nametnuli Britaniji. Ishod te borbe langue d’oca i langue d’oïla neće odrediti ništa intrinzično jezično. Naprotiv, rastući ugled langue d’oïla bio je rezultat raznih izvanjezičnih događaja. Među njima su uspješna normanska kolonizacija britanskog otočja, zatim abesinski križarski rat, koji je francienu koristio, a okcitanu naštetio, članu obitelji jezika langue d’oc. Zamah se pojačava prilično preuranjenom političkom centralizacijom oko Pariza, kao i širenjem upotrebe narodnih jezika, kao što je prijevod Biblije (na francien) godine 1250. koji su poduzeli stručnjaci pariškog sveučilišta.-31-
I drugih su romanski jezici nastajali na sličan način. Na Iberskom poluotoku razvilo se nekoliko regionalnih varijanti, a katalonski se oko devetog stoljeća počinje odvajati od ostalih (kolektivno ih se naziva hispano-romanski dijalekti). Dijalekt koji će se na kraju uspeti na vrh, kastiljski, u početku je bio periferna varijanta kojom se govorilo u području koje će poslije (oko 1035.) postati Kraljevstvo Kastilje. Kastiljski potencijalni suparnici, leonski i argonski, bili su u to doba prestižniji i bolje su držali korak s romanskim jezicima izvan poluotoka. Uspon kastiljskog počinje s ratom protiv islamskoga svijeta, u kojemu su južna područja poluotoka na osam stoljeća kolonizirana. Kastiljsko kraljevstvo imalo je vrlo važnu ulogu u tom osvajačkom ratu, počevši od zauzimanja Toleda 1085. godine. Zbog prestiža stečenog ratom, kao i naseljavanja Kastiljaca na ponovno osvojene teritorije, kulturni i teritorijalni utjecaj kastiljskog rastao je na štetu drugih hispanoromanskih dijalekata, i većina ih je, prisiljena na uzmak, na kraju nestala.-32- Nakon ponovnog osvajanja, nove elite govornika kastiljskog u Toledu i Sevilji oblikovale su materijal od kojeg će se konačno razviti španjolski jezik.
Za razliku od Francuske i Španjolske, u kojima se politička centralizacija dogodila razmjerno rano, Italija i Njemačka ostat će rascjepkane stoljećima, zbog protivljenja njihovih nezavisnih gradova-država središnjoj vlasti. Ta je fragmentacija, bolje rečeno protivljenje homogenizaciji, djelovala kao jezična centripetalna sila. Neki se gradski pučki jezici jesu proširili, ali njihova pobjeda nije bila tako jasna, a dominantnost jezika često se mijenjala s regijama. Dijalekt grada Lübecka postao je standardom moćne Hanzeatske lige; no, kad je tržišni uspjeh lige izblijedio, dominantne postaju druge varijante njemačkog.-33- Toskanski dijalekt u Italiji uživa povlašten status od četrnaestog stoljeća; preuzeli su ga ne samo papinski dvor, nego i brojni književnici, što je itekako povećalo njegov ugled. Svaki je talijanski grad-država, međutim, još stoljećima zadržao vlastitu varijantu (to jest, varijantu svojih elita), a pokušaja jezičnog ujedinjenja nije bilo sve do devetnaestog stoljeća.-34-
Uz lokalne pomake u kojima je nekoliko varijanti ‘postajalo glavnima’ u odnosu na ostatak kontinuuma, tekla se i velika borba lokalno glavnih jezika i neupitnog globalno glavnog jezika: pisanog latinskog. Ta bitka, koja se vodila između trinaestog i osamnaestog stoljeća, poznata je kao ‘uspon vernakulara’. Latinski, koji je ranih godina Rimskog Carstva bio sporedan jezik u odnosu na grčki, ušao je u novi milenij znatno ojačan, i to iz nekoliko razloga. Njegova uloga službenog jezika crkve Benediktovom je uredbom kodificirana 536. godine i to joj je dalo središnje mjesto u samostanskoj pismenosti i proizvodnji rukopisa, a taj se status nadalje učvrstio Karolinškim reformama. Centralizacije religijske moći i konsolidacija crkvenih hijerarhija između 1049. i 1216. godine omogućile su latinskom da se institucionalizira kao obavezni medij za obraćanje masi, a narodnim jezicima ta je uloga bila zabranjena.-35- Konačno, jezična heterogenost koja je u Europi prevladavala stvorila je potrebu za linguom francom međunarodne komunikacije, a latinski je lako zamijenio sabirski i druge pidžine malog ugleda (kao što je bio mozarapski) koji su mogli preuzeti tu ulogu.
No, intenziviranja poljoprivrede i trgovine koja su počela usložnjavati gradski život od jedanaestog stoljeća nadalje ubrzo su izmijenila položaj latinskoga. Njegova upotreba u pisanju postala je raznolika, a znatno je porasla i potražnja za pismenim osobama u upravi, sudstvu i trgovini. Otvaranje biskupskih škola i gradskih sveučilišta pomaknulo je središte školstva prema novim gradovima, a dalje od ruralnih samostana. (U Italiji su postojale čak svjetovne škole, u kojima se podučavalo na narodnom jeziku.) Važnost svjetovnih službenika postaje sve većom, a nauštrb klera, barem u svijetu pod svjetovnom upravom. Tu su konačno i procesi koji su utjecali ne samo ne institucionalni, nego i na organski supstrat latinskog, kao što je u četrnaestom stoljeću bila Crna kuga. Kako sugerira William McNeill, “Uspon narodnih jezika kao medija za ozbiljno pisanje, i propadanje latinskog kao linguae francae među školovanim muškarcima zapadne Europe ubrzalo je nestajanje crkvenjaka i učitelja koji su znali latinski dovoljno dobro da taj stari jezik održe na životu.”-36-
Borba dominantnih gradskih narječja i latinskog nije bila borba za dominaciju govorom masa, nego borba za dominaciju jezikom javnih ustanova. Dijalekti nižih slojeva srednjovjekovnog društva usko su vezani za njihove govornike pa migriraju s njima i njihovim genima. Veoma fokusiran skup normi nekog dijalekta strani jezici lakše ubijaju (tako što jednu populaciju govornika zamijene drugom) nego apsorbiraju. Iako ugled određuje relativni položaj dijalekta u hijerarhiji i stoga kratkoročno njegovu sudbinu, ona na kraju biva zapečaćena pukom težinom broja. Normanski francuski, koliko god bio prestižan kao službeni jezik engleske aristokracije, nikad nije imao šanse da se nametne kao jezik engleskih masa.-37-
Slično tome, pisani latinski nije bio u položaju u kojemu se mogao natjecati s narodnim jezicima. U razdoblju brze urbanizacije, koja počinje u jedanaestom stoljeću, populacija Europe se udvostručila, a s njom i broj govornika narodnih jezika. No, francuski pariških elita, primjerice, nije bio konkurencija latinskom kao pučkom jeziku Francuske, nego kao službenom jeziku državne uprave i mjesta visokog školstva. Kao jezik međunarodne diplomacije s latinskim se nadmetao i francien. Tu je akumulirani ugled značio više od sirovih brojeva: “Dugo razdoblje prevlasti francuskog kao glavnog međunarodnog jezika kulture i diplomacije seže daleko iza njegove opće upotrebe kao govornog jezika u Francuskoj: do kraja sedamnaestog stoljeća francuski je zapravo zamijenio latinski u njegovoj dotadašnjoj ulozi ... i to u vrijeme kad je materinski jezik možda četvrtine stanovništva Francuske bio francien”-38-
U pogledu neslužbenog pisanja i kultiviranog govora francien do petnaestog stoljeća postiže status ‘norme kojoj se teži’, ali latinski neće svrgnuti sve dok nizom uredaba u petnaestom i šesnaestom stoljeću, između ostalih ediktom iz Villers-Cotterêtsa iz 1539. godine, nije propisana njegova obavezna upotreba u službenom pisanju.-39- I u Engleskoj uočavamo da su određene institucionalne intervencije mijenjale status engleskog jezika nizom službenih uredaba, na primjer Zakonom o parničnom postupku koji je Parlament donio 1362., i kojim engleski postaje službenim jezikom britanskih sudova. Sudski se zapisnici, međutim, i dalje vode na latinskom, a taj je zakon napisan na francuskom. Ipak, do 1489. godine “Henrik VII potpuno ukida upotrebu francuskog u zakonima Engleske. Jezik koji je 1066. otišao u podzemlje tim je aktom izašao kao potpuni pobjednik nad stranom dominacijom”.-40- Ti službeni činovi koji su manje-više ‘trenutačno’ mijenjali status engleskog, francuskog i latinskog posebni su slučajevi onoga što filozof ‘običnog jezika’ J. L. Austin naziva ‘govornim činovima’: društvenih djelatnosti koje provodi samo izgovaranje niza riječi. Zapovijedi, kao što je ona da se u određenim službenim kontekstima mora koristiti engleski ili francuski, jedna su vrsta govornog čina. Davanje obećanja, oklade, upozorenja, ukazi, sudske presude, nadijevanje imena predmetima ili osobama i mnoge druge verbalne djelatnosti koje sa sobom nose društvene obaveze i posljedice također su primjeri govornih činova.
Prema Austinu, govorni čin podrazumijeva konvencionalan postupak koji ima određen konvencionalni učinak, a sam postupak ispravno i potpuno moraju izvršiti prave osobe u pravim okolnostima.-41- Proglašenje engleskog službenim jezikom državne uprave, na primjer, morala je obaviti osoba ovlaštena izdati takav proglas, te je to morala učiniti u pravom institucionalnom ustroju. Ne nosi svako izgovaranje riječi “proglašavam te službenim jezikom” ilokucijsku snagu zapovijedi. To na jednostavan način naglašava činjenicu da se tu ne radi o čisto jezičnom procesu, nego o kompleksnoj situaciji u koju su uključene hijerarhije, zapovjedni lanci i sredstva za nametanje poslušnosti. Austin razlikuje govorne činove koji se izvršavaju na sudovima (i u drugim institucijama), u kojima je postupak tako rutiniran da je kriterij ‘ispravnog’ jasan svakome, od govornih činova koji se koriste u svakodnevnom životu, gdje postupci nisu kruti ni formalni pa ima više prostora za višeznačnost. Bez obzira na to, kako smo vidjeli, komunikacijske mreže djeluju kao mehanizam osnaživanje obećanja ili zapovijedi, čak i u odsutnosti eksplicitnih kriterija ispravnosti izvedbe govornog čina.
Tu trenutačnu promjenu statusa do koje dolazi kod zapovijedi, proglašenja krivim ili donošenja smrtne kazne možemo usporediti s faznim pomakom kroz koji prolaze tvari u određenim kritičnim točkama. Baš kao što voda u tekućem stanju odjednom prelazi iz jednog stabilnog stanja u drugo i počinje postajati krutim ledom kad temperatura ili tlak dosegnu određeni prag, tako i proglašenje krivim može naglo promijeniti društveni status osobe koja će prijeći iz stanja slobode kretanja u stanje zatočeništva. Bila ta usporedba plodna ili ne, ona ako ništa drugo skreće pažnju na činjenicu da jezični replikatori utječu na zbilju tako što, kao što se genski replikatori sudaraju sa svijetom kao katalizatori kemijskih faznih pomaka, kataliziraju određene “društvene fazne pomake”.-42-
Osim službenih govornih činova koji im naglo mijenjaju status, dominantno narječje svake regije, da bi se djelotvorno suočilo s međunarodnim standardom, mora obogatiti svoje rezervoare izražajnih sredstava. Nikakva službena deklaracija ne bi od francuskog ili engleskog učiniti službeni medij za vođenje državnih poslova da njihov rječnik već nije sadržavao sve tehničke riječki potrebne u pravnoj, zakonodavnoj, diplomatskoj, vojnoj i upravnoj komunikaciji. Jedan od načina širenja rječnika jest korištenje tvorbenih sredstava tih jezika za stvaranje potrebnih leksičkih jedinica. U tom je pogledu ključnu ulogu imala književnost, jer ona obogaćuje izražajna sredstva narječja u usponu, a istodobno im povećava kulturni prestiž.
Ta narječja u usponu obogaćuju rječnik i posudbom riječi iz drugih jezika i njihovom prilagodbom lokalnoj upotrebi. Ti jezični tokovi iz jedne populacije normi u drugu pokazuju neke zanimljive obrasce koji bacaju novo svjetlo na brojne unutarnje značajke jezika. Iako se, na primjer, pojedine riječi jezika mogu slobodno replicirati iz jedne kulture u drugu kao memi (to jest, oponašanjem ili posuđivanjem), zvukovi i gramatičke sheme jezika, osobito onih koji imaju središnju ulogu u (povijesnom) identitetu jezika, obično se kreću zajedno sa svojim govornicima. Nadalje, riječi povezane s pitanjima svakodnevnog preživljavanja, za razliku od tehničkih i književnih, teško se raspršuju po različitim jezicima.
Moderni engleski, primjerice, još uvijek sadrži arhaični ostatak staroengleskih riječi, okružen golemim kozmopolitskim vokabularom koji se akumulirao sporo, difuzijom (tj. raznim tokovima mema). Riječi ‘father’ /otac/, ‘mother’ /majka/, ‘child’ /dijete/, ‘brother’ /brat/, ‘meat’ /meso/ ili ‘drink’ /piće/, kao i riječi koje izražavaju svakodnevne aktivnosti, kao što su ‘to eat’ /jesti/, ‘to sleep’ /spavati/, ‘to love’ /voljeti/, ‘to fight’ /boriti se/, izvedene su izravno iz germanskog vokabulara staroengleskog. S druge strane, veći dio tehničkih naziva iz crkvenih poslova stigao je iz latinskog u engleski u razdoblju pokrštavanja. (Tada je u engleski uvedeno oko 450 latinskih riječi.) Za normanske okupacije u rezervoar engleskog ulaze brojni vojni, pravni, upravni i medicinski nazivi (kao i nešto riječi iz kulinarstva i mode). Ubrzo nakon okupacije francuski se zbog engleskih vojnih uspjeha ne smatra prijetnjom pa u Britaniju počinju utjecati velike količine pariško-francuskih riječi, s vrhuncem intenziteta između 1350. i 1400. godine.-43- Ti su tokovi mema išli od jezika koji je akumulirao veći ugled i leksičku kompleksnost u onaj manje kompleksan i s manjim ugledom. Ta je razlika dakako relativna: iako je francuski dugo bio kulturno prestižniji od engleskog, u petnaestom i šesnaestom stoljeću bio je ‘podređen’ španjolskom i talijanskom pa su mnoge španjolske i talijanske riječi utjecale u Francusku iz tih dviju zemalja.-44-
Stotine i stotine francuskih riječi koje su dotekle u srednjoengleski doživjele su različitu sudbinu. Neke od njih jednostavno su preuzete, no mnoge su asimilirane u lokalne dijalekte. Posuđene francuske i latinske riječi često su postojale usporedno s engleskim sinonimima i nisu ih zamijenile niti hibridizirale. Engleski u petnaestom stoljeću razvija trorazinski sustav sinonima s različitim razinama prestiža: obični engleski (‘rise’, ‘ask’), književni francuski (‘mount’, ‘question’) i učeni latinski (‘ascend’, ‘interrogate’) /sve u značenju ‘popeti se’, odnosno ‘pitati’/. Kako kaže jedan povjesničar, ta je akumulacija sinonima otvorila prostor za “veću diferencijaciju stilova – kako u formalnoj tako i u neformalnoj upotrebi... Tako je izvorni engleski vokabular emocionalniji i neformalniji, a uvezeni francuski intelektualniji i formalniji. Toplina i snaga jednih suprotstavlja se hladnoći i jasnoći drugih. Govornik može biti intiman, otvoren i izravan u osnovnom engleskom, ali i diskretan, pristojan i udvorno elegantan služi li se francuskim posuđenicama”.-45-
Hijerarhija sinonima poseban je slučaj onoga što sociolingvisti nazivaju ‘stilistička stratifikacija’, to jest rangiranje različitih registara jezika koji se koriste u određenim situacijama: neobavezni registar, koji se koristi s obitelji i prijateljima; formalni registar, koji se koristi, primjerice, u institucionalnim situacijama ili jednostavno kad se razgovara s neznancima ili nadređenima; i tehnički registar, koji se koristi na poslu ili u komunikaciji s drugim stručnjacima. Naravno, vokabulari tih registara ne moraju potjecati iz različitih jezika. Razlika se ostvaruje više u pogledu količine brige koja se ulaže u stvaranje rečenica tijekom jezične razmjene (ili, kod tehničkih registara, korištenjem posebnih vokabulara ili tehničkog žargona).-46-
Govornici engleskoga u srednjem vijeku i renesansi po svoj su prilici mijenjali registre u skladu sa stupnjem formalnosti situacije. Izvan Londona vjerojatno su sudjelovali u jednom povezanom procesu, zvanom prebacivanje među kodovima. Tok jezičnih replikatora koji su tvorili staroengleski zbog zemljopisne su izolacije stvorili pet različitih ‘vrsta’ srednjoengleskog (južnjački, kentski, istočnomidlandski, zapadnomidlandski i nortambrijski). Iako je londonski dijalekt do petnaestog stoljeća postao najprestižnijim oblikom engleskog, on ne zamjenjuje druge dijalekte nego se toj populaciji pridodaje kao superponirana norma. To, primjerice, znači da se govornik kentskog koji zna i londonski dijalekt zapravo prebacuje među kodovima kad govori različitim ljudima: lokalnim se kodom služo kad govori sa susjedom, a zajedničkim kad se obraća nekome iz glavnoga grada. Druge države, kao što su Italija i Njemačka, u kojima je do jezične unifikacije došlo kasno, ostale su mnogo više jezično fragmentirane; njihovi su se stanovnici stoga još češće koristili prebacivanjem među kodovima.-47-
Prebacivanje među kodovima i registrima još je jedan primjer za kontakt različitih dijalekata, neka vrsta ‘unutarnjeg kontakta’ koji ih obično čini iznutra manje homogenima. I doista, kad se usporedi unutarnja raznolikost nekog jezika – pazeći pritom na njegove supostojeće registre i kodove – s ‘jezikom’ kako ga zamišljaju strukturalni lingvisti i semiotičari, najuočljivija je razlika u visokoj razini homogenosti koju teoretičari lingvistike uzimaju zdravo za gotovo. Semiotičar, čini se, uvijek uma na umu jednostavnu komunikaciju između govornika i slušatelja, u kojoj oboje jednako vješto govore. To pojednostavljenje postaje još očitije kad se proučavaju zemlje u kojima je stabilna dvojezičnost norma, kao što su Belgija ili Kanada, i ne spominjem da Indiju, koja danas priznaje četrnaest službenih jezika. U srednjem vijeku i renesansi nije bilo neuobičajeno da osoba bude poliglot: materinski jezik Kristofora Kolumba, na primjer, bio je đenoveški, donekle je pisao na latinskom, a kasnije je naučio portugalski i španjolski.-48- Kako naglašava Labov, vladanje stvarnim jezikom, za razliku od simplicističkih karakterizacija jezične kompetencije kakve čini strukturalistička škola, podrazumijeva sposobnost za suočavanje s velikom heterogenošću.
U pozadini svakog jednoobraznog skupa jezičnih normi dakle mora postojati određeni povijesni proces u kojemu je ta jednoobraznost stvorena. Može se reći da su procesi homogenizacije na djelu u indoevropskim dijalektima koji će postati romanski jezici ili engleski jezik došli u dva velika vala. Prvi val dogodio se kao dio općeg procesa urbanizacije: uspon londonskog i pariškog dijalekta (i drugih) na vrh jezične hijerarhije, zbog čega su postali službenim jezicima komunikacije u državnoj upravi i u nižem školstvu. U prvom valu sudjelovali su i neplanirani procesi (uključujući pozitivnu povratnu spregu; na primjer, što se više književnosti javljalo na danom dijalektu, taj se književni medij drugim piscima činio životnijim) i govorni činovi institucija kojima su se pokretali oštri prijelazi u statusu određenih narječja. Osim napora da se stvore sustavi pisanja za elitne dijalekte, u prvom valu nije bilo velike jezične ‘samosvijesti’, to jest svjesne analize unutarnjih jezičnih sredstava i planskih politika koje bi djelovale na njihovu širenju ili utvrđivanju. No, u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću javljaju se prvi pokušaji onoga što bismo danas nazvali ‘jezičnim inženjerstvom’. U drugom valu homogenizacije provode se institucionalne politike s ciljem da se namjerno “uspori ili potpuno zaustavi jezična promjena”, ili drugim riječima, “da se uniformna norma zauvijek fiksira”.-49- To što je taj cilj u praksi neodrživ (manjinski jezici do dan-danas cvjetaju rame uz rame sa standardnima) ne znači da institucionalni pothvati kojih su se u to vrijeme latile Španjolska, Italija i Francuska nisu ostavili velike povijesne posljedice.
Može se reći da je drugi val počeo u Španjolskoj, kad se prvi put sustavno izlaže gramatika jednog romanskog dijalekta (kastiljskog). Za razliku od pisanog latinskog, koji se kao ‘mrtav’ jezik morao prenositi u školama pomoću eksplicitnih pravila, razni regionalni dijalekti Španjolske učili su se kod kuće, kao materinski jezici. Renesansni gramatičari nisu otkrivali ‘prava’ pravila jezika (to danas ne uspijeva ni čomskijevcima), a nisu to ni tvrdili. Petnaest dana nakon što je Kolumbo isplovio da ‘otkrije’ Ameriku, Elio Antonio de Nebrija, objavljuje prvu gramatiku kastiljskoga, s punom sviješću da je njegov izum artefakt (naziva ga ‘umjetni kastiljski’-50-), ali artefakt koji ima velik potencijal kao instrument homogenizacije. Kako piše sociolingvist Elnar Haugen, “usku povezanost gramatike i politike pokazuje činjenica da je prva španjolska gramatika iz 1492. bila posvećena kraljici Isabelli; ta gramatika, kako piše njezin autor, trebala bi biti pratilja Carstva i zajedno s vladavinom Španjolaca širiti španjolski [tj. kastiljski dijalekt]”.-51-
Prema Ivanu Illichu, i Kolumbo i Nebrija izašli su pred kraljicu s komplementarnim projektima: jedan je trebao proširiti kraljevsku moć na nove zemlje, a drugi povećati unutarnju koheziju suverenog tijela preko homogeniziranog jezika. Za razliku od klasičnog latinskog, nad kojim je ‘inženjering’ proveden radi regulacije govornih obrazaca rimskih senatora i pisara, meta Nebrijinog prijedloga reformi nije bio jezik španjolskih elita nego jezik masa, neomeđen i bez uprave. Štoviše, na mjesto mnoštva dijalekata koji se uče neformalno, kod kuće, stupa umjetni (‘kastiljski’) jezik koji se uči formalno, poput latinskog, kao skup pravila, Nebrijina gramatika bila je prvi korak prema onome što će stoljećima poslije postati sustavom obaveznog školstva, koji se temelji na standardiziranom jeziku. To na neki način, kako primjećuje Illich, znači zamjenu autonomnih jezičnih sredstava govornika dijalekata rezervoarom koji kontroliraju institucije i koji se daje masama kao dar s neba.-52- Nebrijin projekt na kraju nije uspio dobiti potporu institucija kraljevskog dvora, ali ista težnja za stvaranjem umjetnog, ‘čistog’ i ‘trajnog’ jezika javljat će se opet, na različitim mjestima i u različitim oblicima.
U Italiji, na primjer, toskanski (tj. firentinski) dijalekt imao je istu dominantnu ulogu kao i kastiljski, pariški i londonski. Toskanski je ‘kreoliziralo’ (obogatilo) nekoliko pisaca (Dante, Boccaccio, Petrarca) koji ne samo da su povećali njegov rezervoar izražajnih sredstava, nego su mu i uvećali prestiž u odnosu na dijalekte drugih važnih gradova (Venecije, Genove, Milana). Prva institucija posebno osmišljena da djeluje kao kočnica jezične promjene rođena je u Firenci 1582. godine: bila je to Jezična akademija, organizacija posvećena stvaranju i diseminaciji umjetnog toskanskog objavljivanjem gramatika, rječnika, pravopisa i drugih formalnih kodifikacija jezika.-53- Pokazat će se da je i taj projekt, poput Nebrijinog, teško provesti, osobito zato što je politička snaga gradova-država odgodila nacionalno ujedinjenje sve do devetnaestog stoljeća.
Firentinska Jezična akademija svejedno je imala konkretniji utjecaj te je potaknula stvaranje sličnih ustanova u novorođenim državama-nacijama kao što je Francuska, u kojoj je organizacija stvorena prema predlošku talijanske paradigme rođena 1637. godine, kao dio Richelieuova plana ujedinjenja zemlje. Izrijekom postavljen cilj francuske Akademije bio je čišćenje i perpetuiranje francuskog jezika, ili, kako je to rekao jedan od njezinih članova, “nekako fiksirati jezik i učiniti ga trajnim”.-54- Akademija se tako 1705. mogla pohvaliti da bi, kad bi se koristile samo riječi obuhvaćene njezinim službenim rječnikom, francuski zauvijek ostao isti.
Ni drugi val homogenizacije nije proizveo jezike-gospodare koji će potpuno zamijeniti kontinuume dijalekata njihovih zemalja. Akademije su postojećoj populaciji samo pridodale nov skup normi s hijerarhijskom strukturom postavljenom iznad spleta dijalekata. Kako kaže francuski lingvist Antoine Meillet, “standardni francuski nikad nije bio nego jezik nekolicine, a ni danas nije ničiji govorni jezik”.-55- Nova umjetna gramatička i pravopisna pravila, piramidni vokabulari obuhvaćeni rječnicima i druge metode ‘jezičnog inženjeringa’ (kao što su knjige o retorici i poetici) utjecale su prije svega na formalni registar jezika, dok je neobavezni registar ostao uglavnom netaknut. (Tehnički registar francuskog neće biti pogođen sve do osamnaestog stoljeća, kad je uz pomoć Lavoisiera i drugih utvrđen način upotrebe prefiksa i sufiksa u kovanju novih znanstvenih naziva.) No, da bi narodni jezici odnijeli pobjedu nad latinskim trebalo je standardizirati upravo njihove formalne registre. Standardizacija je dakle trajni utjecala na proces uspona narodnih jezika. Drugi odlučujući element u tom jezičnom ratu dala je tehnologija: tiskarski stroj.
Iako koncepcija pomičnog sloga i nije izvorno djelo Johannesa Gutenberga (postoje kineske, korejske, čak i nizozemske prethodnice), on je svakako prvi praktično riješio problem automatskog pisanja. Četrdesetih godina petnaestog stoljeća riješeno je nekoliko tehničkih problema (izum promjenjivih kalupa za lijevanje trajnog sloga i posebne tinte pogodne za metalni slog), što je Gutenbergu omogućilo da stvori stroj koji u spletu s procvatom industrije papira znatno snižava trošak umnažanja teksta i omogućuje istinski masovno širenje pisane riječi. Od dvadeset i četiri tisuće negrčkih djela tiskanih u Europi prije 1500. godine, oko 77 posto bilo je na latinskom, a ostalo na narodnim jezicima. No, broj djela tiskanih na narodnim jezicima s godinama raste pa krajem sedamnaestog stoljeća prevladavaju narodni jezici.-56- Protestantska reformacija svojom je inicijativom prevođenja Biblije na narodne jezike zadala snažan udarac dominaciji latinskog u crkvenim obredima i, što je još važnije, u prosvjeti. Tako je tiskarski stroj u određenom smislu pomogao nekim sporednim jezicima u njihovoj borbi protiv glavnog jezika. A ipak, s obzirom na to da je razlika između glavnih i sporednih jezika posve relativna, tiskarski je stroj istodobno pomogao lokalno glavnim jezicima (standardima u usponu) u borbi protiv potencijalnih lokalnih suparnika.
Štoviše, kako već i samo postojanje sustava pisanja homogenizira jezik i djeluje kao kočnica jezične promjene, mehanička reprodukcija teksta na više načina pojačava taj konzervativni trend. Kad je William Caxton 1476. u Engleskoj uveo tiskarski stroj, tiskana riječ promicala je pisani standard elitnog londonskog dijalekta kao kočnicu jezičnoj varijaciji. Kako piše povjesničar John Nist, “Uz širenje pismenosti i narodne prosvjete, tiskarski je stroj postao snažnom kulturnom silom koja je u jezik vratila ono izgubljeno u normanskom osvajanju – konzervativne pritiske samosvijesti i društvenog snobizma.”-57- Engleski su pak tiskari u slog zakovali određena pravopisna pravila koja nisu potpuno odgovarala fonemima engleskog, zvukovima koji se u svakom slučaju mijenjaju, dok norme ostaju zamrznute. A ipak, kako kaže Nilst,
I od pravopisnog konzervativizma i od fonološke nedosljednosti, koje je sa sobom donio tiskarski stroj, bila je važnija zabluda da je engleski prvenstveno pisana riječ. Grafemi i vizualni morfem počeli su dominirati maštom književnika, a sirova snaga govorne tradicije postupno je ustuknula pred elegantnom profinjenošću književnosti koja šuti. Autoritarni će gramatičari osamnaestog stoljeća i njihovi nasljednici taj razvod govornog i pisanog s vremenom učiniti pravosnažnim.-58-
Želio bih zaključiti ovo poglavlje kratkim opisom procesa koji utječu na evoluciju jezika, a interni su dio jezika. Na primjer, dok su tiskari i gramatičari pokušavali zamrznuti skup korespondencija zvukova s pisanim znakovima u pravopisni standard, engleski je jezik proživljavao dramatične promjene zvukovnog sustava. Taj prijelaz, koji je trajao više naraštaja govornika, naziva se veliki pomak samoglasnika;
Kad je 1400. godine umro Chaucer, ljudi su još izgovarali e na kraju riječi. Stotinu godina poslije ono ne samo da postaje tiho – stručnjaci, čini se, više nisu ni znali da se ikada izgovaralo... [Tako su] za relativno kratko vrijeme zvukovi dugih samoglasnika u engleskom ... promijenili vrijednost, iz temelja i čini se sustavno: pomaknuli su se u ustima unaprijed, odnosno unatrag. Evidentno je nastala lančana reakcija u kojoj samoglasnik koji se pomakne gura i sljedeći samoglasnik: zvuk ‘o’ u riječi spot postaje zvuk ‘a’ riječi spat, a spat postaje speet, speet postaje spate i tako dalje. Zvuk ‘aw’ riječi law postaje zvuk ‘oh’ riječi close, on opet postaje zvuk ‘oo’ riječi food. Chaucerov lyf, izgovara se kao ‘leef’, postaje Shakespeareov life, izgovara se ‘lafe’, da bi postalo naš ‘life’ /život/. Nisu međutim bili pogođeni svi samoglasnici. Kratko e riječi bed i kratko i riječi sit, na primjer, nisu se pomaknuli te ih danas izgovaramo isto kao Velečasni Bede prije tisuću i dvjesto godina.-59-
Nitko nije posve siguran što je pokrenulo tu ‘lančanu reakciju’ pomicanja samoglasnika. Možda je riječ o pokrati u artikulaciji, u kojoj se prema načelu ‘najmanjeg truda’ ustaljuje novi zvuk u danoj govornoj zajednici; a možda se radi o običnoj pogrešci u izgovoru koja se proširila oponašanjem; konačno, možda je u zajednicu, u nekoj od mnogih vrsta kontaktnih situacija, unesena nova zvučna varijanta. Pokretač velikog pomaka samoglasnika na neki je način najmanje važan aspekt u usporedbi s dinamičkim promjenama koje oslobađa katalizator. Ako između zvukova koji tvore riječ i značenja (ili obavezne semantičke informacije) što je riječ prenosi nema intrinzične veze, korisnost danog skupa znakova jamče manje-više sistemski kontrasti među njima. Ako se jedan zvuk pomakne prema drugom, čime se oboma smanjuje kontrastna snaga, onda se mora pomaknuti i drugi. Ta dinamika ‘guranja’ onda se nastavlja sve dok cijeli niz zvukova ne dođe na novi položaj u kojemu je izvorni kontrast očuvan. ‘Prazan prostor’ koji ostaje iza prvih pomaka istodobno može pokrenuti drugi niz pomaka u nekom drugim nizu zvukova kako bi se prazno mjesto ‘popunilo’. Tu sekundarnu reakciju lingvisti nazivaju dinamikom ‘povlačenja’.-60-
Činjenica da se taj unutarnji preustroj događa uglavnom nesvjesno tijekom više naraštaja može nas navesti na pogrešnu misao da je riječ o proizvodu unutarnjeg poriva u jeziku. Iako se potpuno cirkularni pomak poput ovoga može smatrati ‘homeostatskim mehanizmom’ (pa se može reći da sustav obdaruje zvukovima koji su u određenom stupnju autonomni u odnosu na gramatiku, rječnik i društvene pritiske), takve se pomake može objasniti istim mehanizmom koji objašnjava druge (ne tako autonomne) promjene u jeziku: međuigrom varijabilnih jezičnih replikatora i mehanizma za sortiranje koji tvore selekcijski pritisci (u ovom slučaju potreba za očuvanjem funkcionalnosti jezika u svakodnevnim komunikacijskim zadaćama).-61- Štoviše, i dinamika povlačenja i dinamika guranja, kao i općenitije polagani prelasci iz jednog stabilnog stanja u drugo, javljaju se ne samo u zvučnoj tvari govornog lanca, nego i u područjima rječnika i sintakse.
Na primjer, neke riječi (kao što su glagoli ‘to get’ i ‘to do’) mogu se polako isprazniti od svog leksičkog značenja i postati ‘gramatizirani’, to jest selekcijom postaju čestice koje su relativno ‘bez značenja’ te se koriste da bi se izrazile gramatičke funkcije. Desemantizacija riječi kao način novačenja novih gramatičkih sredstava je spor i nesvjestan proces te predstavlja još jedan izvor heterogenosti. Upravo taj tip heterogenosti Labov najviše naglašava: postojanje jezika promjenjivih pravila.-62- Dobar primjer za to je gramatizacija riječi ‘do’ /eng. činiti/, unovačene kao sredstvo za izražavanje negativnih i upitnih rečenica. Njezina desemantizacija događala se postupno, počevši od trinaestog stoljeća, ali do kraja petnaestog stoljeća ostaje tek periferno gramatičko sredstvo. Tada, u razdoblju od 1535. do 1625. godine ona se tjera na dužnost izvedbe sve brojnijih gramatičkih funkcija. Raspon funkcija zatim se smanjuje, da bi se riječ ustalila u ulozi koju ima danas. Tu je važno da usprkos sve većem rasponu funkcija “krajem šesnaestog stoljeća ona nikako nije bila obavezna (npr. izrazi ghoest thou, he goeth not još su bili uobičajeni), dok je u potvrdnim rečenicama ... slobodno varirala s jednostavnim oblicima za izražavanje glagolskog vremena”.-63-
Danas je, naravno, upotreba glagola ‘to do’ u engleskom obavezna u izražavanju nekih gramatičkih funkcija, što znači da su se nakon razdoblja od nekoliko stoljeća gramatička pravila upotrebe te desemantizirane čestice preobrazila od neobaveznih i varijabilnih u kategorička. Prema Labovu, jezičnu sposobnost treba definirati tako da u nju bude uključena sposobnost za baratanje tim promjenjivim pravilima u različitim stanjima njihove evolucije. On nadalje napada tradiciju (među sosirevcima i čomskijevcima) koncentracije na proučavanje standardnih jezika upravo zato što njihova umjetna homogenost prikriva postojanje neuniformnih, promjenjivih gramatičkih sredstava. (U svom istraživanju crnačkog engleskog, na primjer, Labov pronalazi mnoštvo promjenjivih pravila – pravila koja uopće ne postoje u standardnom američkom engleskom.-64-) Kad taj unutarnji, sustavni izvor varijacija pridodamo svom ostalim izvorima koje smo dosad istražili, pojavljuje se slika jezika kao heterogene mješavine normi u neprestanoj promjeni, veoma različita od tradicionalnog gledišta bezvremene, univerzalne strukture izolirane u svom ‘sinkronijskom’ raju od svih previranja koja je okružuju. Kako kažu Deleuze i Guattari: “Nikad nećete naći homogen sustav koji već nije pod utjecajem reguliranog, neprestanog, imanentnog procesa varijacije (zašto se Chomsky pravi da to ne razumije?)”.-65-
Nadalje, ta promjenjiva juha jezičnih (replicirajućih i katalizirajućih) materijala neprestano međudjeluje s drugim tokovima materije i energije koje istražujemo u ovoj knjizi. Gradovi, osobito veliki gradovi, mjesta su u kojima kuhaju veoma neobične smjese hrane i gena, novca i riječi. Intenzitet trgovine, koji pridonosi društvenoj pokretljivosti (i stvaranju srednje klase), neke je ljude odvojio od njihovih izvornih komunikacijskih mreža (i životne ovisnosti o rođacima i susjedima) i time smanjio konzervacijske pritiske što ih lojalnost skupini nameće jezičnoj promjeni i omogućio prodiranje standarda nadolje. Osim toga, govornici iz srednje klase, brižljivo rabeći prestižnu varijantu u svojim, sada manje osobnim i fragmentiranijim društvenim mrežama, težili su ‘hiperkorektnosti’ svog dijalektalnog govora, čime dodaju još jedan izvor varijacije i heterogenosti.-66- S druge strane, stalan dotok doseljenika sa sela koji gradovima omogućuje život i rast donosi sa sobom i jezični materijal koji znatno pridonosi stvaraju dijalekata geta.-67- Veliki gradovi dakle doprinose ne samo defokusiranju normi (jer uzlaznom pokretljivošću otvaraju društvene mreže), nego i stvaranju novih zatvorenih mreža i time novih fokusiranih etničkih varijanti:
Veliki gradovi okupljaju kritičnu masu sličnih ljudi potrebnu za zasnivanje zajednica. Dok su se Irci u malim selim Leicestershirea morali stopiti s domaćim Englezima, oni u Glasgowu otvorili su klubove i katoličke crkve, izgradili zajednicu oko svojih etničkih lojalnosti... Prije nego izolirane pojedince, veliki gradovi ... proizvode veoma artikulirane vrijednosne sustave. Oni nisu lonci za taljenje, nego mozaici posebnih skupina koje se bore za očuvanje svog identiteta. Na prvi pogled, taj pogled na gradove zbunjuje, jer kako neko mjesto može biti i impersonalno i kulturno intenzivno? Odgovor je da gradovi sadrže okoline velikih razmjera i okoline malih razmjera. Iako su susreti na javnim mjestima – u trgovinama i uredima, na ulicama i u velikim ustanovama – relativno kratki i anonimni, postoji i odvojen, privatni društveni život koji se vidi na razini obitelji, susjedstva, kluba i etničke skupine i koji funkcionira prema drugačijim pravilima.-68-
Urbana središta, u kojima su smještene dinamične mješavine energije, materije i katalitičkih replikatora različitih vrsta (geni, memi, norme, rutine), uvelike su utjecala na evoluciju jezika prije sedamnaestog stoljeća. Nakon toga oni će i dalje imati važne uloge, ali sada kao dio većih društvenopolitičkih entiteta: kao glavni gradovi država-nacija u nastanku. Dok su se argumenti u prilog razvoju i širenju moći standardnog francuskog jezika prije Francuske revolucije iznosili u ime ‘racionalnosti’, za vrijeme i nakon te velike prekretnice standard se brani ‘nacionalizmom’: jedan nacionalni jezik, jedan homogeni entitet za sve građane, jedan skup jezičnih sredstava koji će središnjoj vlasti omogućiti da posegne u rezervoare koje čine njene rastuće populacije. Vratit ću se na te ‘nacionalističke’ valove homogenizacije koji su u drugom dijelu milenija počeli utjecati na jezičnu ‘tvar’ što se akumulirala ne samo u Europi, nego i na mnogim mjestima izvan nje.
Pokazao sam da se tako različite strukture, kao što su sedimentne stijene, životinjske vrste i društvene klase, mogu promatrati kao povijesni proizvodi istih procesa stvaranja struktura. (Točnije, različitih konkretnih procesa koji utjelovljuju isti apstraktni stroj ili inženjerski dijagram.) Utjelovljuje li i jezik neki apstraktan stroj? Akumulacije jezičnog materijala sortiranog u homogene skupove i cementirane uslijed izolacije primjer su za stratificirane sustave pa se može reći da jezik utjelovljuje taj apstraktni stroj (dvostruke artikulacije). Slično tome, u onoj mjeri u kojoj se zvukovi, riječi i konstrukcije jezika promatraju kao replikatori, i jezici utjelovljuju apstraktnu sondu ili pretraživački mehanizam. No, sada se moramo pozabaviti ovim pitanjem: Postoji li apstraktan stroj koji bi bio specifičan za jezik? Drugim riječima, utjelovljuju li procesi odgovorni za stvaranje izraza i rečenica inženjerski dijagram po kojem se strukture jezika razlikuju od struktura stijena, biljaka i životinja?
Chomsky vjeruje da taj dijagram određuje apstraktni robot utjelovljen u našem mozgu, automat koji može proizvesti svaku valjanu rečenicu danog jezika. Godine 1959. Chomsky postulira postojanje četiri različita tipa apstraktnih automata koji se razlikuju stupnjem složenosti: najjednostavniji tip su automati s konačnim brojem stanja, slijede roboti osjetljivi na kontekst, beskontekstni roboti i konačno Turingovi strojevi.-69-
Chomsky tvrdi kako se može reći da je jezik sastavljen od dvije komponente, rječnika (ili rezervoara riječi) i skupa pravila koji određuje kako se riječi smiju kombinirati u dopuštene nizove (ispravno oblikovane rečenice). Ako dakle imamo skup rečenica, robot (beskontekstni automat) će jednostavnom primjenom pravila moći prepoznati pripadaju li one danom jeziku. Rečenica za robota nije ništa više od niza zapisa (bili u glini, papiru ili zraku, njemu je svejedno), a pravila su recepti kojima se ispituje pripadnost toga niza skupu valjanih nizova. Taj bi model trebao obuhvatiti gramatičku intuiciju koja govornicima engleskog omogućuje da razlikuju rečenice kao što je “Bezbojne zelene ideje bijesno spavaju” /Colorless green ideas sleep furiously/ od rečenica kao što je “Spavaju zelene bezbojne bijesno ideje” /Sleep green colorless furiously ideas/ (jedna je gramatički valjan, a druga gramatički nevaljan niz), iako je i jedan i drugi niz semantički besmislen.
Kad je došlo vrijeme da se proizvode novi nizovi (za razliku od ispitivanja valjanosti postojećih), pravila su se podijelila na dva tipa: jedan skup generira osnovni logički kostur rečenice (njenu dubinsku strukturu), a nekoliko drugih skupova tu golu rečenicu transformira, ispunjava mesom od materijala stvarnog jezika. (Te dvije sastavnice gramatike nazivaju se ‘generativna’, odnosno ‘transformacijska’.) Generativna sastavnica automata je, pretpostavlja se, urođena i obuhvaća sve što je u jeziku univerzalno (to jest, sve što se ne mijenja kod raznih jezika i na što ne djeluje njihova osebujna povijest). Treba li taj robot smatrati apstraktnim strojem ili jezikom? Deleuze i Guattari, među ostalima, na to pitanje odgovaraju negativno:
Naš se prigovor tim lingvističkim modelima ne sastoji u tome da su preapstraktni – naprotiv, mi mislimo da oni nisu dovoljno apstraktni, da nisu dosegli apstraktni stroj koji jezik vezuje sa semantičkim i pragmatičkim sadržajima iskaza, s kolektivnim nakupinama izgovorenog i napisanog, s cjelokupnom mikropolitikom društvenog polja... Ne postoji jezik po sebi, ne postoje jezične univerzalije. Ono što postoji jest stjecaj dijalekata, žargona, slengova i specijaliziranih jezika. Ne postoji idealan govornik-slušatelj, kao što ne postoji ni homogena jezična zajednica. Jezik je, da citiramo Weinreicha, “bitno heterogena zbiljnost”. Ne postoji materinski jezik, već samo preuzimanje vlasti od strane vladajućeg jezika unutar neke političke mnoštvenosti.-70-
Deleuze i Guattari u biti se suprotstavljaju postuliranju ‘univerzalne jezgre’ (ili sinkronijske dimenzije) jezika, budući da se uloga društvenih pritisaka (kao što su pidžinizacija, kreolizacija i standardizacija) time stavlja u drugi plan i u najboljem slučaju utječe na transformacijsku sastavnicu gramatike. Oni predlažu da se temelja uloga prida povijesnim procesima, tako da se apstraktni stroj jezika modelira ne kao automatski mehanizam utjelovljen u pojedinačnim mozgovima, nego kao dijagram koji upravlja dinamikom kolektivne ljudske interakcije. Glavni problem koji stoji pred provedbom te zamisli jest pronaći pravi način prijenosa kombinatoričke plodnosti automata, njegove sposobnosti da proizvede beskonačno velik broj rečenica od konačne zalihe riječi i pravila kombiniranja, a prema obrascima ponašanja koji generiraju različite socijalne dinamike. Jedno moguće rješenje moglo bi biti da se pretpostavi kako postulirana gramatička pravila ne postoje u našem mozgu nego su utjelovljena u društvenim institucijama. To je rješenje upitno jer ljudska bića, kao što je poznato, ne uče materinski jezik kao skup pravila. Štoviše, dobro je dokumentirana upravo sposobnost djece da nauče jezik a da ne budu izložena razgovoru s odraslima (to jest, da im se izrijekom ne kaže koja su to pravila) motivirala postuliranje postojanja urođenog automata. No, ako skup pravila nije izvor kombinatoričke plodnosti jezika, što jest?
Jedan mogući odgovor jest da riječi sa sobom, kao dio svoga značenja, nose ‘kombinatorička ograničenja’ kojima se omeđuju vrste riječi s kojima se mogu kombinirati. To jest, pojedine riječi prema tom stajalištu prenose informacije o učestalosti svojih supojavnica s drugim riječima tako da te informacije, kad se dana riječ stavi u rečenicu, postavljaju zahtjeve riječima ili vrstama riječi koje se mogu pojaviti pokraj njih. (Na primjer, kad se nizu dodaje određeni član, do njega se može nalaziti samo imenica.) Do kombinatoričke plodnosti ne dolazi zbog centraliziranog tijela pravila, ona proizlazi iz decentraliziranog procesa u kojem svaka riječ lokalno ograničava govornikov izbor u svakom dijelu konstrukcije. Jednu verziju tog alternativnog pogleda na baratanje proizvodnjom rečenica davno je predložio lingvist George K. Zipf, možda prva osoba koja je proučavala jezik kao ‘stvar’, to jest, kao veliko tijelo materijalnih zapisa koji očituju određene statističke pravilnosti. Tendenciju riječi da se pojavljuju jedna pokraj druge Zipf naziva njihovim stupnjem kristalizacije: “Da bismo ilustrirali komparativne stupnjeve zavisnosti među riječima u rečeničnoj strukturi, provedimo jedan zamišljeni pokus. Kao materijal možemo uzeti golem broj engleskih rečenica onako kako ih izgovaramo, recimo milijun. Figurativno rečeno, sad ćemo ih baciti na pod takvom silinom da će se razbiti te će njihovi komadići ležati razasuti. Naravno, neke će riječi, budući da su po razmještaju s drugima kristaliziranije, doći u slijedu. Određeni i neodređeni članovi će se držati imenica, pomoćni glagoli glavnih glagola, prijedlozi objekata.”-71-
Lingvist Zelig Harris, koji je početkom pedesetih godina u lingvistiku uveo pojam ‘transformacija’ (pa mu Chomskyjeva paradigma nije strana), smislio je način da se metaforički opisi poput ovoga transformiraju u matematičku teoriju jezika koja se značajno približava apstraktnom stroju za kojim tragamo. Prema njegovoj teoriji, ograničenja ili zahtjevi što ih riječi postavljaju jedna drugoj prenose se kao društveno obvezujuće informacije. (Riječ ‘informacija’ tu se koristi u smislu ‘fizička informacija’, koja se mjeri u bitima, a ne u smislu semantičke informacije iz rječničkih definicija.) Svoj model prijenosa kombinatoričkih ograničenja Harris eksplicitno razvija u terminima evolucije. U njemu se različita ograničenja (bolje rečeno, rečenice konstruirane uz njihovu pomoć) nadmeću za iste ‘informacijske niše’.-72- On odbacuje koncepciju nepromjenjive, homogene jezgre jezika i stoga nam njegova teorija omogućuje izravan pristup pitanju dijalektalnih varijacija (i bitne heterogenosti jezika): ne samo da je jezik u neprestanoj promjeni, u kojoj snaga ograničenja varira u kontinuumu od mogućeg do obaveznog – i brzina promjene se razlikuje od dijalekta do dijalekta. Njegov pogled na jezik je posve historijski; podrijetlo ograničenja nalazi se u postupnoj standardizaciji (ili konvencionalizaciji) uobičajene uporabe. Usprkos činjenici da do promjena u sintaksi dolazi sporije nego u drugim aspektima jezika, sintaktički element dakle nije odijeljen od semantike i pragmatike.-73-
Harris određuje tri glavna tipa kombinatoričkih ograničenja. Najjednostavniji tip naziva ‘ograničenja po vjerojatnosti’; riječi prenose informacije o riječima s kojima se u zbiljskoj upotrebi obično češće kombiniraju. To jest, riječ kao što je ‘tigar’ prenosi informaciju na taj način da se obično javlja s jednim riječima (kao što su ‘bijesan’ ili ‘lov’), a ne s drugima (‘ljubazan’ ili ‘ples’). Nije riječ o tome da postoji neko određeno pravilo koje te kombinacije zabranjuje; ne, statistička je činjenica da se te riječi u jednim kombinacijama javljaju mnogo češće nego u drugim. (Izraz ‘tigrov ples’ javlja se, doduše, u dječjim knjigama, ali ta je kombinacija rijetka u usporedbi s ukupnom upotrebom tih dviju riječi u govoru.) Za danu riječ, skup njezinih riječi koje se s njom najčešće pojavljuju (mutan /fuzzy/ skup, jer se neprestano mijenja, steže i širi) naziva se njezinim ‘selekcijskim skupom’, a prema Harrisovu modelu selekcijski skup tvori ‘jezgru značenja’ riječi. (Značenje riječi dakle određuju njihova svojstva kombiniranja, a ne njihov identitet. Formalne rječničke definicije i neformalni stereotipi javljaju se iz konvencionalizacije ograničenja po vjerojatnosti.)-74-
Drugi tip ograničenja, temelj strukture jezika, prema Harrisu je ograničenje po operatoru i argumentu, koje modelira djelovanje glagola, priloga, pridjeva, prijedloga i drugih jezičnih modifikatora na njihove objekte. Za razliku od ograničenja po vjerojatnosti, ograničenje po operatoru i argumentu ne veže pojedine riječi, nego klase riječi. Kad se uključi u rečenicu, dani operator zahtijeva argument određene klase. To ograničenje osim toga u rečenicu donosi nove informacije: što je argument uz dani operator neuobičajeniji, to će biti informativniji. To se ograničenje može koristiti za modeliranje različitih jezičnih funkcija, a Harris među njima izdvaja djelovanje glagola na imenice koje im služe kao subjekti i objekti, budući da iz te operacije proizlazi osnovna struktura rečenica. Kao što je poznato, rečenice svojim korisnicima omogućuju obaviti dvije različite funkcije: identificirati predmet ili događaj na koji govornik upućuje, i reći nešto o tim predmetima ili događajima. Kad se koristi za povezivanje glagola i imenica, ograničenje po argumentu i operatoru u rečenicu unosi značenje ‘o nečemu’, mogućnost upućivanja ne samo na pojedine predmete i događaje, nego i na kompleksne situacije.-75-
Harris konačno postulira i treći tip ograničenja koji naziva ‘redukcijom’. Kad vjerojatnost da će se dvije riječi pojaviti zajedno postane veoma velika, količina fizičkih informacija koju zajedničko pojavljivanje dodaje rečenici odgovarajuće je mala; to jest, dodaje se vrlo malo informacija koje govornik ili slušatelj inače ne bi unio. U tim okolnostima oblik jedne od riječi može se reducirati (postati sufiks ili prefiks druge riječi) pa čak i potpuno ukloniti. Međutim, i kad se riječ ‘anulira’, ono malo informacija što ih je prenosila i dalje je tu (ili ih govornik ili slušatelj mogu rekonstruirati), tako da oblici koji nastaju nakon uzastopnih redukcija (vrlo sažeto) mogu prenijeti prilično složeno značenje. Tu treću vrstu ograničenja Harris koristi u objašnjenju podrijetla nekih klasa riječi (kao što su prilozi, zamjenice i neki veznici) kao i različitih afiksa.-76- Drugim riječima, ograničenje po redukciji Harrisu omogućuje da povijesno objasni podrijetlo glavnih klasa riječi, koje se u Chomskyjevoj teoriji uzimaju zdravo za gotovo (one su neobjašnjeni ‘primitivi’, osnovni pojmovi).-77-
To je jedan od razloga zbog koji Deleuze i Guattari Chomskyjev automat smatraju ‘nedovoljno apstraktnim’. Robot može objasniti produkciju jednog skupa oblika (rečenica) samo uz pretpostavku drugog skupa oblik (pravila i primitivnih klasa riječi). Prema Harrisovu modelu, jezik je pak u cijelosti proizvod povijesti (kumulativni rezultat ograničenja u pojavljivanju riječi u međusobnom odnosu), a kombinatorička ograničenja su istinski morfogenetska: kako se uslijed konvencionalizacije uobičajene uporabe pojavljuju nova ograničenja koja stvaraju ulančanu vjerojatnost riječi koje se pojavljuju zajedno, struktura jezika se samoorganizira u procesu koji sadrži višekratno udaljavanje od jednake vjerojatnosti (tj. nasumičnosti) kombinacija što ih tvore replicirajuće norme.-78-
Taj se scenarij lijepo uklapa u neke zamisli koje smo prije razvili. Osobito, pojava jezika sada se može promatrati kao rezultat dvostruke artikulacije: akumulacije koju stvara mehanizam za sortiranje, akumulacije koja se konsolidira činom (ili slijedom činova) konvencionalizacije ili institucionalizacije. Taj je dijagram možda prejednostavan i za objašnjenje sedimentnih stijena, koje rastu i razvijaju se i akrecijom, to jest taloženjem drugih materijala i širenjem postojeće strukture. Prema Harrisovu mišljenju, i jezik je akrecijska struktura.-79- Pritom je osobito važno to što, kad neko zajedničko pojavljivanje velike učestalosti postane obaveznim ograničenjem, govornici počinju konstruirati nove obrasce analogno prethodno institucionaliziranoj normi. Starije se strukture mogu umnažati i rekurzivno: par argument-operator, na primjer, i sam može postati argument operatora višeg reda. Petlje pozitivne povratne sprege razvijaju se, dakle, tamo gdje struktura (konsolidirane akumulacije) favorizira akreciju, kojom se pak stvara nova struktura. Štoviše, stvaranje novih obrazaca analogno onim prethodno akumuliranima (ili rekurzivnom primjenom postojećih ograničenja) generira sustav koji retrospektivno izgleda kao da se sastoji od skupa pravila.-80- (Neki jezici, kao standardni engleski ili francuski, naravno jesu skupovi pravila te ih kao takve uče djeca u osnovnoj školi. Pitanje je da li je jezik koji djece uče kod kuće, bez nastavnika, također skup pravila ili pak skup normativnih kombinatoričkih ograničenja.)
Još nam jedno obilježje Harrisove teorije može pomoći da udovoljimo zahtjevu Deleuzea i Guattarija za ‘dovoljno apstraktnim’ apstraktnim dijagramom. Apstraktni stroj koji se postulira pri objašnjenju stvaranja jezičnih oblika idealno ne bi trebao biti apstraktni stroj jezika (u tom bi ga slučaju bilo teško razlikovati od ‘biti’ jezika), baš kao što apstraktna sonda koju smo prije razmatrali nije apstraktni stroj života (jer može biti ‘inkarnirana’ u bilo kojoj populaciji replikatora, ne samo u genima). Slično tome, ‘dovoljno apstraktni’ dijagram koji objašnjava stvaranje nizova jezičnih zapisa idealno bi trebao objašnjavati i morfogenezu drugih (nejezičnih) nizova. Drugim riječima, jezik možda nije jedina struktura koju se može promatrati kao sustav zahtjeva ili obaveznih ponavljanja. Iako je struktura jezika jedinstvena, ograničenja koja je generiraju nisu. (Biti subjektom nekog glagola je jedinstveno za jezik; pojavljivanje nekih stvari ovisno o pojavljivanju drugih klasa stvari nije.)
Harris pokazuje da kombinatorička ograničenja, ako se postrože, mogu generirati nizove zapisa slične onima koji pripadaju među sustave logike ili matematike, a ako se olabave, nastaju glazbeni nizovi. Na primjer, susljedni poredak rečenica običnog jezika ograničavaju slabi konverzacijski (ili diskurzivni) zahtjevi. Ako te zahtjeve pojačamo, tako da rečenice moraju slijediti jedna drugu na propisan način (i ako dodatno zahtijevamo da slijed počinje očiglednim istinama, a završava rečenicom jednako istinitom kao što su prethodne), rezultat je struktura logičkog ili matematičkog dokaza. Promijenimo li hijerarhijsko ograničenje po argumentu i operatoru, i zahtijevamo da samo operator smije prenositi informacije koje se odnose na ograničenja, argument smo pretvorili u varijablu, a operator u funkciju. (Matematika je znanost relacija, to jest operatora, upravo zato što argument u matematici ne postavlja ograničenja.)-81- S druge strane, ako odnos operatora i argumenta umjesto da ga fiksiramo učinimo promjenjivim, tako da “između dulje glazbene linije i njezinih dijelova postoje mnogi promjenjivi odnosi”, možemo generirati strukture poput onih glazbene kompozicije.-82- Time se ne poriče da u matematičkim i glazbenim sustavima postoje eksplicitna pravila, uostalom kao i u standardiziranim jezicima. Pitanje je da li su se matematika ili glazba izvorno razvile kao decentralizirani sustavi ograničenja koja su se poslije formalizirala kao centralizirani opus pravila.
Osim što daje ‘dovoljno apstraktan’ dijagram jezika, Harrisova teorija udovoljava i drugom zahtjevu koji, kako smo vidjeli, nedostaje Chomskyjevu robotu: da se apstraktni stroj može izravno povezati s dinamikom društva. Posebno je važno da jezgra Harrisova modela uključuje proces kojim se statističke pravilnosti standardizacijom pri upotrebi postupno pretvaraju u obavezna ograničenja. Tim bi institucionalnim zahtjevima međutim nedostajala zbiljnost da ne postoji mehanizam provedbe društvenih obaveza. Može se tvrditi da Harrisova teorija, da bi bila potpuna, zahtijeva neku vrstu mehanizma za provedbu normi, kakav je mehanizam društvenih mreža. Vidjeli smo da se u sociolingvistici na stupanj gustoće mreže (grubo rečeno, stupanj u kojemu se prijatelji svakog pripadnika zajednice međusobno poznaju), kao i na stupanj mnoštvenosti mreže (stupanj u kojemu aktivnosti održanja na životu svakog pripadnika ovise o tim prijateljima) gleda kao na parametre koji određuju djelotvornost mreže kao sredstva za provedbu normi. Ti parametri u određenom smislu određuju intenzitet naše privrženosti određenoj zajednici ili skupini, a norme koje se provode u mreži obilježavaju granice koje određuju identitet te zajednice ili skupine. Gledamo li dakle na jezik s obzirom na ograničenja pri kombiniranju riječi, to izravno uvlači pitanja o posljedicama pripadnosti skupini na pojedince te u tom smislu udovoljava Deleuzeovu i Guattarijevu zahtjevu da “kolektivne nakupine izgovorenog i napisanog” trebaju biti intrinzična sastavnica apstraktnog stroja jezika.
Je li Harrisov model moguće proširiti (ili upotpuniti) tako da sličan apstraktni dijagram ne objašnjava samo formu i funkciju pojedinih rečenica, nego i povijesno podrijetlo većih institucionalnih struktura, kao što je diskurs? Ili, da budem određeniji, postoji li apstraktni stroj koji sociodinamički objašnjava pojavu diskursa koji izražavaju poglede na svijet (koherentne skupove vrijednosti i vjerovanja)? Model koji je stvorila antropologija Mary Douglas približava se određenju tako apstraktnog stroja, a može se povezati s Harrisovom teorijom jezika jer u njezinu modelu intenzitet privrženosti pojedinca skupini određuje i važnu značajku ‘kolektivnih nakupina’. Još jedno, jednako važno obilježje grupne dinamike ne određuje s kime međudjelujemo, nego kako to činimo; pripadnost skupini tako se ne određuje izravno, nego se kontrolira ponašanje u širem društvenom kontekstu u kojemu skupina djeluje. Ta dva aspekta grupne dinamike Douglas naziva ‘grupa’ i ‘rešetka’, pri čemu prvi mjeri intenzitet privrženosti skupini, a drugi intenzitet centralizirane regulacije. Ona je postavila teoriju samoorganizacije pogleda na svijet, u kojoj vrsta kozmologije koja se javlja u različitim zajednicama izravno ovisi o vrijednostima parametara ‘grupe’ i ‘rešetke’. Kad se primijeni na pojedine grupe u društvu (model Mary Douglas ne odnosi se na čitava društva), ta dva parametra određuju apstraktni dijagram s četiri moguća stabilna stanja koja djeluju kao ‘atraktori’ vjerovanja i vrijednosti koja se tako organiziraju u koherentan skup. Ili, bolje rečeno (budući da ona ne modelira dinamiku vjerovanja nego dinamiku skupina uvjerenih), ta dva parametra određuju stil života (manje ili više hijerarhijski, manje ili više ovisan o skupini) u kojemu se ljudi uzajamno prisiljavaju na potpuno razvijanje implikacija tog životnog stila. Pogledi na svijet do kojih tako dolazi djeluju kao atraktori u tom smislu da su “četiri ekstremna položaja mreže i grupe na dijagramu prikladna da budu stabilna stanja koja stalno novače pripadnike u svoj način života koji je istodobno i neizbježno također i način mišljenja”.-83-
Kad oba parametra, i grupa i rešetka, imaju visoku vrijednost, zajednica ima snažan osjećaj identiteta (grupa ulaže mnogo energije u čuvanje granica i razradu pravila primanja novih članova), ali ne samo to, ona je i dobro integrirana u veće društvene grupe. Život u državnoj vojnoj ustanovi kakva je vojska ili mornarica dobar je primjer za taj način života, kao i kultura bilo koje druge hijerarhijske birokracije. Ako je pak vrijednost privrženosti skupini visoka, ali se smanji vrijednost regulacije (i integracije u širu cjelinu), rezultat su sektaški životni stilovi u kojima je identitet grupe jak, a osjećaj odgovornosti za sukladnost normama koje važe izvan grupe slab. Ako su oba parametra niskog intenziteta, pripadnici skupine ne povlače oštre granice oko sebe (nego se umrežavaju; kad su zahtjevi grupe slabi, sve se čini otvorenim za pregovore) i obično participiraju u manje centraliziranim i manje hijerarhijskim područjima javnog života. (Tu bi dobar primjer bilo malo poduzeće, a loš primjer bio bi menadžer velike korporacije, osobito ako participira u korporacijskoj kulturi.) Konačno, tu su i oni koji ne pripadaju zatvorenoj grupi, ali ipak imaju vrlo malo manevarskog prostora oko pravila, ona ih štoviše opterećuju:
Prema mom mišljenju, ta tri kuta magnetski privlačno djeluju na središnji dio; individualisti koji uzdižu kulturu individualizma obično su sve manje uzajamno privrženi, a sve skloniji uzbudljivoj igri velikih nagrada. Egalitaristički idealisti privrženi sektaškoj kulturi s čvrstim zidovima prema vanjskom svijetu sve jače bjesne protiv vanjskog društva, a međusobno su sve ljubomorniji. Okvir podrške i intelektualna koherentnost hijerarhijskog i odijeljenog društva othranjuju um koji je snažan u metafizičkim promišljanjima, a osjetljiv na raskol i nezavisnost... Četvrti kut, potpuno regulirani pojedinci koji ne pripadaju nijednoj grupi, gusto je napučen u svakom kompleksnom društvu, ali ne nužno ljudima koji su odlučili biti tamo. Grupe [birokracije i sekte] odbacuju i degradiraju neistomišljenike; nadmetanje među individualistima ... gura slabe u bolje regulirana područja u kojima su im mogućnosti ograničene te oni završavaju tako da rade što im se kaže.-84-
Iako model M. Douglas treba unekoliko obogatiti, on se čak i u jednostavnom obliku (s dva parametra koji generiraju četiri moguća stanja) dobro uklapa u zamisli koje smo u ovoj knjizi dosad istražili. Kao prvo, on pokušava zahvatiti neka obilježja grupne dinamike koja leže u pozadini geneze oblika na razini koherentnog diskursa. To što se taj proces morfogeneze može pokazati kompleksnijim, njezin hipotetski model ne lišava valjanosti u prvoj aproksimaciji, osobito ako se model formulira nelinearno dinamički pa prva tri kuta postanu pravi atraktori. (Postoji i verzija tog modela koja je teorija katastrofe; ona upućuje na smjer kojim bi trebala poći ova preformulacija.-85-) Osim toga, zamišljeno je da se taj model koristi odozdo nagore, da se primjenjuje u proučavanju pojedinih zajednica u kojima se ograničenja što ih osobe određena pogleda na svijet mogu posve točno odrediti. Drugim riječima, ta shema nije smišljena tako da se primijeni na društvo kao cjelinu, nego na njegov manji podskup, a gradovi i države-nacije se modeliraju kao kompleksne mješavine više tipova svjetonazora.-86- S druge strane, model M. Douglas ima i svojih ograničenja: njime su obuhvaćeni samo oni procesi koji se odvijaju unutar organizacija ili kolektiva pa ne može objasniti učinke prijenosa ideja i rutina između pripadnika ekologije institucija, štoviše, bilo koji učinak na oblik diskursâ koje mogu imati interakcije među ustanovama (npr. interakcije među bolnicama, školama, zatvorima ili tvornicama).
Da se vratimo na pitanje apstraktnog stroja jezika, i Zelig Harris i Mary Douglas dali su ključne uvide u, u biti, kolektivni karakter toga stroja. Pojedinci nedvojbeno daju mnoge doprinose i inovacije i u jezičnoj evoluciji i u razvoju pogleda na svijet. U mnogim slučajevima, međutim, sudbinu pojedinčeva doprinosa određuje njegov položaj u komunikacijskoj mreži. Akumulacija i konsolidacija jezika i pogleda na svijet stoga je kolektivan pothvat, a ne rezultat osobnog izražavanja pojedinca. Nadalje, u onoj mjeri u kojoj se tako nastale jezične i diskurzivne forme prisilnim ponavljanjem prenose na nove naraštaje (ili nove pripadnike), te su forme replikatori; da bismo opisali njihovu evolucijsku dinamiku trebamo, ‘razmišljati populacijski’. A i to nam nameće potrebu da tom predmetu pristupimo govoreći o kolektivima, a ne o pojedincima. S druge strane, dinamika kolektiva može biti takva (niska grupa/niska rešetka) da u sudbini tih akumulacija pojedinci imaju važnu ulogu. No, i tada se može tvrditi da taj dodatni manevarski prostor pojedincima otvara stabilno stanje kojim upravlja dinamika kolektiva pa pojedinci u tom slučaju dobit u svojoj slobodi duguju činjenici da su povezani s decentraliziranim strukturama (kakve su tržišta), koje su upravo jednako kolektivne koliko i najrutiniranija hijerarhija.-87-
Sada procese stvaranja struktura koji stoje u pozadini pojedinačnih rečenica možemo zamisliti kao utjelovljenje apstraktnog stroja koji radi na temelju kombinatoričkih ograničenja koja se prenose kao replikatori. Sam pak proces prijenosa podrazumijeva kolektivne mehanizme provedbe, koji su također dio apstraktnog stroja jezika i koji se mogu koristiti pri objašnjenju pojave koherentnih struktura izgrađenih od mnogih rečenica (diskursa koji utjelovljuju određene poglede na svijet). A sada se moramo vratiti na povijesni razvoj tih dviju sastavnica apstraktnog stroja i ispitati povijest njihovih mnogostrukih i kompleksnih interakcija.
Osamnaesto stoljeće svjedočilo je dvama dramatičnim događajima koji će duboko utjecati na sudbinu jezičnih mješavina Europe: to su uspon nacionalizma i rast i širenje disciplinskih ustanova. S jedne strane, program izgradnje nacija bio je integrativni pomak, koji je kovao spone s onu stranu iskonskih veza obitelji i lokaliteta, koji je vezao gradsku i seosku populaciju novim društvenim ugovorom. S druge strane, komplementarno tom procesu unifikacije na djelu je bio i manje osviješten proces uniformacije, podvrgavanja nove populacije slobodnih građana intenzivnim i raznovrsnim vježbama, ispitivanjima i promatranjima kojima će se dobiti manje ili više uniformna masa poslušnih pojedinaca. No, neće to biti nediferencirana masa, nego masa čiji su sastavni dijelovi dovoljno individualizirani da se mogu sortirati po rangovima novih meritokracija, u kojima na mjesto pripisanog statusa kao kriterij uspostave ranga dolazi stečeni status. Iako unifikacija i uniformacija ne idu uvijek zajedno (štoviše, njihovi se zahtjevi ponekad sudaraju-88-), neke su zemlje istodobno prošle oba procesa. Kako piše Foucault:
San o savršenom društvu povjesničari ideja rado pripisuju filozofima i pravnim stručnjacima 18. stoljeća; no postojao je osim njega i vojnički san o društvu; njegovo temeljno određenje nije bilo prirodno stanje, već kotačići stroja brižljivo međusobno podređeni, ne prvobitni ugovor, već stalne prinude, ne temeljna prava, već neodređeno progresivna dresura, ne opća volja, već automatska pokornost. ... Već je blizu Napoleonova vladavina, a s njom i onaj oblik države koji će ostati nakon nje i u vezi s kojom ne treba zaboraviti da su ga pripremili pravni stručnjaci, ali i vojnici, državni savjetnici i niži časnici, ljudi od zakona i ljudi iz vojnog tabora. U rimskom je određenju, kojim je to oblikovanje popraćeno, svakako prisutan onaj dvostruki pokazatelj: građani i legionari, zakon i vojne vježbe. Dok su pravni stručnjaci i filozofi u sporazumu tražili prvobitni model za izgradnju ili prepravljanje društvenog tijela, vojnici, a uz njih i tehničari discipline, razrađivali su postupke za individualnu i kolektivnu prinudu nad tijelima.-89-
Unifikacija i uniformacija u Francuskoj ne samo da su usporedno postojale, nego je i vrhunac intenziteta koji su dosegle za vrijeme Revolucije 1789. bio viši nego u drugim evropskim nacijama. Osobito su revolucionarne vojske, koje će poslije postati jezgrom Napoleonova ratnog stroja, bile savršeno utjelovljenje oba projekta. Bile su to vojske građana, za razliku od većine plaćeničkih vojski koje su dotad prevladavale u evropskim ratovima, te su stoga bile veće i višeg morala. Bile su očitovanje činjenice da rastuću populaciju Francuske je novi socijalni pakt pretvorio u golem rezervoar radne snage, koja se neće iskoristiti samo za političku participaciju u novim demokratskim institucijama, nego i kao izdašan izvor novaka. Kako bi funkcionirale kao dio većeg stroja, te je mase trebalo ‘preraditi’ novim metodama treniranja i uvježbavanja, kao i stalnim promatranjem i ispitivanjem, koje su same po sebi tu ljudsku sirovinu već opsjednutu nacionalističkim žarom mogle pretvoriti djelotvorne članove novog kombinatoričkog računa na bojnom polju (npr. taktički sustav Jacques-Antoinea de Guilberta).-90-
Ta su dva društvena projekta na mnoge načine utjecala na splet dijalekata i na nametnute hijerarhijske standardne jezike. Oko 1760. godine (u Francuskoj, a i u drugim zemljama) varijacije među dijalektima počinju se smatrati ne više pitanjem inferiorne racionalnosti u odnosu na standard, nego državnim problemom; preprekom unifikaciji i konsolidaciji nacije, potencijalnim izvorom lokalnog otpora integraciji u veće tijelo društva. Taj novi pristup jeziku u Francuskoj je revoluciji doveo do netolerancije, ne samo prema aristokratskom latinskom, nego i prema dijalektima i patois (dijalektima bez sustava pisanja) kojim je govorila većina građana Francuske, a u kojima su pariške elite sada vidjele provincijalizam i nazadnjaštvo. Jedan revolucionar 1794. godine ovako izražava taj jezični šovinizam: “Federalizam i praznovjerje govore bretonski; emigracija i mržnja prema Republici njemački; kontrarevolucija govori talijanski, a fanatizam baskijski.”-91- U tim je burnim godinama govoriti francuski postalo politički čin i na to se gledalo kao na izraz domoljublja. Nisu se svi revolucionari slagali u tome što je ‘politički korektan’ francuski jezik, (sankiloti su željeli da bude “okrutan i prostački”, dok se vođama francuske nacionalne skupštine više sviđao “slobodan, hrabar i muževan”), no bili su složni u zajedničkom nepovjerenju prema dijalektima, te su vjerovali da bi ih neprijatelj mogao iskoristiti za fragmentiranje i marginaliziranje masa.-92-
Učenje grčkog i latinskog u školama revolucionari su smatrali prenošenjem mrtvog znanja preko mrtvih jezika te će ga na koncu i zabraniti. (Napoleon, i sam klasičar, poslije će latinski vratiti u škole.) Kontrarevolucija je pak branila latinski, s obrazloženjem da omogućuje mrtvima da govore živima i utoliko uspostavlja kontinuitet s klasičnom prošlošću, a tom je kontinuitetu prijetio uspon narodnih jezika. U pozadini te bitke za zasluge glavnih jezika (obje su strane prezirale sporedne jezike) nalazi se filozofski pristup jeziku općenito, koji je tih godina došao do izražaja i položio temelje za spor. Zamisao da struktura jezika određuje strukturu percepcije možda potječe od Diderota i Condillaca, a politički prizvuk dobiva za vrijeme Francuske revolucije. Tu su ideju obje strane shvatile vrlo ozbiljno. Revolucionari su iza starih riječi pronalazili skrivena, izrabljujuća značenja (osobito iza aristokratskih naslova i imena) pa su svojim političkim programima dodavali i ‘prepojezičavanje’ svega i svačega, od francuskog kalendara do imena mjesta. Kontrarevolucija za svoje neprijatelje pak kaže da su “pijani od samoglasnika; bjesne u orgiji riječi koje se probijaju iz zagušujućih rijeka govora, knjiga i pamfleta”.-93- Temeljno nerazumijevanje značenja određenih riječi (npr. egalité, volonté), kako su vjerovali rojalisti, oblikovalo je misaone procese revolucionara i iskrivilo njihovo gledanje na mnogo toga.
Neovisno o vrijednosti tih pogleda na narav jezika i percepcije, smatralo se da je nacionalni jezik nužan jer nove elite mogu mobilizirati mase u rat i mir samo pod uvjetom da postoji jezično jedinstvo. Uniforman način komunikacije bio je potreban za prenošenje novih političkih ideala narodu te kako bi mu se omogućila participacija u nacionalnom političkom procesu. Bio je nužan i kao sredstvo poticanja (da bi se zagrabilo u ljudski rezervoar manipulacijom nacionalističkim osjećajima) i kao instrument zapovijedanja vojskom. Ta je zadaća postala još važnija kad je Napoleon ratovanje od dinastičkih dvoboja tipičnih za osamnaesto stoljeće pretvorio u onu vrstu ‘totalnog rata’ kakvu poznajemo danas, oblik ratovanja koji podrazumijeva potpunu mobilizaciju resursa nacije. U tom smislu jedna od najvažnijih ‘inovacija’ Revolucije bilo je stvaranje sustava novačenja koji se svodi na opću i obaveznu vojnu službu.-94- Pretvaranje francuskog stanovništva u ljudski rezervoar koji se mobilizira za totalni rat započinje institucionalnim govornim činom, dekretom koji je 1793. donijela Nacionalna skupština:
... svi su Francuzi stalno rekvirirani u službu vojske. Mladići će ići u boj; oženjeni će kovati oružje i prevoziti streljivo; žene će izrađivati šatore i odjeću i službovati u bolnicama; djeca će od stare tkanine izrađivati zavoje; a starci će na javnim trgovima bodriti vojnike propovijedajući jedinstvo Republike i mržnju prema kraljevima.-95-
Naravno, moć tog dekreta, kao i svih govornih činova, katalizira veliku društvenu promjenu ovisila je o mnogim nejezičnim elementima, kao što je postojanje rastuće gradske populacije bez jasne ekonomske budućnosti i upravnog aparata koji se može uhvatiti u koštac s birokratskim zadaćama kakve zahtijeva takva masovna mobilizacija.-96- Djelotvornost teg dekreta ovisila je i o intenziviranju discipliniranja, nadgledanja i ispitivanja. Slično se može reći i za institucionalne govorne činove kojima se zabranjuje upotreba latinskog i nepariških dijalekata dok traje Revolucija. Osobito se ‘pofrancuzivanje’ provincija realno nije moglo provesti krajem osamnaestog stoljeća, budući da još nije bilo dovoljno učitelja. (Taj će proces morati pričekati još oko stotinu godina, do 1881.–1884, kad je proglašena obveza upotrebe standardnog francuskog u osnovnim školama.-97-) Osim toga, i škole je trebalo transformirati u disciplinske institucije, a taj proces je bio započeo već prije Revolucije. Škole su cijelo osamnaesto i devetnaesto stoljeće evoluirale unutar kompleksne institucionalne ekologije (koja sadrži i bolnice, vojničke tabore, zatvore i tvornice) koja se sve više koristi pisanjem kako bi zabilježila razlike među pojedincima, ponavljanje vježbi pri uvježbavanju i kažnjavanju, kao i u sustavu zapovijedanja zasnovanom na signalima koji zahtijevaju trenutačnu poslušnost. Kako primjećuje Foucault, “Dresura se učenika mora izvoditi na isti način [kao u vojsci]: malo riječi, nikakva objašnjenja, u krajnjoj liniji potpuna tišina koju prekidaju samo signali – zvonce, pljeskanje rukama, kretnje, naprosto učiteljev pogled...”-98-
Treba, međutim, paziti kad se Foucaultove nalaze hoće ekstrapolirati na druge zemlje, jer je Francuska u osamnaestom stoljeću u tom pogledu bila pionir. Njezina su brodogradilišta i tvornice oružja u to doba razvijali jedan od ključnih elemenata masovne proizvodnje; njezina je jezična akademija bila vodeća institucija za standardizaciju u svijetu; i konačno, većina je drugih nacija uvela demokratske institucije i svoje aristokracije zamijenila meritokracijama bez bolnih revolucije i u mnogo duljem razdoblju. To dobro ilustrira Engleska (u kojoj do takvih promjena dolazi tek nakon sedam desetljeća društvenih reformi, 1832.–1902.), baš zbog toliko različitih uvjeta. Ključni element procesa izgradnje nacije – s kojim je Francuska kasnila – bio je stvaranje nacionalnog tržišta. Kako smo primijetili u prvom poglavlju, za razliku od lokalnih, pa čak i regionalnih tržišta, nacionalna tržišta nisu samoorganizirani spletovi nego podrazumijevaju veliki dio komandnih elemenata koji emaniraju iz glavnog grada. Ako je Pariz imao ulogu intelektualnog staklenika, u kojem su se akumulirale i sintetizirale ideje i energija koje su stajale u pozadini Revolucije, London je imao ulogu golemog privrednog stroja koji pokreće tokove trgovine po cijeloj Engleskoj. I jedan i drugi glavni grad bio je u krajnjoj liniji parazitski, a ipak bitan za proces kovanja unificiranog, hijerarhijskog nacionalnog bića iz spleta pokrajina i regija:
... ti gradovi imaju goleme troškove, njihova se ekonomija dovodi u ravnotežu samo izvana, drugi moraju plaćati njihovu raskoš. Čemu oni dakle služe ovdje na Zapadu, gdje niču i tako se snažno nameću? Oni stvaraju moderne države, a to je težak zadatak, težak posao. Oni označavaju prekretnicu u svjetskoj povijesti. Stvaraju nacionalna tržišta bez kojih bi moderna država bila čista fikcija. Zapravo, ni britansko tržište ne nastaje samo zbog političkog saveza Engleske i Škotske (1707), zbog Union Acta s Irskom (1801), niti zbog ukidanja tolikih pristojbi ... ili oživljavanja prijevoza ... nego i zbog prometa robe prema Londonu i iz Londona, goleme jezgre koja mnogo traži, koja sve usklađuje, sve potresa i smiruje.-99-
I tu vidimo istu kombinaciju institucionalnih govornih činova kako trenutačno stvara političke saveze ili uklanja ekonomske zapreke (pristojbe), kako energetski i materijalni proces (intenzivirani tokovi trgovine) podržava djelotvornost tih jezičnih katalizatora. Najvažniji oblik trgovine koji teče iz Londona u osamnaestom stoljeću bila su, kad je riječ o učinku na jezični materijal, sredstva ‘jezičnog inženjeringa’ – autoritativni (i autoritarni) rječnici, gramatike i naputci o pravilnom izgovoru. Za razliku od Francuske, oni neće biti proizvod državnih institucija (akademija), nego pojedinaca koji su iskoristili pojavu nacionalnog tržišta koje je osnažilo njihov trud jednako dobro kao što bi to učinila bilo koja državna organizacija, ili još bolje. Ta su sredstva, kao što možda najbolje ilustrira rječnik Samuela Johnsona iz 1755. godine, imala dugotrajan učinak na englesku juhu jezičnih replikatora te su povećala njezinu homogenost i podređenost svih drugih dijalekata pisanom standardu engleskoga. Socijalna dinamika Londona i drugih velikih gradova u kojima je srednja klasa postajala sve brojnija i sve važnija uvelike je olakšala prodor tih sredstava. (Kako smo već vidjeli, pritisci na društvene mreže da očuvaju lokalne jezične obrasce kao obilježja identiteta djeluju najslabije kod društveno pokretljivih klasa.)
Kad je dr. Johnson objavio prvo izdanje svog rječnika, London je već bio doživio cijelo stoljeće autoritarnih pristupa jeziku, koje su uglavnom nadahnuli pisci poput Johna Drydena, Daniela Defoea i Jonathana Swifta. Oni su javno osuđivali ‘iskvarenost’ engleskog jezika spontanom jezičnom promjenom te su se tužili na nedostatak akademije francuskog tipa koja bi ‘čistoću’ jezika štitila tako što bi ga zauvijek fiksirala u njegovu čistom stanju. (Defoe je, na primjer, htio da se jezične novokovanice kriminaliziraju kao krivotvorene kovanice novca.)-100- No, od svih tih poziva na jezičnu reformu nije bilo ništa sve dok rječnik dr. Johnsona nije kodificirao leksička obilježja engleskog, to jest, dok nije zabilježio ‘ugledni’ vokabular i pokazao ‘pravilne’ načine izgovora:
Društveni utjecaj rječnika dr. Johnsona bio je toliko jak, da je to djelo postalo sinonim za riječ rječnik; Rječnik je dominirao engleskim pismima više od jednog stoljeća, a ostao je u upotrebi sve do 1900. godine. Jedno od mjerila prema kojima se vidi diktatorska moć ‘Rječnika’ jest činjenica da je jedan zakon izbačen iz Parlamenta 1880. jednostavno zato što dr. Johnson ne bilježi jednu od njegovih riječi. Ta mistična moć uskoro se proširila i na druge rječnike u drugoj polovici osamnaestog stoljeća, osobito u pogledu pravilnog izgovora. Govornici dijalekta srednje klase, koji su se upinjali da se uspnu po društvenoj ljestvici, željeli su autoritativne upute o načinu artikulacije u otmjenu društvu. Rezultat tog već postojećeg tržišta bio je procvat rječnika izgovora u posljednja tri desetljeća osamnaestog stoljeća.-101-
Nekoliko godina nakon što je u populaciju jezičnih replikatora pripušten rječnik dr. Johnsona, što je smanjilo njihovu varijaciju, počeo se objavljivati niz normativnih i preskriptivnih gramatika s ciljem redukcije sintaktičkih navika londonskih viših klasa na skup kodificiranih načela. Iako prema današnjim standardima njihov rad nije bio znanstven (služili su se sintetičkom latinskom gramatikom kao nekom vrstom ‘univerzalne gramatike’ pri kodifikaciji engleskog, koji je već bio postao analitički jezik), prve su gramatike u to doba imale velik utjecaj, a mnoge njihove zabrane i propisi (npr. preporuka da se rečenica ne završava prijedlogom, ili da se infinitivni izraz ne razdvaja) i danas su na snazi.-102- Zajedno s rječnicima, ti su mehanički reproducirani skupovi normi produbili prevlast londonskog standarda nad drugim dijalektima. Međutim, kao što je standardni francuski morao čekati obavezno osnovno školsko da postane istinski homogenizirajuća sila, tako će i standardni engleski sve do 1870. postojati zajedno s drugim normama (iako kao prestižna norma). Tada se proglašava ‘opće’ osnovno školstvo, a djeca počinju učiti engleski dvaput: jednom kod kuće, kao živi jezik, a drugi put u školi kao skup kodificiranih pravila.
Standardni engleski i francuski tako su u osamnaestom i devetnaestom stoljeću nastavili širiti svoju bazu moći kod kuće. No, počeli su se, putem kolonijalizma i osvajanja, širiti i svijetom. Engleski je tada, usprkos sve većem i sve moćnijem Britanskom imperiju, u pogledu međunarodna prestiža još uvijek bio inferioran u odnosu na francuski (čak i na talijanski i španjolski). No, to će se uskoro primijeniti: u sljedećim stoljećima broj govornika engleskog u svijetu strelovito raste (između 1868. i 1912. gotovo se utrostručio), baš kao i njegov rang u globalnoj piramidi kolonijalističkih standarda.-103- Engleski na kraju (u našem stoljeću) konkurira francuskom u nadmetanju za ulogu ‘svjetskog standarda’. Ali i prije dvadesetog stoljeća kolonijalno nadmetanje evropskih sila – i prateće širenje njihovih jezika cijelim svijetom – već je bilo važan element procesa koji će konačno dovesti do globalnog sukoba.
Zapadni kolonijalizam na globalnoj razini reproducira uvjete u kojima se našla Europa na prijelazu tisućljeća. Umjesto jednog standarda (pisanog latinskog) uronjenog u kompleksnu mješavinu narodnih jezika, sada postoji mnoštvo standarda (prvo španjolski, pa portugalski i nizozemski, a kasnije engleski i francuski) koji su međudjeluju s još raznolikijim kombinacijama lokalnih jezika. Situacija dakako nije sasvim analogna, budući da se juha jezičnih materijala koja je okruživala latinski uglavnom sastojala od različitih oblika govornog latinskog, dok su evropski jezici između 1500. i 1900. godine došli u dodir s populacijama normi koje su oblikovale i isklesale različite i međusobno raznolike povijesne sile. Nadalje, broj različitih kontaktnih situacija stvorenih tih stoljeća premašuje onaj pri formiranju romanskih jezika. Dok su, dakle, trgovački kontakti i u jednom i drugom razdoblju proizveli trgovačke pidžine (mediteranski sabirski, odnosno kineski pidžin engleski), samo je ovo drugo proizvelo situacije u kojima će se kristalizirati novi stabilni jezici. Štoviše, kako o modernim pidžinima i kreolima govori Dell Hymes:
Za samo njihovo postojanje najvećim su dijelom zaslužni procesi – otkrića, istraživanja, trgovina, osvajanje, porobljavanje, migracije, kolonijalizam, nacionalizam – koji su doveli do toga da narodi Europe i narodi ostatka svijeta imaju zajedničku sudbinu. Više od bilo koje druge varijante jezika, upravo su oni bili dijelom tih aktivnosti i preobrazbi... A, iako su jezici nastajali i postojali uglavnom na marginama povijesne svijesti – na trgovačkim brodovima i plantažama, u rudnicima i kolonijalnim vojskama, često u najnepovoljnijim i najtežim uvjetima – njihov nastanak i razvoj u takvim okolnostima potvrđuje temeljna obilježja jezika i ljudske prirode.-104-
Robovske plantaže možda su jedinstvene među ostalim kontaktnim situacijama što ih je stvorila ekspanzija Europe. Plantaže su postale istinski ‘jezični laboratoriji’ u kojima se iz sastavnica afričkih dijalekata i sužene verzije glavnog evropskog jezika proizvode posve novi jezici. Kako smo već rekli, pidžini su daleko od ‘iskvarenja’ jezika gospodara i na njih se mora gledati kao na kreativne prilagodne koje su razvili sami robovi radi međusobne komunikacije. Kako kaže jedan lingvist: “Svi rani izvještaji (na primjer, iz Jamajke u osamnaestom stoljeću) pokazuju da su bijeli plantažeri i njihove obitelji učile kreol od robova, a ne obratno.”-105- Robovi su morali izumiti svoju lingua franca jer su vlasnici plantaža namjerno kupovali Afrikance s različitih jezičnih područja kako bi spriječili njihovu međusobnu komunikaciju i time smanjili opasnost od pobune.
Dosad sam koristio termin pidžinizacija koji upućuje na svaki proces redukcije ili pojednostavljenja jezičnih resursa, uključujući i prijelaz od sintetičkog na analitički jezik. Iako ima lingvista koji ga koriste u tom smislu (npr. William Samarin-106-), Hymes prigovara da pojednostavljenje samo po sebi ne može objasniti rađanje (manje ili više) stabilnih entiteta kao što su prethodnici jamajkanskog engleskog ili haićanskog francuskog. Hymes dodaje sljedeće zahtjeve: novim, pojednostavljenim pidžinom treba se služiti više skupina (a materinski jezik nijedne od njih nije taj pidžin), te dodavanje jezičnog materijala iz različitih izvora. Tome treba dodati da jezik koji se pidžinizira – kod plantaža to je gospodarov jezik – ne smije djelovati ni stigmatizirajuće, a ni kao referentni model. To jest, kristalizacija pidžina podrazumijeva barijeru (zemljopisnu ili društvenu) koja entitet u nastanku razdvaja od konzervacijskih tendencija prestižnog ciljnog jezika. Pidžin može postići autonomiju samo pod tim uvjetima, a upravo ga autonomija određuje kao zasebni entitet.-107-
Još jedna razlika između pidžina koje je stvorio evropski kolonijalizam i onih koji su se pojavili (prije ili poslije) kao trgovački žargoni leži u tome da pidžini s plantaža nakon oslobađanja svojih govornika, robova, ubrzo evoluiraju u trajnije entitete zvane ‘kreoli’. Jedan od načina na koje pidžini izbjegavaju izumiranje upravo je taj da se nanovo obogate mnogim od redundantnih obilježja koja su bila uklonjena u procesu pojednostavljivanja, te da se rasloje u više tipova upotrebe. Prema jednoj važnoj teoriji kreolizacije, koja uviđa da su mnogi kreoli s plantaža procesi koji traju jedan naraštaj, ključnu ulogu u ponovnom usložnjavanju kreola imaju djeca. Takva se sposobnost djece može objasniti tako da se kaže da potječe od internih jezičnih struktura (tj. Chomskyjevog robota), univerzalnih za sve jezike, koje najjači izraz dobivaju u kritičnim godinama djetinjstva, kad se jezik lakše usvaja. (To je, primjerice, aktualno objašnjenje kreolizacije havajskog pidžina.)-108-
S druge strane, uloga djece u kreolizaciji pidžina s plantaža može se objasniti i pomoću sociolingvističkih ograničenja. S obzirom na to da se ne može očekivati da će odrasli, koji su upravo prešli iz ropstva u slobodu, osjećati preveliku odanost prema svom pidžinu (koji nije bio oznaka lokalnog identiteta), oni se prema njemu ne odnose kao prema normi koju treba očuvati. Dok prenose te norme na potomstvo oni, dakle, ulažu vrlo malo napora da potisnu nove izraze pa preživljavaju mnoge nestandardne riječi i izrazi koji će na kraju obogatiti pidžin.-109- Kao i obično, možemo očekivati da će kompleksne i različite mješavine tih i drugih elemenata biti odgovorne za specifične kreole širom svijeta. Što je važnije, u različitim područjima iste zemlje bit će aktivne različite mješavine elemenata, kao što je to slučaj s plantažama Jamajke. Kad se govori o kristalizaciji kreola (ili pidžina) kao posebnog entiteta, treba imati na umu da su ti novi entiteti i dalje dio kontinuuma dijalekata, kao što su to nestandardni engleski ili francuski u njihovim domovinama. Kad se, dakle, govori o haićanskom ili jamajkanskom kreolu, misli se na onaj segment kontinuuma varijacija koji iskazuje maksimalnu divergentnost od standarda, ali je još uvijek povezan s drugim dijelovima spleta.-110-
Većina govornika kreola danas živi na Karipskom otočju (njih oko šest milijuna), ali ima i manjih populacija u zapadnoj i južnoj Africi te u južnoj i jugoistočnoj Aziji. Karibima brojčano dominiraju kreoli koji se temelje na francuskom, ali milijun i pol govornika kreola na Jamajci govore dijalektom koji se temelji na engleskom. Odsutnost španjolskih i portugalskih kreola u tom području zapanjuje, s obzirom na to da se oni govore diljem Azije te da su Španjolska i Portugal na Karibima bili prisutni više od stoljeća prije dolaska Francuza i Britanaca. (Papiamento je jedini primjer španjolsko-portugalskog kreola, no u njemu je toliko nizozemskih i engleskih elemenata da je on gotovo pa kreolizirani esperanto.)-111-
Tu očiglednu anomaliju povjesničar Sidney W. Mintz objašnjava demografskim i društvenim uvjetima u kojima se odvijala opisana kontaktna situacija. Plantaže, kaže on, nisu bile prave zajednice nego društveno umjetne kolokacije gospodara i robova, čija je politička osnova bila sirova fizička sila. Plantaže na Karibima bile su dio popune ‘populacijskih vakuuma’ (koje su stvorili evropsko oružje i bolesti) ljudstvom. To je bilo zajedničko svim plantažama u Americi. No, bilo je i razlika: “Općenito govoreći, hispano-karipskim kolonijama demografski nikad nisu dominirali doseljenici afričkog podrijetla; štoviše, u tim kolonijama društveni pomak od ‘robova’ do ‘slobodnjaka’ gotovo je uvijek bio relativno brz i relativno neisprekidan.”-112- Kad se broj afričkih robova u španjolskim kolonijama znatno povećao (Kuba i Puerto Rico potkraj osamnaestog stoljeća), ti otoci više nisu bili u populacijskom vakuumu i sada su bili napučeni govornicima španjolskog.
Te razlike (demografski sastav i stupanj društvene pokretljivosti) izravno su utjecale na uvjete pod kojima nastaju stabilni entiteti. Što je populacija robova u odnosu na populaciju gospodara bila brojnija i što je sporiji bio taj ‘fazni pomak’ od ropstva u slobodu, to je jezična norma robovima bila udaljenija i nepristupačnija, što pogoduje autonomiji pidžina i kreola. Među drugim okolnostima tu su još i ‘barijere’ prema normi, kakav je bio odnos bijelih kolonizatora prema njihovoj domovini. “Dok su se španjolski doseljenici na Kubu i Puerto Rico uskoro počeli osjećati Kubancima i Portorikancima, francuski i britanski su se kolonizatori, čini se, obično smatrali Evropljanima u privremenom egzilu.”-113- Jedan od elemenata koji je utjecao na takav stav bila je krutost administrativne kontrole glavnih gradova i metropola Europe: što je stroža i beskompromisnija bila kolonijalna politika, to je kolonizatorima bilo lakše uspostaviti lokalni identitet. To je pak moglo utjecati na druge pojave, kao što je širenje mulatske međuklase, koja je ovisila o spremnosti kolonizatora na miješanje među rasama (najviše je bila u Španjolaca, a najniža u Britanaca; Francuzi su bili negdje u sredini). Te su međuklase (i njihova ograničena, ali realna društvena pokretljivost) utjecale na sociolingvističku situaciju i smanjivali fokusiranost prijenosa jezičnih replikatora i time lakoću kojom su novonastale norme postajale autonomne.
Ukratko, dok su dijalekti Pariza i Londona bili umjetno zamrznuti standardizacijom u njihovoj domovini, na njihovim su konstitutivnim normama za to vrijeme radile norme pod evropskom kolonijalnom vlašću, što je dalo suprotni rezultat. To jest, dok su akademije (ili kombinacija nacionalnih tržišta i sredstava jezičnog inženjeringa) konsolidirale piramidu dijalekata u Europi, glavni se evropski jezici s vrha hijerarhija preoblikuju i prilagođavaju različitim ciljevima manjinâ diljem svijeta, što je dovelo do pojave kontinuuma varijacija, kojega kristalizirani kreoli predstavljaju samo jedan (maksimalno divergentan) odsječak. Prijeđemo li na devetnaesto stoljeće, vidjet ćemo da druge kontaktne situacije stvaraju mješavine elemenata i interakcija lokalnih i evropskih jezika čiji su rezultat bila različita prisvajanja engleskog i francuskog. Kontinent koji je u devetnaestom stoljeću proživio najintenzivniji oblik kolonijalizma bila je Afrika, koju su tranširale Britanija, Francuska, Njemačka i druge evropske sile. Te su države pod svojom kontrolom držale različita područja, od kojih je većina bila jezično heterogena, te su ih zahvatile unutar proizvoljnih granica (to jest granica koje sijeku već postojeća etnička i plemenska razgraničenja) i svoj im jezik nametnule kao službeni jezik kolonijalne uprave.
Kao što kod kreola s plantaža različiti pristupi politikama uprave donose različite jezične ishode, tako biva i pri osvajanju Afrike: Engleska (i Njemačka) provode politiku ‘neizravne vladavine’, u kojoj se postojećim institucijama dopušta da prežive te ih se koristi u vladanju kolonijom; Francuska je pak bila sklonija izvozu vlastitih institucija u svoje kolonije. Ti su se različiti pristupi odražavali i u (eksplicitnim ili implicitnim) jezičnim politikama osvajačkih sila. Francuzi su svoj jezik (za koji su vjerovali da utjelovljuje univerzalne vrijednosti jasnoće i racionalnosti) projicirali s misionarskim žarom, dok su Nijemci s prijezirom gledali na mogućnost da se ‘niži rodovi’ izražavaju na njemačkom pa svoj jezik nisu izvozili u kolonije. Engleska je bila negdje između i nije aktivno promovirala engleski, ali ga je bila voljna prenijeti na elite u područjima pod svojom vlašću. Iz istog razloga Francuzi su naglašavali asimilaciju te su stoga bili manje tolerantni prema lokalnim jezicima (i lokalnoj kulturi), dok su Britanci i Nijemci isticali društvenu distancu i dopuštali koegzistenciju svog jezika s lokalnim varijantama.-114-
Glavna razlika između jezičnih kontaktnih situacija koje su se javile u devetnaestom stoljeću u Africi i onih prijašnjih, na karipskim robovskim plantažama, u tome je da se prva nije pojavila u populacijskom (stoga i jezičnom) vakuumu, nego podrazumijeva suživot različitih naroda i jezika. Osvajačke jezične norme iz Europe suočavale su se s tri osobito jaka suparnika u Africi: arapskim (uglavnom na sjeveru), hausom (prestižnim jezikom povezanim sa sjajem i pompom vladajuće elite u Nigeriji) i, konačno, svahilijem (jezikom kreolskog podrijetla koji je dotad već bio postao lingua franca na tom, jezično tako heterogenom kontinentu). Pisani arapski u to je doba imao čvrstoću standardnog jezika, zbog sklonosti svojih korisnika da oponašaju jezik Kurana, čija svaka riječ navodno dolazi izravno iz Božjih usta. I hausa i svahili bili su donekle ‘islamizirani’, no svahili je zbog svoje uloge lingua franca (i stoga tendencije svojih konstitutivnih normi repliciranju preko etničkih i plemenskih granica) bio u većoj mjeri ekumenski nego hausa i arapski.-115-
Iz perspektive osvajačkih sila, dva su razloga za upletanje u jezična pitanja. S jedne strane, državne institucije imaju interes da zagrabe u rezervoar afričkih naroda kako bi im oni obavljali pomoćne službeničke poslove. (Kasnije će se, u doba dva svjetska rata, njihov interes okrenuti pretvaranju tog rezervoara u izvor novaka za vojske Zapada.) Kolonijalne su vlasti, dakle, trebale jezik uprave, kao i jezik zapovijedanja. S druge strane, Afrika je najintenzivnije pokrštavan kontinent nakon 1800. godine, a taj je proces uključivao i crkvene institucije (ili njihove misionarske predstavnike), ne samo radi širenja njihovih duhovnih vrijednosti među populacijom podanika nego i radi širenja zapadnjačkog školskog sustava. Tu je potreba bila dvojaka: nužan je bio zajednički jezik poučavanja (tipično zapadnjački), ali i razrada lokalnih jezika, kako bi ih se pretvorio u sredstva duhovne komunikacije. (Misionari su, na primjer, za mnoge afričke narodne jezike osmislili pravopis, gramatiku i rječnik, kako bi na njih preveli Bibliju i domaćem stanovništvu propovijedali na njegovu materinskom jeziku.) Ta dva oblika kulturne asimilacije često su se sukobljavala: prema britanskoj i njemačkoj politici korištenja postojećih institucija u vladavini, kad su te institucije bile islamske, područja pod njihovim nadzorom ostaju nedostupna za krstitelje.-116-
I Britanija i Njemačka za jezik uprave i zapovijedanja odabrale su svahili (pored engleskog, odnosno njemačkog). Za razliku od hause, jezika čvrsto identificiranog s postojećom lokalnom elitom, svahili je bio etnički neutralniji dijalekt. Najsnažniji poticaj svahiliju vjerojatno su dali Nijemci na Tanganjiki. Njemački su misionari pomogli kodifikaciji njegove upotrebe i širenju njegova zamaha. Na svahiliju su do 1888. već izlazile dnevne novine. Britanci su pak prihvatili svahili u podređenoj ulozi (na primjer, za upotrebu na nižim sudovima, dok je višima i dalje vladao engleski).-117- Sociolingvistička situacija na različitim afričkim teritorijima utjecala je i na državne jezične politike. Na Tanganjiki, području veće jezične fragmentiranosti (nije bilo velikih kraljevstava oko kojih bi nastala odanost jeziku), svahili je, čini se, bio jedini izbor. U Keniji, gdje je populacija u mnogo većoj mjeri bili koncentrirana u jezično homogene blokove na tom navodnjenom zemljištu (blokovi su bili odvojeni ekološki nepogodnim zemljištem za naseljavanje Evropljana), bilo koji dominantni lokalni dijalekt bio je jednako dobar izbor za jezik uprave kao i svahili. (Ta će dvosmislena uloga poslije imati posljedica za svahili. Nakon neovisnosti Tanganjika će ga, prekrštena u Tanzaniju, prihvatiti kao svoj nacionalni jezik, a Kenija neće.)-118-
Bez obzira na lokalne varijacije, svahili je uvijek bio podređen engleskom. Čak i u neovisnoj Tanzaniji (u kojoj se za prometne znakove, kovanice, javne obavijesti i gradske skupštine koristi svahili) taj se kreol koristi samo u osnovnom školstvu, a engleski ostaje sredstvom višeg školstva i međunarodne komunikacije (i stoga jezik povezan s društvenom pokretljivošću). Iako tek nekoliko elita (npr. u Liberiji) govori engleski kao prvi jezik, on je postao najvažniji drugi jezik u dvije trećine Afrike. U tim je okolnostima postalo važno da anglofoni Afrikanci prisvoje engleski i puste ga da se mijenja kako bi evoluirao u kreol jedinstveno prilagođen njihovim jezičnim potrebama.-119-
Engleski je u jezičnom pohodu na Afriku prošao bolje od francuskog, koji je postao drugim jezikom tek trećine afričkih govornika. No, koliko god Afrika bila važna u dvoboju tih dvaju jezika, odlučujuće će se bitke voditi na drugim kontinentima. Engleski je, što je osobito važno, postao jezikom četiri od pet Neoevropa (u četvrtoj, Kanadi, dijeli mjesto s francuskim). Zbog ekstremne plodnosti tih zona umjerene kline, govornici engleskog umnažali su se znatno brže od govornika francuskog. Kao i u drugim kolonijama, doseljenici u Sjedinjene Države, Australiju i Novi Zeland u svoj su kolonijalni jezik ubrizgali novu dozu heterogenosti ulazeći u brojne različite kontaktne situacije u kojima su dijelovi stranih jezika prodirali u engleski. Doseljenici su od izvornih Amerikanaca i australskih Aboridžina usvojili mnoge nazive, osobito imena mjesta i nepoznatih biljaka i životinja. Međutim, kako se dogodilo i keltskom u odnosu sa staroengleskim, norme posuđene od podčinjenih naroda imale su vrlo visoku stopu smrtnosti (npr. od 130 naziva američkog engleskog posuđenih iz algonkveške skupine indijanskih jezika, do danas je preživjela tek četvrtina).-120- I kontakt s kolonizatorima iz drugih zemalja (u Sjedinjenim Državama to su bile Francuska, Španjolska i Nizozemska) proizvodio je tok jezičnih zajmova s različitim rokovima povrata, a činili su to i jezici koji će biti pometeni u više useljeničkih valova. (Čini se da je njemački bio prvi imigrantski jezik koji će znatnije utjecati na američki engleski.)
No, do sredine devetnaestog stoljeća tehnički će se razvoj okrenuti protiv tih heterogenizirajućih sila. Osobito je intenziviranje brzine lokalnih i globalnih komunikacija, koje je donijela sila vodene pare (u lokomotivama i prekooceanskim brodovima), kao i električna struja (telegraf), značilo da je najznačajniji element za stvaranje novih jezika, izolaciju nakon kontakta, sada teže postići nego ikad prije. Kako smo primijetili, da bi se konsolidirali u novi entitet, entiteti koji se stvaraju iz toka replikatora (bili to geni, memi ili norme), a koje sortiraju selekcijski pritisci, trebaju izolaciju od drugih tokova replikacije. Barijere koje stvaraju te izolirane džepove replikatora mogu biti različitih vrsta. Udaljenosti i zemljopisnoj nedostupnosti tu treba pribrojiti i emocionalnu barijeru, koju čini lojalnost lokalnoj varijanti (u gustim društvenim mrežama), mehaničku barijeru ili različite sustave artikulacije (strane riječi koje je teško izgovoriti), pa i pojmovne barijere (riječi se teško prenose u drugi jezik ili iz drugog jezika koji nema ‘riječi’ u indoevropskom smislu). Lingvist Keith Whinnom tvrdi da ta četiri tipa zapreka širenju jezika imaju svoje bliske parnjake u genskim replikatorima (ekološka, bihejvioralna, mehanička i genska barijera).-121-
Kod američkog engleskog ili engleskog Commonwealtha, ulogu u stvaranju novih entiteta mogle su imati samo prve dvije barijere (udaljenost i lojalnosti), kao i stoljećima prije, kad se srednjoengleski razvio u pet odvojenih dijalekata. No, kako su brodovi, željeznica i telegraf počeli ‘skraćivati’ zemljopisnu udaljenost, jedina preostala obrana od homogenizacije bila je lojalnost. U tim okolnostima američki engleski nije razvio značajno individuirane dijalekte, nego tek slabo diferencirane ‘regionalizme’.-122- Na globalnijoj razini, intenzivirana brzina komunikacija značila je da će britanski i američki engleski, kao i engleski Commonwealtha (bar u standardnim verzijama), odsad težiti konvergenciji, a ne više divergenciji. Para je u određenom smislu engleski pretvorila u jedinstvenu ‘zalihu normi’, onako kako je pomogla mikroorganizmima da izađu iz jedinstvene zalihe bolesti. Pored tog dugoročnog procesa bilo je međutim i kratkoročnih procesa koji su u različite zalihe jezičnih replikatora nanovo unijeli heterogenost, iskoristivši pritom jedinu zapreku koja nije pala pod težinom industrijalizacije: emocionalnu privrženost varijantama koje imaju ulogu oznaka lokalnog identiteta.
U Sjedinjenim Državama postojale su rane verzije te emocionalne privrženosti, u rasponu od nacionalizma Noaha Webstera, koji je između 1783. i 1828. godine objavljivao gramatike, pravopisne priručnike i lokalne ekvivalente autoritativnog rječnika dr. Johnsona, pa sve do pojave crnačkog engleskog vernakulara, možda uslijed kreolizacije pidžina s plantaža. Toj će ionako kompleksnoj mješavini replikatora devetnaesto stoljeće pridodati još jedan element, koji je imao i homogenizirajuć i heterogenizirajuć učinak: prvi masovni medij, visokotiražnu dnevnu novinu.
Iako je novina ‘za peni’ rođena u Engleskoj 1816. godine, težnja britanske vlasti da kontrolira tisak porezima otežala je širenje tog novog medija Londonom u odnosu na New York, gdje su se brojne jeftine novine počele pojavljivati tridesetih godina devetnaestog stoljeća. (Načelo slobode tiska, prvi put ozakonjeno ustavom Sjedinjenih Država, dijelom je bilo reakcija na pokušaje britanske kolonijalne uprave da oporezuje predrevolucionarne američke novine.)-123- U novinama za peni kakve su bile New York Sun (1833.) ili New York Herald (1835.), do izražaja prvi put dolazi novinarstvo ‘zločina i skandala’. S obzirom na popularnost tih tema i personaliziran, senzacionalistički stil izlaganja, te novine po prvi put objedinjuju masovnost mnijenja i komercijalno oglašavanje. Načelo slobode tiska smišljeno je zato da ohrabri stariji tip novina, koje služe kao “sredstvo komunikacije vlasti i važnih društvenih skupina ili između pripadnika tih skupina koji se nadmeću za političku moć”,-124- no na kraju će prevladati komercijalni tip. (To je načelo stoga dovelo do općeg sužavanja mnijenja, a ne do ‘slobodnog tržišta’ ideja.)
Već i sama zamisao masovnog oglašavanje značila je da se visokotiražne novine ne bave prodavanjem informacija ljudima, nego prodavanja pozornosti čitalaca iz trgovinskih pobuda. Već sam spomenuo nekoliko načina na koje se jezik u devetnaestom stoljeću koristio da se posegne u rezervoar resursa što ga tvore gradske populacije kako bi ih se mobiliziralo radi političke participacije ili vojne službe. Masovno oglašavanje dodaje još jedan način eksploatacije tog rezervoara, mobilizaciju pozornosti. Tim su se novim resursom isprva služila i tržišta i antitržišta, no iskustvo nam dvadesetog stoljeća jasno pokazuje da će veliki biznis uskoro biti glavni korisnik tog novog načina da se posegne u populacijske rezervoare.
Novi će masovni medij ubrzo pristupiti redovima antitržišta. Zapravo, jedina jasna tendencija koja se može razabrati u njihovoj dvjestogodišnjoj povijesti upravo je tendencija prema povećanju koncentracije vlasništva i povećanju proizvodnih serija (a i jedno i drugo ugrožavaju slobodu tiska).-125- Te se tendencije vide već u devetnaestom stoljeću. S jedne strane, proizvodnja visokotiražnih novina ovisi o pristupu skupim tehnologijama, kao što su rotacijski stroj (koji tiska dvadeset tisuća listova na sat), nove tehnike proizvodnje papira (do osamdesetih godina devetnaestog stoljeća pulpa kao sirovina zamjenjuje koru drveta), pa čak i montaža stranica pomoću skica (Linotype iz devedesetih godina). To je značilo da novinsko izdavaštvo kao biznis postaje kapitalno zahtjevno, što priječi ulazak u posao novim poduzetnicima. Osim toga, prve žrtve novinskih ratova, kakav je bio onaj između Pulitzera i Hearsta devedesetih godina, često su bile upravo male novine.-126-
Nadalje, neki segmenti te industrije počeli su otvoreno djelovati nekompetitivno, na primjer, stvaranjem kartela šest njujorških novina na osnovu kojega je šezdesetih godina devetnaestog stoljeća stvoren Associated Press, izvještajna agencija koja je monopolizirala pristup dvama najvećim evropskim izvještajnim agencijama, francuskom Havasu i britanskom Reutersu. Zauzvrat, te dvije agencije (i njemačka agencija Wolff) 1859. godine potpisuju sporazum kojim dijele svijet na područja utjecaja, gdje agencija praktički ima monopol na prodaju međunarodnih vijesti na pripadajućim tržištima. Reuters je dobio britanski imperij plus Kinu i Japan. Havasu je pripala kontrola nad francuskim imperijem i Španjolskom, Italijom i Latinskom Amerikom, dok je Wolff monopolizirao pristup Njemačkoj, Rusiji i Skandinaviji.-127- Iako profiti tih agencija nikad nisu bili veliki (u usporedbi s drugim antitržišnim institucijama toga vremena), agencije su svejedno akumulirale veliku moć, kojom su se koristile, primjerice, tako što su svoj teren štitile od brojnih nacionalnih izvještajnih agencija koje su se u to doba počele razvijati.
Učinak masovnih novina i izvještajnih agencija bio je općenito homogenizirajući. Novine su načinom izlaganja ciljale na najmanji zajednički nazivnik, a izvještajne agencije pokušale su stvoriti proizvod prihvatljiv svim svojim pretplatnicima (tj. novine značajno različitih uređivačkih politika), što znači da su, umjesto na objektivnost, ciljale na općeprihvatljivu neutralnost. “Agencije pretpostavljaju da uniformni uređivački pristup nije samo moguć, nego i poželjan. Kriza vlade pokriva se na isti način, bilo da se događa u Nigeriji ili u Nizozemskoj. Slični se standardi primjenjuju bez obzira na to odnosi li se priča na Pakistan ili na Argentinu. Jedinstven, objektivan prikaz svakog događaja [što u većini slučajeva znači navođenje pouzdanog službenog izvora] temelj je agencijskog izvještavanja.”-128- Danas je glavni problem tih agencija upravo ta homogenizirajuća točka gledišta, ojačana njihovim globalnim dosegom, a ne neka urota u širenju ‘kapitalističke ideologije’ Trećim svijetom. Kad je o jeziku riječ, širenjem standardnog engleskog i francuskog (i u manjoj mjeri njemačkog, španjolskog i arapskog jezika) izvještajne su agencije intenzivirale i replikacijsku snagu normi koje te jezike oblikuju. Danas je, na primjer, jezični tok iz Associated Pressa oko sedamnaest milijuna riječi na dan, uglavnom na engleskom, a nešto i na španjolskom. Reuters na dan emitira šest milijuna riječi, većinom na engleskom, a nešto i na francuskom i na arapskom, dok France Presse (nasljednik Havasa) izbacuje oko tri milijuna francuskih riječi na dan.-129-
S druge strane, visokotiražne novine (kao i reklamne agencije, a u manjoj mjeri i ‘telegrafski stil’ izvještajnih agencija) u standardne jezike ubrizgavaju i heterogenost. To je samo prividno paradoksalno, budući da su standardi na koje popularni tisak obično ‘djeluje subverzivno’ uvijek dijalekti više klase pa novine, u potrazi za širom publikom, često koriste riječi i sintaksu koju ta klasa neće nužno prihvaćati. “Visokotiražno novinarstvo sredstvo je ne samo obnavljanja jezika, nego i sankcioniranja njegove kolokvijalne uporabe, kao i podizanja govornog standarda na razinu pisanog. Novinari ... se drže akcenata ljudskog glasa, a na njihovo pisanje neprestance djeluje usmena tradicija”.-130- Dinamika heterogenizacije vrti se oko činjenice da lak i standardni jezik ima različite registre (formalni, kolokvijalni, tehnički), a kad se oni susretnu, nastaju ‘interne kontaktne situacije’. Kolokvijalni registar standarda, primjerice, u bliskom je kontaktu s nestandardnim segmentima jezika, kao što su slengovi i žargoni. Zbog tih ‘kontaktnih površina’ jezični materijal razrađen kao sleng može teći uzlazno preko neformalnog registra do formalnog. Jedan lingvist, na primjer, predviđa da će se djelovanjem masovnih medija “sleng brzo udići na razinu kolokvijalnog jezika, a kolokvijalni na razinu standarda. Uslijed ubrzanja prihvatljivosti ... intenzivirat će se i taj moderni kavalirski stav prema novim tvorbama riječi, novim sintaktičkim idiomima i specijalističkim žargonima.”-131-
Sada bi odvojene linije našeg argumenta trebalo spojiti. Kolonijalizam, s jedne strane, i tehnologija s druge uvelike intenziviraju replikacijsku snagu standardnih normi. Mnoge regije u kojima su dosad cvale njihove kompleksne mješavine jezičnog materijala sada je u određenoj mjeri homogenizirala invazija snažnih standardnih replikatora. No, iz nekog su razloga standardni replikatori došli u kontakt s drugima koji, unatoč niskom prestižu, u njih uspijevaju ubrizgati određeni stupanj heterogenosti. Bile kontaktne situacije interne ili eksterne, učinak je isti: dio zamrznutog standarda opet ulazi u varijaciju. Kad tehnologija devetnaestog stoljeća počne djelovati na društvenu strukturu Europe, uskoro će se pojaviti i druge vrste kontakata. Osobito će rast industrijskih konurbacija u Engleskoj (i drugdje), kao i migracijska kretanja iz ruralnih područja koji gradovima na ugljeni pogon daju radnike, stvoriti nove mješavine dijalekata, ali i novi društveni sloj: industrijski proletarijat. Ograničena društvena pokretljivost tih radnika i njihova potreba da razviju lokalni identitet neizbježno će utjecati na prijenos jezičnih normi te će nastati nove varijante govornog engleskog.
U posljednjim desetljećima na te se industrijske mase počelo gledati kao na opasnu vrstu, barbare na vratima, “stvorenja čudna lika i navada [koja] lutaju ulicama i viču do iznemoglosti, spopada ih neugodan budalasti smijeh i pjevaju neobične vojničke pjesme”.-132- Jezik tih ‘barbara’ standardni su govornici percipirali kao ne-jezik, bučan i neartikuliran, pretrpan negativima, pojednostavljene gramatike i vokabulara. (Ukratko, to su ista ona obilježja prema kojima se prepoznaju svi kreoli svijeta.) Ipak, kad je Prvi svjetski rat pretvorio te nove konurbacije (kao i stara urbana središta) u rezervoare novaka, te će se mase početi doživljavati kao potencijalni saveznici (te će na kraju dobiti i pravo glasa).
Dvama zakonima o školstvu (jedan iz 1870., drugi iz 1918.) školovanje na standardu postaje obavezno (a zagovornici lokalnih dijalekata ispravno ih percipiraju kao sile istrebljenja, uz tisak, željeznicu, turizam i kasnije radio). Oba su zakona bila odgovor institucija na potrebu da se mase asimiliraju u društvo, da ih se ‘artikulira’ kako bi lakše participirale u demokratskim institucijama i razumjele jezik zapovijedanja u oružanim silama. Među disciplinskim mjerama koje su donijeli reformatori, tu su i sustavno uvježbavanje standardnih zvukova (što vodi do uniformna izgovora), leksičke vježbe (da se osigura jasnoća i pravilnost), te vježba čitanja na glas (da se osigura prava intonacija). Sleng i žargon smatraju se opasnima, to su “sredstva skrivanja tajni ili namjerno nedostojanstveni surogati”.-133- Učinak obveznog školstva, međutim, nije bio brisanje jezičnih klasnih razlika: umjesto da nauče ‘besklasni’ standard kao svoj jedini novi jezik, učenici podrijetlom iz radničke klase jednostavno su naučili prebacivati kodove; to jest, naučili su služiti se standardom u određenim situacijama, i vraćati se na domaću varijantu kod kuće i u susjedstvu.-134-
Tako su univerzalno školovanje, kolonijalizam i prvi masovni mediji proširili doseg standarda, ali su ga pritom doveli u dodir s drugim jezicima, kodovima ili registrima, čime će u nj unijeti heterogene elemente i opet ga ostaviti da varira. S obzirom na to da nestandardni govornici pokazuju veću kreativnost u kovanju novih riječi i sintaktičkih konstrukcija, kontakt standardnih i nestandardnih govornika sprečava da standardni jezici postanu ‘mrtvi jezici’, poput pisanog latinskog, te ih povezuju sa svježim rezervoarima jezičnih resursa. Puka činjenica da su postojali raznoliki jezični replikatori, međutim, ne znači da će postojeći selekcijski pritisci tim novim varijantama dopustiti da uđu u standard. Govornici prestižnog standarda (i institucije što ih kontroliraju) stigmatiziraju ih i često ne dopuštaju selekciju, čak ni prijeko potrebne popravke:
Društveni utjecaji na gramatički oblik mogli su dovesti do situacija sličnih onima kod tabua u leksiku... [s tom razlikom da] se oblici odbacuju samo u standardnom jeziku, a manje u dijalektima. Budući da se standardnom jeziku tako automatski presijecaju spone sa svojim normalnim izvorima obogaćivanja, može mu se dogoditi da ostane a nedovršenim gramatičkim sustavom. Najpoznatiji je primjer zamjenica za drugo lice: poznat i manje pristojan oblik thou zamijenjen je izvorno pluralnim you pa gramatički sustav sve do danas nema sredstva za razlikovanje jednine i množine u drugom licu. Razlog tome nije nedostatak mogućih popuna praznine, jer su u dijalektu nastali oblici kao što su youse, youse ‘uns, you all i y’all koji upotpunjuju sustav. No, ti se oblici odbacuju kao vulgarni te se u pristojnom engleskom ta mana liječi različitim leksičkim sredstvima ovisno o kontekstu i registru, npr. you people, my friends, you chaps, those present.-135-
Unatoč tim nedostacima, očito je da standardizacija jezika ne nudi ‘ekonomije velikih razmjera’. Jedan ekonomist, na primjer, tvrdi da dvojezičnost i stoga potreba za prevođenjem u institucionalnom kontekstu može biti veoma nedjelotvorna te da podrazumijeva udvostručavanje osoblja i pisanog materijala. To osobito vrijedi za države sa složenom podjelom rada (zbog umnažanja tehničkih registara) i visokim stupnjem industrijaliziranosti.-136- Standardizacija omogućava djelotvorniju akumulaciju tehničkog vokabulara i bržu diseminaciju novih leksičkih elemenata ekonomijom. Standardni jezik i politički nudi djelotvoran medij za unificiranje zemlje i iskorištavanje njezinih ljudskih resursa. Kako kaže sociolog jezika Joshua Fishman, standardni jezik stvaraocima nacije obećava brzu dobit u integraciji velikih razmjera.-137- Upravo zbog ekonomija velikih razmjera jezična standardizacija postaje središnjim pitanjem kod nacija koje kasne s političkim ujedinjavanjem, u devetnaestom npr. Italija i Njemačka) i u dvadesetom stoljeću, kad se kolonijalni svijet raspao, a potraga za nacionalnim ujedinjavanjem postaje internacionalna.
Fishman razlikuje nekoliko načina da se postane nacijom. S jedne strane, tu je put kojim su pošle Francuska, Engleska i Španjolska, koji on naziva strategijom ‘državom do nacije’.-138- Tu strategiju primjenjuju ona područja u kojima se tijekom više stoljeća dogodila akumulacija broja centraliziranih (i centralizirajućih) institucija (kraljevski dvor, centralizirane tradicije vladavine, školski sustavi, određeni trgovinski i industrijski obrasci, jaki glavni grad koji sintetizira stoljeća zajedničkog iskustva u ‘veliku tradiciju’). Te su zemlje sebe nazivale ‘povijesne nacije’; takvim pozivom na legitimnost opravdavale su probavljanje svojih manjina: Velšana, Škota i Iraca i Britaniji; Bretonaca, Normana, Gaskonjaca i Okcinataca u Francuskoj; Galićana, Katalonaca i Baska u Španjolskoj. S druge strane, tu su i oni teritoriji koji jesu akumulirali institucije, ali po decentraliziranom obrascu (Italija i Njemačka, ali i Grčka, Mađarska i Poljska). Te su zemlje primijenile strategiju koju Fishman naziva strategijom ‘nacijom do države’. Tu se kao oblik legitimacije nije naglašavala zajednička institucionalna prošlost, nego etnička jedinstvenost i koherentnost. Narod tih teritorija o sebi je već mislio kao o naciji (etnički gledano), koja se nalazi u procesu izgradnje centraliziranih institucija.
Oni koju su pošli prvim putem kao kriterije za standardizaciju jezika obično ističu logiku i racionalnost, a oni koji su pošli drugim govore o ‘stvarnog uporabi’ i ‘autentičnosti’ kao jedinoj legitimnoj mjeri nacionalnog jezičnog standarda.-139- S dolaskom dvadesetog stoljeća izgradnja nacija prestaje biti fenomen Zapada i postaje ciljem svake kolonije koja dosegne neovisnost, teritorijalnih entiteta koji nikada nisu bili kolonizirani (npr. Turska nakon Prvog svjetskog rata), pa čak i manjima u državama u kojima ih centralizacija nije potisnula (Irci, Bretonci). No, ‘jezično pitanje’ uvijek je imalo ključnu ulogu, a lokalni jezici (turski), linguae francae (svahili, malajski), pa čak i pidžini (pidžin Nove Gvineje, danas poznat kao novomalajski) postaju metama jezičnog inženjerstva i standardizacije.
Prema Fishmanu, koja će mješavina strategija prevladati ovisilo je o tome ima li nova država jedinstvenu tradiciju koja se može iskoristiti za legitimaciju projekata njezinih elita, ili ih ima više, ili ih uopće nema. One koje su se mogle pozvati na jedinstvenu veliku tradiciju (Turska, Izrael, Tajland, Somalija, Etiopija)-140- naglašavaju autentičnost; one bez tradicije (Filipini, Indonezija, Tanzanija, Kamerun)-141- naglašavaju racionalnost i instrumentalnost; one s nekoliko tradicija u nadmetanju (Indija, Malezija) neki kompromis.-142- U svima njima, proces standardizacije (prvo ‘kodifikacije’ ili minimiziranja varijacija, zatim ‘elaboracije’, raslojavanja institucionalnih upotreba standarda), koji je u Engleskoj i Francuskoj trajao više stoljeća, sabio se u nekoliko desetljeća.-143-
Neovisno o razlikama, te su se zemlje u izgradnji nacije suočile sa sličnim izazovom: kako svoju populaciju pretvoriti u rezervoar u koji se može posegnuti radi političke, vojne i ekonomske mobilizacije. U procesu integracije masa u jedinstvenu naciju, bile su im potrebne ‘ekonomije velikih razmjera’ kakve nudi standardni jezik. Trebale su, osim toga, i uhvatiti korak sa Zapadom i obogatiti svoj vokabular kako bi se mogle suočiti s kompleksnošću novih tehnologija i organizacijskih strategija (osobito u vojsci, ali i u korporacijama), a to su mogle učiniti ili posuđivanjem riječi (kako je učinio engleski, kad je bio sporedan jezik) ili razvojem domaćih tvorbenih resursa vlastitog standarda.
Dok su stare kolonije pokušavale dostići istu djelotvornost standardizacije kao i njihovi bivši kolonijalni gospodari, jezici dviju ‘jezičnih supersila’ (francuski i engleski) natjecali su se za mjesto prvog globalnog superstandarda. Prije Drugog svjetskog rata francuski je neupitno bio međunarodni standard te je već bio postao jezikom mnogih elita diljem svijeta i stoga najprestižniji medij diplomatske i kulturne komunikacije. Iako su neke zapreke smanjile prestiž francuskoga (kao što je bio poraz od Pruske 1870.–1871.), Francuska je iz Prvog svjetskog rata izašla kao kulturno središte svijeta. Zbog svoje dugogodišnjeg jezičnog prvenstva Francuska nije osjećala potrebu za stvaranjem posebnih institucija za širenje svoga standarda po svijetu, s mogućom iznimkom Alliance Française, osnovane devedesetih godina devetnaestog stoljeća. No, kad su joj nacisti raštrkali vojsku, a zemlja je nekoliko godina bila izolirana od vanjskog svijeta, francuski su se govornici 1945. suočili s drukčijom jezičnom situacijom: sada je engleski bio jezik znanosti i tehnologije, a doveo je u pitanje francuski i kao odabrani jezik svjetskih elita. (Među istočnoevropskim elitama uvučenim u sovjetsku interesnu sferu na mjesto francuskog dolazi ruski.)-144-
Gubitkom bivših kolonija Francuske (Libanona i Sirije 1946., Indokine 1954., Tunisa i Maroka 1956, Alžira 1962.) globalni prestiž njezina jezika prima još jedan udarac, iako i engleski trpi slične udarce diljem svijeta. Amerikanizmi, koji se nakon Prvog svjetskog rata počinju infiltrirati u britanski engleski, sada alarmantno brzo, kako se činilo Francuzima, napadaju i Francusku. “Područja najveće zaraze su sportovi, svijet kozmetičkih salona (časopisi kao što je Elle), trgovine igračkama i ples.”-145- Prodire se i u francusku gramatiku: ponekad se pišu k i y, oblik množine postaje ponešto nedosljedan, a afiksi poput ‘-rama’, ‘super-’ i ‘auto-’ naveliko se šire francuskom populacijom replicirajućih normi. Do početka pedesetih godina više od petine svih knjiga objavljeno je na engleskom (a na francuskom manje od 10 posto), dok je 50 posto svjetskih dnevnih novina i 60 posto svjetskih TV i radio emisija na engleskom jeziku.-146-
Reagirajući na takve okolnosti, kad se Charles De Gaulle vratio na vlast, “Francuska je krenula s pozitivnom i agresivnom politikom širenja francuskog jezika”.-147- Godine 1966. osniva se javna organizacija upravo zbog promicanja difuzije francuskog (Haut Comité pour la Défense de la Langue Française), godinu dana nakon što je Lyndon Johnson inaugurirao službenu kampanju učenja američkog engleskog u inozemstvu. Dokumentima iz tih godina artikulira se službeni stav prema širenju jezika na isti način na koji se gledalo na francuski jezik još od Louisa XIV: jezik utjelovljuje ‘vječne vrijednosti’ (kao što su jasnoća i izostanak višeznačnosti) te ‘univerzalnost’ (odnosi se na ljudskost s onu stranu prostora i vremena). Nametanje francuskog drugim narodima tako nije oblik jezičnog imperijalizma nego dio francuske misije civiliziranja, oslobađanja naroda od njihova nazadnog provincijalizma.-148- Naravno, budući da je francuski hibrid (mediteranskog i germanskog materijala), a pariški je dijalekt stekao svoj položaj uz pomoć moći, tu su pripovijest o legitimiranju fabricirale elite. Ta se politika svejedno isplatila: zahvaljujući glasovima bivših francuskih kolonija, u Ujedinjenim Nacijama od 1967. francuski ima jednak položaj kao i engleski. (Na veliku sramotu i iznenađenje govornika francuskog, UN njihov jezik 1945. godine samo jednim glasom više priznaje kao jedan od mnogih.)-149-
Već smo raspravljali o različitim pristupima kolonijalista lokalnim jezicima, te smo primijetili da su Francuzi općenito zauzeli agresivniji stav nego Britanci ili Nijemci. Analiza jezičnog imperijalizma Roberta Phillipsona prihvaća da je to istina u slučaju Afrike, ali nas upozorava na opasnost da se to pitanje previše pojednostavi. (Na primjer, usporede li se francuska Indokina i britanska Indija, čini se da su uloge zamijenjene, te Francuzi pokazuju više tolerancije prema domaćim jezicima nego Britanci.)-150- Phillipson nadalje tvrdi da, iako dvije jezične velesile politički više ne dominiraju svojim bivšim kolonijama, školskim sustavom koji obje supersile iz državnih fondova šire nacijama u razvoju one i dalje djeluju homogenizirajuće na njihovu kulturu. “Baš kao što su škole bile glavni instrument otuđivanja domaćih manjina od svog jezika i tradicionalne kulture (Velšani, izvorni američki narodi, australski Aboridžini), upravo škole u Africi guše lokalne jezike i nameću strane jezike i vrijednosti.”-151- Iako Phillipson priznaje da britanske i američke institucije, za razliku od francuskih, nikad nisu artikulirale ‘veliki plan’ širenja engleskoga, širenje poučavanje engleskog kao profesije, “jednojezičnost i [obično] zanemarivanje šireg konteksta njegova djelovanja” proizvodi homogenizirajuće učinke u kojima postoji tendencija da engleski stupi na mjesto drugih jezika.-152-
Osim školstva, širenje engleskog i francuskog promiče i veliki biznis, čime se jača njihov status međunarodnih standarda. Već sam spomenuo međunarodne izvještajne agencije, ‘veliku četvorku’ veletrgovaca jezičnim materijalom: Reuters, AP, UPI i francuski AFP. (Te korporacije upravljaju i velikim tokovima slika, ali tekstualne vijesti su i dalje njihov osnovni posao.) Intenzitet jezičnog toka kojim one barataju predočava već i to da bi pretplatnik sviju četiri agencija prosječno primio tristo tisuća riječi na dan. A tehnologija još više intenzivira taj tok: dok je stari Teletype isporučivao 60 riječi u minuti, današnja računala i sateliti omogućuju prelazak 1200 riječi u minuti po kontinentima, u obliku koji se može izravno unijeti u kompjutorizirani novinski slog.-153-
Izvještajne su agencije u devetnaestom stoljeću među sobom podijelile svijet: danas frankofonska Afrika pripada AFP-u; anglofona Afrika Reutersu; Latinska Amerika AP-u i UPI-ju. Drugdje su one ljuti suparnici, ali to je naravno oligopolističko nadmetanje, a ne prava tržišna utakmica. Novinske agencije danas su utjelovljenje prave antitržišne strukture, to jest, strukture kojom vladaju menadžerske hijerarhije a ne vlasnici niti njihovi predstavnici.-154- Iako tu nije riječ o uroti u promicanju ‘kapitalističkih vrijednosti’ svijetom, oni uistinu djeluju izrazito homogenizirajuće, a taj učinak proizlazi iz rutinizacije i standardizacije točke gledišta (koju prate pojednostavljenja i iskrivljenja) pa one u krajnjoj liniji tvore samu formu toka, to jest, tok koji emanira iz vrlo malobrojnih mjesta k velikom broju pretplatnika. Taj tip toka (tok ‘od jednog prema mnogima’) jamči mali broj proizvođača toga tipa ‘jezičnog proizvoda’ i velik broj njegovih potrošača. Struktura od jednog prema mnogima u dostavi vijesti konačno će se ugraditi izravno u tehničku infrastrukturu upravljanja tim tokom. Pedesetih je godina, primjerice, Reutersov odjel za financijske usluge počeo stvarati vlastitu komunikacijsku mrežu (zasnivala se na Teletypeu) dostave svog proizvoda (novosti iz trgovine i s burze). Godine 1963. u posao ulazi International Financial Printer, ali do pravog preuzimanja neće doći sve dok sedamdesetih godina na mjesto sporih, bučnih i glomaznih teleprintera ne dođu videoterminali. (Samo Reuters je 1982. imao više od trideset tisuća terminala u osamdeset i jednoj zemlji.)-155-
Međutim, kad je ta mreža od jednog prema mnogima sazrela, mogućnost radikalno drugačije paradigme ponudile su druge mreže: Internet, uglavnom samoorganiziran međunarodni splet računala stvoren u posljednja dva desetljeća, omogućio je sustav dostave od mnogih prema mnogima. Iako je Internet (zapravo njegov prethodnik, Arpanet) vojnog podrijetla (a njegovo decentralizirano ustrojstvo činilo ga je otpornim na nuklearni napad), do rasta te strukture od mnogih prema mnogima nije došlo po zapovijedi odozgo, nego uslijed prisvajanja ideje čiji je zamah iznikao iz decentraliziranog, uglavnom samoinicijativnog pokreta. Howard Rheingold u svojoj povijesti Interneta pokazuje kako su se pojavile zemljopisno raštrkane zajednice kad se kompjutorizirana komunikacija, izvorno osmišljena radi tehničke (znanstvene ili vojne) komunikacije, pretvorils u medij za razne oblike konverzacije. Jedan od primjera za to je takozvani Usenet, sustav za održavanje rasprava smišljen radi tehničke podrške, koji su njegovi korisnici ubrzo prilagodili za mnoge druge svrhe:
Usenet je mjesto za konverzaciju ili objavljivanje, nalik na ogromno sastajalište s tisuću prostorija; to je i svjetska digitalna verzija govorničkog kutka u londonskom Hyde parku, zbirka pisama uredniku bez urednika, putujući buvljak, veliki izdavač vlastitih izdanja i koalicija svih mogućih svjetskih grupa s posebnim interesima. To jest masovni medij, jer svaka informacija stavljena na Mrežu ima potencijalno milijunsku svjetsku publiku. Od konvencionalnog se masovnog medija razlikuje u nekoliko pogleda. Svatko tko ima pristup može pročitati napis na Usenetu, može na njega odgovoriti ili poslati svoj prilog. Na televiziji, u novinama, časopisima, na filmu i radiju, malo broj ljudi ima moć odrediti koje informacije treba učiniti dostupnima masovnoj publici. Na Usenetu je svaki pripadnik publike istodobno potencijalni izdavač. Studenti na sveučilištima u Tajvanu koji su imali pristup Usenetu i telefonsku liniju s rođacima u Kini, 1989. godine, za vrijeme događanja na Tienanmenu postali su dopisnička mreža ... Usenet je rezultat golema dobrovoljnog rada. Sve više megabajta sadržaja doprinos je volontera.-156-
Glavni učinak strukture Interneta od mnogih prema mnogima, kad je riječ o sudbini jezičnih replikatora, možda je njezin potencijal da se populacija odmasovi, to jest, da se stvore male, zemljopisno raštrkane zajednice koje povezuju zajednički interesi i neformalne konverzacije. Da prometom računalnih mreža dominira razmjena vojnih ili znanstvenih informacija, u mnogo bismo većem stupnju mogli očekivati formalnost normi koje kolaju računalima. No, kako su mrežu u konverzacijski medij pretvorili sami njezini korisnici (ne samo govornici engleskog, nego i francuskog, koji su uslugu dostave podataka strukturiranu kao jedan prema mnogima, Minitel, pretvorili u brbljaonicu, sustav od mnogih prema mnogima-157-), možemo nagađati da će novi medij osnažiti kolokvijalni registar, usprkos činjenici da Internet prenosi uglavnom pisani tekst. (Na primjer, na jednom se sustavu za brbljanje u realnom vremenu, IRC-u, ispravljanje pogrešaka tijekom pisanja smatra nepristojnim; utoliko je pridržavanje standardnog pravopisa, pa čak i gramatike, slabo ili nepostojeće.)
Iako je dakle golema količina jezičnih replikatora koji kolaju Internetom očito kolokvijalni engleski, oni su svejedno engleski, što otvara brojna pitanja. S jedne strane, u tome nema ništa čudno, budući da je engleski već odavno (barem od Drugog svjetskog rata) postao međunarodna lingua franca visoke tehnologije. Kako kaže jedan autor, “Kad ruski pilot zatraži slijetanje na pistu u Ateni, Kairu ili New Delhiju, s kontrolnim tornjem razgovara na engleskom”.-158- Slično tome, iz razloga koji imaju vrlo malo veze s njegovim jezičnim svojstvima, engleski je postao i jezik računala i u tom smislu što formalni računarski jezici sa standardnim riječima kao mnemoničkim sredstvima (kao što su Pascal ili Fortran) koriste engleski kao izvor, i u tom smislu da se računala najčešće upravlja na engleskom (što opet ne iznenađuje, budući da su Sjedinjene Države odigrale ključnu ulogu u razvoju te tehnologije). S druge strane, usuprot jezičnoj homogenizaciji što je implicira, a zbog svoje uloge kao linguae francae, strani korisnici na mnoge načine mijenjaju engleski, osobito kao se koristi kao izvor posuđenih riječi. Japanski je slavan po svojoj minijaturizaciji posuđenica iz engleskog: ‘modern girl’ postaje ‘moga’, ‘word processor’ se skraćuje u ‘wa-pro’, a ‘mass communications’ u ‘masu-komi’.-159-
Međunarodne zajednice koje danas cvatu na Internetu jednog dana možda stvore neki drugi engleski, u kojemu će japanske minijaturizacije biti dobrodošle (pa će svi masukomirati, a ne masovno komunicirati), u kojemu će se na uznositost standarda gledati kao na stranu emociju, u kojemu će cvasti kontinuum raznih novoengleskih, zaštićen od hijerarhijske težine ‘naslijeđenog izgovora’) i službenih kriterija ispravnosti. To, naravno, ovisi o tome koliko će zemalja prihvatiti Internet kao sredstvo za izgradnju nenacionalnih (i nenacionalističkih) zajednica.-160- No, ovisi i o tome kakav će internacionalizam prevladati na samom Internetu.. Kako smo primijetili u prvom poglavlju, antitržišne institucije, kako se internacionaliziraju, napadaju državnu vlast. Centralna država, tako dugo omiljeni partner antitržišta, odjednom im postaje suparnicom i priječi međunarodnu ekspanziju. Iako su antitržišne institucije odavno prisutne u računalnom spletu, danas su spremne za dosad neviđenu invaziju na Internet.-161- Moguće je da će se spletovi koji su se već akumulirali unutar Interneta pokazati dovoljno otpornima da prežive napad i nastave cvasti. Moguće je i da će se u sljedećim desetljećima akumulirati hijerarhije, te će možda čak i vratiti mrežu u stanje sustava dostave informacija jedan prema mnogima. Ishod te borbe u svakom je slučaju neizvjestan.
Najvažnija pouka iskustva s Internetom možda je da mogućnosti odmasovljenja koje nam se njime otvaraju u određenom smislu imaju vrlo malo veze s futurističkom tehnologijom. Iako na računalnu mrežu mnogi gledaju prije svega kao na vrijedan rezervoar informacija, jednog će se dana možda njezinim glavnim doprinosom smatrati to što je katalizirala oblikovanje zajednica (i utoliko bila rezervoar emocionalne, tehničke i druge podrške.) Kako su zajednice povezane zajedničkim interesima postojale dugo prije računala, nije riječ o tome da sada ulazimo u novu fazu evolucije društva (‘informacijsko doba’). Ne, računalne su mreže stvorile most k stabilnom stanju društvenog života koji je postojao prije omasovljenja te i dalje postoji usporedno s njime. Zbog učinaka masovnih medija strukture jedan prema mnogima to je susjedno stanje teško doseći, ali to stanje nije zaostalo za njima kao ‘primitivni’ oblik organizacije. Čovječanstvo se nikad nije kretalo ‘okomito’ po ljestvama napretka, ono jednostavno ‘vodoravno’ istražuje prostor mogućnosti što ga predstrukturiraju stabilna stanja.
Nema sumnje da različiti dinamički procesi koji oblikuju ljudsku povijest taj prostor usput i mijenjaju, da se nova stabilna stanja pojavljuju, a druga nestaju ili gube stabilnost. Stabilno stanje koje određuje zajednicu članova koji jedni drugima daju podršku očigledno nije nestalo, nego smo se mi od njega udaljili, a taj procijep sada mogu premostiti računalne mreže. S druge strane, ako je vrijednost računalnih mreža u toj (nefuturističkoj) ulozi, njihova će buduća vrijednost ovisiti isključivo o kvaliteti zajednica koje se u njima razviju. Nadalje, ti će spletovi zajednica prihvatiti ljude različitih političkih usmjerenja (uključujući i fašističke zajednice), pa samo postojanje ‘virtualnih zajednica’ neće jamčiti društvenu promjenu u smjeru pravičnijeg, manje represivnog društva. Da parafraziram Deleuzea i Guattarija, ne vjeruj da nas samo splet može spasiti.-162-
-1- William Labov, “The Social Setting of Linguistic Change”, u William Labov, Sociolinguistic Patterns (Philadelphia: University of Philadelphia Press, 1972), str. 271.
-2- M. L. Samuels, Linguistic Evolution (London: Cambridge University Press, 1972), str. 90.
-3- Martin Harris, “The Romance Languages”, u The Romance Languages, ur. Martin Harris i Nigel Vincent (New York: Oxford University Press, 1988), str. 5.
-4- Alberto Varvaro, “Latin and Romance: Fragmentation or Restructuring?”, u Latin and the Romance Languages in the Early Middle Ages, ur. Roger Wright (London: Routledge, 1991), str. 47.
-5- Ibid., str. 48.
-6- Tore Janson, “Language Change and Metalinguistic Change: Latin to Romance and Other Cases”, u Wright, Romance Languages in the Early Middle Ages, str, 21-22.
-7- Roger Wright, “The Conceptual Distinction between Latin and Romance: Invention or Evolution?”, u Wright, Romance Languages in the Early Middle Ages, str. 109.
-8- Peter Burke, “The Uses of Literacy in Early Modern Italy”, u Social History of Language, ur. Peter Burke i Roy Porter (Cambridge, UK: Cabridge University Press, 1987), str. 22-23.
-9- Wright, “The Conceptual Distinction between Latin and Romance”, str. 104-105.
-10- Gottlob Frege, “On Sense and Meaning”, u Translations from the Philosophical Writings of Gottlob Frege, ur. Peter Geach i Max Black (Totowa, NJ: Rowman and Littlefield, 1980), str. 60. [usp. “O smislu i značenju”, u Gottlob Frege, Osnove aritmentike i drugi spisi (Zagreb: Kruzak, 1995), str. 167.] O Fregeovoj teoriji vidi Christian Thiel, Sense and Reference in Frege’s Logic (Dordrecht, Holland: D. Riedel, 1968), poglavlje 5.
O njezinoj povezanosti s uzročnom teorijom referencije vidi Nathan U. Salmon, Reference and Essence (Princeton, NJ: Princeton University Press, 1981), str. 11-13 i 31-31. “Prema teoriji singularne izravne referencije, vlastita imena i indeksni singularni pojmovi nisu ni neopisni i opisni u pogledu heciteta (denotacije toga pojma, svojstva biti upravo taj pojedinac”. (ibid., str. 39). To je jedna od mnogih točaka koje povezuju nove analitičke filozofe i Gillesa Deleuzea i Félixa Guattarija, koji također nude teoriju značenja kao heciteta (‘ovosti’ pojedinca) i prvih imena. Vidi Gilles Deleuze i Félix Guattari, A Thousand Plateaus (Minneapolis: University of Minnesota Press, 1987), str. 262-63.
-11- Saul A. Kripke, Naming and Necessity (Cambridge, MA: Harvard University Press, 1980), str. 97-98. [usp. Saul Kripke, Imenovanje i nužnost (Zagreb: Kruzak, 1997), str. 113-14.] Kripke tu razvija ne samo svoj prilog teoriji izravne referencije, nego i odvojeni argument koji implicira određeni oblik ‘esencijalizma’. Da teorija izravne referencije ne mora ići u paketu s vjerovanjem u biti pokazuje Salmon, Reference and Essence, poglavlje 5.
-12- Hilary Putnam, “The Meaning of ‘Meaning’”, u Mind, Language and Reality: Philosophical Papers, 2 sveska, (Cambridge, UK: Cambridge University Press, 1980), sv. 2, str. 225-27. I argument o ‘Blizanačkoj Zemlji’ i sociolingvistička hipoteza o podjeli rada i jezičnim obvezama posvećuju pažnju ‘denotaciji’, no može li se i pojam ‘konotacije’ (tako drag semiotičarima od Rolanda Barthesa naovamo) objasniti materijalno. Nelson Goodman kasnih je šezdesetih godina razvio upravo takvu teoriju (teoriju ‘oprimjerenja’ kao oblika ‘obratne referencije’). Vidi Nelson Goodman, Languages of Art: An Approach to a Theory of Symbols (New York: Bobbs Merrill, 1968), poglavlje 2.
-13- O ulozi nediskurzivnih praksi u fiksiranju referencije, vidi Ian Hacking, Representing and Intervening, (Cambridge, UK: Cambidge University Press, 1992), poglavlje 6. O odnosu uzročne referencije i jezične povijesti, vidi Paul M. Lloyd, “On the Names of Languages (and Other Things)”, u Wright, Latin and the Romance Languages in the Early Middle Ages, str. 10-11.
-14- Lesley Milroy, Language and Social Networks (Oxford, UK: Basil Blackwell, 1980), str. 47-50.
-15- Ibid., str. 21 i 51-52. Društvena mreža koja može djelovati kao mehanizam provedbe mora imati još jedno svojstvo ‘višestrukosti’; to jest, svaki član mreže međudjeluje s drugima u više svojstava (rodbina, suradnici, susjedi, partneri). To znači da im život ovisi jedan od drugom više nego kad bi međudjelovali impersonalnije.
-16- Ibid., str. 179.
-17- Labov, “The Social Setting of Linguistic Change”, str. 277; i Samuels, Linguistic Evolution, str. 89.
-18- Milroy, Language and Social Networks, str. 46.
-19- John Nist, A Structural History of English (New York: St. Martin’s, 1976), str. 89.
-20- Ibid., str. 91.
-21- Ibid., str. 100-101.
-22- Ibid., str. 148. Zanimljivo je da je do prijelaza sa sintetičkog staroengleskog na analitički srednjoengleski dijelom došlo preko sastavnica jezika koje formalne teorije obično zanemaruju, smatrajući ih nevažnima: naglaska i intonacije. Navika engleskih seljaka da naglašavaju prvi slog (u riječima ‘love’, ‘lover’, ‘loveliness’ germanskog podrijetla, za razliku od ‘family’, ‘familiarity’, posuđenih iz latinskog) bila je snažan selekcijski pritisak na sve veći gubitak samoglasnika na kraju riječi, koji su u mnogim slučajevima bili nastavci. Vidi ibid., str. 149-50.
-23- Ian F. Hancock, “Recovering Pidgingenesis: Approaches and Problems”, u Pidgin and Creole Linguistics, ur. Albert Valdman (Bloomington: Indiana University Press, 1977), str. 283.
-24- Keith Whinnon, “Lingua Franca: Historical Problems”, u Valdman, Pidgin and Creole Linguistics, str. 297-99.
-25- Dell Hymes, Predgovor u Pidginization and Creolization of Languages, ur. Dell Hymes (London: Cambridge University Press, 1971), str. 3. Hymes tu naglašava: “Razmatraju se ti jezici, ne kreativne prilagodbe, nego degeneracije; ne simptomi sami po sebi, nego odstupanja od drugih sustava. Njihovo podrijetlo ne objašnjavaju sile društva i povijesti, nego inherentna ignorancija, indolencija i superiornost.”
-26- David Decamp, “Introduction: The Study of Pidgin and Creole Languages”, in Hymes, Pidginization and Creolization of Languages, str. 19-20.
-27- Dell Hymes, “Introduction to Chapter 3”, u Hymes, Pidginization and Creolization of Languages, str. 79.
-28- Ibid., str. 78.
-29- Ibid., str. 79.
-30- Deleuze i Guattari, A Thousand Plateaus, str. 102. [Mille Plateaux, str. 129]
-31- Harris, “The Romance Languages”, str. 13-14. O početnom usponu franciena i njegovih suparnika, vidi također Ian Parker, “The Rise of the Vernaculars in Early Modern Europe: An Essay in the Political Economy of Language”, u Sociogenesis of Language and Human Conduct, ur. Bruce Bain (New York: Plenum, 1983), str. 342-43, te David C. Gordon, The Franch Language and Natinal Identity: 1930-1975, (The Hague, Netherlands: Mouton, 1978), str. 22.23.
-32- Harris, “The Romance Languages”, str. 6-7.
-33- Parker, “The Rise of Vernaculars in Early Modern Europe”, str. 344.
-34- Harris, “The Romance Languages”, str. 18.
-35- Parker, “The Rise of Vernaculars in Early Modern Europe”, str. 337-38.
-36- William H. McNeill, Plagues and Peoples, (Garden City, NJ: Ancor/Doubleday, 1976), str. 162.
-37- Samuels, Linguistic Evolution, str. 94-95.
-38- Harris, “The Romance Languages”, str. 14.
-39- Ibid., str. 16; i Gordon, The Franch Language and National Identity, str. 24.
-40- Nist, A Structural History of English, str. 171.
-41- J. L. Austin, How to Do Things with Words (Cambidge, MA: Harvard University Press, 1975), str. 26.
-42- Deleuze i Guattari, A Thousand Plateaus, str. 80-81. Oni ne koriste izraz ‘fazni pomak’ nego ‘netjelesna preobrazba’, što se svodi na isto.
-43- Nist, A Structural History of English, str. 162.
-44- Gordon, The French Language and National Identity, str. 23.
-45- Nist, A Structural History of English, str. 165.
-46- Labov, “The Study of Language in Social Context”, u Labov, Sociolinguistic Patterns, str. 207-12. Sociolingvisti koji pokušavaju proučavati svakodnevni registar uz pomoć kazetofona stalno se susreću s ovom dilemom: sama prisutnost mikrofona često potiče govornika koga se snima da se služi formalnim registrom. Svakodnevni registar, predlaže Labov, može se pojaviti ako se razbije sputanost situacije intervjuiranja tako da se odvrati pažnja s govora (snimanjem uzoraka u situacijama nabijenim emocijama, u kojima je dakle samokontrola nad govorom oslabljena).
-47- Jonathan Steinberg, “The Historian and the Questione Della Lingua”, u Burke i Porter, The Social History of Language, str. 204.
-48- Ivan Illich, “Vernacular Values and Education”, u Bain, The Sociogenesis of Language and Human Conduct, str. 467.
-49- Einar Haugen, “Dialect, Language, Nation”, u Sociolinguistics, ur. J. B. Pride i Janet Holmes (Middlesex, UK: Penguin, 1972), str. 107-108.
-50- Ivan Illich, “Vernacular Values and Education”, str. 470.
-51- Einar Haugen, “National and International Languages”, u The Ecology of Language: Collected Papers, ur. Anwar S. Dil (Stanford, CA: Stanford University Press, 1972), str. 260.
-52- Illich, “Vernacular Values and Education”, str. 471.
-53- Parker, “The Rise of Vernaculars in Early Modern Europe”, str. 341-42.
-54- Biskup Bossuet, navedeno u Gordon, The French Language and National Identity, str. 26.
-55- Antoine Meillet, navedeno u Haugen, “National and International Languages”, str. 260.
-56- Parker, “The Rise of Vernaculars in Early Modern Europe”, str. 347-48.
-57- Nist, A Structural History of English, str. 213.
-58- Ibid., str. 214.
-59- Bill Bryson, The Mother Tongue (New York: William Morrow, 1990), str. 93.
-60- Samuels, Linguistic Evolution, str. 31.
-61- Ibid., str. 144. Samuelsova teorija evolucije jezičnih normi dobro se uklapa u model koji sam uveo u prethodnom poglavlju; to jest, na jezik se može gledati kao da sadrži sondu ili pretraživački mehanizam. Vidjeli smo, međutim, da je, ma kako sonda bila važna, ključna i analiza prostora koji ona naslijepo istražuje. To pak (kod organske evolucije) podrazumijeva razmatranje pitanja materije i energije koja, čini se, nemaju parnjaka u svijetu jezika. Drugim riječima, prostor koji sonda istražuje predstrukturiraju atraktori koji formiraju određeni broj stabilnih stanja (stanja stalnosti, cikličkih stanja, kaotičnih stanja). Tu je, dakle, ključno pitanje što u lingvistici odgovara atraktorima? S jedne strane (kad je riječ o fonemima), moglo bi se reći da je nelinearna dinamika sustava artikulacije stvarni fizički i energetski supstrat koji utjelovljuje atraktore. Načelo ‘najmanjeg truda’ tu bi odgovaralo starim termodinamičkim ravnotežama, koje su jedinstvene i optimalne; no, možda će biti potrebna daljnja proučavanja sustava usta-zubi-jezik-grlo kako bi se analizirao njegov rad kad je daleko od ravnoteže. Vidi, primjerice, H. Herzel, I. Steinicke, W. Mende i K. Wermke, “Chaos and Bifurcation during Voiced Speech”, u Complexity, Chaos, and Biological Evolution, ur. Erik Mosekilde i Lis Mosekilde (New York: Plenum, 1991). Na razinama semantike i sintakse, tom se pitanju može pristupiti u terminima atraktora koji vode izračune i druge procese u mozgu; u tom okviru ga, naime, postavlja konekcionistička škola u umjetnoj inteligenciji. (Konekcionisti često govore o ‘semantičkim prostorima’ koje strukturiraju atraktori.)
-62- Labov, “The Study of Language in Social Context”, str. 221-23.
-63- Samuels, Linguistic Evolution, str. 173. Navod sadrži izraz ‘slobodna varijacija’, koja kod jezičnih replikatora ima isto značenje koje, kad je riječ o genima, ima izraz ‘genski skok’, dakle nasumična varijacija. To je, međutim, u suprotnosti s Labovljevim tretmanom varijacije u prethodnoj bilješci; za njega neki oblici jezičnih varijacija (npr. varijabilna pravila) nisu ni nasumični niti nastaju uslijed nepredvidljivih događaja u kontaktnim situacijama, nego su inherentni i sustavni (kako kažu Deleuze i Guattari, ‘imanentni’). Vidi Deleuze i Guattari, A Thousand Plateaus, str. 93. [Mille Plateaux, str. 104]
O općem subjektu novačenja leksičkog materijala za provedbu gramatičkih funkcija, vidi također desemantizaciju i gramazizaciju glagola ‘to get’, u Samuels, Linguistic Evolution, str. 58.
-64- Labov, “The Study of Language in Social Context”, str. 217-18.
-65- Deleuze i Guattari, A Thousand Plateaus, str. 103. [Mille Plateaux, str. 130]
-66- Labov, “The Social Setting of Linguistic Change”, str. 298.
-67- Ibid., str. 299.
-68- Paul M. Hohenberg i Lynn Hollen Lees, The Making of Urban Europe, 1000-1950 (Cambridge, MA: Harvard University Press, 1985), str. 265.
-69- Richard Y. Kain, Automata Theory: Machines and Languages (New York: McGraw-Hill, 1972), str. 4-14.
-70- Deleuze i Guattari, A Thousand Plateaus, str. 7. [Mille Plateaux, str. 14] To što autori poriču postojanje ‘jezičnih univerzalija’ treba uzeti cum grano salis. Postojanje (ili nepostojanje) univerzalija u jeziku u svakom je slučaju empirijsko pitanje i ne može se riješiti po sili filozofije. Filozofska analiza tu dakako jest nužna zato da se empirijski otkrivene univerzalije ne bi preobrazile u transcendentalne entitete. Već bi činjenica da su mnoge univerzalije ‘statističke univerzalije’, to jest, obilježja zajednička raznim jezicima s učestalošću iznad granice slučajnosti, trebala ukazati na to da tu imamo samo zajedničke atraktore za neku dinamiku, a ne platonske biti. Vidi Joseph H. Greenberg, “Some Universals of Grammar with Particular Reference to the Order of Meaningful Elements”, u Universals of Language, ur Joseph H. Greenberg (Cambridge, MA: MIT Press, 1966). Mnoge od univerzalija koje spominje Greenberg pripadaju statističkom tipu. Druge su ‘implikacijskog’ tipa (to jest, ako neki jezik ima obilježje x, onda mora imati i obilježje y). Taj drugi tip univerzalija može se objasniti linijom razmišljanja Zeliga Harrisa, prema kojoj jezična struktura raste akrecijom: novi oblici nastaju po analogiji sa starima. Općenitije rečeno, univerzalije strukture možda imaju potječu od univerzalija ponašanja (npr. uobičajenih strategija iskorištavanja redundancije u komunikaciji). To je osobito jasno kod pidžina i kreola i njihove konvergencije ka univerzalijama. Vidi Elizabeth Closs Traugott, “Pidginization, Creolization, and Language”, u Valdman, Pidgin and Creole Linguistics, str. 82; i Robert Le Page, “Processes of Pidginization and Creolization”. U ibid., str. 229 i 233-34. Vidi također bilješku 108 dolje.
-71- George K. Zipf, The Psycho-Biology of Language: An Introduction to Dynamic Philology (Cambridge, MA: MIT Press, 1965), str. 247.
-72- Zelig Harris, A Theory of Language and Information: A Mathematical Approach (Oxford, UK: Clarendon, 1981), str. 363. Harrisov pristup izravno je povezan s drugim teorijskim pristupima koje ovdje koristim. I Deleuze i Guattari, na primjer, jezične stratume definiraju govoreći o učestalosti kao obliku redundancije. Vidi Deleuze i Guattari, A Thousand Plateaus, str. 79. [Mille Plateaux, str. 118] I formalizacija Labovljevih varijabilnih pravila obavlja se pomoću učestalosti pojavljivanja. Vidi Labov, “The Study of Language in Its Social Context”, str. 231.
-73- Harris, A Theory of Language and Information, str. 402.
-74- Ibid., str. 329-32.
-75- Ibid., str. 332-34.
-76- Ibid., str. 339.
-77- Hilary Putnam, “Some Issues in the Theory of Grammar”, u Mind, Language and Reality, str. 98.
-78- Harris, A Theory of Language and Information, str. 346.
-79- Ibid., str. 392-94.
-80- Ibid., str. 372.
-81- Ibid., str. 307.
-82- Ibid., str. 309.
-83- Mary Douglas, “Introduction to Group/Grid Analysis”, u The Sociology of Perception, ur, Mary Douglas (London: Routledge and Kegan Paul, 1982), str. 5.
-84- Ibid., str. 6.
-85- Michael Thompson, “A Three-Dimensional Model”, u Douglas, The Sociology of Perception, str. 35.
-86- David Ostrander, “One- and Two-Dimensional Models of the Distribution of Beliefs”, u Douglas, The Sociology of Perception, str. 15.
-87- Iako je teorija Mary Douglas dakle korisna u proučavanju kolektivnog karaktera apstraktnog stroja jezika, važno je na njezinu shemu ne gledati kao da tjera vodu na mlin kulturnom relativizmu koji sam kritizirao u prošlom poglavlju. Iako jest istina da različiti intenziteti parametara grupa i rešetka daju različite poglede na svijet, na to treba gledati kao na genezu ‘moralne percepcije’, a ne (kako Douglas ponekad sugerira) osjetno-motoričke percepcije. Nisu antropolozi kulture jedini koji naglašavaju predodžbeno znanje (pogled na svijet) i zanemaruju utjelovljeno znanje (npr. vještine); tu grešku čine i neki lingvisti.
Jasno je da postojanje jezičnih etiketa u određenoj mjeri utječe na način odnošenja prema svijetu (primjerice, tako što olakšavaju pamćenje i primjenu određenih kategorija, tj. djeluju kao katalizatori). To je, međutim, daleko od tvrdnje da svijet percepcije ‘izrezujemo’ po čisto jezičnim linijama, što se tvrdi Sapir/Whorfovom hipotezom. Ukratko, nije slučaj da Eskimi percipiraju šezdeset (ili koliko već) različitih vrsta snijega zato što imaju šezdeset različitih riječi za snijeg. Ne, s obzirom na ključnu ulogu što je snijeg ima u njihovim svakodnevnim nediskurzivnim praksama, i za očekivati je da se za snijeg akumuliraju mnogi sinonimi i da se oni djelomice razlikuju i stječu suptilne nijanse u značenju. Toliko riječi za snijeg oni, dakle, imaju zato što, koristeći se utjelovljenom inteligencijom, razlučuju mnoga fizikalno stabilna stanja snijega. Drugim riječima, zbilja ne čeka na ljude da je slože po kategorijama. Procesi sortiranja koji proizvode manje ili više homogene klase jedinki (stijena, vrsta) javljaju se neovisno o jeziku.
-88- Joshua Fishman, “The Impact of Nationalism in Language Planning”, u Language and Society: Collected Papers”, ur. Anwar S. Dil (Stanford, CA: Stanford University Press, 1972), str. 224-27.
-89- Michel Foucault, Nadzor i kazna. Rađanje zatvora (Zagreb: Informator, 1994), prevela Divina Marion, str. 172-73.
-90- Steven Ross, From Flintlock to Rifle: Infantry Tactics, 1740-1866 (Cranbury, NJ: Associated University Presses, 1979), str. 35-39.
-91- Gordon, The French Language and National Identity, str. 30.
-92- Steven Blakemore, Burke and the Fall of Language: The French Revolution as a Linguistic Event (Hanover, NH: University Press of New England, 1988), str. 83-84.
-93- Ibid., str. 86.
-94- Peter Paret, “Napoleon and the Revolution in War”, u Makers of Modern Strategy: From Machiavelli to the Nuclear Age, ur. Peter Paret (Princeton, NJ: Princeton University Press, 1986), str. 124.
-95- Ulomak iz teksta o levée en mass 1793. godine, navedeno u William H. McNeill, The Pursuit of Power: Technology, Armed Force, and Society since A. D. 1000 (Chicago: University of Chicago Press, 1982), str. 192.
-96- Ibid., str. 194-97.
-97- Gordon, The French Language and National Identity, str. 30-31.
-98- Foucault, Nadzor i kazna, str. 169.
-99- Vidi Fernand Braudel, Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća. prvi svezak Strukture svakidašnjice (Zagreb: August Cesarec, 1992), str. 577-78.
-100- Nist, A Structural History of English, str. 272-75.
-101- Ibid., str. 278.
-102- Ibid., str. 280-81.
-103- Ibid., str. 305.
-104- Hymes, Predgovor u Hymes, Pidginization and Creolization of Languages, str. 5.
-105- Decamp, “Introduction: The Study of Pidgin and Creole Languages”, str. 19.
-106- William Samarin, “Salient and Substantive Pidginization”, u Hymes, Pidginization and Creolization of Languages, str. 124-27.
-107- Hymes, “Introduction to Chapter 3”, u Hymes, Pidginization and Creolization of Languages, str. 67-73; i Keith Whinnom, “Linguistic Hybridization and the Special Case of Pidgins and Creoles”, u ibid., str. 104.
-108- Derek Bickerton, “Pidginization and Creolization: Language Acquisition and Language Universals”, u Valdman, Pidgin and Creole Linguistics, str. 63-64.
-109- Traugott, “Pidginization, Creolization and Language”, str. 87; i Le Page, “Processes of Pidginization and Creolization”, str. 237-43. Jedna od zagonetki lingvistike pidžina su (tipološki) velike sličnosti svih pidžina (i kreola) diljem svijeta. Konvergencija sličnim strukturama osobito zapanjuje uzme li se u obzir raznolikost glavnih i sporednih jezika uključenih u njihov nastanak. Jedna rana teorija, takozvana hipoteza monogeneze, smatrala da je riješila taj misterij, i prema njoj su svi pidžini zapravo izvedeni iz samo jednog: sabirskog. Posljednja inačica sabirskoga, početkom evropskog osvajanja svijeta, imala je jaku portugalsku komponentu (koja odražava prisutnost Lisabona u oceanskoj navigaciji), i upravo su tu verziju, navodno, portugalski trgovini robljem donijeli u zapadnu Afriku, a zatim su je sami robovi prenosili plantažama diljem svijeta. Sabirski (ili neki drugi portugalski trgovački pidžin) uistinu je u šesnaestom stoljeću zamijenio arapski i malajski kao trgovačke jezike na Dalekom istoku, a za neke se španjolske kreole (pa čak i engleski pidžin u Kini) doista pokazalo da potječu od tog ur-pidžina. No, mnogi drugi pidžini (pitkernski, amerindijski engleski pidžin) sigurno ne potječu od sabirskog, tako da su se barem neke od tih jezičnih kristalizacija morale dogoditi neovisno. Osim toga, da su se robovi mogli sporazumijevati na sabirskom, pitanje je zašto bi se vlasnici plantaža mučili da kupuju robove iz različitih jezičnih regija Afrike.
Drugo objašnjenje globalne konvergencije postulira ili postojanje jezičnih univerzalija (pa proces simplifikacije biva privučen nekim ‘fiksnim točkama’, atraktorima u jezičnom prostoru), ili bihejvioralnim univerzalijama, kao što su zajedničke strategije iskorištavanja redundancije ili slični načini baratanja situacijama u kojima jedna strana ne zna jezik dobro (djeca, gluhi, stranci). U tom slučaju nije riječ o dinamičkoj situaciji privučenoj fiksnim točkama, nego o oscilacijskoj dinamici (po obrascu jeke) u kojoj dvije ili više strana u stanju pojačane pozornosti međudjeluju strategijama iskorištavanja redundancije u stalnoj potrazi za upotrebljivim zajedničkim elementima. Dodajmo tome i institucionalni kontekst samih robovskih plantaža, u kojima dolazi do veoma sličnih sociolingvističkih kontaktnih situacija.
-110- Mervyn C. Alleyne, “The Cultural Matrix of Creolization”, u Hymes, Pidginization and Creolization of Languages, str. 182-83.
-111- Decamp, “Introducion: The Study of Pidgin and Creole Languages”, str. 17.
-112- Sidney W. Mintz, “The Socio-Historical Background to Pidginization and Creolization”, u Hymes, Pidginization and Creolization of Languages, str. 481.
-113- Ibid., str. 487.
-114- Ali A. Mazrui, The Political Sociology of English: An African Perspective (The Hague, Netherlands: Mouton, 1975), str. 57-58.
-115- Ibid., str. 59-63. U tom se pogledu može razlikovati ‘komunalističke’ od ‘ekumenskih’ jezika. Jedni su vezani plemenskom, regionalnim ili nacionalnom kulturom i stoga su veoma apsorptivni: govor na takvom jeziku kao materinskom ugrađuje govornika u danu kulturu. Tako je, primjerice, s arapskim, neovisno o rasi i boji kože. S druge strane, govor na engleskom sam po sebi osobu ne pretvara u građanina Britanije te je stoga taj jezik manje ‘vezan za rasu’ (bez obzira na činjenicu da su govornici engleskog rasno isključiviji od govornika arapskog), drugim riječima, ona je ekumenskiji. Francuski zauzima mjesto negdje između engleskog i arapskog. Komunalistički jezici obično promiču bliskiju povezanost među različitim zemljama koje ga koriste: frankofone afričke kolonije od stjecanja neovisnosti imaju tendenciju održavanja čvršćih međusobnih veza od anglofonih kolonija. (Čini se, međutim, da su kolonije u kojima se govori engleski proizvele više nacionalista od frankofonih, koje su razvile čvršće emocionalne veze s evropskom maticom.) Ekumenski jezici, s druge strane, upravo zato što njihovo usvajanje povlači slabe nacionalne ili rasne konotacije (i stoga im lokalne lojalnosti postavljaju manje prepreka), obično se brže šire među stranim govornicima nego komunalistički jezici (ibid., str. 70-74).
-116- Ibid., str. 58.
-117- Ibid., str. 136.
-118- Wilfred H. Whiteley, “Some Factors Influencing Language Policies in Eastern Africa”, u Can Language Be Planned: Sociolinguistic Theory and Practice for the Developing Nations, ur. Jaan Rubin i Bjorn H. Jernudd (Honolulu: University of Hawaii Press, 1971), str. 142-55.
-119- Mazrui, The Political Sociology of English, str. 13-14; i Gordon, The French Language and National Identity, str. 89. Suvremeni afrički pisci koji pokušavaju deanglizirati engleski (ako ga već ne afrikaniziraju, barem ga derasiziraju, npr. odbacuju rasističke konotacije koje se pripisuju riječi ‘crnac’) bivšim kolonizatorima koji se tuže na ono što se s njim događa odgovaraju da to više nije njihov jezik: sama činjenica da je ušao u opći optjecaj znači da je postao vlasništvo sviju. I francuski biva prisvajan, čine to afrički frankofoni, osobito pripadnici pokreta Negritude (nacionalističkog književnog pokreta, za razliku od Pannegroizma, političkog pokreta zasnovanog na engleskom jeziku). Afrički pisci uključeni u taj pokret napadaju Francuze jer polažu nekakvo vlasničko pravo na francuski. Kako kaže jedan autor, oni preobražavaju francuski tako što ga “mijese, muče, deartikuliraju”, čime mu daju novi ritam i novu gustoću. Opet, kako kažu Deleuze i Guattari, što jezik postaje jači (npr. engleski i francuski kao globalni standardi), to ga više prisvajaju i na njemu rade različite populacije koje njegove segmente pretvaraju u sporedan jezik. (To jest, ‘odmrzavaju’ njegove replicirajuće norme i opet pokreću njihovu varijaciju kako bi dale nove sirovine iz kojih će se moći razviti budući jezici.)
-120- Nist, A Structural History of English, str. 336.
-121- Keith Whinnom, “Linguistic Hybridization and the Special Case of Pidgins and Creoles”, str. 92-97.
-122- Nist, A Structural History of English, str. 347-50 i 366-67. Ti regionalizmi
sada tvore tri glavna govorna područja u Sjedinjenim Državama: sjevernjački, midlandski (srednjoamerički) i južnjački. Ta govorna područja promiču vlastite regionalne potpodjele, koje ponekad nemaju mnogo veze sa zemljopisnim položajem. Navike u izgovoru jugozapadnog područje Arizone, Nevade i Kalifornije stoga su općenito izvedene iz sjevernjačkog, dok su govorni obrasci sjeverozapada (Montana, Idaho, Oregon i Washington) zapravo midlandskog podrijetla. U zapadnom Texasu dominantan je govor Appalachija; govor istočnog Texasa izrastao je iz južnjačkog. Kako je govor Appalachija regionalna verzija midlandskog, razlike između izgovora istočnog i zapadnog Texasa su znatne. (str. 366-67)
Iako, dakle, glavne regionalne varijante imaju određen zemljopisno središte (Boston je centar sjevernjačkog, grad New York midlandskog, a Richmond, Atlanta i New Orleans južnjačkog), uloga željeznica u formiranju središnjih i zapadnih područja zemlje, kao i njihov doprinos migracijskim tokovima nakon razdoblja doseljavanja te općenita pokretljivost stanovništva, sve to znači da sam zemljopisni položaj neće određivati raspodjelu i akumulaciju jezičnih varijanti u Sjedinjenim Državama.
-123- Ken Ward, Mass Communications and the Modern World (New York: Macmillan Education, 1989), str. 36.
-124- Ibid., str. 23.
-125- Ibid., str. 91, 97-98 i 121-23.
-126- Ibid., str. 33.
-127- Jonathan Frenby, The International News Agencies (New York: Schocken, 1986), str. 24-25 i 33-37.
-128- Ibid., str. 62-63.
-129- Ibid., str. 88.
-130- Nist, A Structural History of English, str. 306-307.
-131- Ibid., str. 383.
-132- Tony Crowley, Standard English and the Politics of Language (Champaign: University of Illinois Press, 1989), str. 215-17.
-133- Ibid., str. 252.
-134- Ibid., str. 159.
-135- Samuels, Linguistic Evolution, str. 108.
-136- Bjorn H. Jernudd, “Notes on Economic Analysis for Solving Language Problems”, u Rubin i Jernudd, Can Language Be Planned, str. 272-73.
-137- Fishman, “National Languages and Languages of Wider Communication in the Developing Nations”, u Dill, Language and Society, str. 197.
-138- Fishman, “The Impact of Nationalism in Language Planning”, str. 228-30.
-139- Fishman, “National Languages and Languages of Wider Communication in the Developing Nations”, u Dill, Language and Society, str. 192-93 i 222.
-140- Turska je osobito zanimljiva jer u svojoj inkarnaciji prije Prvog svjetskog rata (Otomansko Carstvo) ni u kom slučaju nije bila periferija Europe, već je pod jednakim uvjetima sudjelovala na međunarodnoj sceni (kao poslije Japan, a za razliku od Indije i Kine). Turska je u srednjem vijeku proživjela prvi ‘civilizacijski ritual prijelaza’ i postala islamskom zemljom. Turski jezik postao je jezikom seljaštva, dok su urbane elite govorile osmanlijski, amalgam arapskog, perzijskog i turskog. U devetnaestom stoljeću Otomani postaju svjesni sve većeg procijepa među vokabularima osmanlijskog i evropskih jezika, osobito u vojnim i industrijsko-tehničkim registrima. No, arapski elementi njihove jezične mješavine otežavali su prevođenje i prilagodbu novim riječima te su se počeli osjećati pritisci da im se jezik dearabizira i deperzificira. Taj je proces ubrzalo intenziviranje nacionalističkih osjećaja nakon revolucije 1908. te šok Prvog svjetskog rata, pa je Turska prošla kroz drugi ritual prijelaza, ovaj put da odbaci sve spone s islamskom prošlošću i da potpuno sekularizira (i standardizira) ponovno oživljeni turski jezik. Iako je Turska imala svoju veliku tradiciju kojom je mogla legitimirati taj proces, prisutnost islamskih elemenata u toj tradiciji značila je da elite trebaju manipulirati poviješću kako bi opravdale radikalne promjene kroz koje će morati proći njihov nacionalni jezik, kao što su romanizacija njegova pisma i obogaćivanje njegova leksičkog rezervoara posuđivanjem. Zakuhala se lingvistička teorija (teorija ‘jezika sunca’) prema kojoj je turski majka svih jezika pa se posuđivanje stranih riječi može opravdati time što su ti elementi jezika nekoć pripadali drevnom turskom. Vidi Charles F. Gallagher, “Language Reform and Social Mobilization in Turkey”, u Rubin i Jernudd, Can Language Be Planned, str. 161-66.
-141- Zemlje koje nemaju unificirajuće tradicije morale su se suočiti s težom odlukom. Pri odabiru kandidata za standardizaciju mogle su odabrati jezik jedne od svojih elita ili takozvani ‘jezik u široj upotrebi’, koji je mogao biti jezik kolonijalnih gospodara (engleski, francuski, španjolski ili nizozemski) ili lokalna lingua franca (svahili, malajski). Prvi izbor značio je favoriziranje članova određene prestižne skupine nauštrb drugih, možda jednako prestižnih, što je odmah nailazilo na protivljenje isključenih elita. Odabrati kolonijalni jezik proturječilo je nekim ciljevima nacionalizma (nekoliko zemalja to je ipak učinilo), pa je lingua franca, kadgod je postojala, postala ozbiljan pretendent na nacionalni standard. Dobar primjer te strategije je Indonezija. Taj arhipelag postavlja mnoge zemljopisne zapreke širenju jezičnih replikatora i tako je, favorizirajući izolaciju pred kontaktom, u njemu nastalo više od dvije tisuće posebnih jezika. U takvim se okolnostima rano pojavila lingua franca (malajski) trgovačke i političke interakcije. Baš kao što su Britanci i Nijemci uzeli svahili kao jedan od jezika kolonijalne uprave, tako su Nizozemci ovdje odabrali malajski, što je dalje povećalo njegovu popularnost. Iako su se prvi napori da se uspostavi standard javili početkom tridesetih godina dvadesetog stoljeća, taj su projekt institucionalizirali Japanci tijekom okupacije otoka u Drugom svjetskom ratu. Oni su zabranili nizozemski i osnovali povjerenstvo s ciljem stvaranja gramatike i rječnika, a malajski je postao i medij školovanja. Tako su u ovom slučaju instrumentalnost i ‘racionalno’ planiranje (rutiniranje) prevagnuli nad autentičnošću kao kriterijem odabira standarda, te je odabrana manje prestižna varijanta umjesto elitne, a zbog njezine djelotvornosti i korisnosti u komunikaciji. Vidi S. Tadkir Alissahbana, “Some Planning Processes in the Development of the Indonesian-Malay Language”, u Rubin i Jernudd, Can Language Be Planned, str. 180-84.
-142- Dok su Turska i Indonezija, svaka na svoj način, došle do jedinstvenog nacionalnog standarda, druge su se zemlje suočile s više suparničkih tradicija te su morale ući u kompromis. Danas Etiopija, na primjer, ima pet glavnih jezika, među kojima i amharski (domaći standard, koji ima sustav pisanja i književnost koja datira od četrnaestog stoljeća) i engleski (jezik školstva i međunarodne komunikacije). Tu su i posebni liturgijski jezici (arapski i geez, sveti jezici različitih velikih tradicija), koji imaju jednako veliki ugled kao i glavni jezici. Vidi C. A. Ferguson, “The Role of Arabic in Ethiopia: A Sociolinguistic Perspective”, u Pride i Holmes, Sociolinguistics, str. 114.
Indija također ima dvije suparničke velike tradicije (islam i hinduizam) i šesnaest različitih jezika rasprostrtih uzduž vjerskih granica: hindi i urdu, primjerice, pripadaju istoj jezičnoj porodici, ali je drugi islamiziraniji i koristi se s mnogim perzijskim riječima, a prvi je zadržao spone sa sanskrtom. Njihovo se suparništvo nastavlja do dan danas pa je Indija bila prisiljena priznati više standarda. Vidi Jyotirindra Das Gupra, “Religion, Language and Political Mobilization”, u Rubin i Jernudd, Can Language Be Planned, str. 55-60.
-143- Definicija ‘standardizacije’, sastavljene od ‘kodifikacije’ i ‘elaboracije’, pojavljuje se u Haugen, “Dialect, Language, Nation”, str. 107-108.
-144- Gordon, The French Language and National Identity, str. 42.
-145- Ibid., str. 45.
-146- Ibid., str. 48.
-147- Ibid., str. 56.
-148- Ibid., str. 97-98.
-149- Ibid., str. 42.
-150- Robert Phillipson, Linguistic Imperialism (Oxford, UK: Oxford University Press, 1993), str. 111.
-151- Ibid., str. 28 (o engleskom školstvu) i str. 113-14 (o francuskom).
-152- Ibid., str. 300-302.
-153- Fenby, The International News Agencies, str. 3.
-154- Ibid., str. 159.
-155- Ibid., str. 117.
-156- Howard Rheingold, The Virtual Community: Homesteading on the Electronic Frontier (New York: Harper Perennial, 1994), str. 130.
-157- Ibid., osmo poglavlje.
-158- Mazrui, The Political Sociology of English, str. 75.
-159- Bryson, The Mother Tongue, str. 184.
Ta sklonost da se čačka po engleskim riječima dok ne počnu nalikovati na domaće proizvode ne ograničava se na japanski. Transvestit se u Singapuru zove shim, stegnuto od she-him. Talijani ne idu u noćne klubove, nego u night (često se piše nihgt), dok je u Francuskoj restoran-samoposluživanje /eng. self-service/ jednostavno le self. I evropski jezici pokazuju zanimljivu tendenciju da uzmu engleske participe i daju im posve nova značenja, tako da Francuzi ne idu na trčanje ili jogging, nego na footing... Nijemci su osobito domišljati pa idu i korak dalje nego što je to ikome palo na pamet u engleskom. Mlada osoba u Njemačkoj iz tinejdžerskih godina /eng. teens/ ide u Tweens, knjiga koja baš ne postane bestseller je ein Steadyseller, a posebno opuštena /eng. relaxed/ osoba je Relaxer.
-160- Rheingold, The Virtual Community, str. 234. Francuzi i Japanci, nakon svojih eksperimenata s nacionalnim računalnim mrežama, možda neće pozdraviti taj potencijalno heterogenizirajući učinak otvaranja međunarodnom spletu. Rheingold primjećuje:
Izazov koji se sada postavlja pred Francusku, nakon više od jednog desetljeća tog eksperimenta [tj. Minitela] sličan je izazovu s kojim se danas suočava Japan. Zbog japanskih ograničenja njihovog komunikacijskog tržišta, oni su se razvili kasno; sada se suočavaju s rastom Interneta i kulturnim konfliktima do kojih će dovesti potpuna pristupačnost Interneta. Francuska se brižljivo čuva kulturnih upada, kao i u dirižističkim pokušajima nadzora nad francuskim jezikom putem Akademije. Odluke koje su dovele do izvornog ustrojstva Minitela obojane su strahom od američke konkurencije i nepovjerenjem prema eksperimentu Interneta. Maleni zasloni i gotovo neupotrebljiva tipkovnica milijuna Minitela koji se danas koriste očito su neadekvatni u doba brzih komunikacijskih linija i snažnih stolnih računala. Hoće li Francuska preustrojiti svoje korisničko sučelje i tako opet zakoračiti naprijed ili će se sputati ulaganjima u primitivne terminale, revolucionarne prije deset godina? A ako Francuska krene naprijed ... hoće li se ta francuska mreža ograditi od Mreže, kako je to činila u prošlosti? Ili će se pridružiti Mreži i dati joj francuskiju nijansu – da bi neizbježno utvrdila da je Mreža promijenila francusku kulturu, na ne uvijek ugodan način? (str. 234)
-161- Ibid., str. 88.
-162- Deleuze i Guattari, A Thousand Plateaus, str. 500. [Mille Plateaux, str. 625] Rečenica u izvorniku sadrži riječi ‘glatki prostori’ /fr. les espaces lisses/, a ne ‘splet’, ali može se reći da i jedno i drugo označava u biti istu stvar. Vidi i bilješku 2 dolje.