Prema Platonu (u Fedru) kad je Hermes, navodno izumitelj pisma, predstavio svoj izum faraonu Tamusu, ovaj je prokleo njegovu novu tehniku koja je trebala omogućiti ljudima da zapamte ono što bi inače zaboravili. Ali faraon nije bio zadovoljan. “Umješni moj Teutonče, rekao je, pamćenje je velik dar koji treba održavati stalnom vježbom. S tvojim izumom ljudi više neće morati vježbati pamćenje. Sjećat će se, ne unutarnjim naporom, nego običnim vanjskim pomagalom.”

Faraonova je briga razumljiva. Pisanje bi, kao i svako novo tehničko pomagalo, oslabilo ljudsku sposobnost koju nadomješta i potpomaže – baš kao što zbog automobila manje hodamo. Pisanje je opasno zato što umanjuje sposobnosti ljudskog uma nudeći ljudima okamenjenu dušu, karikaturu uma, mineralno sjećanje.

Platonov je tekst, naravno, ironičan. Platon je svoj argument protiv pisanja pisao. Ali nije se pravio da te riječi izgovara Sokrat, koji pak nije pisao (budući da nije objavljivao, iščezao je u svojoj akademskoj bitci.)

Danas nitko više nema takvih briga, iz dva vrlo jednostavna razloga. Kao prvo, znamo da knjige nisu sredstvo koji netko može misliti umjesto nas; naprotiv, one su strojevi koji potiču daljnje misli. Tek je nakon izuma pisma postalo moguće pisati takva remek-djela o spontanom sjećanju kao što je Proustov roman U traganju za izgubljenim vremenom.

Kao drugo, ako su nekoć ljudi trebali vježbati pamćenje da bi zapamtili neku stvar, nakon izuma pisma su morali vježbati pamćenje da bi zapamtili neku knjigu. Knjige potiču i poboljšavaju pamćenje – ne narkotiziraju ga.

Međutim, faraon je primjer jednog vječnog straha: straha da će tehnička dostignuća dokinuti ili uništiti nešto što smatramo dragocjenim, plodnim, nečim što za nas predstavlja vrijednost po sebi, i to duboko duhovnu vrijednost.

Kao da je faraon pokazao prstom, prvo na ispisanu površinu, a onda na idealnu sliku ljudskog pamćenja, i rekao: “Ovo će to ubiti.”

Više od tisuću godina kasnije, Victor Hugo nam u svojoj Bogorodičinoj crkvi u Parizu pokazuje svećenika, Claudea Frolloa, kako upire prstom prvo u knjigu, a onda na tornjeve i slike njegove voljene katedrale, i govori “ceci tuera cela”, ovo će to ubiti. (Knjiga će ubiti katedralu, abeceda će ubiti slike).

Priča Bogorodičine crkve u Parizu događa se u petnaestom stoljeću, nedugo pošto je izumljen tisak. Prije toga, rukopisi su bili rezervirani za ograničenu elitu pismenih, a jedini način poučavanja masa biblijskim pričama, životu Krista i svetaca, moralnim načelima, pa čak i djelima nacionalne povijesti ili najosnovnijim pojmovima zemljopisa i prirodnih znanosti (naravi nepoznatih naroda i svojstava biljaka i stijena), bile su slike na katedrali. Srednjovjekovna je katedrala bila neka vrsta permanentnog i nepromjenjivog televizijskog programa, koja je trebala reći ljudima sve šro je nužno za njihov svakodnevni život, kao i za vječno spasenje. Knjiga bi odvratila narod od njegovih najvažnijih vrijednosti, poticala bi nepotrebno informiranje, slobodno tumačenje Svetog pisma, ludu znatiželju.

Šezdesetih je godina Marshall McLuhan napisao svoju Gutenbergovu galaksiju, u kojoj je objavio da linearni način mišljenja, koji je donio tisak, tek što nije zamijenjen globalnijim načinom percepcije i shvaćanja posredstvom televizijskih slika i drugih vrsta elektroničkih naprava. Ako baš ne McLuhan, sigurno su mnogi njegovi čitatelji uprli prstom na diskoteku Manhattan, a zatim na tiskanu knjigu s riječima “ovo će to ubiti”.

Medijima je trebalo neko vrijeme da prihvate zamisao da je naša civilizacija na rubu da postane orijentirana na sliku – što bi podrazumijevalo opadanje pismenosti. Danas je to česti šibolet svakog tjednog magazina. Neobično je međutim to što su mediji počeli slaviti opadanje pismenosti i nadmoćnu snagu slike upravo u trenutku kad je na svjetsku scenu stupilo računalo.

Naravno, računalo je instrument uz pomoć kojega je moguće proizvesti i obrađivati slike; sigurno, zapovijedi se izdaju pomoću sličica; ali jednako je tako sigurno da je računalo postalo prije svega alfabetski instrument. Na njegovu zaslonu teku riječi, reci, a i morate znati čitati i pisati da biste se služili računalom. Nova kompjuterska generacija izvježbana je čitati nevjerojatnom brzinom. Staromodni sveučilišni profesor danas nije u stanju čitati sa zaslona računala onako brzo kako to čini tinejdžer. Isti ti tinejdžeri, ako slučajno požele programirati svoje kućno računalo, moraju poznavati, ili naučiti, logičke postupke i algoritme, i moraju znati velikom brzinom tipkati riječi i brojeve po tipkovnici.

U tom smislu može se reći da nas je računalo vratilo u Gutenbergovu galaksiju.

Ljudi koji se noćima upuštaju u beskrajne konverzacije na Internetu prije svega barataju riječima. Ako se televizijski ekran može smatrati nekom vrstom idealnog prozora kroz koji se može gledati čitav svijet u obliku slika, računalni ekran je idealna knjiga, u kojoj se može čitati o svijetu u obliku riječi i stranica.

Klasično je računalo nudilo linearni vid pisane komunikacije. Ekran je prikazivao retke teksta. Bilo je to poput brzočitajuće knjige.

No, danas imamo hipertekst. U knjizi, čitati se mora slijeva nadesno (ili zdesna nalijevo, odozgo prema dolje, u skladu s različitim kulturama) na linearan način. Jasno, može se preskakati, možete se – kad dođete na tristotu stranicu – vratiti i provjeriti nešto na desetoj stranici – ali to podrazumijeva rad, hoću reći, fizički rad. Hipertekst je naprotiv višedimenzionalna mreža u kojoj svaka točka ili čvorište potencijalno mogu biti povezani s bilo kojim drugim čvorištem.

Tako stižemo na zadnje poglavlje naše priče o tome što ubija što. Sve više se govori da će u bliskoj budućnosti hipertekstualni CD-ROMovi zamijeniti knjige.

S hipertekstualnim diskovima knjige bi trebale postati suvišne. Čak i ako uzmete u obzir da je hipertekst obično multimedijalan, potpuno hipertekstualni disk će u bliskoj budućnosti zamijeniti ne samo knjige nego i videokasete i mnoge druge medije pohrane.

Sada se moramo zapitati je li takva perspektiva realistična ili je puka znanstvena fantastika – kao i to je li razlika koju smo upravo napravili između vizualne i alfabetske komunikacije, knjiga i hiperteksta, uistinu tako jednostavna. Nabrojat ću niz problema i mogućih perspektiva naše budućnosti.

Ni nakon izuma tiska, knjige nisu bile jedini instrument stjecanja znanja. Bilo je slika, popularnih tiskanih sličica, oralnog učenja i tako dalje. Može se reći da su knjige u svakom slučaju bile najvažniji instrument prenošenja znanstvenih informacija, uključujući i vijesti o povijesnim događajima. U tom smislu one su bile najvažniji instrument u školama.

S porastom raširenosti raznih masovnih medija, od kinematografa do televizije, nešto se promijenilo. Danas pojam pismenosti prožima mnoge medije. Prosvijećena politika pismenosti mora uzeti u obzir mogućnosti svih tih medija. Obrazovanje se mora protegnuti na cjelinu medija. Dužnosti i obaveze moraju se pažljivo uravnotežiti. Ako su za učenje jezika kasete bolje od knjiga, uzmite kasete. Ako ljudi razumiju Chopina uz pomoć komentirane prezentacije na kompaktnom disku, ne brinite se što narod ne kupuje povijesti glazbe u pet svezaka.

I da je istina da vizualna komunikacija danas prevladava nad pisanom, problem nije u suprotstavljanju pisane komunikacije vizualnoj. Problem je u tome kako poboljšati i jedno i drugo. U srednjem vijeku vizualna je komunikacija masama bila važnija od pisma. Ali katedrala u Chartresu nije bila kulturno inferiorna Imagu Mundi Honoriusa Autuna. Katedrale su bile televizija toga doba, a razlikovale su se od naše televizije po tome što su direktori srednjovjekovnih televizija čitali dobre knjige, što su imali mnogo mašte i radili za opće dobro (ili barem za ono što su vjerovali da je od opće koristi).

Pravi problemi leže drugdje. Vizualna komunikacija mora se uravnotežiti s verbalnom, uglavnom pisanom komunikacijom, iz jednog posve određenog razloga. Jednom je seomiotičar Sol Worth napisao članak “Slike ne mogu reći ne”. Ja verbalno mogu reći “Jednorozi ne postoje” ali ako pokažem sliku jednoroga, jednorog je tu. Štoviše, je li jednorog kojeg vidim jednorog općenito ili neki određeni jednorog, to jest, predstavlja li pojedinačnog jednoroga ili jednoroge općenito?

Problem nije tako nematerijalan kako izgleda, i logičari i semiotičari su ispisali mnogo stranica o razlici između izraza kao što su dijete, neko dijete, ovo dijete, djeca, ‘djeteštvo’ kao opća zamisao. Takve razlike nije tako lako pokazati slikama. Nelson Goodman u svojoj knjizi Jezici umjetnosti pita se je li slika koja predstavlja ženu prikaz žene općenito, portret neke određene žene, ili pak primjer općih obilježja žene ili ekvivalent izjave “žena gleda u mene”.

Može se reći da na sličici ili u ilustriranoj knjizi, tekst kraj slike ili drugi pisani materijal pomaže razumijevanju značenja slike. Ali htio bih vas podsjetiti na retoričko sredstvo zvano primjer, kojemu je Aristotel posvetio nekoliko zanimljivih stranica. Ako želite nekoga u nešto uvjeriti, najuvjerljiviji je dokaz indukcijom. Kod indukcije izlažem mnoge slučajeve da bih zatim zaključio da su oni vjerojatno primjeri općeg pravila. Pretpostavimo da želim pokazati da su psi dobri prijatelji i da vole svoje gospodare: mogu upozoriti na mnoge slučajeve u kojima se pas pokazao prijateljem i od pomoći, te sugerirati kako mora da postoji opće pravilo po kojem je svaka životinja koja pripada vrsti pasa prijateljski nastrojena.

Sada pretpostavimo da vas želim uvjeriti da su psi opasni. To mogu učiniti tako da navedem primjer: “Jednom je neki pas ubio svoga gospodara...” Kako vidite, jedan slučaj ne dokazuje ništa, ali ako je primjer šokantan, mogu pogrešno sugerirati da psi mogu biti i neprijateljski nastrojeni, a kad vas uvjerim da to može biti tako, mogu neopravdano ekstrapolirati zakon iz jednog slučaja i zaključiti: “to znači da psima nije za vjerovati”. Retoričkom uporabom primjera prešao sam s jednog psa na sve pse.

Očito, ja sam manipulirao verbalnim izrazom (neki je pas zao) tako što sam ga transformirao u drugi (svi su psi zli), koji ima drugo značenje. Ali ako je primjer vizualan, a ne verbalan, kritička reakcija je otežana. Ako vam pokažem dojmljivu sliku nekog psa kako grize svoga gospodara, vrlo je teško razlučiti pojedinačnu od opće izjave. Lako je razumjeti nekog psa kao reprezentanta svoje vrste. Slike imaju, takoreći, neku vrstu platonske moći: one transformiraju pojedinačno u opću zamisao.

Stoga je čisto vizualnom komunikacijom i obrazovanjem lakše realizirati strategije uvjeravanja koje reduciraju naše kritičke sposobnosti. Ako čitam u novinama da je neki čovjek rekao “želimo gospodina X za predsjednika”, ja sam svjestan da je to mišljenje toga čovjeka. Ali ako na televizijskom ekranu gledam čovjeka kako gorljivo uzvikuje “želimo gospodina C za predsjednika”, lakše ću volju pojedinca shvatiti kao primjer opće volje.

Često mislimo da će se naša društva ubrzo podijeliti (ili da su se već podijelila) na dvije klase građana: onih koji samo gledaju televiziju, koji primaju prefabricirane slike pa time i prefabricirane informacije o svijetu, nesposobni da kritički izaberu vrstu informacije koje primaju, i onih koji znaju raditi na računalu, koji informacije mogu odabirati i razrađivati. Time se ponovno uspostavlja kulturna podjela iz doba Claudea Frolloa, između onih koji umiju čitati rukopise, i stoga se kritički odnositi prema vjerskim, znanstvenim i filozofskim pitanjima, i onih koji su obrazovani samo na slikama s katedrale, koje su odabrali i načinili njihovi gospodari, pismena nekolicina.

Pisac znanstvene fantastike mogao bi mnogo toga reći o svijetu budućnosti u kojemu većina proletera prima samo vizualne komunikacije, prema planu elite računalno pismenih ljudi.

Postoje dvije vrste knjiga: one koje se čitaju i one kojima se služimo.

Kad je riječ o knjigama za čitanje (može to biti roman, ili filozofski traktat, sociološka analiza i tako dalje) normalni način čitanja je onaj koji bih nazvao sličnim detektivskoj priči. Počnete od prve stranice, na kojoj vam autor kaže da je počinjen zločin, zatim idete raznim putevima otkrivanja počinitelja, da biste na kraju saznali da je krivac bio batler. Kraj knjige i kraj vašeg čitalačkog iskustva. Uočite da se isto to događa i dok čitate, recimo, Descartesovu Raspravu o metodi. Autor želi da knjigu otvorite na prvoj stranici, da slijedite niz pitanja koja postavlja, da vidite kako dolazi do konačnih zaključaka. Stručnjak koji već poznaje knjigu, naravno, može je čitati ponovo napreskokce, pokušavati izolirati moguću vezu između rečenice iz prvog poglavlja i rečenice iz zadnjega... Stručnjakinja može htjeti izolirati, na primjer, svaku pojavnicu riječi Jeruzalem u ogromnom opusu Tome Akvinca, preskačući tisuće stranica kako bi svoju pažnju usmjerila samo na odlomke koji govore o Jeruzalemu... Ali takvo bi čitanje laik smatrao neprirodnim.

Zatim su tu knjige kojima se služimo, poput priručnika i enciklopedija. Ponekad se priručnik mora čitati od početka do kraja; ali kad dovoljno dobro poznajemo materiju, možemo se njima služiti tako da odaberemo poneko poglavlje ili odlomak. Kad sam bio u srednjoj školi, priručnik iz matematike sam morao pročitati u cijelosti, linearno; danas, ako mi treba precizna definicija logaritma, samo se njime poslužim. Držim ga na polici ne da bih ga čitao i iščitavao svaki dan, nego zato što mi treba jednom u deset godina, da bih se njime poslužio kad mi nešto zatreba.

Enciklopedije su zamišljene tako da se njima uvijek služimo, da ih nikad ne pročitamo od prve do zadnje stranice. Obično čovjek uzme jedan svezak kako bi saznao ili se prisjetio kada je umro Napoleon, ili koja je formula sulfidne kiseline. Stručnjaci enciklopedije koriste sofisticiranije. Ako, na primjer, želim saznati je li moguće da se Napoleon susreo s Kantom, moram uzeti sveske K i N svoje enciklopedije: saznat ću da je Napoleon rođen 1769, a umro 1821. godine, a da je Kant rođen 1724, a umro 1804., kad je Napoleon već bio car. Nije nemoguće da su se njih dvojica susreli. Vjerojatno bih morao konzultirati Kantovu ili Napoleonovu biografiju – doduše, u kratkoj Napoleovonoj biografiji taj mogući susret s Kantom možda ne bio bio spomenut, budući da se Napoleon susreo s tako puno ljudi, ali bi zato u Kantovoj biografiji taj susret morao biti zabilježen. Ukratko, sve bi me to koštalo bolnog fizičkog napora.

Kod hiperteksta naprotiv mogu krstariti po cijeloj enciklopediji. Mogu povezati događaj koji se spominje na početku s nizom događaja razasutih unutar teksta, mogu usporediti početak s krajem, zatražiti popis svih riječi koje počinju sa A, zatražiti ispis svih slučajeva u kojima se ime Napoleon povezuje s imenom Kant, usporediti datume njihova rođenja i smrti – ukratko, posao mogu napraviti za nekoliko sekundi ili minuta.

Hipertekst će enciklopedije i priručnike sigurno učiniti suvišnima. Na par CD-ROMova (a vjerojatno i u jedan jedini) može se pohraniti više informacija nego u čitavoj Enciklopediji Britannici, s tom prednošću da CD ima mogućnost indeksiranja i nelinearnog pristupanja informacijama. Čitav kompaktni disk, plus računalo, zauzet će jednu petinu prostora kojeg bi zauzela enciklopedija. Enciklopedija se ne može prenositi kao CD-ROM, i ne može se lako ažurirati. Police, koje danas u mom stanu ili u javnim knjižnicama zauzimaju metri i metri enciklopedija, mogle bi nestati u bliskoj budućnosti i nećemo imati zašto žaliti nad njihovim nestankom.

Može li hipertekst zamijeniti knjige za čitanje? To pitanje zapravo skriva dva različita problema i moglo bi se preformulirati kao dva odvojena pitanja.

Prvo, praktično: Može li neki elektronički medij pohrane zamijeniti knjige za čitanje?

Drugo, teorijsko i estetičko pitanje: Može li hipertekstualni ili multimedijski CD-ROM transformirati samu narav knjige za čitanje, kao što je roman ili zbirka pjesama?

Prvo ću odgovoriti na prvo pitanje: Knjige će i dalje biti nezamjenjive ne samo za književnost, nego i uvijek kada treba pažljivo čitati, ne samo da bi se dobila neka obavijest, nego i da bi se o knjizi razmišljalo i promišljalo. Čitati s računalnog zaslona nije isto što i čitati knjigu. Razmislite o procesu učenja rada s novim računalnim programom. Program obično može na ekranu prikazati sve potrebne upute. Ali korisnici koji žele naučiti raditi s programom obično otisnu upute i čitaju ih u obliku knjige ili kupe tiskani priručnik (tu potcjenjujem činjenicu da su danas sve pomoćne datoteke u računalu očito napisali neodgovorni i tautološki idioti, a da komercijalne priručnike pišu pametni ljudi). Moguće je zamisliti vizualni program koji dobro objašnjava kako otisnuti i uvezati knjigu, ali za upute o pisanju (ili korištenju) računalnog programa trebamo tiskani priručnik.

Kad provedem preko dvanaest sati za računalom, oči su mi kao dvije teniske loptice i imam potrebu udobno se zavaliti u naslonjač i pročitati novine, a možda i kakvu dobru pjesmu. Smatram da računala šire novi oblik pismenosti, ali da ne mogu zadovoljiti sve intelektualne potrebe što ih potiču.

U optimističnim raspoloženjima, sanjarim o kompjuteraškoj generaciji koja, morajući čitati s ekrana, upoznaje čitanje, ali u određenom trenutku osjeti nezadovoljstvo i potraži drugačiji način čitanja, koji bi bio opušteniji i koji bi zaokupljao na drugi način.

Na jednom simpoziju o budućnosti knjige, održanom na Sveučilištu San Marino, Regis Debray je primijetio da činjenica, da je hebrejska civilizacija bila civilizacija temeljena na Knjizi, nije nezavisna od činjenice da je to bila nomadska civilizacija. Mislim da je to vrlo važno zapažanje. Egipćani su mogli uklesati svoje zapise na kamenim obeliscima, a Mojsije nije. Ako ste htjeli prijeći Crveno more, svitak je praktičniji instrument za prenošenje mudrosti. Usput budi rečeno, još jedna nomadska civilizacija, arapska, temeljila se na knjizi, te je knjige cijenila više od slika.

No, knjige imaju prednosti i nad računalima. Čak i otisnuta na modernom papiru bez kiselina, koji traje samo sedamdesetak godina, one su trajnije od magnetskih medija. Štoviše, one ne pate zbog nestanaka struje i padova napona te su otpornije na udarce. Do danas, knjige još uvijek predstavljaju ekonomičniji, fleksibilniji i jednostavniji način prenošenja informacija s vrlo malim troškovima.

Računalna komunikacija putuje ispred vas, dok knjige putuju s vama, vašom brzinom; ako se vaš brod nasuče na pustom otoku, knjiga će vam i dalje služiti, a nećete imati šanse da ukopčate računalo. Čak i ako vaše računalo ima solarne baterije, bit će vam teško čitati sa njega ležeći u mornarskoj mreži. Knjige su još uvijek najbolji suputnici za brodolomce, ili za Dan poslije.

Za znanstvene se svrhe knjiga za čitanje može transformirati u hipertekstualni CD-ROM. Stručnjak će možda trebati znati, recimo, koliko se puta u Izgubljenom raju pojavljuje riječ ‘dobar’.

Danas, međutim, postoji nova hipertekstualna poetika prema kojoj se čak i knjiga za čitanje, čak i pjesma, mogu transformirati u hipertekst. Tu prelazimo na drugo pitanje, budući da problem više nije u praktičnosti: on se tiče same naravi procesa čitanja.

Zamišljena hipertekstualno, čak se i detektivska priča može strukturirati otvoreno, tako da njezin čitatelj može odabirati vlastiti put čitanja, to jest, graditi vlastitu osobnu priču – pa čak i odlučiti da krivac može i mora biti detektiv, a ne batler.

To nije nova zamisao. Prije izuma računala, pjesnici i pripovjedači su zamišljali potpuno otvoreni tekst koji bi čitatelji mogli beskonačno nanovo i različito pisati. To je bila ideja Le Livre, kako ju je iznio Mallarmé; Joyce je o svom Finneganovom bdijenju mislio kao o tekstu koji bi čitao idealni čitatelj s idealnom nesanicom. Šezdesetih je godina Max Saporta napisao i objavio roman čije su se stranice mogle premještati i tvoriti različite priče. Nanni Balestrini je jednom od ranih računala dala nepovezanu listu stihova koje je računalo onda spajalo na različite načine, tako da je davalo različite pjesme; Raymond Quenau je izumio kombinatorni algoritam uz čiju su se pomoć iz konačnog skupa redaka mogle sastaviti milijarde pjesama. Mnogi suvremeni glazbenici su pisali pomične taktove, čijom se manipulacijom mogu komponirati različite izvedbe.

Kako ste vjerojatno već shvatili, i ovdje se surećemo s različitim problemima. Prvo, tu je ideja fizički pomičnog teksta. Takav bi tekst trebao ostaviti dojam apsolutne slobode čitatelja; ali to je samo dojam, privid slobode. Jedno jedino postrojenje koje omogućuje stvaranje beskonačno velikog broja tekstova postoji već tisućljećima, i to je alfabet. S malim brojem slova mogu se proizvesti uistinu milijarde tekstova, a upravo to se i čini od Homera do danas. Tekst-stimulus, koji ne nudi slova ni riječi, nego unaprijed zadani slijed riječi ili stranica, ne daje nam slobodu da izmišljamo što nas je volja. Slobodni smo samo utoliko što se možemo na konačan broj načina kretati unaprijed zadanim komadićima teksta.

No, ja kao čitatelj imam tu slobodu kad god čitam detektivski roman. Nitko mi ne brani da zamislim drugačiji svršetak. Na primjer, u romanu u kojemu umire dvoje ljubavnika, ja kao čitatelj mogu plakati nad njihovom sudbinom, ili pak mogu pokušati zamisliti drugačiji svršetak u kojem oni prežive i zauvijek sretno žive. Kao čitatelj, ja se na neki način osjećam slobodnije s fizički konačnim tekstom, u koji mogu ponirati godinama, nego s pokretnim tekstom u kojemu su dopuštene samo neke manipulacije.

Drugo, ta mogućnost vodi drugom problemu koji se odnosi na tekst, fizički konačan i ograničen, ali koji se može tumačiti na beskonačno, ili barem na mnogo načina. To je zapravo cilj svakog pjesnika i pripovjedača. No, tekst koji podržava mnoga tumačenja ne podržava baš svako tumačenje.

Mislim da smo tu suočeni s tri različite ideje hiperteksta. Kao prvo, trebamo razlikovati sustav i tekst. Sustav (na primjer jezični sustav) je cjelina mogućnosti koje iskazuje dani prirodni jezik. Svaki jezični predmet može se tumačiti drugim jezičnim ili semiotičkim predmetom, riječ definicijom, događaj primjerom, prirodna vrsta slikom, i tako dalje i tako dalje. Sustav je možda konačan, ali je neograničen. Spiralno se krećete ad infinitum. U tom smislu, dobar rječnik i dobra gramatika u sebi očito sadržavaju sve zamislive knjige. Ako se znate služiti Websterovim rječnikom engleskoga, znat ćete napisati i Izgubljeni raj ili Uliks.

Ako se tako zamisli, hipertekst sigurno može transformirati svakog čitatelja u autora. Dajte isti sustav hiperteksta Shakespeareu i školarcu i imat će iste šanse da stvore Romea i Juliju.

Tekst međutim nije jezični niti enciklopedijski sustav. Dani tekst reducira beskonačne ili neodređene mogućnosti sustava i tako tvori zatvoreni univerzum. Finneganovo bdijenje je sigurno otvoreno za mnoga tumačenja, ali sigurno je i to da vam ono neće ponuditi izvod Fermatovog teorema ili kompletnu bibliografiju Woodyja Allena. To izgleda trivijalno, ali neodgovorni dekonstrukcionisti radikalno griješe vjerujući da s tekstom možete učiniti sve što hoćete. To je teška laž. Tekstualni hipertekst je konačan i ograničen, iako je otvoren za mnogobrojna i originalna istraživanja.

Hipertekst jako dobro funkcionira sa sustavom, ali ne funkcionira s tekstom. Sustavi su ograničeni ali beskonačni. Tekstovi su ograničeni i konačni, iako ponekad dopuštaju velik broj mogućih interpretacija (ali ne podupiru svaku moguću inter­pretaciju).

Postoji, međutim, i treća mogućnost. Možemo zamisliti takav hipertekst koji bi bio i neograničen i beskonačan. Svaki korisnik može nešto dodati, i njime možete napraviti neki vrst džezerske beskrajne priče. Tu klasični pojam autorstva potpuno nestaje i imamo novi način implementacije slobodne kreativnosti. Kao autor Otvorenog djela, ja ne mogu nego pozdraviti tu mogućnost. Međutim, postoji razlika između implementacije djelatnosti proizvodnje teksta i egzistencije proizvedenih tekstova. Trebali bismo imati novu kulturu u kojoj bi bilo razlike između proizvodnje beskonačnih tekstova i tumačenja preciznih i konačnih tekstova. S našom se kulturom danas događa upravo to – mi različito vrednujemo snimljenu izvedbu Beethovenove Pete i novoodsvirani jam-session u New Orleansu.

Kročimo ka slobodnijem društvu u kojemu će slobodna kreativnost koegzistirati s tumačenjem tekstova. Meni se to sviđa. Ali ne smijemo reći da smo staru stvar zamijenili novom. Hvala Bogu, imamo oboje. Preskakanje reklama na televiziji je djelatnost koja nema ništa s gledanjem filma. Hipertekstualno sredstvo koje nam omogućuje da izmišljamo nove tekstove nema ništa s našom sposobnošću tumačenja već postojećih tekstova.

Postoji još jedna zbrka oko dva različita pitanja: prvo, hoće li računala knjige učiniti suvišnima? I drugo, hoće li računala pisani i tiskani materijal učiniti suvišnim? Pretpostavimo da će zbog računala knjige nestati. To ne bi značilo i nestanak tiskanog materijala.

Računalo stvara nove načine proizvodnje i difuzije tiskanih dokumenata. Ako želite ponovo pročitati neki tekst i ispraviti greške, ako to nije tek kakvo kratko pismo, morate ga otisnuti, zatim iščitati, zatim ga korigirati na računalu pa opet otisnuti. Mislim da nitko ne može napisati tekst od više stotina stranica i korigirati ga, a da ga bar jedanput ne otisne.

Vidjeli smo da je nada da će računala, a osobito programi za obradu teksta, pridonijeti spašavanju stabala, samo pusti san. Računala potiču proizvodnju tiskanog materijala. Možemo misliti o kulturi bez knjiga, u kojoj ljudi šeću okolo s tonama i tonama neuvezanih listova papira. To bi bilo prilično teško i stvorilo bi novi problem za knjižnice.

Ljudi žele komunicirati. U starim su zajednicama to činili usmeno; u složenijim društvima pokušali su to uz pomoć tiska. Većinu knjiga koje vidimo u knjižarama trebalo bi definirati kao proizvode Naklade taštine, pa i ako ih je objavila koja sveučilišna naklada. Ali s računalnom tehnologijom ulazimo u novo razdoblje samizdata. Ljudi mogu komunicirati neposredno, bez posredovanja nakladničkih kuća. Mnogi uopće ni ni žele objavljivati, nego samo komunicirati jedni s drugima. Danas to čine elektroničkom poštom ili preko Interneta, što će biti od velike koristi za knjigu, civilizaciju knjige i knjižarsko tržište. Samo pogledajte knjižare. Ima previše knjiga. Svakoga tjedna ja dobivam isuviše knjiga. Ako računalna mreža uspije reducirati količinu objavljenih knjiga, to će biti neizmjerni kulturni napredak.

Jedna od najuobičajenijih primjedaba na računarsku pseudopismenost je da se mladi ljudi sve više navikavaju govoriti u šiframa, u kratkim formulama: dir, help, diskcopy, i tako dalje. Jedna od formula za kraj poruke na mreži je cul8r [“see you later”]. Je li to još uvijek pismenost?

Ja sam kolekcionar rijetkih knjiga i oduševljen sam kad čitam naslove iz sedamnaestog stoljeća, koji su se protezali preko cijele stranice, ponekad i više. Izgledaju kao naslovi filmova Line Wermuller. Uvodi su bili dugački po nekoliko stranica. Počeli bi s razrađenim kurtoaznim formulama slaveći idealnog Naslovljenika, obično cara ili papu, i na više stranica u veoma baroknom stilu objaš­njavali ciljeve i vrline teksta koji slijedi.

Da barokni pisci mogu čitati naše suvremene znanstvene knjige, bili bi užasnuti. Uvod od jedne stranice, kratki opis sadržaja, zahvala nekoj državnoj ili međunarodnoj fondaciji na velikodušnoj potpori, kratko objašnjenje kako knjiga ne bi nastala bez ljubavi i razumijevanja supruge ili supruga i ponekog djeteta, i zahvala tajnici koja je strpljivo utipkala rukopis. Savršeno nam je jasna cjelina ljudskih i akademskih muka koje otkriva tih nekoliko redaka, stotine noći provedenih u potcrtavanju fotokopija, nebrojeni smrznuti hamburgeri pojedeni na brzinu...

Dopustite mi nagađati kako ćemo u bliskoj budućnosti imati samo tri retka: “Ž/dj, Smith, Rockefeller” (čitano kao: Zahvaljujem svojoj supruzi i djeci; knjigu je strpljivo iščitao profesor Smith, a nastala je uz potporu fondacije Rockefeller).

To bi bilo jednako elokventno kao i barokni uvod. To je problem retorike i upoznatosti s danom retorikom. Mislim da će se u nadolazećim godinama strasne ljubavne poruke slati u obliku kratkih naredbama u jeziku BASIC, u formi ‘ako...onda’, tako da kao input dobijemo poruke poput “Volim te, dakle ne mogu živjeti bez tebe” (kako glasi predivan stih Emily Dickinson).

Osim toga, najbolja je engleska maniristička književnost, ako se dobro sjećam, bila ispisana u nekom programskom jeziku: 2B OR/NOT 2B, [to jest “to be or not to be”].

Neobična je zamisao prema kojoj što više kažete u verbalnom jeziku to vas se više smatra profinjenim i perceptivnim. Mallarmé nam je rekao da je dovoljno reći ‘une fleur’ da bismo zazvali čiav univerzum miomirisa, oblika i misli. U poeziji, manje riječi često znači više stvari. Tri retka Pascala kažu više nego tristo stranica dugog i dosadnog traktata o moralu i metafizici. Potraga za novom pismenošću koja će opstati ne bi trebala biti potraga za predinformatičkom kvalitetom. Neprijatelji pismenosti kriju se drugdje.

Pokušao sam pokazati da dolazak novih tehnoloških sredstava ne čini nužno prijašnja sredstva suvišnima. Automobili su brži od bicikala, ali nisu učinili bicikl suvišnim, i nikakav tehnološki napredak neće učiniti bicikl boljim nego što je bio. Zamisao da nova tehnologija ukida prijašnju ulogu je previše simplicistička. Slikari nakon Daguerreovog izuma više nisu osjećali da moraju služiti kao obrtnici za reprodukciju zbilje kakvu mi vjerujemo da vidimo. Što ne znači da je Daguerreov izum potaknuo samo apstraktno slikarstvo. Cijela jedna tradicija u modernom slikarstvu ne bi postojala da nije modela fotografije, pomislite primjerice na hiperrealizam. Zbilja je viđena slikarovim oko kroz oko fotografskog aparata.

Književnost je dolazak kinematografa i stripova sigurno oslobodio određenih pripovjednih zadaća koje je tradicionalno trebala izvršavati. Ali ako postoji nešto takvo kao postmoderna književnost, ona postoji upravo zato što je bila pod velikim utjecajem stripova i kina. Iz istog razloga ja danas više ne trebam teški portret osrednjeg slikara i mogu svojoj dragoj poslati zgodnu i vjernu fotografiju, ali takva promjena u društvenim funkcijama slikarstva nije učinila slikarstvo suvišnim, osim što današnji naslikani portreti više nemaju istu praktičnu funkciju portretiranja (što se fotografijom može napraviti bolje i jeftinije), nego funkciju veličanja važnih ličnosti, tako da narudžba, kupnja i izložba takvih portreta danas dobiva aristokratske konotacije.

To znači da se u povijesti kulture nikad nije dogodilo da je nešto jednostavno ubilo nešto drugo. Nešto je duboko promijenilo nešto drugo.

Citirao sam McLuhana, koji kaže da je Vizualna galaksija stupila na mjesto Gutenbergove galaksije. Vidjeli smo da nekoliko desetljeća kasnije to više nije istina. McLuhan je rekao da živimo u novom elektroničkom Globalnom selu. Mi očito živimo u novoj elektroničkoj zajednici, koja uistinu jest globalna, ali to nije selo – ako se pod selom misli na ljudsku naseobinu s neposrednom interakcijom među ljudima.

Pravi problemi elektroničke zajednice su ovi: Prvo, osama. Novi građanin te nove zajednice ima slobodu izmišljati nove tekstove, odbaciti tradicionalnu predodžbu autorstva, poništiti tradicionalne podjele između autora i čitatelja, ali preuzima rizik da se – bivajući u doticaju s cijelim svijetom pomoću galaktičke mreže – osjeća sam.... Drugo, količina informacija i nemogućnost izbora i razlučivanja. Obično kažem da je nedjeljni New York Times novina u kojoj je otisnuto sve što se trebalo otisnuti. Njegovih pet stotina stranica vam kazuje sve što trebate znati o događajima protekloga tjedna i o idejama za sljedeći tjedan. Međutim, tjedan dana nije dovoljno da se pročita cijeli nedjeljni New York Times. Ima li razlike između novine koja kaže sve što ne možete pročitati, i novine koja ne kaže ništa; ima li razlike između New York Timesa i Pravde?

Neovisno o tome, čitatelj New York Timesa i dalje može razlikovati prikaz knjige, stranice posvećene televizijskom programu, umetak o nekretninama i tako dalje. Korisnik Interneta nema istu vještinu. Danas ne možemo razlikovati, bar ne na prvi pogled, pouzdan izvor od stranice nekog luđaka. Trebamo novi oblik kritičke kompetencije, kao još nepoznatu umjetnost odabiranja i desetkovanja informacija, ukratko, novu mudrost. Trebamo novu vrstu obrazovanja.

Ja kažem da će u toj perspektivi knjige i dalje imati neprikosnovenu funkciju. Kao što vam je potreban tiskani priručnik za surfanje po Internetu, trebat će vam i novi tiskani priručnik za kritičko snalaženje na World Wide Webu.

Dopustite mi da zaključim s pohvalom konačnom i ograničenom svijetu koji nam pružaju knjige. Pretpostavimo da čitate Tolstojev Rat i mir: očajnički želite da Nataša ne prihvati udvaranje te bijedne ništarije Anatolija; očajnički želite da ta divna osoba, princ Andrej, ne umre i da on i Nataša mogu živjeti sretno do kraja svojih dana. Da imate Rat i mir na hipertekstualnom i interaktivnom CD-ROMu mogli biste prenapisati vlastitu priču u skladu s vašim željama; mogli biste izmisliti bezbrojne Ratove i mirove u kojima Pierre Besuchov uspijeva ubiti Napoleona, ili već prema nahođenju, Napoleon definitivno porazi generala Kutuzova.

Na žalost, s knjigom to ne ide. Morate prihvatiti zakone Sudbine i uvidjeti da ne možete primijeniti Usud. Hipertekstualni i interaktivni roman nam dopušta prakticirati slobodu i kreativnost, i ja se nadam da će se takva inventivna djelatnost prakticirati u školama budućnosti. Ali napisani Rat i mir ne suočava nas s neograničenim mogućnostima Slobode, nego s grubim zakonom Nužnosti. Ako želimo biti slobodni ljudi, morat ćemo naučiti tu lekciju o Životu i Smrti, a samo nam knjige još uvijek nude takvu mudrost.