Felix Guattari zapazio je središnji institucionalni paradoks na horizontu suvremenih medija Sjeverne Amerike. On u opreku prema trendu “hiperkoncentriranih sustava koje kontroliraju državni aparati, monopoli, velike političke mašine” stavlja pokrete “koji teže smanjenim sustavima, koji stvaraju realnu mogućnost da kolektivi prisvoje medije.” Nadzor nad sredstvima masovne komunikacije to drugo pruža onima kojima je taj nadzor od strane prvog izričito uskraćen. Zamjetna je izuzetna raznolikost oblika koje je takvo minijaturizirano komunikacijsko prisvajanje poprimilo u posljednjih nekoliko desetljeća, no samo se jedan uspio približiti tome da ugrozi pravne temelje dominacije korporacija nad javnim sustavima masovne kulture u Sjedinjenim Državama, a to je mikroradio. I dok se o djelovanju Black Liberation Radija i Slobodnog radija Berkeley općenito sve više zna, korisno je baciti pogled i na iskustva radio stanica male snage u drugim zemljama kako bi se argumenti, akcije i stavovi Vijeća za komunikacije SAD-a usporedili s onima njegovih pandana u regulaciji.
Slučaj Kanade posebno je važan za situaciju u Sjedinjenim Državama. U tekstu koji slijedi opisat ću povijesnu ulogu koju su neovlaštene radio stanice i radio male snage odigrali u Kanadi i kako je ono što je danas sektor community radio stanica dijelom rezultat serija eksperimenata s radiom male snage u različitim dijelovima zemlje. Moja je tvrdnja da je glavna razlika između američkih i kanadskih iskustava u vrsti političkog pritiska koji su u obje zemlje na relevantne državne ustanove vršile neinstitucionalne i institucionalne interesne radijske grupe, te u ulozi regulacijskih službi u ovim zemljama, koje su naizmjence napadale sektor community radija i pomagale u njegovu oblikovanju. U Sjedinjenim Državama pritisak koji su vršile institucionalne interesne grupe rezultirao je prigodnim taktičkim savezništvom koje je omogućilo donošenje zakona o zabrani svakog radijskog emitiranja ispod sto watta, uz samo nekoliko pogodnih iznimki. U Kanadi su masovne političke aktivnosti rezultirale sektorom community radija koji neprestance jača. Što je osobito važno, Kanadska Komisija za radio-televiziju i telekomunikacije, CRTC, odgovorila je na pritisak javnosti i lobiranje te je sastavila nacrte za seriju pažljivo smišljenih političkih prilagodbi određenim posebnim interesima. Opća politika prema community radiju razvijala se polako, kroz različita pitanja koja su ti posebni interesi unosili u mehanizam donošenja političkih odluka. Konačno, pokazat ću da su te prilagodbe, kao što je slučaj i s mnogim režimima regulacije emitiranja, imale brojne i često kontradiktorne posljedice, i da je iz kanadskog iskustva moguće izvući nekoliko ključnih lekcija, koje nadahnjuju ali i upozoravaju.
Povijest nenadziranog razvoja
Neosporna je činjenica da je community radio u Kanadi začet u malim izoliranim starosjedilačkim zajednicama na krajnjem sjeveru zemlje i da su prvi takvi pothvati uglavnom pripadali nelicenciranim stanicama kućne izrade koje su se služile opremom koja im se bila pri ruci. One su obično radile na staroj opremi “pokretnih radio stanica” državnih telegrafista Kanadske kraljevske policije ili Odjela za pitanja Indijanaca. Stanovnici su morali naći načina da komuniciraju s onima koji su bili u lovu ili u provjeri zamki, kako bi mogli ublažiti moguće hitne slučajeve, te su otkrili da je oprema koju su sobom donijeli zaposlenici birokratskih, poduzetničkih, i zakonodavnih tijela, idealna za takve i druge potrebe. Najraniji poznati eksperiment pokrenut je u Pond Inletu, u Sjeverozapadnim teritorijima, 1964. godine, gdje je oprema Odjela za pitanja Indijanaca postavljena kao mali dvosmjerni radijski sistem koji se koristio za slanje poruka među zajednicama, za emitiranje vijesti, važnih javnih informacija i glazbe. Prema jednom izvještaju, “kad su ljudi shvatili da radijsku opremu mogu koristiti da bi pričali s prijateljima i rođacima u susjednim naseljima, skupili su odasvud kasetofone, sklopili amatersku radijsku opremu za rad na 10 vata na amaterskoj frekvenciji i pokrenuli vlastitu stanicu”. Stanica je radila nekoliko godina nakon čega su njen signal slučajno otkrili dvojica pilota koji su letjeli za Montreal, što je nagnalo CRTC da podnese zahtjev da stanica normalizira svoje aktivnosti prema postojećim pravilima o emitiranju. Stanica je od tada postala prototipski primjer radio stanica na sjeveru, u malim izoliranim zajednicama, koje koriste ograničena, priručna sredstva kako bi postigle željene ciljeve.
Drugi je rani primjer eksperimenta s radiom male snage Radio
Kenomadiwin, koji je 1969. godine pokrenula grupa studenata koja je
djelovala u okrilju “Društva mladih Kanađana”. Oni su pokušali
pokrenuti mobilnu radio stanicu u suradnji s grupom Ojibway, koja
je živjela u području Longlac u Ontariju. Cilj je bio podučiti
sudionike-urođenike osnovama radijske produkcije “s direktnom
svrhom da se dokumentira niz skandala u državnoj upravi koja se
bavila pitanjima urođenika”. 
Smješten u kamionet koji se kretao
između šest zajednica i priključivao na dostupne antene, namjera je
Kenomadiwina bila da “uključi programe koji su po porijeklu lokalni
i dostupni na urođeničkom jeziku”. Uz to, “radio bi emitirao
lokalne vijesti, uključujući i sastanke, intervjue, debate, te
emisije posebno nadarenih pojedinaca”. Iako je taj pokušaj na kraju
zadobio nešto drugačiji oblik od onog koji je zamišljen na početku,
Radio Kenomadiwin označio je važan presedan koji su drugi nakon
njega slijedili. Jedan od sudionika tog projekta kasnije je bio
uključen u stvaranje Radija Co-op u Vancouveru 1973. godine, jednu
od prvih community radio stanica u Kanadi. Najvažniji rezultat
takvog razvoja bilo je stvaranje praktičnih i političkih presedana
koji su omogućavali razvoj budućih radijskih eksperimenata
temeljenih na lokalnim zajednicama u južnim većim i manjim
gradovima.
Temelji postojećeg režima postavljeni su planom zvanim ”Accelerated Coverage Plan” Kanadske radiotelevizijske kompanije CBC, kojeg je cilj bio osigurati izravne CBC-ove usluge preko satelita svakoj zajednici s više od 500 stanovnika. CBC-jev rad na vlastitoj politici izvještavanja započeo je stvaranjem radija Northern Service 1958. godine, i nastavio se primjenom ACP-a 1973. godine.; Oba su ova pothvata bila usmjerena proširenje službene državne politike asimiliranja urođeničke populacije u glavnu struju kanadskog društva. Radio Northern Service emitirao je isti program koji je emitiran i na jugu, često ljudima koji za njega ili nisu imali nikakvog interesa ili su prema tome bili izrazito neprijateljski raspoloženi. Kako je prisustvo CBC-a na sjeveru raslo, tako je rasla i lokalna upotreba odašiljača, kao i donacije ostale opreme, pa je kao dio ACP-a, CBC dozvolio različitim zajednicama ne samo da održavaju i rade s tim radijskim odašiljačima male snage, već i da “odlučuju o tome koji (će se) CBC-evi radijski programi emitirati. Jednostavnim pritiskom na prekidač, lokalne su radijske stanice izravno komunicirale s cijelom zajednicom”. Ta razina pristupa i participacije ostatku zemlje nije bila dostupna.
Kao rezultat tih napora, počela su se stvarati udruženja koja su državi predstavljala urođeničke zajednice i njihove radio stanice male snage. Te su organizacije dijelom bile reakcija na eksplicitno asimilatorske namjere vlade, ali ih je vlada dijelom i novčano potpomagala. Tako je, na primjer, kad je ACP odobren i pokrenut bez bilo kakve konzultacije s urođenicima sa sjevera i bez ikakve mogućnosti stvaranja njihovih programa ili programa za njihove zajednice, država pokrenula “Native Communication Program” s ciljem da osigura sredstva za društva u nastajanju koja su se tada stvarala u raznim dijelovima zemlje. Sponzoriranje tih organizacija, koje je dijelom bilo reakcija na izravne interese vlade, što je kontradikcija koja se i danas nastavlja. Danas su urođenički radio i druga sredstva za komunikaciju zajednice brojni i raznoliki, neki predstavljaju jednu zajednicu, drugi njih trideset, neka izdaju novine i proizvode radijske i televizijske programe u raznim odnosima jezikâ Inuktituk, Ojibway, Cree, Micmac, zatim engleskog, francuskog, kao i nekih lokalnih jezika i dijalekata. Trenutno u sjevernoj Kanadi postoji preko tri stotine urođeničkih zajednica koje koriste radio odašiljače male snage i druge community radio stanice. Te zajednice predstavlja s desetak regionalnih komunikacijskih društava koja, iako suočena s dramatičnim smanjenjem budžeta od početka 1990-ih, i dalje uspijevaju proizvoditi program i pružati toliko potrebne komunikacijske usluge, te distribuirati informacije u različite medije. Većina stanica preživljava s malim budžetom, na osnovi volonterskog rada i malog broja zaposlenih , i mnogima opstanak ovisi o prihodima od radijskih nagradnih igara, plaćenih reklama ili glazbenih posveta, a od države preko regionalnih komunikacijskih društava dobivaju male iznose.
Nedavno je u rezervatima u južnom Ontariju i Quebecu pokrenuto nekoliko stanica od kojih su mnoge započele s radom kao nelicencirani eksperimenti s radiom male snage. Takvih je aktivnosti bilo najviše u rezervatima koji predstavljaju veliki dio Haudenosaunee (irokeške) Konfeneracije uključujući i rezervatske zajednice Akwesasne, Kanesatake, Kahnawake, Tynedinanga te zajednicu Šest naroda. Prva stanica u južnom rezervatu bila je CKON, a današnja stanica od 250 vata dijelom je nastala od prijašnje stanice koja je radila na 20 vata zvane “Akwesasne Freedom Radio”, namijenjene demistifikaciji medijske tehnologije, a cilj joj je bio privući članove zajednice koji su zainteresirani za trajnije radijske projekte. CKON je s emitiranjem započeo u rezervatu Akwesasne blizu Cornwalla u Ontariju 1982. godine, i od tada pristaše ove stanice odbijaju tražiti dozvolu od CRTC-a ili FCC-a; umjesto toga slijede proklamaciju koju je donio narod Mohawk Akwesasne. Ovakvo je uređenje CRTC priznao ali na njega nije utjecao, a FCC je potpuno odbio priznati stanicu. Radijske stanice CKHQ u rezervatu Kanesatake i CKRK u Kahnawakeu, također su započele s radom kao stanice male snage, jedna na otprilike pet vata, druga na 50 vata; CKRK danas, međutim, radi na 250 vata. Radio CKRZ u rezervatu Šest naroda također je s radom započeo kao nelicencirana stanica male snage i s radom je nastavio bez sankcija od strane vlasti nekoliko godina sve dok ga izvanjske okolnosti nisu nagnale da od CRTC-a zatraži službeni status. Oko osam drugih stanica emitira svoj program ili se razvija u drugim irokeškim, odnosno rezervatima Ojibwaya diljem južnog Ontarija.
Neovisnost ovih stanica temelji se na odlučnosti njihovih članova da se ne odreknu suvereniteta i samoodređenja koje im osiguravaju mnogi, iako uglavnom zanemarivani, sporazumi sklopljeni između britanske krune i njihovih predaka. CRTC-u ide na čast što te stanice nije pokušao ugušiti niti je pokušao nametnuti odredbe koje su posve neodgovarajuće tim zajednicama, iako često inzistira na nekoj vrsti uključenosti u ono što mnogi stanovnici rezervata smatraju suverenim eterom. Današnja starosjedilačka radijska infrastruktura predstavlja neku vrst testamenta onoga što Roth naziva “poviješću prisvajanja etera” za upotrebe koje su nezamislive centraliziranim administrativnim i subvencioniranim organizacijama.
Postojeće radio stanice male snage
Glavni argument FCC-a protiv radio stanica male snage jest, da bi takve djelatnosti neizbježno prouzročile smetnje postojećim stanicama koje emitiraju programe, iako su dokazi koji podupiru taj argument u najboljem slučaju ograničeni, kako navodi Alexander Cockburn. “U svojoj ulozi policajca za bogataše, FCC od licenciranih radio stanica sam izmamljuje pritužbe kako bi potkrijepio svoju tobožnju tvrdnju o smetnjama”. Možda je najjači dokaz protiv FCC-ovih prigovora činjenica da radio stanice “male snage” postoje diljem Sjedinjenih Država i Kanade, a ne samo u izoliranim zajednicama. Uz stotinu radio odašiljača male snage u sjevernoj Kanadi, radijska emitiranja koja bi se u Sjedinjenim Državama smatrala ilegalnima zbog nedovoljnog broja vata rade na najnapučenijim radijskim skalama na kontinentu, uključujući i one u južnom Quebecu, Ontariju, čak i u metropoli, Torontu.
Na primjer, CHRY 105,5 FM koji se emitira iz kampusa Sveučilišta York je radio stanica od 50 watta na krajnjem sjeverozapadnom dijelu grada Toronto. Kampus i stanica smješteni su u ozloglašenom prolazu “Jane-Finch”, dijelu grada u kojem živi stanovništvo malih i srednjih primanja, koji je dobio ime po križanju ulice Jane i avenije Finch, koja je jedna od etnički najraznovrsnijeg područja u Kanadi. Signal ove stanice ima doseg od oko 12 kilometara pa njezin program daje vrlo dobar odraz zajednice u kojoj se nalazi, uključujući i programe koje stvaraju ili koji su namijenjeni zapadno-indijskim i azijskim zajednicama u tom području. Druga stanica male snage u Torontu jest CKRG 800 AM u kampusu frankofonog Glendon College-a na Sveučilištu York, koja je specijalizirana za programe na francuskom jeziku. Ovdje je najvažnije imati na umu to, da kanadski režim emitiranja ne provodi opće zabrane na određene vrste radijskog emitiranja iz arbitrarnih razloga kao što su radijacijska snaga, nego uzima u obzir društveni kontekst i funkciju radio stanice, što je posebna priča o kojoj ćemo nešto reći kasnije.
Stephen Dunifer, osnivač radio stanice Slobodni radio Berkeley, na sudu je tvrdio da radijsko emitiranje male snage u Kanadi može služiti kao model za legaliziranje sličnih pokušaje u Sjedinjenim Državama. Vijeće za komunikacije to je pobijalo tvrdeći da daleko manji broj kanadskih radijskih stanica koristi manje-više isti broj frekvencija, pa smetnje nisu toliki problem, što je tvrdnja koja nije u potpunosti točna, a u nekim slučajevima čak nije ni bitna. Očita činjenica koju je FCC zanemario jest da kanadske regulacijske institucije odavno moraju računati na golem broj američkih radio stanica čiji signali sežu duboko u teritorij Kanade i koje su desetljećima ograničavale razvoj domaćih stanica. Američke stanice, međutim, nemaju takav problem zbog dugoročnih međunarodnih sporazuma koji SAD-u osiguravaju kontrolu nad velikom većinom kontinentalnih i regionalnih, takozvanih “clear-channel” frekvencija. Štoviše, u gradovima poput Windsora, kojeg od Detroita dijeli samo rijeka, kao i u Montrealu i Torontu, radijske i televizijske frekvencije napučenije su od onih u američkim gradovima slične veličine, i to upravo zbog dozvola koje imaju američke radijske stanice. Pa ipak, unatoč toj nametnutoj realnosti, u Windsoru, Torontu i Montrealu, CRTC je našao mjesta za više radio stanica snage od 50 vata i manje, među njima i CKHQ, CKRK, CFRU na Sveučilištu u Guelphu (blizu Toronta), te CJAM na Sveučilištu u Windsoru.
Najviše iznenađuje to što velik broj AM radio stanica male snage postoji i diljem Sjedinjenih Država, no to je ispravna vrsta radio stanica, koja “putnicima nudi vijesti i informacije o znamenitostima, mjestima za parkiranje i vremenskim prilikama u zračnim lukama, na autoputovima, i u parkovima diljem zemlje”. Osim toga, broj zahtjeva lokalnih vlasti za takvom vrstom usluga u posljednjih se godina dramatično povećao pa je veličina AM skale nedavno čak povećana kako bi se tu smjestile takve lokalne informacijske usluge, kao i nove komercijalne stanice. Do sada još nisu uzeli na razmatranje druge mogućnosti, budući da zamišljeni okvir “javnog interesa” nije ni izbliza tako fleksibilan kao logika FCC-a. Mora biti jasno da FCC-ove tvrdnje, da bi radijsko emitiranje male snage prouzročilo neprihvatljive interferencije s postojećim radio stanicama, ostaju u najboljem slučaju nepotkrijepljene, selektivno primijenjene, a u nekim slučajevima su i potpuno bespredmetne.
Politika vođenja politike
Cilj politike community radio stanica je istovremeno zadovoljiti i kontrolirati community radio, pa je niz političkih odluka koje se odnose na stanje iz sedamdesetih godina ostavila šareno i zbrkano nasljedstvo. Pa ipak, u usporedbi s potpunim političkim vakuumom u Sjedinjenim Državama, situacija je općenito drastično povoljnija. Dva su pitanja izrazito važna u usporedbama: vrsta i snaga političkog pritiska koji provode zagovornici “community radija” u obje zemlje, te reakcija ustanova koje donose propise.
U Sjedinjenim Državama organizirani politički pritisak na FCC zbog community radija ne potječe od neovisnih aktivista, nego iz institucionalne veze između Nacionalnog javnog radija NPR i Nacionalne federacije lokalnih radio stanica NFCB. Radeći pod stalnim dojmom da mjesta dostupna na FM skali ubrzano nestaju, savez NPR-a i NFCB-a počeo je zagovarati ono što su nazivali ”profesionalizacijom” javnog i lokalnog radija. Kako navodi Barlow, osamdesetih godina te su organizacije uvjerile “FCC da ograniči broj nekomercijalnih FM stanica male snage do 10 vata u korist njihovih snažnih i bolje financiranih suparnika”. I ne samo to: NPR i NFCB su FCC-u donijeli sljedeće preporuke: 1) od stanica snage manje od 100 vata zahtijevat će se da se presele u komercijalni dio spektra, ako za njih tamo ima mjesta. Ako nema, bit će im dozvoljeno da ostanu u nekomercijalnom dijelu jedino ako mogu dokazati da neće interferirati s drugim stanicama. 2) stanice male snage više neće biti zaštićene od interferencija te tako zapravo gube sva praktična prava upotrebe spektra. 3) stanice male snage moraju raditi najmanje 36 sati na tjedan i najmanje pet sati na dan. 4) od stanica koje program emitiraju manje od dvanaest sati na dan tražit će se da dijele svoje frekvencije prema sporazumima koje će sastavljati i provoditi FCC. Kako je već navedeno, FCC je otišao i dalje od ovih strogih odredbi. Najneočekivanija posljedica pokušaja konsolidacije nekomercijalnog radija u Sjedinjenim Državama bila je sam pokret za mikroradio, koji je nastao dijelom upravo kao reakcija na savez NFCB-a i CPB-a. Pokret su stvorile upravo one stanice čije je postojanje savez pokušao zabraniti, a financirali su ga upravo oni čijim je interesima taj savez uporno tvrdio da služi.
U slučaju Dunifer najzanimljivije je to, što je FCC svoju optužbu temeljio na tvrdnji saveza javnih radio stanica: oskudici spektra. Godine 1980. predstavnici NPR-a i NFCB-a tvrdili su da, kako FM frekvencija ima malo, ograničeni prostor u nekomercijalnom dijelu FM skale ne bi trebala zauzimati “neprofesionalne” stanice s tako malim dometom i (implicitno) slabom privlačnosti, kao što je radio male snage. No oskudica spektra, ako uopće postoji, nije prirodno, nego nametnuto stanje, stvoreno FCC-ovim upravljanjem spektrom i politikom njegova korištenja, a ne aktivnošću radio stanica koje emitiraju snagom od 10 vata. Točnije, upravo je deregulacijska politika koju FCC provodi od 1980. godine izvršila najveći pritisak na preostale frekvencije. Posljedica deregulacije je bila izdavanje drastično velikog broja licenci na FM skali pa je predvidljivi val stečajeva koji je uslijedio, pružio priliku za one koju danas grade kontinentalne mreže tako što otkupljuju veliki broj stanica po najnižim cijenama od prezaduženih poduzetnika koji se pokušavaju izvući iz biznisa u kojemu dominira čudovišna ”ekonomija velikih razmjera”. U odnosu na tvrdnje o smanjenom spektru koje je prihvatio savez NPR-a i NFCB-a, najvažnije je shvatiti činjenicu da, kad se 1980. godine ozbiljno započelo s deregulacijom, reakcija onih koju su tvrdili da predstavljaju community radio bila je takva da se nisu usprotivili takvoj politici niti su ponudili bilo kakvu praktičnu alternativu, već su umjesto toga ušli u brojne nagodbe i prilagodbe FCC-u, te su na kraju postali glavni uživaoci plodova takve katastrofalne politike. Jasno je da pravna nedopustivost radio stanica male snage nije rezultat eventualnih problema s interferencijom, niti je rezultat napučenog spektra, nego je rezultat osobnih interesa onih koji imaju najviše mogućnosti da između sebe dijele spektar i utječu na one koji stvaraju politiku i donose odluke, da taj interes pretvore u zakon.
U Kanadi su politički pritisak na CRTC najdjelotvornije provele aktivističke starosjedilačke skupine, zatim frankofone skupine u Quebecu i izvan njega, te skupine studenata. CRTC je odgovorio tako što je donio brižljivo izrađen regulacijski plan za razdoblje od dva desetljeća koji je i poboljšao i zaštitio položaj community radija, te je istovremeno institucionalizirao tu radijsku formu i uvrstio je u nacionalnu infrastrukturu radio stanica. Tako je community radio uglavnom zaštićen od posezanja ili uzurpiranja njegovih protivnika, jer regulacijske odredbe jasno navode nedvosmislenu i obvezujuću definiciju strukture i mandata community radija. Te odredbe politike radija istodobno mogu biti iznimno fleksibilne i prilagodljive svojoj društvenoj funkciji i kontekstu određene situacije, te tako ostaju primjenjive na tri temeljne struje community radija. Što je najvažnije, unatoč CRTC-ovoj općoj nevoljkosti da odlučno prati i povećava razinu participacije zajednica u nekim područjima, reguliranje emitiranja značilo je dobronamjerni pokušaj konstruktivne suradnje s onima koji predstavljaju radio s pristupom javnosti. CRTC kao regulator pritom nije nametnuo seriju arbitrarnih i neosnovano restriktivnih pravila smišljenih da koče razvoj community radija u brojnim raznolikim kontekstima u kojima je stvaran.
Pa ipak, community radio stanice sada moraju ispunjavati brojne svakodnevne regulacijske obaveze, pa napor stvaranja programa i dalje može uzdrmati temelje stanice. Na primjer, uvjeti za dobivanje dozvole za sve stanice, komercijalne, lokalne i javne, zahtijevaju pridržavanje detaljnog sporazuma o programskoj shemi zvanog “obećanje o izvedbi”, koji se primjenjuje do isteka važnosti dozvole. Svaka značajnija promjena u programskoj shemi zahtijeva promjenu u klauzulama dozvole. Iako to marginalnim stanicama pruža određenu zaštitu od gubitka smisla u okruženju bogatijih i ambicioznijih komercijalnih stanica, koje se trude ugraditi marginalnih kulturne forme u svoj program, time se sprečava stvaranje previše smionih novih obećanja o izvedbi u razdoblju obnavljanja dozvole. Sve dok je CRTC uglavnom reaktivna organizacija, po tome što na određenu kritiku odgovara umjesto da je traži, implicitna i arbitrarna prijetnja održivosti dozvole i dalje postoji. To je klasični primjer ustupaka u regulacijskim pravilima o emitiranju: da biste opstali, na kraju morate prihvatiti apsolutnu regulacijsku vlast. No, budući da community radio stanice, iako moraju ispunjavati programske obaveze koje su gotovo iste kao i obaveze tetošenih komercijalnih stanica, ta ista centralna vlast koja im izdaje dozvole ne pomaže i uglavnom ih marginalizira, regulacijske vlasti često su teret jednako koliko i zaštita.
Kanadsko iskustvo s nelicenciranim radio stanicama i stanicama male snage pokazuje kako prednosti tako i opasnosti te radijske forme. S jedne strane, istinski community radio s pristupom javnosti država je ozakonila, i unatoč kroničnim financijskim poteškoćama koje trpe mnoge stanice, community radio je legalan, jasno definiran i čvrsto etabliranu svakoj regiji i gradu u zemlji. Glavna lekcija koju američki aktivisti mogu naučiti iz ovakvog razvoja jest, da ništa nije tako važno kao jasna i djelotvorna definicija koja utvrđuje uvjete kroz koje community radio može naći svoj glas i upravljati svojim svakodnevnim radom. Ta definicija ne mora nužno biti potvrđena od strane države niti mora biti pod zakonskom zaštitom, ali mora postojati i prije ili kasnije mora odrediti međusobno dogovorene granice forme community radija. Opća definicija community radija koju nalazimo u Kanadi omogućila je promjene koje su se temeljile na konsenzusu, a ne na sili, i to je stvorilo solidarnost među stanicama. Sve stanice koje su prihvatile opću definiciju community radija danas su implicitno povezane jedna s drugom. Ako je jedna stanica napadnuta, sve su napadnute, i što se događa jednoj, može se dogoditi svakoj; na taj je način raspon mogućih reakcija širi i jači. Imajući to na umu, lakše je zamisliti niz otvorenih radio stanica male snage diljem Sjedinjenih Država, čija je jedina obaveza da se registriraju kao korisnici regionalnih frekvencija rezerviranih za javnu upotrebu i da odražavaju i bilježe potrebe i želje svojih sudionika, slušatelja ili protivnika.