Što je vrijednost, ili: Je li Internet uistinu ekonomija?

Možda je to pogrešno pitanje – kao da pitamo jesu izravna prodaja ili akademska istraživanja ekonomije. Na Internetu se može pronaći mnogo što od vrijednosti, mnogo je tamo proizvodnje i potrošnje roba i usluga. To i ne čudi, budući da je Mreža privukla 60 milijuna ljudi, a stanovništvo joj raste stopom od 10% godišnje. No, mnoge stvari koje se vide na Mreži nalaze se izvan nje – slobodni softver poput Linuxa distribuira se na CD-ROM-ovima (koji se plaćaju), a ne samo na FTP poslužiteljima na Internetu. Mreža nije druga planeta, njezini su stanovnici dio nekog društva u ‘realnom svijetu’, a oni proizvode i troše i dok nisu spojeni na Internet.

Iako se riječi ‘virtualno’ i ‘kiber’, počelo povezivati sa svime što je na Internetu, čin stvaranja proizvodâ – kao što su osobne stranice i pošiljke na Usenetu – jednako je realan i na Mreži kao i u tvornici ili novinskoj redakciji. ‘Virtualna’ trgovina proizvodima znanja na Mreži, milijuni ljudi koji ih ‘virtualno’ troše i proizvode itekako su realni i utječu na svijet izvan Mreže, već i zbog toga što njezino stanovništvo čini (doduše, još uvijek malen) dio stanovništva toga svijeta.

Zbog toga je još i važnije uočiti razlike među dijelovima svjetske ekonomije koja se odvija na Mreži i onima izvan Mreže. Milijuni ljudi na Mreži komuniciraju i sudjeluju u onome što očito cijene i pritom se služe ekonomskom logikom koja se razlikuje od one iz života izvan Mreže. Znači mora biti da postoji sasvim određena mogućnost mrežne ekonomske logike koja se širi izvan granica Mreže – na kraju krajeva, u oba su svijeta isti ljudi. Nema spora da postoje razlike između ekonomske logike – primjene temeljnih ekonomskih načela – na Mreži i izvan Mreže.

Za početak, mnoge ekonomske aktivnosti na Mreži podrazumijevaju vrijednost, ali ne i novac. Na Internetu do prije nekoliko godina gotovo da i nije bilo ekonomske aktivnosti. Kad je trgovina otkrila Mrežu, Mreža je – prirodno – postala komercijalna – utoliko je zapanjujuće postojanje goleme količine slobodnih resursa. Slobodnih resursa na Mreži znatno je više od svih komercijalnih resursa zajedno, osobito ako se računaju samo transakcije koje se izvode preko Mreže (npr. Internet-knjižara Amazon-1- zarađuje od prodaje knjiga, što podrazumijeva fizički prijevoz robe). Prilično je teško postaviti cijenu vrijednosti slobodnih resursa Interneta, jednim dijelom i zato što i postoje jer što nemaju cijene. Oni, naime, postoje na tržištu implicitnih transakcija.-2-

Ekonomija brbljanja

U raspravi se volim služiti ekstremnim slučajevima pa neću započeti argument očitom vrijednošću slobodnih operativnih sustava (Linux-3- ili web poslužitelj Apache-4-). Diskusije na Usenetu su manje očigledan primjer pa ću započeti upravo njima.

Ako ste okorjeli korisnik Mreže, začudili biste se da se i vaša najkraća pisma poslana na Usenet grupe – recimo rec.pets.cats, koja se bavi kućnim mačkama – mogu smatrati ekonomskim transakcijama. No, ona to jesu.

U posljednje dvije godine Internet se, naravno, neizmjerno promijenio. Dapače, mijenja se sve vrijeme, a populacija mu se neprestance udvostručuje.-5- Mnogi stari korisnici Mreže žale se na nove – pogrdno ih nazivaju ‘novajlije’ – a njihova pisma grupi ‘bacaju u smeće’. Točno, prije nego što je Mreža došla na naslovne stranice novina, poruke su se, barem u prosjeku, bolje držale teme i bile su bolje pisane, no malo ih je moglo biti objavljeno u prosječnim novinama, a kamoli u znanstvenom časopisu. Ipak, meni i mnogim drugima, te su neobjavljive poruke bile korisne; jednako tako, većina pristojnih priloga novajlija ipak bude nekome korisna.

Na Mreži nismo bili (niti smo sada) samo da bismo čitali knjige, nego i da bismo sudjelovali u raspravama, upoznavali se s drugim ljudima i dijelili naše zamisli. Naši su, dakle, kriteriji ocjene vrijednosti bili, i još su, znatno drugačiji od kriterija kakvog nakladnika knjiga.

Zapravo i nije stvar u kriterijima – kao i ni u činjenici da male poruke poslane Usenet grupama smatramo vrijednošću. Važna je činjenica da su poruke – čak i reklamne poruke, takozvano ‘smeće’, i najgore psovačke poruke – proizvod. Taj je proizvod netko napravio, on se distribuira, a drugi ga mogu konzumirati – a možda u njemu prepoznaju i određenu vrijednost. U ‘realnom svijetu’ vrijednim smatramo krhotinu zida koji je, eto, jedan veliki grad 28 godina dijelio na dva dijela; kamen koji možda potječe s druge planete, a možda i ne – sve se to s pravom uvrštava u naše kataloge ekonomskih dobara. Pritom nije važno kome su ona korisna – pa čak ni jesu li ikome korisna. Dovoljna je mogućnost da se nešto proizvede, da se time trguje i da se to troši.

Jasno, ne treba povlačiti subjektivnu crtu koja bi dijelila ekonomske od neekonomskih stvari na Mreži. U ekonomiji znanja, sve je oblike znanja – u najširoj mogućoj definiciji – razumno smatrati ekonomskim dobrima. Sasvim sigurno je istina da se i najnevažnija poruka na Usenetu proizvodi, distribuira i troši – što je, prema mom mišljenju, dovoljna kvalifikacija.

Razmišljajući o tome shvaćam da bi svijet bio posve različit bez svega onoga za što se obično smatra da nije dio ekonomije. Iako ne prekidate ispisivati čekove – na to čak ne pomišljate – svaki put kad čujete neku burzovnu glasinu ili dobijete savjet starijeg kolege, takve stvari imaju ekonomski utjecaj, iako ne podrazumijevaju eksplicitne ekonomske transakcije. Njihova važnost u ‘realnom svijetu’ izgleda mala – u tom primjeru ‘realni svijet’ bi bio ured u kojemu opis posla svakog radnika implicitno uključuje ‘distribuciju burzovnih glasnima po uredu’ ili ‘savjetnik mlađih kolega’. No, te se implicitne transakcije na Mreži vide izrazito jasno te uvjerljivo pokazuju da je u ekonomiji znanja svaka razmjena znanja u svim oblicima čin trgovine.-6-

Svaki odsječak programskog koda poslan na Usenet, svaka i najmanja web stranica, svaki bačeni pogled na Često postavljana pitanja i svako uključivanje u brbljaonicu, čin je proizvodnje ili potrošnje, a često i jedno i drugo. Takav proizvod nema unaprijed određenu, njemu svojstvenu ekonomsku vrijednost. Njegova vrijednost leži u volji ljudi da tu robu troše, a ta volja potencijalno postoji u svemu što ljudi mogu proizvesti i poslati drugima.

Kad smo dakle utvrdili da su i loše napisane poruke, pa čak i ‘smeće’, dio ekonomije Interneta, doduše odbojan, prijeđimo na Linux. Na kraju krajeva, softver, osobito velik operativni sustav koji zauzima do šest CD-ROM-ova kad se distribuira izvan Mreže, nedvojbeno je ekonomsko dobro.-7- A Linux, sa svojom labavo organiziranom zajednicom korisnika koji istodobno i sudjeluju u razvoju, te politikom nenaplaćivanja, nedvojbeno ima stanovitu ekonomsku logiku koja se isprva čini novom.

Nešto ili ništa?

Linus Torvalds svijetu nije besplatno objavio izvorni programski kôd Linuxa iz kakva hira niti zato što bi bio naivan, nego zato što je to bila “prirodna odluka unutar zajednice kojoj [je] osjećao da pripada”.-8- A negdje u toj “prirodnoj odluci” nalazi se i ekonomska logika te zajednice – Interneta. Nalazi se u onome, ma što to bilo, što je motiviralo Torvaldsa, kao i mnoge druge na Mreži, da učine to što su učinili i proizvode bez izravnog plaćanja u novcu.

Naravno, srž ekonomike upravo je motivacija obrazaca potrošnje, i – što je relevantnije kod Linuxa – proizvodnje. Takva motivacija obično se izražava krivuljama ponude i potražnje, mjeri se troškovima i cijenama u dolarima i centima. Pronaći motive, a pogotovo shvatiti ih, kudikamo je teže kad na proizvodima nema istaknutih cijena. Lakše je jednostavno pretpostaviti da motivacija postoji samo onda kad je istaknuta cijena, ne pokušavati pronaći ekonomski razlog u djelatnostima motiviranim nečim drugim, a ne novcem; jednostavnije je dakle pretpostaviti, kako se to često i čini, da Internet uopće nema nikakve ekonomske logike.

To nije točno. Ono najbolje u našem životu obično nema istaknutu cijenu; a činjenica da je najbolje implicira da za nas ima vrijednost, iako u novcu ne košta ništa. Nepostojanje cijene tu nije odviše važno, osim ako pokušavate izraditi ekonomski model ljubavi, prijateljstva ili svježeg zraka. Ali ne morate biti ekonomist da biste znali kako sve to uključuje i motive, a možda i preklapanje (ordinalne) ponude i potražnje, iako je krivulje potražnje teško izmjeriti bez istaknute cijene. Ekonomikom se rijetko služimo u okruženju u kojemu su vrijednosti besplatne, ali to ne mora nužno značiti da ona i tamo ne može dobro doći. A eventualna ekonomska logika Interneta mora razriješiti teškoću mjerenja takve vrijednosti.

Biti na Internetu nije sasvim slično osjećaju zaljubljenosti (neki, doduše, čak tvrde da jest) – ali ima isti sjaj neprocjenjivosti. Većim dijelom prošlosti, u sadašnjosti i u onom najboljem u predvidljivoj budućnosti Interneta, cijene često nisu nimalo važne. Čini se da ljudi ne žele plaćati – niti naplaćivati – najpopularniju robu i usluge koje zriju na Internetu. Na Mreži informacije ne samo da obično jesu besplatne, odnosno slobodne, one, kako kažu, čak žele biti slobodne.-9-

‘Besplatno’ je tu kriva riječ: kao i ljubav, i informacije su iznimno vrijedne, ma kako bile novčano besplatne. Utoliko ima smisla pretpostaviti da tri milijuna ljudi koji na Internetu, na svojim osobnim web stranicama, objavljuju nešto što ih zanima, kao i nekoliko milijuna ljudi koji doprinose raznim zajednicama na Usenetu ili putem lista elektroničke pošte, i naravno svatko tko piše slobodni softver, vjeruju da imaju nešto od toga. Za to očito ne dobivaju gotov novac; njihova je ‘plaća’ možda doprinos drugih ljudi kojim dobivaju protuuslugu za svoj rad, ili nešto neopipljivo – na primjer, zadovoljstvo što su njihove riječi pročitali milijuni ljudi diljem svijeta.

Kad sam pisao tjednu kolumnu o informacijskom društvu,-10- distribuirao sam je elektroničkom poštom bez naplate. Predbilježba na moju kolumnu bila je dostupna svakome tko ju je zatražio te je značajan broj prilično poznatih ljudi počeo svakoga tjedna primati njezinu elektroničku verziju. Čitatelji su mi obično odgovarali korisnim komentarima; često sam se pitao bi li čovjek platio da ima ovakve čitatelje. Mnoštvo čitatelja uvećava i ugled, stvara kontakte, i pomaže na različite načine. Već i time što čitaju ono što ste napisali, oni tome dodaju vrijednost – neku vrstu odobravanja. Tko bi, dakle, trebao plaćati kome – čitatelj piscu ili pisac onome tko ga čita?-11-

I oni koji nisu studirali ekonomiju znaju njena osnovna načela: da u oskudici cijene rastu, a u obilju padaju, a da se smiruju kad su potrošači voljni platiti onoliko koliko proizvođač može proizvesti. Ta načela očigledno funkcioniraju, što se može vidjeti i u svakodnevnom životu. Ali, to je ‘realni svijet’ stvari u koje možete uprijeti prstom. Funkcioniraju li ona i u ekonomiji znanja? Tu često zapravo ne znate što je to što kupujete ili prodajete, niti kad to točno činite, kako se meni dogodilo s kolumnom, pa čak ni kupujete li, ili pak prodajete. Suprotno onome što kažu mnogi zloguki proroci i oni koji stvaraju medijsku pompu oko Interneta, meni se oduvijek činilo da će temeljna ekonomska načela funkcionirati i u ekonomiji znanja, informacija i stručnosti. Ona su, naposljetku, ne samo vidljivo logična, nego i stoljećima praktično provjeravana – što je moćna kombinacija. Iako se možda čini da se Internet ponaša čudno kad je riječ o vrijednosti, nema razloga vjerovati da bi, kad bi postojao ekonomski model Interneta, on proturječio ekonomskim načelima koja općenito funkcioniraju.

No, iako školska definicija ekonomije Paula Samuelsona, “izučavanje načina na koji se društva koriste oskudnim resursima kako bi proizvela vrijednu robu i distribuirala je različitim ljudima”-12-, ostaje jednako valjana kao i dosad, potrebno je preispitati gotovo sve pojmove koji se u njoj javljaju. Navlastito ekonomsko ponašanje na Mreži, naime, sugerira da se na njoj razvio novi model, ekonomski model informacijskoga doba.

Internet izgleda kao mikrokozmos, dijete jedne šire ekonomije znanja koja će se, za očekivati je, pojaviti u budućnosti, a ona predviđa užasno puno problema u primjeni temeljnih ekonomskih načela. Što bi to točno trebalo značiti ‘oskudica’ u okolini u kojoj umnažanje proizvoda ne košta gotovo ništa? Ferrari F40 bi vjerojatno bio jeftiniji kad bi njegova savršena kopija koštala jedan dolar. Što je na Mreži resurs, što je roba? Odnosno, što je vrijedno, kad je sve besplatno? Što znači distribucija kad privatni susret s kakvom slavnom osobom može biti samo monopol, dok se programi kao što je Linux množe kao zečevi? Kad smo već kod toga, tko su ljudi kad nitko nema stalnu adresu, kad na Internetu, kao u jednom poznatom slučaju, nitko ne zna da ste vi zapravo pas?

Da je Linus Torvalds razmišljao o ekonomskim modelima znanja, umjesto da je programirao operativni sustav, možda bi naišao na neki od tih problema. Linux se može kopirati beskonačno mnogo puta, bilo gdje i uz zanemariv trošak, a upravo to se i događa: očito je da sam program, same linije strojno-čitljivog izvornog kôda, nisu oskudne pa im je sukladno tome i vrijednost mala. Resurs, odnosno vrijednost, možda je upravo u činjenici da je Linux svakome dostupan i da ga je dopušteno prepravljati: štoviše, Torvalds sada govori da je “učiniti Linux dostupnim bez naknade bila najbolja odluka koju [je] ikada [donio].”

Indijska novina Sunday Times na šestom je mjestu po prodavanosti u cijelom svijetu. Sunday Times je dio grupe Times of India,-13- čije se novine u svim nakladama prodaju u nekih tri milijuna primjeraka širom Indije. Čitava ta operacija, osobito koordinacija propagandnog odjela s uredništvom, ovisi o RespNetu. Tom se međunarodnom mrežom Times uvrstio na listu najboljih korisnika informacijske tehnologije u svijetu prema časopisu ComputerWorld. RespNet radi na Linuxu i drugom sličnom softveru koji su skinuli s Mreže.

Raj Mathur, koji je postavio Linux na RespNet, slaže se s Torvaldsom kad je rekao: “Ljudi koji bi vrlo rado platili za proizvod i korisničku podršku zaključili su da je način na koji se posao obavlja na Linuxu često nadmoćan ‘pravoj’ komercijalnoj podršci”. To se može zahvaliti velikoj zajednici drugih korisnika i sudionika u razvoju koji dijele probleme i rješenja te neprestano, ponekad i svakodnevno, unapređuju sustav. Prirodno, među korisnicima-razvijateljima (što je inkarnacija Tofflerovih proizvođača-potrošača na Linuxu) nalaze se i operatori mreža sličnih RespNetu. Mnoštvo takvih korisnika-razvijatelja odvojeno može dati takvu potporu kakvu ne bi mogli da svi rade zajedno u kakvoj softverskoj tvrtki – Linux d.o.o., na primjer – u kojoj bi svi bili proizvođači, ali ne i potrošači softvera. Ta fluidna korisničko-razvojna baza od desetina tisuća ljudi koji diljem svijeta rade na Linuxu znači da bi Timesu of India bilo teško odrediti kome trebaju platiti, ako to žele, pa se podrazumijeva da je i podrška tih sudionika u razvoju besplatna.

Činjenica da na Internetu ljudi traže društvo, a da razvijatelji Linuxa traže društvo sebi sličnih, samo je jedan od primjera neposrednosti velikog dijela trgovine koja se odvija ne Mreži. Kad pošaljete poruku na grupu rec.pets.cats ili napravite osobnu web stranicu – vi ste već uključeni u trgovinu. Drugi ljubitelji mačaka razmjenjuju vašu poruku za svoje, posjetitelji vaše osobne stranice razmjenjuju za svoje reakcije, ili zadovoljstvo spoznaje da ste tako popularni da vas svakoga tjedna otkriju deseci tisuća ljudi. I kad ne naplaćujete ono što ste stvorili, vi to prodajete jer se svojim radom služite da biste kupili rad drugih ljudi – na Usenetu – ili da biste kupili zadovoljstvo popularnosti – svojom web stranicom.

Kod te je neposrednosti implicitnog trgovanja, koja se na Mreži neprestance odvija, najvažniji je njezin utjecaj na poimanje vrijednosti. Za razliku od ‘realnog svijeta’, u kojemu stvari obično imaju vrijednost koja se izražava cijenom, a ta cijena traljavo sporo reagira na promjene i razmjerno je statična u odnosu na pojedine potrošače, na Mreži se sve stalno iznova vrednuje. Bez posredništva novca, svaka transakcija ima dvije strane, svaka je potencijalno jedinstvena, umjesto da se zasniva na vrijednosti izvedenoj iz brojnih sličnih transakcija – tj. na iskazanoj cijeni.

Ako nastavimo izmjenjivati primjere iz svijeta slobodnog softvera i Useneta – i ponavljati njihovu ekonomsku ekvivalentnost – vidjet ćemo da je u hipotetskom primjeru grupe rec.pets.cats na djelu dvostruka narav trgovine. Sudionike grupe možete cijeniti toliko da pošaljete dugu bilješku o nomadskim navikama vašeg mačka. U drugom kontekstu – kad se isti ti sudionici prepiru oko komparativne vještine različitih vrsta u hvatanju miševa – možda ćete zaključiti da je tema dosadna i nije vrijedna vašeg doprinosa. Osim toga možda ćete biti daleko manje darežljivi na grupi na kojoj se raspravlja o psima. Rasprave o psima i hvatanju miševa dakle cijenite mnogo manje nego o mačcima pa im ne želite doprinijeti. To bi značilo jeftino ‘prodati’ svoj napis; no, kad u zamjenu za svoj prilog dobijete povratnu reakciju u vezi s mačcima, to je već dobra cijena.

Taj primjer možda zvuči pomalo nategnuto, ali samo zato što sve vrijeme odlučujemo o tome gdje ćemo i kada poslati poruku ili sudjelovati u internetskoj raspravi, pa te rijetko primjećujemo da su to doista stvarne odluke. No, u ekonomiji znanja, odluka da napišete i slobodno distribuirate bilješku o mačkama, a ne o psima, nije ništa manje ekonomska od odluke da naručite hranu iz kineskog restorana, a ne pizzu. I jedno i drugo su pitanja alokacije resursa – u prvom slučaju resursi su vaše vrijeme i trud, a u drugom novac (koji zapravo predstavlja vaše vrijeme i trud).

Za razliku od valjušaka i tijesta, čitatelji na Usenetu nemaju izvješenu cijenu pa svakodnevne odluke o djelatnostima na Mreži zahtijevaju da sve vrijeme imate u vidu komparativne vrijednosti onoga što dobivate i onoga što dajete. Sve vrijeme to čine i drugi. Život na Internetu nalikuje na stalnu aukciju idejama, umjesto novcem.

Ta poruka o vašem mačku vjerojatno ne zaslužuje počasni naziv ‘ideja’; topao osjećaj koji dobivate u zamjenu za to što ste je poslali – kad ljudi pozitivno reagiraju i sjate se na vaši osobnu internetsku stranicu da vide fotografije vašeg mačka – vjerojatno se ne može mjeriti s ‘pravim idejama’ (na primjer, zagušiti Internet radi prosvjeda protiv CDA-14-). No, radi rasprave, može se reći da su subjekti trgovine na Mreži ideje (dobra i usluge) i ugled (njegovo povećanje uzrokuje sve te osjećaje topline i zadovoljstva, kao i neke druge, opipljive prednosti).

Ideje se prodaju za druge ideje ili za povećanje ugleda; ugled se povećava i prodavaču i kupcu, a i ugled se, kako ćemo kasnije vidjeti, prodaje i kupuje za ugled. Osnovna razlika je u tome da je ugled (i pozornost), poput novca, mjerilo. Mjerilo se ne proizvodi niti troši zbog sebe sama, ono je popratna pojava proizvodnje stvarnih dobara (u našoj binarnoj terminologiji, ‘ideja’).

Dvije strane trgovine

Za razliku od tržišta ‘realnoga svijeta’, u kojima se trgovina denominira nekim oblikom novca, na Mreži je svaka trgovina idejama i ugledom izravna razmjena koja se odvija u oblicima izvedenima iz trampe. To znači da svaki čin trgovine ima dvije strane, utoliko što je riječ o transakciji razmjene jedne stvari za drugu – što vrijedi i za trgovinu koja uključuje novac. Ali ne samo to: svaki čin razmjene ima još dva aspekta, dvije koncepcije o tome gdje se nalazi vrijednost. (U monetarnoj transakciji obje strane po definiciji smatraju da je vrijednost određena cijenom.)

Za vas kao pošiljatelja poruka o mačcima, vrijednost neke vaše poruke leži u tome što ste svoju bilješku ubacili u kotao participacijske rasprave na grupi rec.pets.cats i gledate što će se dogoditi. Kad autora internetske stranice o mačkama, za vas će vrijednost biti ako za vaše riječi i fotografije zauzvrat dobijete posjete i komentare drugih. S druge strane, kao sudionik grupe rec.pets.cats ja vrednujem vašu poruku po tome što je duhovita i govori mi što mogu očekivati kad moje mače odraste; kao posjetitelj vaše stranice, nešto učim o mačkama i uživam u lijepim slikama.

Kad kupim vašu knjigu o mačkama, jasno je da sam ja potrošač, a vi proizvođač. To crno-bijelo razlikovanje na Mreži nestaje; svaki se čin razmjene može smatrati dvjema istovremenim transakcijama, u kojima se uloge proizvođača i potrošača mijenjaju. U jednoj transakciji vi kupujete povratne reakcije o vašim idejama u vezi s mačkama; u drugoj, te ideje kupujem ja. U ‘realnom svijetu’ to bi se moglo dogodite tek veoma zaobilazno, putem barem dvaju činova razmjene: prvo ja za novac kupujem vašu knjigu; dajem vam povratnu reakciju; i na kraju, vi mi šaljete ček. Ne događa se baš često, zar ne? (Iznimka je akademski svijet, u kojem za naše priloge ni vi ni ja ne dobivamo novac od Časopisa za izučavanje mačaka; umjesto toga, naši poslodavci nam plaćaju da razmišljamo o mačkama.)

Čim uvidite da svaka poslana poruka, svaka posjećena web stranica, predstavlja čin trgovine – a to je i čitanje i objavljivanje članka u znanstvenom časopisu – gubi se pretpostavka da ekonomska dobra imaju neku inherentnu vrijednost izraženu cijenom.

U trampi ništa nema apsolutnu vrijednost. Obje strane u trampi moraju dati nešto što je drugoj strani vrijedno; to nije nešto što bi bilo općeprihvaćeno posredničko dobro, poput novca. Ne može biti formalnih, izvješenih cijena, budući da se vrednovanje odvija na licu mjesta razmjene. Kad se trampite obično nećete razmijeniti svoje proizvode za druge radi daljnje razmjene. Za razliku od novca koji dobivate kad nešto prodate – koji cijenite samo po njegovoj sposobnosti da ga se razmijeni za nešto drugo – u ekonomiji trampe obično sami koristite, i naravno cijenite, ono što primite.

Razlika između prodavača i kupca dodatno se zamagljuje kad doprinos jedne strane u trampi druga strana koristi izravno. U ‘realnom svijetu’ trampa se, naravno, ne odvija između prodavača i kupca, nego između dvaju proizvođača-kupaca u jednoj transakciji. Kad trampim svoje žito za vašu kokoš, tu nema ni prodavača ni kupaca, iako je jedan od nas možda gladniji ili ima drugi ukus od drugoga. Na Internetu, recimo u svijetu Linuxa, gdje se isprva možda čini da postoji jasna uloga kupca (Times of India) i jednako jasna uloga, doduše agregatnog, prodavača (zajednica sudionika u razvoju Linuxa), zapravo je razlike vrlo mala.

Baš kao što je postojanje tisuća nezavisnih suradnika u razvoju Linuxa vrijedno novinskoj kući zato što su oni istodobno i korisnici toga proizvoda – pa se suočavaju sa sličnim problemima – i drugi sudionici u razvoju Linuxa pozdravljaju činjenicu što Times of India koristi Linux jer bi im njihovi problemi mogli pomoći kao korisnicima Linuxa. Kako kaže Torvalds, “Slobodni sustav ima mnoge prednosti. Jedna od očitih je da on omogućuje većem broju razvijatelja da rade na Linuxu i proširuju ga”. No “još važnije” je što je osloboditi Linux “u jednom potezu ... stvorilo mnoge njegove korisnike” – koji ne samo što prijavljuju probleme, nego imaju ključnu ulogu u daljnjem razvoju sustava. Torvalds primjećuje da pojedinac ili organizacija “ne mogu ni zamisliti na koje sve načine velika zajednica korisnika može upotrebljavati sustav opće namjene” – velika korisnička baza Linuxa “zapravo znači još više od baze suradnika u njegovu razvoju”.

Linux, naravno, nije ni izbliza jedini softverski proizvod koji zamućuje podjelu na proizvođača i potrošača. Mnogi programi danas znatno ovise o povratnim reakcijama korisnika – čak i oni koji razne tvrtke prodaju za novac. Te reakcije ne služe samo za to da proizvođač dobije informacije o potrebama tržišta – to se obično ne smatra nečim što bi potrošači mogli trampiti – nego i radi testiranja, a ponekad i popravljanja tehničkih problema u programima. Netscape je pokretao javne kampanje kojima je korisnike poticao da pronalaze programske greške – što obično čine same softverske tvrtke, a to se od njih i očekuje. I tvrtke i ‘stvarnog svijeta’, dakle, od svojih kupaca i sami često nešto kupuju.

(Netscape potiče kupce da popravljaju greške i time što besplatno daje programski kôd svog softvera, čime oni, općenito uzevši, postaju i sami programeri toga proizvoda.)

Može li se dobra volja jesti?

Možda ćete se složiti s time da, kad sljedeći put pošaljete poruku o mačkama, nećete davati nešto za ništa. Ono što dobijete zauzvrat često nije baš opipljivo – zadovoljstvo, sudioništvo u raspravi, pa i odgovori na pitanja o mačkama – sve je to lijepo, i možda jest poštena cijena za vaša pisamca, no čini se da se tu ne radi o nečem dovoljno supstancijalnom što bi činilo bogznakakvu ekonomiju. Kad je o Linuxu riječ – lijepo je govoriti o velikoj bazi korisnika-razvijatelja koji si uzajamno pomažu, no što je sve to donijelo Linusu Torvaldsu? Iako je Linux silno poboljšan dugotrajnim trudom drugih ljudi, svega toga ne bi bilo da nije Torvaldsove izvorne verzije koja je objavljena slobodno. Pod pretpostavkom da ga Linux ne zanima tek hobistički, od nečega ipak mora živjeti. Je li on ustvari dao u vjetar jedan veliki proizvod?

Kao prvo, da vidimo što je to ‘neopipljivoga’ donio Linux. U krugovima značajnim za Torvaldsovu karijeru, on važi za neku vrstu božanstva. Najveći dio internetske tehnologije, uključujući Linux, HTML (jezik weba) ili web poslužitelj Apache (koji drži 45% svjetskog tržišta, što je dovoljno da ga Bill Gates nazove Microsoftovim “najvećim suparnikom”-15-) stvoren je bez naknade, a tako se i distribuira. Kako državne i akademske ustanove više ne čine većinu zajednice sudionika u razvoju Interneta, najnovija ‘slobodna’ tehnologija ne dobiva ni subvencije. U zamjenu za svoj trud ljudi poput Torvaldsa dobivaju prije svega ugled. Tako, zapravo, na Mreži ima puno bogova.

No, i bogovi Mreže ogladne, a pizza se ne može platiti ugledom. Što onda Torvalds radi? Kad sam prvi put s njim razgovarao 1996., još je bio na sveučilištu u Helsinkiju; sada je u američkoj tvrtki pod “ugovorom koji [ga] zapravo obvezuje da se [bavi] i Linuxom”. “Baviti se Linuxom nekad mi, doduše, nije bilo u opisu posla, ali svejedno sam to radio”, kaže Torvalds. Ugled mu je pomogao, kako kaže, “u tom smislu što neizravno ipak plaćam pizzu Linuxom”.

Je li Linux onda jedna od prividno besplatnih stvari koje su ustvari plaćene novcem akademskih ustanova, ili državnim novcem? Nije baš tako. Torvalds je ostao na sveučilištu po vlastitoj volji, a ne iz nužde. Linux mu se isplatio zato što je ugled koji je njime stekao konvertibilna roba. “Da, možete trgovati ugledom i za njega dobiti novac”, kaže Torvalds, “pa, moram priznati, ne očekujem da ću biti gladan ako odem sa sveučilišta. Stavka ‘Linux’ u biografiji mnogim ljudima izgleda prilično dobro”.

Je li ugled konvertibilna valuta?

Pretpostavite da živite u svijetu u kojem se pilići i žito mijenjaju za odjeću – što je zbilja jednostavna ekonomija. Jednog dana odjednom se stvori neki stranac i ponudi vam na prodaju automobil; vi pristajete, ali stranac kaže: “Oprostite, ne primamo piliće pod račun; u obzir dolaze samo zlato, novac i kreditne kartice.” Što ćete sada? Nije teško shvatiti da morate pronaći načina da pretvorite svoje piliće u robu koju će prihvatiti vaš trgovac automobilima. Morate pronaći nekoga tko vam je za piliće voljan dati zlato ili nešto što ćete moći zamijeniti za zlato i tako dalje. Ako svoje piliće bilo izravno bilo neizravno možete zamijeniti za zlato, moći ćete kupiti taj automobil.

Što vrijedi za piliće u primitivnoj ekonomiji trampe, u ekonomiji koja funkcionira na Internetu-16- vrijedi za neopipljiva dobra kao što su ideje i ugled. Neka od tih neopipljivih dobara u povoljnim se okolnostima svakako mogu pretvoriti u nekakav novac koji se kupuju automobili, da i ne spominjem pizze kojima ćete utoliti glad. Doduše, to možda ne vrijedi za vaš ugled zaljubljenika u mačke, a ne vrijedi uvijek ni za sve sudionike u razvoju softvera.

U primitivnoj ekonomiji trampe, trgovina je ograničena na osnovna dobra; poneki se automobil ne pojavljuje često. A i ne žele svi kupovati automobile, ma koliko bili bogati pilićima i žitom. Velik dio njihove zarade odlazi na kupovanje osnovnih dobara; tek će se manjina pretvoriti u stvari kojima se kupuju automobili, kao što je zlato. A opet, samo će neki ljudi, i samo ponekad, uspjeti pronaći pravi redoslijed trgovanja kojim se pilići pretvaraju u zlato, a to ovisi i o kontekstu i potražnji za tako neobičnom robom u toj ekonomiji.

Na Internetu – štoviše, u svakoj ekonomiji znanja – nije nužno da se sve može izravno zamijeniti za novac ‘stvarnog svijeta’. Ako sami informacijski proizvodi čine značajan dio vaših potreba, ne trebate prodati svoja neopipljiva dobra stečenim proizvodima koje naplaćujete u gotovini, jer ta neopipljiva dobra možete iskoristiti i za to da ‘kupite’ informacije. Tako vas ne treba brinuti kako da u dolare pretvorite tople osjećaje posjetitelja vaših web stranica o mačkama – za vaše će informacijske potrebe i za vašu aktivnost na Mreži vjerojatno biti dovoljan u vaš ‘kapital ugleda’.

Kako kaže Torvalds, “Kiberprostorni ‘dohodak’ koji dobivam od Linuxa nalazi se u ovom formatu: imam mrežu ljudi koji me poznaju i koji u meni imaju povjerenja, a zauzvrat se i ja na njih mogu osloniti. A takva mreža povjerenja dobro dođe, i ne samo u kiberprostoru.” Kad je riječ o pretvaranju neopipljivog dohotka stečenog na Mreži, on primjećuje da je “kod ugleda dobro to što ga imate i nakon što ste njime trgovali. Tortu ste pojeli, a tanjur je opet pun!”

Colin (Col) Needham 1990. godine bio je inženjer-istraživač u “velikoj američkoj računarskoj tvrtki s velikim istraživačkim pogonom u Velikoj Britaniji”-17-. Zašto si je, pobogu, dao truda da napravi Internet Movie Database, bazu podataka o filmovima koje je ubrzo postala vjerojatno najpodrobnijim izvorom podataka o filmu u svijetu?-18-

“Još tamo 1990. pokrenuo sam bazu iz zabave”, kaže Needham. Sveprisutni hobisti koji ne naplaćuju svoj rad “već su tada bili poslali filmografije glumica na grupu rec.arts.movies, a ja sam poslao filmografije glumaca, tek tako da malo spojim filmove i računarstvo”.

Nikad nisam vjerovao da bi netko htio napraviti toliki posao samo zbog ‘zabave’. No, to je najčešći razlog zbog kojeg se na Mreži stvaraju vrijednosti. Neki od tih ljudi, poput Needhama i Torvaldsa, svaki su dan satima programirali i pisali članke za web stranice, i zaboravljali čak i spavati. Zabava?

Gotovo tri godine često sam objavljivao članke na Internetu u kojima sam analizirao indijsko medijsko i telekomunikacijsko tržište. Za razliku od tjednih kolumni, od kojih je nastala knjiga, te su analize objavljene samo na Mreži, za njih nisam čak dobio ni honorar od indijskih novina koje su ih preuzimale. Istina, uživao sam pišući ih, uživao sam i u slanju poruka na razne Usenet grupe, ali nisam to činio samo iz zabave. No, moram priznati da nije odmah jasno koji su dublji razlozi za golemu produktivnost na Internetu. Naposljetku, ljudi obično ne razmišljaju o ekonomici dok stvaraju slobodne resurse na Mreži, a kako za to nisu plaćeni, prvi odgovor koji nam pada na pamet kad si postavimo pitanje “zašto to činim?” je – zabava.

Ali, to nije sve. “Izvorni motiv”, rekao je kasnije Needham, “i prikriveni motiv sve do danas bio je i jest dati internetskoj zajednici nešto malo zauzvrat ... samo što se s godinama to malo pretvorilo u puno!” Sada smo već bliže pravom odgovoru. Dati na Mrežu nešto zauzvrat isprva se nije činilo mnogo jasnijim objašnjenjem od ‘zabave’, ali to je barem znak da je Needham prije svega od Mreže nešto dobio, kao i svi mi.

Tu se već nazire proces davanja i primanja; to je proces kojim ljudi ulažu mnogo truda u svoje kreacije koje se distribuiraju, ne besplatno, nego u zamjenu za neku vrijednost. Na Internet ljudi nešto ‘stavljaju’ zato što shvaćaju da su sa njega nešto ‘uzeli’. Iako veza između primanja i davanje u izgleda, najblaže rečeno, nategnuto, ona je uistinu ključna. Jer, sve što s Mreže možete uzeti netko je tamo stavio bez naplate; resursi s Mreže koje trošite proizveli su drugi ljudi zbog sličnih razloga – u zamjenu za ono što su potrošili, i tako dalje. Ekonomija Mreže tako pomalo počinje nalikovati golemom plemenskom kotlu, koji vrije proizvodnjom koja se trudi doseći potrošnju, jednostavno zato što svatko – možda instinktivno – shvaća da do trgovine ne mora doći u jedinstvenoj transakciji trampe, da se svaki proizvod može istodobno zamijeniti za milijune drugih. Kotao stalno vrije jer ga ljudi stalno prazne i iznova pune.

Torvalds ističe: “Druge informacijske proizvode besplatno dobivam neovisno o tome bavim li se Linuxom ili ne”. Točno. No, iako nitko ne zna uvijek premašuje li vaša potrošnja vaš doprinos, svatko zna da, kad više ne bi bilo doprinosa, više ne bi bilo ničega za nikoga: plamen bi utrnuo. A to je vrlo neprivlačna pomisao.

Needham je bio zaljubljenik u film pa je dodavao sastojke u onaj dio Interneta kojim se hranilo njegovo zanimanje za film. Isprva nije planirao trgovati kapitalom ugleda stečenim IMDB-om za novac, jer je bio zaposlen, a ‘dohodak u ugledu’ koristio je kao neku vrstu statusne oznake u internetskom filmskom svijetu. Svoje neopipljivo bogatstvo koristio je kao ulaznicu za trošenje neopipljivih dobara, poput kokošara koji troši novac na žito i odjeću, a ne na automobile u našoj primitivnoj ekonomiji trampe.

Za razliku od njega, Rob Harthill, koji je razvio softver za web verziju IMDB-a te je održavao stranice od samog početka, sam sebe opisuje kao “narkića za kompjutore”. Dapače, danas je poznatiji kao jedan od glavnih programera slobodnog web poslužitelja Apache.-19- Kad je riječ o filmovima, on kaže: “Volim pogledati poneki film kad imam za to prilike, ali film ne shvaćam ozbiljno; nemam zbirku video-kazeta, nemam profesionalne uređaje niti knjige o filmovima”.-20- Nije, dakle, imao previše razloga da išta stavlja na Internet – barem ne u one njegove dijelove koji se bave filmom. Ne dobiva mnogo ni od ugleda suradnika na “najvećem mogućem entitetu”, kako Needham naziva IMDB: zašto bi dakle narkić za kompjutore mario za mišljenje zaljubljenika u film?

Naravno, Harthill je radio posao koji je itekako vezan za računala. “Svidjela mi se zamisao baze podataka kojom mogu malo osvježiti pamćenje i s kojom se općenito, mogu poigrati”. I njemu je, znači, bila važna ‘zabava’! “Za mene je web bio novi medij koji nije bio iskorišten ni za što zanimljivo”, kaže Harthill, pa je, eto, uz mnogo truda razvio zanimljivu aplikaciju i ustupio je bez naknade. Netko je na Mrežu stavio novi medij, web, pa je Harthill osjetio dužnost da u njega i sam nešto stavi. “Tražio sam nešto čime bih se bavio u vezi s webom ... a dogodilo se da mi se pod rukom našla baza podataka filmova.” Njegov rad na filmu bio je, dakle, koincidencija; no, ono što je Harthill stavljao na Mrežu bilo je u vezi s njegovim interesima, programiranjem za web. Dapače, “da nije bilo IMDB-a”, kaže Harthill, “siguran sam da bih gubio oči na nekom drugom programerskom projektu.”

Harthill je, za razliku od Torvaldsa, zatim odlučio unovčiti kapital u ugledu koji je stekao svojim doprinosom IMDB-u, što možda daje odgovor onima koji su ga pitali “zašto je, pobogu, potrošio toliko vremena na IMDB, a da od toga nije stekao nikakvu vidljivu dobit”. Zaposlio se u Nacionalnim laboratorijima u Los Alamosu. “Moj me tamošnji šef zaposlio na temelju onoga što je vidio na IMDB-u – koji je u to vrijeme bio prilično poznat i popularan.” Za Harthillov se rad znalo pa “nisam morao čak ni telefonski razgovarati u vezi sa zaposlenjem – prvi put smo se susreli prvi dan na poslu”.

No IMDB se, da se poslužim Needhamovim izrazom, “pretvorio od grude u lavinu”. Toliko je narastao da Needham na njemu radi puno radno vrijeme, kao i Harthill i još nekoliko ljudi koji su pokrenuli tvrtku. IMDB je još uvijek besplatan i još uvijek se temelji na doprinosima čitatelja – kao i izvorna verzija, koja je nastala na osnovi poruka poslanih na grupu rec.movies.reviews. Motiv za njegov daljnji razvoj, prema Needhamu, ne razlikuje se znatno od izvornoga – “vidi se što je ta baza podataka postala i što znači stotinama tisuća korisnika, a motivira me i izazov njezina daljnjeg vođenja”. No, činjenica da su Needham i Harthill osnovali tvrtku kako bi mogli raditi na projektu puno radno vrijeme, znači da IMDB mora biti izvor njihova stvarnog dohotka. Nije dovoljno da im donosi neopipljiva dobra, kao što je ugled, kojima mogu zadovoljiti potrebe za drugim neopipljivim dobrima na Mreži; Needhamov i Harthillov rad sada mora stvoriti i pravi novac, kojim mogu trgovati u ekonomiji izvan Mreže. Kako Needham dodaje: “naravno, sada imam i dodatni motiv – ako propadnemo, gladovat će i moja žena i djeca”. Kapital u ugledu može pomoći da se zaradi opipljiv, monetarni prihod: IMDB danas sadrži i plaćene oglase.

Tržišta kotla

Mogli bismo pokušati procijeniti novčanu vrijednost statičnih resursa na Internetu. Oni bi obuhvaćali programske sustave kakav je Linux, iako to nije pravi statični resurs jer velik dio njegove vrijednosti leži u organizaciji njegove zajednice suradnika u razvoju, a ne u pojedinom primjerku softvera operativnog sustava.

Na primjer, ako uzmemo u obzir da korisnici Linuxa u prosjeku imaju mnogo bolje strojeve nego korisnici Windowsa, dakle mogli bi više platiti za softver, pet milijuna instaliranih Linuxa vrijedi oko 500 milijuna dolara godišnjih prihoda. (Taj tip procjene nije pouzdan, jer ne stoji da bi svaki korisnik besplatnog softvera platio korištenje neke njegove verzije koja se naplaćuje; no Udruga za poslovni softver (BSA) tom se metodom služi pri izračunavanju gubitaka koje im nanosi piratski softver, a ista ograda vrijedi i u tom slučaju.) Kad bi ga se plaćalo, web poslužitelj Apache donosio bi prihod veći od 500 milijuna dolara, budući da i tehnički i po tržišnom udjelu nadmašuje uobičajen, komercijalni softver.

Takve ocjene možda jesu neprecizne i kontroverzne – služeći se istom metodom mogao bih doći do barem 50 milijardi dolara zamišljenog prihoda od ‘slobodnih’ resursa na Mreži – ali barem ih se može koristiti s metodama statističkog ocjenjivanja, ne posve nepoznatima analitičarima tržišta građevinskog materijala. No, upotrebom Mreže barem postaje jasno da prava vrijednost leži u dinamičkim resursima, zajednicama koje čine velik dio vrijednosti čak i za ‘statični’ softver koji postoji na Mreži. Vrijednost dinamičkih resursa iznimno je teško kvantificirati, osobito uzevši u obzir da ih, poput zajednica u ‘stvarnom svijetu’, pokreću neopipljiva dobra. Pokušajte u dolarima izračunati vrijednost, recimo, noćnih ophodnji u vašem susjedstvu; ili vašeg društvanca starih momaka ili cura; ili jednostavno vrijednost vaše ekipe s kojom izlazite i raspravljate o politici (možda čak i o ekonomiji!). Nije lako, možda je i nemoguće.

No, moguće je ugrubo procijeniti važnost dinamičkih resursa: samo odredite koliko energije trošite na interakciju s drugim ljudima na Mreži – na Usenet, interaktivne web stranice ili stranice kojima dajete povratnu reakciju, na mrežne brbljaonice, elektroničku poštu – i usporedite to s količinom vremena koje trošite na čitanje statičnih web stranica. Sve donedavno na Mreži se provodilo većinu vremena u interakciji; s eksplozijom novih sadržaja i novim pridošlicama taj odnos možda više nije isti, ali očekujem da će na dugi rok dinamički resursi na Mreži uvijek biti najvredniji.

Premda je dinamičke resurse vrlo teško vrednovati, oni su najmanje opipljivo dobro kojim se može trgovati. No, svaki put kad pošaljete poruku na grupu rec.pets.cats, činite upravo to: trgujete dinamičkim resursima. Naime, trgujete svojom trenutnom porukom, čija vrijednost jest privremena, ali je zato nadživljuje vaša vrijednost. Taj trgovački sustav potječe od iste motivacije – ‘zabave’ – na osnovi koje je Colin Needham razvio internetsku bazu podataka o filmovima, koja je, budući sazdana na raspravama s Useneta, poludinamična. Needhamova potreba da nešto ‘vrati’ Mreži, nakon što je sa nje nešto ‘uzeo’ pokretač je najvećeg dijela trgovine dinamičkim resursima. Ekonomiju ljudi u interakciji, dakle, pokreće jedno takvo tržište kotla, koje funkcionira prema naizgled altruističnom pravilu o vrijednosti darivanja.

Kad bi se odvijao u opipljivom svijetu, moj bi model tržišta kotla zahtijevao da u njemu djeluju altruistični sudionici. Pravi plemenski kotao funkcionira po znatno drukčijem modelu, modelu trampe i podjele rada (ja dam kokoš, ti daš kozu, ona bobice, zajedno imamo dobro začinjeno jelo). No, u našem hipotetskom plemenu, ono što imaju ljudi daju u kotao bez jamstva da će dobiti poštenu protuuslugu, što miriše na altruizam.

Ali tržište kotla na Mreži je daleko od toga da bude altruistično – inače ne bi funkcioniralo. Razlog tome je glavni uzrok osipanja vrijednosti na Internetu – problem beskonačnosti.-21- Jednak je trud, naime, potreban da se distribuira jedan primjerak i milijun primjeraka originalne tvorevine – a kako se trošak dijeli na milijune ljudi – ako bez naplate date svoj proizvod u kotao, nikad niste na gubitku, pod uvjetom da ste kompenzirali njegovi proizvodnju. Ne stoji da dajete nešto za ništa. Niste nužno na zamišljenom gubitku potencijalnog prihoda jer tih milijun primjeraka sam po sebi nema vrijednost – činjenica da ih je milijun, a teoretski i milijarda i više – čini ih bezvrijednima. Vaš se trud zaustavlja na izradi jednog, izvornog primjerka vašeg proizvoda. Možete biti zadovoljni time što ste za tu jednu tvorevinu dobili nešto vrijedno.

Kojim onda čudom zauzvrat dobivate ne jednu vrijednost – eksplicitnog čina razmjene zapravo niti nema – nego milijune jedinstvenih dobara koja su stvorili drugi. Naravno, dobivate samo ‘bezvrijedne’ kopije; no, kako vam treba samo po jedan primjerak pojedinog proizvoda, svaki pojedini primjerak za vas može imati vrijednost. Ta je asimetrija jedinstveno obilježje beskrajnog umnažanja na Internetu, i zbog nje je tržište kotla održiv ekonomski model, što dugoročno ne bi bio slučaj u nekoj plemenskoj zajednici u opipljivom svijetu.

Iz željeznoga kotla ne izlazi mnogo više nego što je u njega ušlo – doduše, termički obrađeno – pa se ta ograničena količina mora podijeliti cijeloj zajednici. To obično dovodi ili do sustava privatnog vlasništva ili to eksplicitne razmjene trampom, ili do često spominjane ‘tragedije javnog dobra’.-22-

Naravno, internetski kotlovi (radi se naime o množini, ali to u okviru ovog ogleda ne možemo istražiti podrobnije) znatno se razlikuju. U njih ulazi sve što se proizvede, a cijeli sadržaj iz njih uzima svatko tko ga želi konzumirati. Digitalni kotao je očito golem stroj za kloniranje, koji ne poslužuje tek poneki zalogaj, nego klonira cijeli kotao. No, gledano pojedinačno, svaki klonirani kotao konzumentu je vrijedan jednako koliko i svi originalni proizvodi koji su u njega ušli.

Tu je od ključne važnosti raznolikost,-23- pa više kopija istog proizvoda ima malu dodanu vrijednost – njihova marginalna korisnost je blizu nule – ali pojedine kopije mnogih proizvoda pojedinačnom su korisniku neizmjerno vrijedne. Ako dovoljno velik broj ljudi ubacuje slobodna dobra, kotao ih klonira za sve, pa svatko dobiva mnogo veću vrijednost od uložene.

Eksplicitna monetarna transakcija – prodaja softverskog proizvoda – temelji se na zamisli koja se sve više pokazuje greškom u ekonomiji: da svaki primjerak izvornog proizvoda ima marginalnu vrijednost. Nasuprot tome, tržište kotla točno alocira resurse tamo gdje se za potrošače nalazi vrijednost, dakle u svaki posebni proizvod.

Račun ugleda

Ključna sastavnica modela tržišta kotla je ugled. Ugled djeluje kao protuteža idejama. Kao što novac, bez konkretnih roba i usluga, ne čini ekonomiju-24-, nema ekonomije ugleda i pozornosti bez proizvodnje i potrošnje vrijednih roba i usluga – koje sam nazvao ‘idejama’ i njihova trgovanja.

Poput novca, i ugled je valuta, tj. mjerilo, koje podmazuje zupčanike ekonomije. Novčana valuta proizvođačima omogućuje prodaju bilo kom potrošaču, pa ne moraju čekati da naiđe prava osoba koja će ponuditi potreban proizvod u razmjeni trampom. Ugled ohrabruje proizvođače da napuče kotao time što daje neposredno zadovoljenje onima koji trenutno ne žele ništa uzeti iz kotla, ili ih ništa dovoljno ne zanima, ali tako održavaju vatru.

Osim toga, novac predstavlja indeksnu vrijednost koja pomaže da se razumiju ne samo pojedina dobra (ili njihovi proizvođači), nego i cijela dana ekonomija. Slično, ugled je mjera vrijednosti koju proizvođačima, odnosno potrošačima i njihovim proizvodima pridaju drugi. Tok i međudjelovanje ugleda je mjera zdravlja cijele ekonomije kotla.

Za razliku od novca, ugled nije fiksna veličina, niti se javlja u obliku jedinstvenih numeričkih vrijednosti. Čak možda nije ni cijeli broj. Štoviše, dok je monetarna vrijednost u obliku cijene rezultat preklapanja ponude i potražnje u danom vremenu, ugled je teže odrediti. U uobičajenom smislu, ugled je ekvivalentan cijeni, jer proizlazi iz kombinacije mnogih individualnih odobravanja (ekvivalenata pojedinih novčanih transakcija).

Novac ne bi bio to što jest da ne postoji tehnika određivanja cijena. Nedostatan potok informacija potrebnih za vrednovanje te nedostatna tehnologija za obradu informacija, uvijek su odgovorni za to da ista stvar često ima istu cijenu na svim tržištima.

Upravljanje ugledom danas je umnogome nedovoljno djelotvorno da bi se moglo smatrati korisnim aspektom funkcionalne ekonomije. Njegovu semantika još uvijek ne razumijemo dovoljno dobro; štoviše, ne postoji ništa što bi makar približno nalikovalo na tehniku određivanja cijena na temelju pojedinačnih transakcija u monetarnoj ekonomiji.

Zaključak

Uobičajena pretpostavka, da sloboda dobara i nejasna trgovina pristaje Mreži zato što se njezino stanovništvo podozrivo odnosi prema novcu, ili je altruistično ili pomalo glupo, pogrešna je. To postaje sve očitije što više ‘normalnih’ ljudi nahrupljuje na Mrežu iz vanjskog svijeta i upoznaje se s običajima Mreže.

Ekonomski model koji se temelji na racionalnom vlastitom interesu i maksimiziranju korisnosti zahtijeva da se identificira što je korisno – izvor vrijednosti – kao i metodu kojim će se izraziti ekonomske interakcije. Prema modelu tržišta kotla, oskudica doduše stvara vrijednost, ali je vrijednost subjektivna te se stoga može naći u baš svakoj informaciji koja se distribuira na Mreži.

Model kotla nudi racionalno objašnjenje motiva s kojima ljudi proizvode robe i usluge te njima trguju, a nemaju novčani poticaj. Njime se sugerira da ljudi ne proizvode samo, čak ni uglavnom, zato da si uvećaju ugled, nego kao više nego pravedan uzvrat za druga dobra – ‘ideje’ – dobivene iz kotla. Tržište kotla nije trampa, jer ne zahtijeva pojedinačne transakcije. Ono se zasniva na pretpostavci da na Mreži ne gubite ako umnožavate, pa svaki sudionik, u obliku zajedničkih doprinosa drugih ljudi, dobiva mnogo više od pravedne protuvrijednosti.

Ugled, za razliku od ideja, nema inherentnu vrijednost; slično novcu, ugled predstavlja nešto što ima vrijednost, ugled je mjerilo vrijednosti. Jednako kao što je novac nužan radi smanjivanja nedjelotvornosti čistih tržišta trampe, za ispunjavanje kotla i održavanje vatre presudan je ugled. No, ugledu je potreban način njegova računanja, kao i tehnika kojim bi se s njime moglo baratati – kao što danas za novac postoje mehanizmi određivanja cijena.

Model kotla pokazuje mogućnost stvaranja goleme vrijednosti putem ludo brze interakcije među ljudima i njezine dosad neviđene fleksibilnosti i sklonosti neopipljivim, labavo definiranim robama i uslugama. Tržište kotla već postoji, ono je slika stanja u koje je, mirno i gotovo neprimjetno, evoluirao Internet u proteklih nekoliko desetljeća.

Model kotla možda je jedan od načina da se objasni funkcioniranje Interneta – na Mreži on se vidi svugdje.