Willard van Orman Quine, slavni američki matematičar i logičar, jedan je od posljednjih živućih filozofa koji su sudjelovali u velikim događajima u filozofiji matematike s prve polovice našega stoljeća. Proslavio se pedesetih godina svojim prilozima teoriji skupova, napose svojim, u svakom novom radu o Fregeu i dalje citiranim ogledom “On Frege’s Way Out” o Fregeovom pokušaju spašavanja sustava Grundgesetze der Arithmetik od razornih posljedica Russellovog otkrića antinomije u teoriji skupova, poznatog Russellovog paradoksa.
Quine u ogledu “Dvije dogme empirizma” 1951. godine, kojeg se u hrvatskom prijevodu može pročitati u zborniku Nenada Miščevića Kontekst i značenje, s uspjehom osporava Kantovo razlikovanje sintetičkih i analitičkih sudova i proglašava ga epistemološki suvišnim. Kulminaciju slave doživljava šezdesetih i sedamdesetih godina, sa knjigama Riječ i predmet i Ontološka relativnost i drugi ogledi, kada postaje jedan od glavnih zagovornika fizikalizma, ontološke hipoteze prema kojoj su (u Quineovoj inačici) mentalni i fizički procesi kontingentno identični, a kojom se pokušava riješiti problem principijelne redukcije svih empirijskih znanosti na fiziku. Paralalelno s izgradnjom vlastite inačice fizikalizma, Quine nastavlja rad na logičkim problemima, napose pitanjima kvantifikacije, istinitosti i referencije. Posljednja zbirka ogleda From Stimulus to Science iz 1995. nanovo tematizira probleme filozofije znanosti.
Jaakko Hintikka, slavni logičar, filozof matematike i djelovanja, najpoznatiji je predstavnik “finske škole” koja radi na zasadama von Wrighta i razvija modalnu, deontološku logiku i logiku djelovanja. Utemeljitelj je epistemičke logike i uz Quinea i Donalda Davidsona zauzima središnje mjesto u filozofiji logike. Od 1995. zagovara svoju IF (independence-friendly) logiku kao elementarnu logiku prvoga reda. Teorijski aparat koji rabi srazmjerno je složen: pored matematičke logike, u njegovim se radovima obično barata i teorijom igara te logikom intenzionalnih konteksta. Nasuprot njemu, Quine se, iako nikada nije bježao od formalizacija, uvijek u njima trudio održati što veću jednostavnost.
U ogledu koji slijedi, Hintikka sa svoje pozicije teoretičara mnoštva svjetova i modalne ontologije napada Quinea i kvajnovce po mnogim točkama. On pokušava prodrijeti u temeljne pretpostavke – dogme na kojima Quine zasniva svoju filozofiju.
(1) Pretpostavka jednog svijeta – pojmovi koji se temelje na neozbiljenim mogućnostima nisu empirijski smisleni. Stoga Quine odbacuje modalne pojmove i razrađenije terije modela. (2) neizrecivost semantike – Hintikka razlikuje dva radikalno suprotstavljena pristupa jeziku; prema tzv. “univerzalističkom” pristupu, jezik je univerzalni medij o kome ne možemo, kako bismo istražili odnos jezika prema svijetu, misliti izvan njega samog. Stoga Quine kao univerzalist odbacuje svaku semantiku, osim čisto bihejviorističke. Naposlijetku, atomistički postulat navodi Quinea na postavku o neodređenosti značenja i prijevoda čak i na bihejvioralnoj razini.
Tako Hintikka. Quine u svom odgovoru ne odstupa od svog životnog programa i diskretno ukazuje na to kako se ne radi o dogmatičnosti, nego jednostavno o, s jedne strane legitimnim, obrazloživim i branjivim (tj. u ranijim radovima obrazlaganim i branjenim) filozofskim pretpostavkama, te o osobnoj intelektualnoj nastrojenosti s druge strane.
Ako 1998. godine slavite devedeseti rođendan i o vašoj se misli još uvijek naveliko pišu knjige i raspravlja u filozofskim časopisima, možete reći da ste, poput Willarda Vana Ormana Quinea, jedan od klasika filozofije dvadesetog stoljeća. Iako objavljivanje ovog ogleda dakle ima i vanfilozofski povod, nadajmo se da za prevođenje Quineovih radova na hrvatski jezik takav povod (više) neće biti potreban.
U povijesnoj perspektivi Quineovo je postignuće prije kritičko negoli konstruktivno. Njegove uporne primjedbe su prisilile filozofe da podignu standarde svoga mišljenja i svojih rasprava u teoriji jezika i epistemologiji. Međutim, u Quineovu djelu je malo, ako ih uopće ima, velikih novih ideja ili uvida koji su poslužili (i koji mogu poslužiti) kao temelj za konstruktivan rad u logici, teoriji skupova, teoriji jezika ili metodologiji znanosti. Dokazati konstruktivnost pudinga znači pojesti ga, to jest, dokaz se nalazi u posljedicama i primjenama. Dokaz kritičkih ideja pak leži u analizi njihovih premisa. S tog razloga je osobito važno biti jasan kad je riječ o pretpostavkama na kojima se zasniva Quineov rad. Unatoč obimnoj literaturi o Quineu, temeljne pretpostavke njegova opusa nisu zaokupile mnogo pažnje. Djelomice, razlog je to što mnogi komentatori pa čak i kritičari očito dijele iste premise i pretpostavke koje zbog toga ostaju prešućene. Čitajući sekundarnu literaturu o Quineu, dobio sam neugodan osjećaj da je ona tako nekonkluzivna zato što drugi filozofi, kako prijatelji tako i protivnici, počesto dijele iste pretpostavke.
U ovom ću ogledu iznijeti, raspraviti i kritizirati tri temeljne Quineove pretpostavke. Nazvat ću ih pretpostavkom jednog svijeta, postavkom o neizrecivosti semantike i atomističkim postulatom. One nisu nepovezane. Čak se može razmišljati o pretpostavci jednog svijeta te o neizrecivosti semantike kao o posljedicama jedne općenitije pretpostavke. Zbog toga sam možda trebao nasloviti ovaj rad “Dvije i pol dogme Quineovog empirizma”.
Te tri (ili dvije i pol) pretpostavke su služile kao temelj većini Quineovog kritičkog mišljenja. Ukazat ću na neke od ključnih smjernica koje omogućuju kritičke primjene Quineovih triju dogmi. Osim toga, promatrat ću kako se pokazuju Quineove filozofske preferencije u njegovim logičkim radovima, jer tamo više nego drugdje dolaze na vidjelo odlučni dokazi njegova filozofskog usmjerenja.
Pretpostavka jednog svijeta kaže, u prvoj aproksimaciji, da je jedina svrha govora o činjenicama, koji u prvom redu uključuje znanstveni govor, prikazati stvari onakve kakve jesu u tom našem jednom zbiljskom svijetu. Ili, narodski, prva zadaća znanstvenika jest reći kako stvari stoje.
Ta bi se pretpostavka isprva mogla učiniti očitom i zapravo trivijalnom. Pa na što bi drugo mogao smjerati empirijski znanstvenik? Ali pitanje nije toliko kamo smjeraju znanstvenici, nego kako predlažu tamo stići. Uistinu, cilj pretpostavke jednog svijeta postaje vidljiv pošto postavimo pitanje: kako mi točno – zapravo ne mi, nego empirijski znanstvenici – trebamo odrediti wie es eigentlich gewesen, ist, und sein wird. (Što je doista bilo, što jest i što će biti.) Možemo li uvijek pristupati našem zbiljskom svijetu neposredno, bez zaobilaznice koja nas, konceptualno govoreći, prvo vodi k mogućim svjetovima? Nezgoda s pretpostavkom jednog svijeta leži u tome što bismo prema njoj trebali doznati i našim jezikom odrediti što je zbilja na stvari, a da prethodno nismo ništa drugo uzeli u obzir. Ta pretpostavka doživljava sraz per analogiam s Kiplingovom imperijalnom maksimom “Što o Engleskoj znaju oni koji samo Englesku poznaju?” Ja se usuđujem reći da oni koji poznaju samo zbiljsku stvarnost znaju vrlo, vrlo malo o toj stvarnosti.
Zapravo, velika su intelektualna stremljenja posvećena opisivanju realnog svijeta posredno, smještajući ga manje ili više precizno u “logičkom prostoru” mnogih mogućih, da ne kažemo virtualnih, stvarnosti. Primjerice, teoretičar mogućnosti stvarno stanje stvari ili slijed događaja, o kojima možemo misliti kao o jednom od “malih svjetova” Jimmyja Savagea, smatra tek jednom točkom u prostoru. Općenitije, teoretičari modela smatraju realni svijet samo jednim u mnoštvu mogućih svjetova. Cilj znanstvenika koji rabi probabilističke ili model-teorijske koncepcije u krajnjoj analizi lako može biti upravo opis našeg jednog i jedinog realnog svijeta. Ali sredstva koja znanstvenik rabi da bi to postigao često uključuju konceptualizacije koje transcendiraju granice ovoga svijeta. To se primjerice događa čim se prihvati probabilističkih koncepcija, a činjenica je da se one nalaze u većini današnje fizikalne znanosti.
Jedva da ima potrebe podastrijeti dokaza za Quineovo prihvaćanje pretpostavke jednog svijeta. Ipak, ponegdje se ta pretpostavka kod Quinea pokazuje na zanimljiv način. Jedna od manifestacija se može izraziti kao “formalni način govora”, kao što bi rekli članovi Bečkoga kruga. Quine se nikad nije umorio od inzistiranja da kad bi jedina svrha našeg jezika, uključujući i singularne termine, bila reprezentacija stvarnosti kakva jest, onda bi logički zakoni supstitucije identiteta i egzistencijalne generalizacije morali biti valjani. Nadalje, ti su zakoni karakteristični za ono što se obično naziva ekstenzionalni jezik. Zato, pretpostavka jednog svijeta uključuje jaku preferenciju ekstenzionalnoga jezika.
Tu je preferenciju lako pokazati na Quineovom tekstu. On je (s nekim ogradama) rabio uobičajenu logiku prvoga reda kao svoj omiljeni medij lingvističke reprezentacije te je kritizirao modalne i druge intenzionalne tipove govora koji se ogrješuju o ekstenzionalnost. Većina Quineovih kritika modalne logike se zapravo dade prepisati u kritike svakoga tko predlaže odstupanja od pretpostavke jednog svijeta.
Neki od obrata koje poduzima Quine u nekim svojim kritikama ga posebno dobro otkrivaju. On si je, čini se, povremeno uzimao u zadatak olakšati si posao kritizirajući ne ideju drugih mogućih scenarija (ili mogućih situacija, nezgodno nazvanih “mogućim svjetovima”), nego ideju mogućih pojedinačnosti. Quine retorički pita: “Koliko mogućih individua stoji pred vratima”? Ali pitanje konceptualne provedivosti mogućih pojedinačnosti je različito od pitanja mogućnosti alternativnih stanja stvari i tijekova događaja. Teoretičar jednoga svijeta prvo treba otpisati svaki govor o ovom posljednjem. Može se savršeno konzistentno usvojiti realistički pristup mogućim svjetovima, a ipak smatrati moguće pojedinačnosti tek tvorevinama iz tih mogućih svjetova. David Lewis je 1986. godine u svojoj knjizi On the Plurality of Worlds (O mnoštvenosti svjetova) učinio upravo to, i kod njega je ta konstrukcija posredovana relacijama sličnosti. Možemo ograničiti pažnju na problem mogućih pojedinačnosti razmatrajući kvantificiranu modalnu logiku samo pod pretpostavkom jednoga svijeta. Tada, i samo tada, modalnost može pomoliti svoju gadnu glavu u ovom i jedinom našem realnom svijetu na tipični način: u obliku mogućih pojedinačnosti.
Usporedba ili dvije mogu pojasniti moju interpretaciju. U brojnim prilikama Quine je iskazivao svoje neslaganje s onim što se uobičajeno zove “aristotelovski esencijalizam”. Ostaje upitno može li se Quineova bęte noir identificirati sa Stagiraninovom. Quinea i Aristotela ćete nedvojbeno vidjeti na istoj strani ograde u drugoj velikoj dihotomiji. Upravo o toj dihotomiji raspravljamo danas. Aristotel je vjerovao u pretpostavku jednog svijeta jednako čvrsto kao i Quine. (Ili bih možda taj odnos trebao izraziti obratno?) Naravno da između njih dvojice ima razlika i na ovom odjelu. Kao prvo, Aristotel je kao logičar bio veći avanturist. On nije dopustio da ga njegovo stajalište o jednom svijetu spriječi u razvoju eksplicitne modalne logike. Ali pretpostavka o jednom svijetu ga jest dovela do Pandorine kutije problema i konačno do ekstenzionalne analize modaliteta koju Quine doduše ne podržava u tako puno riječi, ali ju bar naznačuje njegov duhovni brat u jednom svijetu – Bertrand Russell. Ta analiza identificira nužnost s potpuno općenitom istinošću, što uključuje i svevremenu istinitost, a mogućnost s ponekad-istinitošću. Neke od problema do koji je to dovelo Aristotela istražio sam u svojim ranijim radovima.
U određenom smislu, zajednička pretpostavka o jednom svijetu je pogurnula Quinea i Aristotela u istom smjeru. Taj se smjer može nazrijeti ako se upitamo: Kako identificiramo pojedinačnosti na različitim općim pristupima koje ovdje razmatramo? Za teoretičara mnoštva svjetova, to se pitanje u biti odnosi na način na koji se identificiraju stranci u različitim scenarijima. U tu svrhu se može rabiti više načela. Među njima, razmatranja kontinuiteta daju posebno veliku širinu. To se odnosi i na kontinuitet unutar određenog slijeda događaja kao i na kontinuitet iz jednog “svijeta” u drugi u (logičkom) prostoru svih “mogućih svjetova”. Zapravo, ja smatram da se takva načela kontinuiteta, matematički prerađena, u biti oslanjaju na individuaciju i identifikaciju fizičkih predmeta. U takvu identifikaciju nije uključeno niti jedno bitno svojstvo. Alternativno, u spomenutoj knjizi David Lewis, primjerice, smatra da identifikacija ovisi o relacijama sličnosti između članova različitih mogućih svjetova. I opet se identifikacija oslanja na odnose, a ne na bitna svojstva.
Nasuprot tome, analitičar jednog svijeta je ograničen na svoju koncepciju identifikacije – na ono što se može reći o stanovnicima jednog i jedinog svijeta. Svojstva koja su nam navodno potrebna su bitna svojstva. Štogod se moglo ili ne moglo reći o njima, jedno je jasno. Teoretičar mnoštva svjetova od njih nema koristi. S tog stajališta, Quineov (ili možda Aristotelov) problem bitnih svojstava je problem koji stvara samoga sebe. Možemo se nadati da ćemo kritizirajući postuliranje bitnih svojstava kritizirati modalnu logiku samo ako pretpostavljamo jedan svijet.
Čak i Quineov odnos prema njegovim omiljenim logičkim pojmovima, kvantifikatorima, obojen je pretpostavkom jednoga svijeta. Kao prvo, različiti svjetovi mogu, naravno, imati različite klase stanovnika, u logičarskom žargonu, različitih domena pojedinačnosti (i različitih domena entiteta viših redova). Ako prihvatite više mogućih stanja stvari, mogućih slijedova događaja, i možda čak i čitave moguće svjetove alternativne stvarnom, onda ćete morati razlikovati nekoliko nesvedivo različitih dosega kvantifikatora. Pojmovi egzistencije i univerzalnosti postaju sistemski nejasne. One ovise o našem izboru univerzuma diskursa.
Naravno, manja područja se ponekad mogu izvesti iz većega relativizacijom kvantifikatora na opseg nekog predikata danog jezika. Ali to pretpostavlja da se klasa u odnosu na koju se treba provesti relativizacija dade predstaviti predikatom (jednostavnim ili složenim) u danom jeziku. Što je još važnije, na taj se način mogu dobiti svi različiti dosezi kvantifikatora samo ako ih možemo obuhvatiti u jedan veliki lijepi skup. Ali pretpostaviti mogućnost takve super-unije znači za sve praktične svrhe pristati uz pretpostavku jednog svijeta.
Posve je očito da Quine čini upravo to. Quine je svojedobno razmišljao o načinu na koji bi se različiti univerzumi mogli objediniti u teoriji skupova. Slavni početak njegovog ogleda “On What there Is” (O onom što jest) jasno ukazuje na to: “Začuđujuća je jednostavnost ontološkog problema. Moguće ga je sročiti u dvije riječi, ‘Što jest’? Odgovoriti se može čak i jednom riječju – ‘Sve’.”
Samo je filozof koji vjeruje u pretpostavku jednog svijeta mogao napisati te retke. Svi drugi bi morali uzvratiti na Quineov odgovor sljedećim pitanjem: “Sve u kojoj domeni?”
Mislim da je pretpostavka jednog svijeta daleko previše kratkovidna da ponudi realistički, da ne kažem naturalistički, uvid u to kako doista mislimo i zaključujemo. Quine je tipično rabio pretpostavku jednog svijeta kako bi kritizirao pojedine primjene modalnih pojmova u filozofiji i znanosti. Štošta se može reći o njegovim zaključcima. Neograničeno korištenje logičkih modalnosti postaje logički i matematički krajnje sumnjiv pothvat, a metafizičke su modalnosti, za koje bi se mogli ponadati da će nadići te probleme, opterećene ozbiljnim interpretacijskim problemima. Ali, te poteškoće ne ovise o pretpostavci jednog svijeta i zapravo ih se može formulirati samo ako napustimo pretpostavku jednog svijeta. Utoliko se za Quinea teško može reći da je ponudio razloge radi kojih bismo odbacili naše djetešce mnoštva svjetova skupa s vodicom svega i svakakvog nekritičkog korištenja modalnih pojmova.
Naravno, Quine se može upustiti u određene ograničene primjene modalnih pojmova sve dok se oni ne ogrješuju o pretpostavku jednog svijeta. Tako, Quine nije nekonzistentan kad govori o “mogućim opažajima, zamijećenim ili ne zamijećenim”. Zapravo, ako bolje pogledamo, brzo ćemo vidjeti što Quine ima na umu. On misli o danom stvarnom slijedu događaja. On ne misli ni na kakve varijacije u prošlim, sadašnjim ili budućim događajima. Jedino promjenjivo je to kako se stvarni i mogući opažači kreću po Quineovom jednom i jedinom prostor-vremenu.
Još jedna prima facie metoda koja se Quineu može činiti otvorenom kako bi sačuvao ostatke našeg probabilističkog i posibilističkog žargona jest u promišljanju mogućnosti i modalnosti u čisto spoznajnim terminima. Subjektivne bi mogućnosti tako mogle biti konstruirane kao stupnjevi vjerovanja u znanje – ili bar kao stupnjevi opravdane izvjesnosti. Taj trik je međutim s Quineove osmatračnice duboko nezadovoljavajući. Jedan razlog za takvo opravdano nezadovoljstvo je taj što i sami spoznajni pojmovi vape za analizom u terminima različitih alternativnih stanja stvari ili slijedova događaja. Što bi to meni trebalo značiti da sutra neće kišiti? I zdrav razum i logička analiza koju pretpostavlja suvremena epistemička logika dat će isti odgovor: To znači da iz svojih razmatranja mogu opravdano izbaciti sva ona lokalna meteorološka kretanja koja bi imala za rezultat sutrašnje kišno vrijeme. Ta različita kretanja analitičar mnoštva svjetova može promatrati kao različite “male svjetove” za potrebe njegove analize, jednako kao što ih teorijski statističar može vidjeti kao točke u vremenu za potrebe njegove ili njezine probabilističke analize. Žalosna činjenica da filozofi, čini se, još uvijek nemaju jasnu ideju o tome što bi “opravdanost” mogla značiti u toj analizi znanja ne utječe na obilježje mnogosvjetskosti takve koncepcije znanja, niti na većinu pitanja koja se odnose na logičko ponašanje koncepcije znanja. Spoznajni pojmovi utoliko ne pružaju pravi izlaz iz jednosvjetskih dilema (ili monolema) zbog toga što se njihova vlastita prirodna, da ne kažem naturalistička, semantika oslanja na mnoštvenost mogućih scenarija (stanja stvari ili slijedova događaja).
Ukratko, pretpostavka jednog svijeta otpušta sve nade za adekvatno razumijevanje naših epistemičkih i doksastičkih pojmova. Ali to još nije najgore. U jednom dubljem smislu, pretpostavka jednog svijeta čini nemogućim razumijeti narav obične nemodalne logike i jezika čija je to logika. Ponešto pojednostavljeno i dogmatski, mogao bih reći da razumijeti logički jezik ne znači i ne može značiti samo ovladati njegovom sintaktičkim i deduktivnim ponašanjem. Moramo znati i kako se taj jezik i njegova logika nose s stvarnošću. Drugim riječima, moramo poznavati njegovu teoriju modela. Ali teorija modela pretpostavlja interpretaciju formule kao interpretaciju sad u jednom “svijetu” (tj. modelu), sad u drugom. Još drugačijim riječima, ona pretpostavlja napuštanje pretpostavke jednog svijeta.
Mnogi su odricali potrebu za teorijom modela u cilju razumijevanja našeg jezika i njegove logike, a mnogi čine to i danas. Carnap je neko vrijeme vjerovao u središnju ulogu logičke sintakse jezika, a intuicionisti poput Dummetta pokušavaju implementirati svoje iskrivljene interpretacije jezika promjenom deduktivnih i sintaktičkih pravila izvođenja. Prema takvim stajalištima, s deduktivnom (dokazno-teorijskom, i utoliko sintaktičkom) nepotpunošću se suočavamo prije nego što smo to očekivali, kako to šokantno pokazuje Gödelova nepotpunost u elementarnoj aritmetici. Ali, našom osnovnom logikom, logikom prvoga reda, prema tom stajalištu, možemo baratati i s deduktivnim i sintaktičkim metodama.
Taj čisto sintaktički pristup je međutim obesnažen otkrićem da ta logika prvoga reda nije istinski elementarna logika. Ona je ograničena nepotrebnim i neprikladno restriktivnim pretpostavkama. Kada se ona otklone, dobivamo jaču logiku (ali još uvijek logiku prvog reda) koja je prava opća logika kvantifikatora prvoga reda. Tu sam logiku nazvao nezavisnom (IF – independence friendly) logikom prvoga reda. Ona dijeli mnoga metalogička svojstva s običnom logikom prvoga reda, osim jednog: (semantičku) potpunost. Zbog toga se s njom ne može adekvatno raditi deduktivnim i sintaktičkim sredstvima. O njoj se može teoretizirati samo u terminima teorije modela, tj. u semantičkim terminima. Zato sintaktičke i deduktivne metode nisu adekvatne čak ni za najosnovnije dijelove logike govora (Sprachlogik). I zato trebamo teoriju modela sa svojim konceptualizacijama mnoštva svjetova.
U toj perspektivi teorije modela, štogod iskaz rekao o svijetu, on to kaže na posredan način. Prvo, iskaz određuje podskup na skupu svih “mogućih svjetova” (modela, scenarija), takav da je u njima taj iskaz istinit. Zatim, iskaz kaže da stvarni svijet pripada tom podskupu. Ta ideja nije nova. Izražena je vrlo izravno još u Wittgensteinovu Tractatusu. Nakon toga su je prihvatili mnogi filozofi koji inače imaju malo toga zajedničko. Ona je poučan primjer kako možemo nešto reći o stvarnom svijetu razmatrajući njegov položaj na karti velikog broja mogućih svjetova.
Kad se o semantici našega jezika razmišlja na taj način, ključnu ulogu u njoj ima pojam istine u modelu. Taj se pojam obično pripisuje Tarskom. Kako se u slučaju interpretiranog jezika ti modeli razlikuju od mogućih svjetova samo imenom, ključni pojam istine u modelu narušava duh i slovo pretpostavke jednog svijeta.
Na ovom se mjestu može prigovoriti da Quine prihvaća Tarskijevu definiciju istine u strukturi, te da je on čak i hvali. U klasičnim raspravama o analitičnosti i s njom povezanim pojmovima, Tarski je bio na Quineovoj strani protiv Carnapa. Kako onda mogu koristiti prihvaćanje Tarskijeve definicije istine kao pokazatelja odbacivanja pretpostavke jednog svijeta?
Puni odgovor bi zahtijevao dulju raspravu nego što je ovdje moguće. Zadovoljit ćemo se glavnim značajkama situacije.
Osnovna povijesna činjenica je da, iako se Tarskijeva definicija istine može rabiti kao uporište semantike teorije modela i kao osnova kritike pretpostavke jednog svijeta, to nije bila Tarskijeva namjera. On je i sam već u tridesetim godinama bio u određenom smislu teoretičar jednog svijeta. U tom pogledu Quine je jednostavno slijedio Tarskijeve nakane.
To je osobito jasno u slučaju Quineovih stajališta o pod-određenosti značenja i radikalnog prijevoda. Quine, čini se, nije prihvaćao pretpostavke mnoštva svjetova kod Tarskijevih definicija istine ni Tarskijevu postavku o neiskazivosti konzistentnog pojma istine za običan jezik unutar toga jezika. Moji nedavni rezultati po pitanju iskazivosti predikata istinitosti u nekim (nezavisnim, IF) jezicima prvoga reda unutar tih istih jezika bacaju sjenu na svaku opuštenost koju bi inspirirao Tarskijev negativan rezultat. Ti rezultati pokazuju da su premise Tarskijevog negativnog rezultata tako restriktivne da se ne odnose čak ni na jezike koji rabe logiku koju smatram našom pravom temeljnom (elementarnom) logikom.
Ti rezultati osim toga jasno naznačuju da je Tarskijevo i Quineovo stajalište o Tarskijevim definicijama istine kao intra-univerzalnog pojma koji ne uključuje mnoštvenost mogućih struktura, a pod krinkom pojma istine u modelu (strukturi), nije prikladan način interpretacije formalnih definicija istine i predikata istinitosti. Pretpostavka jednog svijeta se ne može na zadovoljavajući način pomiriti s zadovoljavajućom model-teorijskom analizom pojma istine.
I tako, počinje se činiti da je najslavnija žrtva pretpostavke jednog svijeta pojam značenja. Na to se može gledati i drukčije. Možda se značenjima najprirodnije baviti kao što to čini Montague, tj. možda treba konstruirati značenja kao funkcije od mogućih svjetova do njihovih ekstenzija. Nema u tome ništa uznemirujuće za strogog teoretičara logičkog duha, osim pojma mogućeg svijeta. Jedina napola održiva alternativa bi bila konceptualizirati značenja značenjskim entitetima poput Fregeovih Sinne, koji bi bili građani našeg stvarnog svijeta, a mjesto stalnog boravka bi im bila apstraktna platonička četvrt u tom svijetu. Kako su takvi apstraktni entiteti za Quinea neprihvatljivi, nije ni čudo da mu smeta i sam pojam značenja, osim na čisto bihejvioralnoj razini. Želim istaknuti da je to nezadovoljstvo rezultat dviju pretpostavki, ne samo pretpostavke apstraktnosti i neempirijskog karaktera značenjskih entiteta kao što su Sinne, nego je ono, još važnije, i rezultat pretpostavke jednoga svijeta.
Lako je moguće da za Quinea pretpostavka jednog svijeta nije “posljednja točka” à la Collingwood. U svojim sam ranijim radovima pisao o Quineu kao o članu fascinantne tradicije mislioca koji su vjerovali u ono što zovem univerzalnost jezika, ili u, da posudim Gadamerov izraz, “jezik kao univerzalni medij”. Najkraće rečeno, prema tom stajalištu naš je stvarni “svakodnevni jezik” (Tarski), odnosno “kućni jezik” (Quine) neizbježan posrednik između nas i stvarnosti. Nemoguće ga je izbjeći ili zaobići, bar ne doslovnom uporabom jezika. U skladu s tim, ne možemo rabiti jezik da bismo mijenjali značenja, odnosno referencije naših izraza. Tako, možemo govoriti u jeziku samo o onome o čemu uobičajeno govorimo u jeziku – o stvarnom svijetu.
Na taj način se o pretpostavci jednog svijeta može misliti kao o korolaru stajališta o univerzalnosti. Ne možemo pogriješiti ako o Quineu razmišljamo kao o članu univerzalističke tradicije. To je povijesno zanimljivo utoliko što rasvjetljava Quineov odnos prema drugim filozofima, uključujući s jedne strane Fregea, Russella i Tarskog, koji su svi prihvaćali univerzalnost “svakodnevnog jezika”, i s druge strane Peircea, C.I. Lewisa i kasnog Carnapa, koji nisu. Međutim, ta povijesna perspektiva nam per se ne pomaže razumjeti probleme niti vrednovati dobre i loše strane pretpostavke jednog svijeta.
Pretpostavka univerzalnosti ima još jednu posljedicu – možda ne strogo logičku, ali svakako pretpostavku koju nalaže isto općenito stajalište o jeziku i njegovom odnosu spram stvarnosti. Ako pokušamo opisati značenja našeg jezika u tom istom jeziku, to naravno ne možemo učiniti a da ne pretpostavimo njegova uobičajena značenja. Ali, kako upravo njih želimo izraziti, slijedi da u našem stvarnom radnom jeziku ne možemo smisleno i netrivijalno govoriti o njegovoj semantici. U tom smislu, prema univerzalističkom stajalištu, semantika je neizreciva. To je druga Quineova dogma o kojoj ću ovdje govoriti.
Quine, dakle, implicite pristaje na neodredivost semantike. Na to se može gledati na razne načine. Kako ta Quineova dogma ima isti izvor kao i prethodna, veći dio dokaza za prisutnost pretpostavke o jednom svijetu u Quinea ipso facto predstavlja dokaz za njegovo prihvaćanje neizrecivosti semantike. Na razini logike, neizrecivost semantike implicira nemogućnost bilo kakve teorije modela našeg stvarnog radnog jezika kao ozbiljne nezavisne discipline. Jedine moguće teorije modela su one razvijene za određene, izrijekom formulirane formalne jezike, izražene u nekom jačem metajeziku. Znakovito je da Quine nije pokazao veće zanimanje ni za takve lokalne teorije modela. Nije slučajno da među desecima njegovih objavljenih članaka nema niti jednog posvećenog teoriji modela. Njegovi prilozi teoriji skupova ostaju na njezinoj aksiomatskoj i deduktivnoj komponenti teorije skupova, a ne bave se njezinom teorijom modela iako je glavna struja proučavanja aksiomatske teorije skupova dugo bilo upravo proučavanje modela za teoriju skupova. Modeli su za Quinea puko tehničko sredstvo koje se može, primjerice, rabiti za proučavanje međusobne nezavisnosti deduktivnih aksioma, ali ništa više od toga.
Neizrecivost semantike daje Quineu dodatni razlog da se čuva svake sustavno logički orijentirane semantičke teorije. Pretpostavka jednog svijeta isključuje svaki pojam značenja sukladan uobičajenim model-teorijskim značajkama. Neizrecivost semantike implicira da čak i kad bi se uklonila ta prepreka općoj logičkoj semantici, takva semantika više ne bi bila izraziva u našem stvarnom “svakodnevnom jeziku”, kako ga je Tarski zvao, pa stoga ne bi mogla biti ni ozbiljna, filozofski relevantna disciplina.
Posljedice Quineove pretpostavke jednoga svijeta za neizrecivost semantike nije teško pronaći u njegovim tekstovima. Zanimljivo je da kad Quine govori o “semantičkim pravilima”, on ne misli na pravila koja rukovode odnosima jezika i svijeta, nego tipično na pravila prema kojima bi se rečenice jezika trebale pripadati analitičkim rečenicama. Takva pravila ni s najboljom maštu ne mogu iscrpiti područje semantike, čak i kad bi mogla iscrpiti ono što se prema Quineu može izraziti u jednom jeziku o njegovoj semantici.
Nekoliko najpoznatijih Quineovih doktrina ovisi o pretpostavci neizrazivosti semantike našeg stvarnog radnog jezika u tom istom jeziku. Jer, kad bi pojam značenja, primjerice u obliku uvjeta istinitosti naših rečenica, bio izraziv u našem jeziku, onda taj jezik ne bi potpadao pod pojam prijevodne neodređenosti. Kao prvo, ne bi postojalo nikakvo trivijalno preslikavanje (samoprijevod) rečenica našega jezika u njih same, što je Quine držao mogućim. Mogućnost bi, naime, takvoog preslikavanja implicirala da su naši uvjeti istinitosti nepotpuni, što proturiječi hipotezi o izrazivosti. Takvo preslikavanje bi ili moglo preslikati uvjete istinitosti za sve naše rečenice na te iste (ili njima logički ekvivalentne) rečenice ili to ne bi moglo. Ako je odgovor pozitivan, on proturiječi pretpostavci da smo uistinu zahvatili istinosni predikat u našem jeziku.
Nedavni rezultati, objavljeni 1996. u mojoj knjizi The Principles of Mathematics Revisited, pokazuju da je pravi istinosni predikat odrediv u nekim jakim jezicima prvoga reda. Ti rezultati bacaju tamnu sjenu kritike na čitavu postavku o neizrecivosti semantike te po implikaciji i na Quineovu postavku o neodređenosti. Priznajem, jezici za koje je istinosni predikat precizno određen ne uključuju naš cijeli “svakodnevni jezik”. Ipak, u nekim važnim vidovima, primjerice s obzirom na ponašanje ključnog pojma negacije, oni pokazuju zanimljive sličnosti s prirodnim jezicima. Također priznajem da odredivost istine u nekim IF jezicima prvoga reda najviše utječe na pojmove značenja rečenice i značenja iskaza, kao različite od pojma značenja simbola. Ipak, odredivost istine u svakom slučaju potiče i na optimizam u pogledu izrazivosti značenja simbola. Prilično je očito da bi takav jezik trebao biti modalan. Utoliko njegova opravdanost ovisi o našem uspjehu u nadilaženju Quineove prve dogme, prije nego druge.
Treća Quineova dogma je još raširenija pa time i teže uhvatljiva od prve dvije. Ona se odnosi na upliv iskustva u racionalno istraživanje, bilo ono znanstvenikovo oblikovanje teorija ili dojenčetovo učenje jezika. (Quine prvi ne bi oštro razgraničavao ta dva procesa.) Atomistički postulat kaže da je primarni input uvijek takav da ga se može predstaviti partikularnim (tj. nekvantificiranim) iskazima. Jednostavnu i jasnu formulaciju može se izvesti iz posebnog slučaja znanstvenog istraživanja konceptualizirajući ga kao igru pitalica s prirodom kao istraživačevim suigračem. U tom slučaju, atomistički postulat kaže da dobra stara majka priroda odgovara samo u obliku određenih iskaza. Reći će samo ono što je slučaj ovdje i sada; ona mi neće reći što se događa u drugim prilikama, a da i ne spominjem da neće govoriti o uvijek i svugdje.
Quineov pristanak uz atomistički postulat je lako tekstualno potkrijepiti. Kao prvo, prema njegovom mišljenju, stvarnost utječe na moju svijest u obliku osjetilnih podražaja, koji su očito određeni događaji.
Kako bismo vidjeli na što smjera atomistički postulat, korisno se upitati što on isključuje. On isključuje ukupno neposljedično znanje o općim istinama ili o istinama izrazivim pomoću još složenijih kvantifikatorskih struktura od jednog univerzalnog kvantifikatora. A fortiori, on isključuje ukupno neposljedično poznavanje funkcijskih ovisnosti drugih sličnih veza između različitih događaja i predmeta, budući da se takve ovisnosti mogu izraziti samo kvantifikatorskim strukturama koje uključuju bar dva različita kvantifikatora, a ne više samo egzistencijalnim kvantifikatorom koji ovisi o univerzalnom. Klasična ilustracija onoga na što se to načelo odnosi u slučaju uzročnih veza dao je David Hume, koji se slagao s tom pretpostavkom, u svom Ogledu o ljudskom razumijevanju: “Um ni uz najveću pažnju i točnost ne može pronaći posljedicu pretpostavljenog uzroka. Naime, posljedica je potpuno različita od uzroka, pa stoga nikada ne može biti otkrivena u uzroku. Kretanje druge bilijarske kugle je sasvim odvojen događaj od kretanja prve. Jer ništa u prvoj ni najmanje ne ukazuje o drugoj.”
Slično tome, Humeove postavke imaju za posljedicu i tvrdnju da atomistički postulat odbacuje svako neposredno iskustvo makar i probabilističke povezanosti različitih događaja. Nadalje, on odbacuje i svaki neinferencijski upliv iz iskustva koji se tiče istine općih iskaza ili iskaza još veće kvantifikacijske složenosti. Utoliko je upravo to prešutno prihvaćanje atomističkog postulata izazvalo, kako je Charlie Broad rekao, “skandal filozofije”, to jest, Humeov problem indukcije.
Quineovo uvjetno prihvaćanje atomističkog postulata nije lako pomiriti s njegovim, po vlastitom razumijevanju, epistemološkim naturalizmom. Taj bi naturalizam trebao značiti da je istinski predmet epistemoloških studija stvarni proces ljudskog prikupljanja znanja. U takvim procesima, neposredna percepcija uzročnih veza i ovisnosti zasigurno ima važnu ulogu. Svaki fenomenološki orijentirani psiholog, ako nema predrasuda, priznaje postojanje spontane percepcije uzročnih povezanosti različitih događaja, bez obzira na Davida Humea. Jednostavno, postoji iskustvena razlika između slučajeva u kojima se gibanje jednog tijela percipira kao uzrokovano gibanjem drugoga i slučajeva u kojima nije tako. Postoji čak i respektabilna istraživačka tradicija u psihologiji koja se bavi upravo percepcijom uzročnosti u tom smislu, počev od klasičnog Michotteovog djela The Perception of Causality iz 1936. godine.
Neki čitatelji mogu odreći izvornost percepcije uzročnosti, filozofijski temeljeći svoj stav time da u zbilji ne postoji takav entitet poput “uzročne veze” pa da stoga ne može biti nikakve izvorne percepcije takvog nebića. Štogod moglo biti rečeno o takvoj kritici, ta primjedba više nije naturalistička. U našim zbiljskim kognitivnim procesima, postoji upravo takav fenomen kao što je percepcija uzročnosti, ma kakav bio njezin filozofski status.
U svakom slučaju, postoje drugi primjeri koji su imuni na takve primjedbe. Radi se o percepciji (trenutne) brzine. Kad procjenjujem brzinu automobila, ne izvodim je induktivno iz nekoliko susljednih opažanja udaljenosti i vremena, iako je brzina konceptualno pojam koji uključuje više kvantifikatora. (Ako to nije odmah vidljivo, samo pomislite na epsilon-delta definiciju brzine kao izvedenu od funkcije koja daje udaljenost kao svoju vrijednost kad je vrijeme argument.) A ipak, postoji i fenomenološki primitivna (neposredna) teorija percepcije kretanja i brzine.
Taj se zaključak dade potkrijepiti ako razmotrimo znanstvenu metodologiju. Prirodni epistemološki fenomeni naturalizirajućih epistemologa, za pretpostaviti je, uključuju stvarnu znanstvenu praksu. Tamo je jedan od najvažnijih koraka u stvarnom znanstvenom istraživanju kontrolirani ekspreiment. I kad ne bismo imali prethodnika ništa manje nego Kantove veličine, bilo bi posve prirodno misliti o kontroliranom eksperimentu kao o pitanju postavljenom prirodi. Što je onda u pitanju? Ono se bavi načinom na koji promatrana varijabla ovisi o kontrolnoj. A kakav je onda odgovor? Jasno, odgovor na eksperimantalno “pitanje prirodi” ima oblik funkcije (zakona, pravila) koja izražava ovisnost. Ono što istraživač saznaje uspješnim eksperimentom je da (unutar određenog raspona vrijednosti) za svaku vrijednost kontrolne varijable postoji vrijednost promatrane varijable povezana s njom na određeni specifičan način. Ali to znači da eksperimantalna pitanja i odgovori ne odgovaraju atomističkom postulatu. Odgovori na takva pitanja izražavaju određene funkcijske zavisnosti, što zahtijeva bar dva neslična kvantifikatora.
Vrlo je sugestivno da Quine u svojim izletima u čudnovatu zemlju znanstvene metodologije nema ništa za reći o eksperimentalnoj metodi ili logičkom i epistemološkom statusu eksperimenta.
Atomistički postulat se ponekad brani s epistemoloških i fundacionalističkih osnova. Sukladno takvoj obrani, možemo biti sigurni samo u partikularne istine. Generalizacije, a nekmoli iskazi koji uključuju više ugniježđenih nesličnih kvantifikatora, prema tom se pravcu mišljenja, mogu spoznati samo zaključivanjem. Tako, oni priznaju mogućnost pogrešaka pa smo prisiljeni razmatrati samo partikularne istine kao stvorene od Prirode, pri čemu je sve ostalo Menschenwerk.
Ta obrana atomističkog postulata, međutim, ne reže mnogo leda, kako bismo to mi Finci rekli. Prvo, prema Quineovom holizmu, fatalizmu i psihologizmu, nema razloga zašto bismo mislili da su određeni iskazi posebno imuni na prepravke. Jedna od posljedica Wittgensteinovog odbacivanja fenomenološkog zasnivanja jezika i prihvaćanja fizikalističkog bio je te 1929. godine uvid u veliku klasu posebnih iskaza koji su tek hipotetski. Sličan uvid je implicitan u Quineovom stajalištu. Nasuprot tome, ako su mi neke složene kvantifikacijske istine, psihologijski govoreći, spontano dane, za naturalističkog i holističkog epistemologa nema pravog razloga da bilo koju od njih baci u limb manje dobro utvrđenih iskaza, a samo zbog logičke forme njihovih analiziranih i raspakiranih formulacija u našoj određenoj kanoničkoj notaciji.
Druga protu-kritika koja se nameće je pitanje: Ako su složeni iskazi u našog svjetskoj mreži vjerovanja uvijek inferencijski, kakva su zaključivanja relevantna? Kako je pokazano, Quine ne može pribjeći (i nije pribjegavao) probabilističkoj indukciji u potrazi za takvim zaključivanjima. Što je ostalo? Čitajući Quineove rasprave o tim pitanjima, ostajem duboko nezadovoljan. Izgleda da smo ostavljeni s pukim psihološkim asocijacijama između različitih iskaza. Čak i u najmilostivijoj interpretaciji Quineove argumentacije, u njoj nalazim više psihologije učenja nego logičke analize. Kao što sam već ranije upitao, bacivši pogled na rasprave Quinea i Carnapa o analitičnosti, zašto Quine ne pokuša nadići “Nadilaženje metafizike logičkom analizom jezika” logičkom analizom jezika?
Atomistički postulat daje ton i Quineovim pogledima na jezik i značenje. Prve dvije Quineove dogme, kako smo vidjeli, čine svaku eksplicitnu logičku i formalnu semantiku nemogućom. One ostavljaju Quineu samo jednu mogućnost – konstruirati semantički studij jezika u čisto bihejvioralnim terminima, kao što su povezivanje određenih verbalnih odgovora uz različite podražaje, govorne dispozicije i druge dijelove bihejvioralnog miraza.
Atomistički postulat čini čak i takvu naturalističku semantiku nerealističnom. Semantika kvantifikatora još jednom može poslužiti kao experimentum crucis. Ma kako se naturalistički ili bihejvioristički uhvatili u koštac sa značenjem kvantifikatora, ne možete proći samo s pojmovnim elementom općosti. Ako vjerujete u univerzalni iskaz, vjerojatno ćete morati reagirati ceteris paribus na svaku njegovu instanciju na isti način; i tako dalje. Ali kako znanstvenik utvrđuje da subjekt posjeduje takve univerzalne dispozicije na temelju pojedinačnih opažanja? Quine je ovdje stjeran do problema induktivnog zaključka, bez pomoći ijednog načela probabilističke indukcije. Mnogi od argumenata što ih je Chomsky uperio protiv skinerovskih ideja i učenja jezika upotrebljivi su i protiv Quinea. Ali prava meta nije Humeov problem indukcije, nego atomistički postulat kojeg Chomsky uvelike dijeli s Quineom i koji ga navodi da postulira unutrašnje gramatičke ideje kao jedino rješenje za mogućnost stvarnog učenja jezika. Učenje gramatike generalizacijama iz pojedinih gramatičkih iskaza je jednostavno nerealističan model usvajanja jezika. Naturalistička neprimjenjivost atomističkog postulata na učenje jezika je pokazana već i dobro poznatom ulogom generalizacija – pa i pregeneralizacija – u procesu učenja jezika u djece. Djeca ne dosežu takve generalizacije induktivno usvajajući neograničenu asocijaciju, nego trenutačnim uvidom. Generalizacija je odgovor na prešutno pitanje upućeno kompetentnim govornicima, a ne rezultat vježbe.
Kad je riječ o posebnom slučaju semantike kvantifikatora, često sam i ekstenzivno pokazivao da je značenje kvantifikatora utemeljeno na određenim jezičnim igrama potrage i nalaženja. Već sam davno predložio i da te jezične igre, s obzirom na to da su javno vidljive, mogu poslužiti kao sredstvo za nadilaženje kvajnovske neodređenosti u slučaju radikalnog prevođenja kvantifikatora. Tada, međutim, nisam uvidio da upravo vjerovanje u atomistički postulat Quineu čini neodredivom čak i takvu bihejvioralno zasnovanu radikalnu interpretaciju i s njom povezane radikalne prijevode. Druga strana medalje je da jednom kad se odustane od atomističkog postulata, neodređenost značenja lako može biti moguće nadići čak i bihejvioristički. Upravo to nameće povezanost značenja kvantifikatora i djelatnosti potrage i pronalaženja.
Neodredivost prevođenja uvjetovana atomističkim postulatom na istoj je razini s evidencijskom neodredivošću znanstvenih teorija općenito. Neodredivost uvjetovana prvim dvjema dogmama postavlja teoriju semantike na razinu neodređenosti različitu od neodredivosti znanstvenih teorija općenito.
Sve tri dogme Quineova empirizma nemogući su zahtjevi. Iznoseći ih i naglašavajući njihovu važnost Quine je učinio važnu uslugu filozofskoj zajednici. Natjerao je filozofe i logičare da pokušaju izaći s konkretnim, provedivim rješenjima za nadilaženje prepreka za koje je on smatrao da su nepremostive. To je dalo snažan zamah nekolicini pravaca istraživanja koji još traju. U tom pogledu, Quine je poslužio kao intelektualna savjest za nekoliko različitih vrsta filozofa i znanstvenika, od modalnih logičara do psiholingvista. Međutim, prema mjerilima triju dogmi, sve su se one, pretpostavka jednog svijeta, postavka o neodredivosti semantike i atomistički postulat, do danas pokazale daleko previše restriktivne, i kao smjernice za stvarni znanstveni rad pa čak i kao sredstva za naturalističko razumijevanje sredstava i metoda uz pomoć kojih smo mi, ljudska bića, došli do nekih spoznaja. Do 1997, Quineove tri dogme su nadživjele svoju korisnost.
Iako Hintikka smatra da sam se sapleo o ono što zove dogmom o jednom svijetu, ja se ne osjećam sputano. Spekulativne hipoteze u znanstvenikovim misaonim eksperimentima su većinom pogrešne, kada se radi o ovom svijetu – pa stoga, pri mom svjetlu, jednostavno pogrešne – a ipak su unatoč tome nenadomjestive za napredak znanosti, i ja ne vidim potrebu da se postave drugi, mogući svjetovi, da bi se određene hipoteze učinilo istinitima u njima.
On navaljuje na moje retoričko pitanje “Koliko mogućih ljudi stoji ma vratima?” kao na napad na moguće svjetove, i kaže da ono nema ništa s mogućim svjetovima. Posve se slažem; nisam ni mislio da ima. Ogled se zove “O onome što jest” i u njemu se ne spominju mogući svjetovi. Napisan je 1948, godinama prije nego što su se mogući svjetovi vratili u opticaj. Ja sam tamo samo izbacivao neaktualizirane moguće individue, naime Pegaza, iz jednog i jedinog svijeta.
Moguće svjetove vidim kao razrađenu metaforu, i mislim da bi je tako većina trebala gledati. Ja je izbjegavam jer gomila mogućih svjetova daje privid solidnosti loše definiranog pojma nužnosti, pojma kojeg ja radije ostavljam u skromnom društvu kontekstno ovisnih indeksa.
Zaobilazeći metaforu mogućih svjetova ne odbacujem logičku mogućnost niti vjerojatnost. Prva je puka konzistencija, druga se grana u relativnu vjerojatnost statistike i subjektivnu vjerojatnost, tj. stupanj vjerovanja.
U šestom dijelu, kad govori o mojoj dogmi jednog svijeta, Hintikka navodi univerzalni doseg mojih kvanifikatora. Protestiram, jer sam u svojim udžbenicima logike i logičkim ogledima uvijek govorio o univerzumima diskursa u množini. Kad je riječ o prirodnoj znanosti i filozofiji, ja uistinu pristajem, kao i većina, na jednost svijeta, i kvantificiram preko svega što je u njemu. To još uvijek ostavlja otvorenim pitanje o postojanju skupa ili klase koja bi obuhvaćala sve. Razne teorije skupova odavde idu različitim putovima, i u mom sam ih ogledu Teorija skupova i njena logika prikazao nepristrano.
On povezuje svoj libertarijanizam mnoštva svjetova s teorijom modela. Poštujem teoriju modela, i tu i tamo sam se pozivao na nju, doduše bez žargona. Vidi moj ogled “Mathematosis” iz 1987.
Hintikka visoko cijeni svoju IF kvanifikaciju, razgranate kvantifikatore koje ja povezujem s Henkinom. Jednom sam imao problema s njima, ali sam se prestao time baviti jer sam mogao pokriti isto područje uobičajenom kvantifikacijom nad funkcijama. To mi se činilo jasnije, a i filozofski ispravnije, budući da razgranata kvantifikacija, za razliku od linearne, ne može biti kompletna, što je značajka teorije skupova.
Bit ću kratak kad je u pitanju moja tobožnja dogma o nepogrešivosti semantike, pod čim on valjda smatra neodredivost prevođenja i referencije. Na tom mjestu dugujem blagu ispriku, ali je vidim manje kao dogmu, a više kao postavku o kojoj je može raspravljati, u slučaju prevođenja, a kao jednostavni teorem u slučaju referencije.
On navodi moj ekstenzionalizam kao posljedicu moje dogme o jednom svijetu, ali ja ga nalazim sličnim i semantičkim neodređenostima. U svakom slučaju, ako na tom polju i imam dogmu, onda je to jednostavno ekstenzionalizam kao takav. Kao što sam nedavno pisao, nijedna mi teorija nije do kraja jasna ako ne vidim kako je formulirati u ekstenzionalnom jeziku.
Moja treća tobožnja dogma, atomistički postulat, najmisteriozija je. Hintikka piše: “Kao prvo, prema (Quineu), stvarnost se sudara s mojom svijesti u obliku osjetilnih podražaja koji su očigledno pojedini događaji”. Da, ali kao drugo, postoji i naš nagon ka indukciji i naši unutarnji standardi percepcijskih sličnosti, kao i prethodno uspostavljena intersubjektivna harmonija tih standarda, koji su svi uzročno uključeni u prirodni odabir.
“Vrlo je sugestivno”, piše on, “da Quine u svojim izletima u čudnovatu zemlju znanstvene metodologije nema ništa za reći o eksperimentalnoj metodi ili logičkom i epistemološkom statustu eksperimenta.” Je li moguće da Hintikka nije uočio smisao kategoričkog opažaja, o kojem tako uporno pišem još od 1981. godine?