Vidjevši mlade, lijepe, dotjerane muškarce kako svojim gipkim nabildanim tijelima spretno trčkaraju oko povorke Gay Pridea, kako ih u bacanju jaja, tvrdih predmeta i suzavca ne ometa ni dojenče u naručju Krešimira Dolenčića, ni žene u visokoj trudnoći, upitali biste se što ih nagoni na slijepi bijes i nasilje protiv mirnog skupa osoba sa seksualnim sklonostima prema vlastitom spolu.

Kako je naime poznato, homoseksualna orijentacija već se desetljećima ne smatra poremećajem, a kamoli bolešću: upravo suprotno, gore opisano i nedavno viđeno ponašanje znanstvenici su sedamdesetih godina uvrstili u psihopatologiju i nazvali ga homofobijom.

Iako se već dugo smatra da je homofobija povezana s krutim moralističkim uvjerenjima, neznanjem i strahom od homoseksualnosti, njezino je podrijetlo donedavno i dalje bilo zagonetno. Psihoanalitički orijentirani znanstvenici zaključili su da je homofobija rezultat zaostatka homoseksualnosti u heteroseksualnom razrješenju edipovskog sukoba. Homofobija je tako posljedica potisnutih homoseksualnih poriva, odnosno latentne homoseksualnosti (homoerotskih osjećaja kojih osoba nije svjesna ili ih poriče) zbog koje se osoba osjeća krivom.

Empirijski psiholozi definiraju homofobiju kao “iracionalan strah, mržnju i nesnošljivost heteroseksualnih osoba prema homoseksualnima”. U jednom istraživanju homofobije izdvojili su homofobnu skupinu muškaraca psihološkim testom. Istom je metodom okupljena i druga, kontrolna skupina heteroseksualnih, ali ne-homofobnih muškaraca. Svakom su ispitaniku prikazana tri erotska filma dobrovoljnog seksa s predigrom: žene i muškarca, dvije žene, te dva muškarca. Razinu erotskog uzbuđenja svakog ispitanika mjerili su uređajem koji bilježi promjenu volumena (pletizmograf) na penisu. Rezultate mjerenja usporedili su izjavama ispitanika o doživljenom stupnju erekcije.

Nakon gledanja heteroseksualnog i ženskog homoseksualnog filma, u obje je skupine izmjeren podjednak stupanj erekcije. No, na muški homoseksualni film “izrazito je nabreklo” 54% pripadnika homofobne skupina, ne-homofoba tek 24%. Subjektivna ocjena nabreknuća penisa pri projekciji heteroseksualnog i ženskog homoseksualnog filma uglavnom je odgovarala mjerenjima. No, kod muškog homoseksualnog filma, samo je homofobna skupina značajno podcijenila stvarni stupanj erekcije.

Zaključak istraživanja je da dobiveni podaci odgovaraju psihoanalitičkom tumačenju. Tko je dakle homofob? Homofob je osoba koju natprosječno seksualno uzbuđuje pripadnik vlastitog spola, ali to ne može ili neće priznati. S homoerotskim osjećajima koji ih i protiv volje obuzimaju, homofobne osobe se ne uspijevaju pomiriti, što im budi osjećaj krivnje i tjeskobe te potiče paniku pred neželjenim predmetom požude.

Predstavlja li osobama koje pate od homofobije njihov poremećaj teškoće u osobnom životu? Ako je tako, vjerujem da prema njima treba pokazati razumijevanje. Štoviše, pred svima nama je težak zadatak stvaranja tolerantnije društvene klime prema homoseksualcima, koja bi uz ostalo olakšala tegobe i homofobima. Dio krivnje za sramotni ispraćaj zagrebačkog Gay Pridea sigurno je i na onima kojima pripada najveći dio tereta socijalizacije, prije svega na školstvu, koje naše mladiće i djevojke očito nije dovoljno dobro pripremilo za život u hrvatskom društvu.

No, kad se manifestiraju na zagrebački način, eventualne teškoće homofoba više nisu njihov osobni problem, niti su posao psihologije: problem je, naime, u nasilju. U opetovanom i koordiniranom fizičkom i verbalnom nasilju prema jednoj od manjina Republike Hrvatske, čija prava ni na koji način ne ugrožavaju ljudska, građanska i politička prava drugih građana, pa ni onih koji pate od homofobije. Međutim, onaj tko je vidjevši Danijela Šurjana u vrućim hlačicama reagirao bacanjem jaja, suzavca, izbacivanjem tjelesnih tekućina ili batinama, subotnjem je skupu nasilno osporio pravo na okupljanje.

Popljuvao je isto ono pravo koje procesijom do Marije Bistrice ostvaruju vjernici, a dočekom Janice Kostelić navijači; i kao da to nije bilo dosta, nasrnuvši na posjetitelje kulturnih centara Mama i Močvarica, digao je ruku na svakoga tko poželi otići u kino, kazalište, kafić ili bilo koji drugi javni prostor. Tu je posve nevažno što tko misli o homoseksualnosti, slaže li se s porukama skupa, cijeni li kulturne priredbe tih ustanova – dok god ne poziva na nacionalnu, rasnu i vjersku nesnošljivost, mržnju ili nasilje, na raspolaganju su mu ista sredstva izražavanja da iznese svoje mišljenje.

Dame i gospodo homofobi, vama, još jednoj našoj društvenoj manjini, država nudi punu zakonsku zaštitu u svim pitanjima u kojima je homoseksualci tek pokušavaju steći. Iako vam sud psihologije možda ne laska, s vašim pravima ona nema nikakve veze: nitko vam ne spori pravo izražavanja i okupljanja pod uvjetima koji vrijede za sve. Nitko vam ne spori prava koja proizlaze iz braka: posvajanje djece, nasljeđivanje imovine supružnika, osiguranje preko supružnika, pravo posjeta na intenzivnoj njezi. Homoseksualci ne traže ništa više od toga, ali kao jednakopravni građani ne mogu pristati ni na manje.

Jedno pravo ipak nemate, a osim ovlaštenih osoba u zakonskim okvirima nema ga ni itko drugi: nemate pravo na nasilje. Vaše duševno stanje ne može opravdati vaše nasilje, ništa više nego što bi pijane vozače opravdavao alkoholizam. Tu vas znanost napušta: na potezu su policija i pravosuđe.