U zapadnoj misli postoji jedan novi senzibilitet koji preispituje naš uobičajeni način poimanja svijeta u kom živimo i njegovih mogućih i vjerojatnih mogućnosti. Sljedbenici postmodernizma kažu da smo nadišli moderni senzibilitet kako su ga odredili Karl Marx i Max Weber, te ušli u novo, postmoderno doba. Moderna je, naravno, odbacila tradiciju i usredotočila se na moderno industrijsko društvo s pripadajućom mu dinamikom promjene i novosti. Nesputana prošlošću, bavila se zapadnim racionalizmom, znanošću i gospodarskom rastom s naglaskom na promjenu, rast i razvoj u budućnosti. Nasuprot tome, postmodernisti smatraju da je došao kraj prevlasti znanstvene racionalnosti jer modernost u biti pretpostavlja prosvjetiteljsku misao da će se s povećanjem racionalnosti povećati i sloboda i progres. Postmodernisti kažu da točnost te pretpostavke više nije zajamčena i da je nužno okarakterizirati društvo na nov način i s drugim epistemološkim osnovama. Ovaj članak će istražiti koncepciju postmodernizma s težištem na kritiku nekih implikacija važnih za futuriste i proučavanje budućnosti.

Teško je govoriti o postmodernizmu iz više razloga. Možda najvažnije, postmodernizam nije monolitan poduhvat, niti koherentan opus misli. Na mnoge načine, konstitutivni elementi postmodernizma su još uvijek otvoreni za pregovore. Velike su razike u mišljenju među postmodernistima, i na njih čitatelj stalno nailazi. Posljedica je toga određena nejasnost i nestabilnost koncepcije, kao što je to slučaj i s stvarnošću o kojoj govori. Kao srazmjerno nova perspektiva, ona predstavlja neuobičajen način mišljenja o svijetu i u tome je katkad nespretna. Za neinicirane, to znači da pored učenja novog načina mišljenja moraju naučiti i novi jezik koji zamjenjuje u ranijim diskursima često rabljene i uobičajene pojmove. Nadalje, kao da sve to nije dosta, u postmodernističkoj literaturi često možemo naći zamršene pa čak i proturječne argumente istog autora. Postmodernizam ne može biti zahvaćen definicijom jer on odbacuje definiciju, a njeno mjesto daje fluidnom opisu. Ukratko, definirati postmodernizam nije postmodernistički.

Unatoč svemu tome, za početak možemo reći da se postmodernizam može smatrati alternativnim načinom davanja smisla svijetu. On naglašava odbacivanje zapadne racionalnosti i hegemonije znanosti u prilog interesu za šire metode i sredstva koja je znanost odbacila. Postmodernizam ističe da postoji više značenja i interpretacija stvarnosti, a znanost je samo jedna od njih. Postmodernizam je na prvom mjestu plod zrelog kapitalizma i tehnoloških dostignuća. On predstavlja važnu promjenu “produktivnog” društvenog poretka u potrošački usmjereno “reproduktivno” društvo. To se tipično odnosi na masovne medije, napose na promidžbene i zabavne programe, koji sve više predstavljaju svijet simulacijama koje postupno postaju stvarnost. U takvim okolnostima, postaje nemoguće razlučiti privid od zbilje. Ekspanzija tih kulturalnih simulacija u “decentriranoj globalnoj mreži” multinacionalnog kapitalizma utječe na društvo u toj mjeri da se za čitav društveni život može reći da je postao “kulturan”. Postmodernisti smatraju da je taj pomak radikalan; zbog toga su nužne nove koncepcije ako želimo razumjeti takvo društvo i u njemu odgovorno participirati.

Postmodernizam ima više značajki, kako se pokazuje u suvremenom razvoju arhitekture, likovnosti, glazbe i napose književnosti i književne teorije. Postmodernizam zagovara relativističku konstrukciju višestrukih stvarnosti, preispitivanje konvencija te izostanak jednoobraznosti i kulturalne centriranosti. On stavlja naglasak na različitosti, fasciniran je inovacijom i promjenom, voli miješanje stilova, a tolerantan je prema rascjepkanosti i nejasnosti.

Općenito govoreći, pojam “postmodernizam” se odnosi na tri analitički različite, a ipak međusobno povezane dimenzije svijeta: vremensko razdoblje, kulturni stil ili pak metodu analize. Postmodernizam kao vremensko razdoblje znači stupanj socijetalnog razvoja obilježenog tranzicijom iz industrijskog modernizma. Moderno društvo je, prema mišljenju Hegela, Marxa, Tocquevillea, Tonniesa, Durkheima i Webera, zamijenilo bivše tradicionalno društvo: značajke modernoga doba su industrijalizacija, urbanizacija i racionalizam. Postmodernizam predstavlja prijelaz ili tranziciju u razdoblje kapitalizma donešeno novim dobom računala, informacijske tehnologije te brzim razvojem komunikacija. Mislioci kao što su Jameson, Lyotard i Baudrillard smatraju da promjene u društvenom životu i društvenim odnosima koje je donijela visoka tehnologija predstavljaju dramatičan, ako ne i radikalan raskid s prošlošću. Da se ta ogromna promjena doista dogodila, posve je jasno. Ono što nije tako jasno je predstavlja li taj pomak tako radikalan prekid s prošlošću da bi se moglo reći da je stvoren novi tip društva. Neki autori smatraju da se socijalna promjena o kojoj je riječ može ispravnije nazvati kasnim razdobljem modernizma. Postmodernizam se može smatrati i kulturnim stilom ili, preciznije, skupom kulturnih stilova koji se razilaze od modernih. Postmodernizam odbacuje privilegirani položaj tipično modernih stilova i svraća pažnju na mnogostrukost stilova kao pluralistički kolaž. To jest, društvo pruža mnoge izbore: više ne postoji jedinstven standard za kulturno i u skladu s tim nije određen legitiman “ukus”, “mišljenje” ili “stil života”. Pod kasnim kapitalizmom tradicionalne klasno-kulturne razlike više nisu održive. Granice koje su tradicionalno razdvajale elitnu od popularne kulture više ne postoje. Kapitalistička kultura stoga nije više sposobna odrediti što je istinito, ispravno i lijepo.

Treće, postmodernizam se odnosi na metodu analize koja je isprva razvijena u književnoj teoriji šezdesetih godina kao reakcija na modernizam i strukturalizam. Ponekad nazivan poststrukturalizmom, taj način analize smjera na dekonstrukciju koncepcija stvarnosti, istine i znanja. Svijet nije objektivno stvaran; subjekt nije ništa više od iluzije. Taj uvid zovemo subverzijom subjekta. Na svijet treba gledati kao na tekst koji ima značenje samo kao ono što čitač čita i interpretira. Nema apsolutne stvarnosti; “stvarnost” je subjektivno determinirana, a potraga za znanjem je neizbježno svedena na stalne čine interpretacije i reinterpretacije.

Temelji postmodernizma su poricanje formalne pozitivističke epistemologije i nepovjerenje u razum kao nešto što bi imalo za posljedicu ljudsku slobodu. Zapadna se misao zasniva na ideji da se u temelju zbilje, objektivne stvarnosti koja leži izvan promatrača koji je poima, nalazi istina. Pritom subjektivnost može biti osnovom za razumijevanje nekih vidova stvarnosti, kao što su to čuvstva i emocije. Ali, kako su to vrlo individualizirana iskustva, na temelju njih se mogu izricati samo preferencije i mišljenja koja se mijenjaju ovisno o osobnoj interpretaciji. Tako su objektivnost i subjektivnost postale jasno različite orijentacije k stvarnosti, s tim da je objektivnost jedini osnov za postizanje univerzalne istine. Pojmu se istine pripisivala objektivna egzistencija, neokaljana ljudskom subjektivnošću. To se zrcali u uspostavi pozitivizma kao dominantne epistemologije modernoga doba, kao i u razvoju znanosti kao dominantne institucije istine i znanja.

Pozitivizam i znanost tako su postali mehanizmom preobrazbe tradicionalnog u moderan život. Dok je tradicija uzmicala pred dobom znanosti i razuma, nove su znanstvene i socijalne tehnike dolazile na mjesto starih. U srži te preobrazbe bila je kapitalistička učinkovitost. Razum i učinkovitost su glavna sredstva društvenog progresa, osnovne smjernice za rad ako nešto želimo učiniti dobro. Znanost i razum su naizgled postali mehanizmom promicanja novog načina života i postizanja slobode.

Ali, ta se obaćanja nisu ispunila. Znanost jest postala oruđem progresa, ali nije riješila sve probleme, ko što se to od nje očekivalo. U mnogim slučajevima rješenje jednog problema vodilo bi otvaranju niza novih ozbiljnih problema. Primjerice, moderna industrija je povećala životni standard, ali je zagadila okoliš otrovnim otpadnim tvarima što ih stvara; brži su automobili povećeli broj smrtnih stradavanja u prometnim nesrećama; proizvodnja sustava nuklearnih projektila danas predstavlja prijetnju od termonuklearnog rata. U drugim slučajevima, znanost je dala glavne mehanizme društvenog nadzora (npr. uporaba sredstava za umirenje pri ublažavanju “psihijatrijskih” problema, ili jednostavno sveobuhvatna moć znanstvenog znanja kao utjecaj na ljudsko djelovanje). Na mnoge načine znanost je pod krinkom vrijednosne neutralnosti poslužila kao osnov za dominaciju i represiju. To jest, znanost se rabila za ciljeve vlastodržaca jer je legitimizirala njihove odluke i djelovanja. Nadalje, znanstvena se koncepcija svijeta nije obazirala na društvenu stranu čovječanstva. Ukratko, postmodernizam prepoznaje mnoge točke u kojima su znanstveni pogled na svijet i znanost sama neadekvatni.

Osim što odbacuje formalnu pozitivističku epistemologiju i gaji nepovjerenje u razum, postmodernizam donosi i nepovjerenje u metanarative. Uostalom, Lyotardova odredba postmodernizma glasi: “nemogućnost da se vjeruje u metanarative”. Narativ, dakako, daje značenje inače kaotičnom nizu iskustava ili događaja. Stvarnost postaje smislena tek kad možemo razumjeti iskustvene međuodnose dajući im svrhu u temporalnom i kauzalnom procesu koji ima eksplanatoran početak, sredinu i kraj. Tek tada stvari počinju imati smisla. U našem govoru, iskustva iz stvarnosti organiziramo oko narativa kako bismo mogli razumjeti njihove izvore, njihovu povijest i budućnost. To se čini na više razina iskustva. Neki važni narativi ili “metanarativi” osiguravaju jedinstvenu ili središnju temu kojom onda možemo objasniti svijet. Oni uokviruju stvarnost pretpostavkama i značenjima koja rabe u njezinu objašnjenju i opravdanju.

Nisu sve interpretacije jednake. Odnos naracije, diskursa i moći je rekurzivan. Oni koji imaju moć promiču povlaštene diskurse koji određuju istinu, a oni u slabijem položaju to ne mogu te se zato njihovi narativi i diskursi ne čuju. Posljedica je toga da ovi drugi ostaju nepredstavljeni, obezglašeni. Na taj način, oni s privilegiranim narativima zadržavaju moć i drže ove druge marginaliziranima. Metanarativima ne treba vjerovati jer su svi podložni zlouporabi.

Postmoderno nepovjerenje u metanarative je usko povezano s antifundamentalističkim stajalištem koje svaki pokušaj utemeljenja znanja na apriornim pretpostavkama smatra nelegitimnim. Kako je znanje relativno, pitanja “istine, ispravnosti, valjanosti i jasnoće ne mogu se postavljati, niti se na njih može odgovoriti”. Nema viših istina. Umjesto njih, postoji odmak od metanarativa k lokalnim narativima. To je decentriranje subjekta i socijalnog svijeta: na mjesto pretpostavke o univerzalnom umu ili racionalnom subjektu dolaze razni umovi, subjekti i znanja koji odražavaju različite socijalne položaje i povijesti. Dolazi do gubitka izvjesnosti znanja – gubitka središnjeg načela ili standarda kulturalne izvrsnosti ili morala.

Ako treba konstruirati stvarnost pomoću metanarativa i ako se takvim narativima ne može vjerovati, onda je ključno sredstvo za alternativne interpretacije dekonstrukcija. Polazeći od Derridaove poststrukturalističke misli, dekonstrukcija je u biti sredstvo analize koje pokušava razbiti konstrukcije u tekstu. Ona pokušava demistificirati tekst iznošenjem njegove skrivene metafizičke strukture. Time doseže ono ispušteno, neimenovano, izbačeno ili prikriveno te proziva pretpostavke, nedosljednosti i proturječja unutar teksta.

U osnovi ideje dekonstrukcije nalazi se pretpostavka da su koncepcije stvarnosti uvijek posredovane jezikom. Jezik je pak uvijek kontekstan i nije nositelj apsolutne istine ili značenja jer je relativan. To jest, ne postoji egzaktna korespondencija značenja jezika i svijeta koji jezik teži predstaviti. Značenja se pridaju samo referencijom na druga značenja. Zato stabilna ili fiksna značenja ne mogu postojati; ona su uvijek rezultat diferencijalnog značenja što ga pridajemo riječima. Derrida rabi francuske riječi difference i differance kako bi izrazio tu misao. On pokazuje nemogućnost odredbe fiksnog značenja sve dok se nalazimo u kontekstu “diferentnog” ili različitog jezika. Ako svako značenje zahtijeva odredbu i pojašnjanje, a koje i samo potrebuje vlastitu odredbu i pojašnjenje, onda nam značenje uzmiče. Utoliko je dekonstrukcija pokušaj razotkrivanja ambivalencije teksta koji se dade razumjeti tek u odnosu prema drugim tekstovima. Dekonstruktivno čitanje teksta traži aktivno sudjelovanje čitatelja, a ne samo pasivno razmišljanje nad singularnim, fiksnim tekstom.

Naposlijetku, stanje postmoderne je složen oblik društvene organizacije, uspostavljen na temelju informacije, znanja i kompjuterizacije znanja. Kako je ranije rečeno, postmoderni mislioci drže da se moderno društvo maknulo iz moderne u postmoderno stanje. Svijet se promijenio uslijed napredujućeg znanstvenog znanja i njegove uporabe te razvoja sustava elektroničkih medija: hijerarhijsko proizvođenje znanja je izgubilo svoj utjecaj, a metanarativi autoritet i značenje.

Kao posljedica navedenoga, u naprednom se kapitalističkom društvu radi spoznaje i povjere istine odbacuje uporaba metanarativa moderne; učinkovitost, kao i sposobnost poizvodnje rezultata s najboljim omjerom cijene i učinka zamijenile su istinu kao mjeru znanja. Kulturalna proizvodnja postaje decentraliziranom, višedimenzionalnom, rascjepkanom i plitkom. S gotovo bezgraničnim tehnološkim mogućnostima masovne proizvodnje, reprodukcije i širenja znakova i simbola, postaje sve teže definirati svijet. Prividi i simulacije stvarnosti postaju stvarnijima od stvarnosti koju bi trebali odražavati; stvoren je “hiperrealitet”. Postmoderna je kultura zato većinom rezultat slika koje je stvorila masovna ili popularna kultura: te se slike više ne daju razlučiti od onoga što se tradicionalno zove “visokom” kulturom, jer su granice koje su ih razdvajale postupno nestale. Postmoderna kultura je kultura u kojoj prevladavaju medijske slike i u kojoj su ljudi okrenuti drugim mjestima i vremenima putem proliferirajućih informacijskih tokova. To je kultura površine, igra slika koje nemaju dubine, povijesti ili značenja, što je uočljivo u postmodernoj kulturnoj konvenciji putpurija, slobodnog kolaža oblika, ideja i stajališta iz različitih vremena i s različitih mjesta. Kultura je rascjepkana; ljudi žive u mutnoj vječnoj sadašnjosti, tamo gdje je povijesti došao kraj.

Kako postmoderna kultura odvaja pojedince od stvarnosti njihovih vlastitih pojedinih situacija, na vidjelo izlaze četiri važne deskriptivne značajke postmodernog svijeta: plićina, nepovijesnost, bezvremenost i koncepcija svijeta kao tehnološkog konstrukta.

1. On je “plitak” (tj. “dobijaš ono što vidiš” ). Kulturni proizvodi nemaju intenzitet niti emociju u pozadini jer su odvojeni od ljudi koji ih proizvode. To su tek potrošne slike.

2. Nepovijesan je i trenutan. Ne odnosi se na protekle borbe i ljudska stradanja. Tradicije se mogu “miješati” ili “slagati” u putpuri, a ne više zasnivati ili čuvati.

3. Bezvremen je. Bavi se organizacijom fragmenata kulturalnog značenja u prostoru. Vremenski odnos tih fragmenata nije izvanjski označen, nego ga individualni čimbenik treba interno rekonstituirati.

4. Taj je svijet zamišljen kao prvenstveno tehnološki, a tek onda prirodni entitet; sličnije kompjutorskoj mreži nego ekološkoj ravnoteži.

U moderni, ja je bilo razumljeno kao nešto supstancijalno i čvrsto, nešto što je davalo osjećaj izvjesnosti; postmoderno ja je zamišljeno, ono je jezikom posredovana jezička tvorevina. Umjesto da bude spremnikom potreba i žudnji autonomne individue, postmoderno ja zrcali pretpostavke, odredbe i druge simboličke prakse, ono je osoba podložna promjeni s promjenom orijentacije i interesa. Trajna je individualnost uzmakla pred nizom percepcija sebe sama što ih pojedinac može posjedovati neko vrijeme, a potom odbaciti. U potrošačkoj kulturi, oglašavanje i masovni mediji proizvode slike i stilove prema kojima ljudi žele biti vrednovani dok vrludaju mutnim svijetom ispremiješanih elemenata koje treba spojiti. Kako ljudi postaju u sve većej mjeri određeni u terminima kvalitete oponašanja stila, pitanje osobnosti postaje pitanje mode.

Afirmativan oblik postmodernizma ima važne implikacije za budućnost i proučavanje budućnosti. Jedna od implikacija slijedi iz same koncepcije postmodernizma. Pošto smo odredili postmoderno stanje, shvatit ćemo da je nužno objasniti suvremenu socijalnu promjenu drugačije nego što se to činilo prije. Postmodernizam preispituje samu narav objašnjenja. Život se promijenio zbog utjecaja proliferacije znanja i medijskih sustava visoke tehnologije pa se društvene konvencije (konformizam i kontrola) više ne daju objasniti samo na osnovi tradicionalnih društvenih normi i vrijednosti. Stare teorije i paradigme obitelji, naobrazbe, religije i drugoga se zato moraju nanovo izgraditi u svjetlu postmodernoga svijeta.

Ja se više ne vidi kao autonomno ni jedinstveno, više ne pojeduje stabilne, određujuće značajke s socijalno uvjetovanom usmjerenošću ka unutra. Umjesto toga, učinci nove kulturne proizvodnje i njene ekspanzije zahtijevaju da se više analitičke pažnje prida utjecaju dinamike tih učinaka, osobito u područjima komunikacije i slobodnog vremena. Kultura je uzdignuta do eksplanatornog značaja; kulturno dolazi na mjesto socijalnoga. Kao podsljedica toga, mogu se postavljati nova pitanja o suvremenim kulturnim trendovima i njihovom značenju za život u transformaciji. Primjerice, gospodarski rast zahtijeva povećanje potrošnje. Želje potrošača prevode se u potrebe koje bivaju gospodarski zadovoljene. Usto, te se potrebe potrošača mogu stvarati kreativnom promidžbom i potražnjom kojom upravljaju poduzetnici pa iz toga slijede bogate potrošačke sheme. Planirana zastarjelost i tehnološka novost postaju normom do te mjere da ljudima upravljaju dobra koja posjeduju pa oni prihvaćaju bilo koje moralno načelo koje je, eto, moderno. Sve to povlači ozbiljna pitanja o značenju morala i savjesti danas te o njihovu kretanju u budućnosti.

Drugi primjer daje ideja zajednice. Čini se da postmoderno društvo može biti predočeno tek s ozbiljnim teškoćama u smislu propadanja povezanosti, gubitka dubine i nedostatka povijesti ili ma kakvog metanarativa kulturne prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. S obzirom na obilježja postmodernog pojedinca, postavlja se pitanje o temelju održanja zajednice ako ljudi više ne posjeduju čvrst identitet i sve su više orijentirani na sebe same, bez obveza i utvrđenih parametara ponašanja. Kako je znanje relativno, eventualno odbacivanje onih odgovornosti koje nisu vezane za vlastite poznate potrebe i želje postaje društveno opasno te tako prastara napetost između pojedinca i zajednice ne samo da ostaje neriješena, nego postaje gorućom. U postmodernoj se perspektivi više nikoga ne smatra odgovornim za ono djelovanje koje ne može biti u potpunosti determinirano jer više ne postoji univerzalni temelj istine ili morala. Umjesto njega ostaju tek površinske slike i lokalna značenja. S druge strane, radi proliferacije raznih kulturnih oblika (stolnog izdavaštva, računalnih mreža, kablovske televizije itd.) osmišljenih za potrošnju u vrlo specijaliziranim skupinama, sada je tim ljudima moguća socijalna participacija i promidžba vlastitih interesa u kulturalnim kontekstima koje su sami izabrali. U budućnosti će ljudi možda istovremeno djelovati u globalnim, relacijskim zajednicama i u lokalnim, spacijalnim zajednicama, a svaka će od njih moći imati vlastitu kulturu. Ali, hoće li takve zajednice budućnosti biti u stanju odgovoriti potrebama pojedinca? Hoće li nove visoke tehnologije komunikacije postupno zamijeniti onu toplu, osobnu komunikaciju prošlosti? Hoće li primarne potrebe skupine i dalje biti onoliko važne koliko su to danas? Kako bi takav ustroj mogao transformirati društvo?

To su samo dva primjera koja oslikavaju potrebu da se zađe iza teorija postmoderne i da se prouče suvremene smjernice i učinci mnogobrojnih postmodernih kulturalnih potrošačkih trendova. Trebamo naučiti više o tome kako proizvodnja postmoderne kulturne i njezina diseminacija utječu na život i iskustvo različitih ljudi i što ta diseminacija može značiti za budućnost.

Također, važno je uvidjeti da s postmodernom dolaze mnoge druge ideje i vizije s kojima ćemo se u budućnosti susretati. Da bismo razumijeli svijet, ne trebamo se ograničiti “naivnim realizmom” ili modernističkim pristupom, jer postmodernizam otvara bezbroj novih mogućnosti. Postmodernizam iznosi postavku da ljudski um treba smatrati aktivnim, kreativnim entitetom, a ne tek pasivnim, koji samo promišlja fiksnu, objektivnu stvarnost. Ljudski um je aktivan stvaratelj, interpretator i reinterpretator stvarnosti. Zapravo, ljudski um manipulira i stvara mnoge stvarnosti, od kojih nijedna nije pretpostavljena drugima i koje se sve neprestance preispituju i mijenjaju. Budući da je znanje relativno, moguće je “ponovno izumiti” budućnost dekonstrukcijom prošlosti i to ne samo na osnovi novih informacija i uvida, nego i na osnovi kritičke revizije prošlosti. Postmoderna perspektiva potiče kritičko preispitivanje prošlosti i njenih odredaba prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. A bbudući da je to stalan proces interpretacije i otkrića, na djelu je proliferacija stvaranja i proučavanja različitih mogućih budućnosti. Ipak, na ta predviđanja treba gledati kao na provizorna: potraga za budućnošću, kao što je to slučaj sa svim postmodernim pojmovima, beskrajan je proces samopreispitivanja, čak i kad se uslijed takvih mogućnosti preobraze samo futuristi.

Pri nadilaženju “naivnog realizma” posebice je važna postmodernistička proširena osnova znanja. U modernome dobu samo je znanost dolazila do empirijskih istina utemeljenih metodološkom strogošću i racionalnim mišljenjem. Znanost je proizvodila neupitan ljudski progres u obliku tehnologije koja je naočigled pružala sve veću kvalitetu života. Učinci vjere u znanost bili su tako sveobuhvatni da je institucionalizirana znanstvena perspektiva bila temelj proučavanja socijalnih i psihologijskih, baš kao i prirodnih znanosti. U postmodernom dobu, dovodi se u pitanje metanarativ znanosti, napose u slučaju scijentizma. Pojmove znanosti i imaginacije vidjelo se u dihotomnom odnosu; u postmodernističkom se viđenju svijeta na imaginaciju više ne misli kao na pojednostavljenu suprotnost percepciji i razumu – percepcija i razum su uvijek povezani s imaginacijom. Imaginacija je oslobođena ograničenja i može poslužiti čovječanstvu kao poticaj mnoštvu pouzdanih metoda s onu stranu krutih granica modela prirodnih znanosti.

Budući da naglasak stavlja na kulturu, postmodernizam želi probiti granice disciplina. Zbog toga je postmodernistička orijentacija k proučavanju socijalne i kulturne stvarnosti uvijek izrazito interdisciplinarno obilježena. Postmoderna istraživanja tradicionalnih akademskih područja kao što su antropologija, sociologija, politologija, psihologija i ekonomija proučavala bi socijalno na holistički i manje restriktivan znanstveno determiniran način, a metodološki bi radije posezali za interpretativnim metodama.

Postmodernizam smjera k uništenju metanarativa i uspostavi povjerenja u lokalne narative; time se ljudsko znanje pluralizira, a zanemarenim se narodima daje glas. Zapadna je misao dvojbena jer je uska, ograničena i u biti etnocentrična. Ona je povijesno pristrana u pogledu društvene klase, rase, etničke pripadnosti i spola. Iz postmodernističke perspektive, nijedan se od tih čimbenika ne uzima u obzir pri odredbi onoga što se smatra istinitim. Narav se takvih ograničenja kritički preispituje postmodernom analizom te se pokazuje da se radi o stereotipima i mitovima koji se održavaju na neprovjerenim pretpostavkama o ljudskom iskustvu i znanju. Postmoderna perspektiva zbog toga uvažava i nepredstavljene i obespravljene manjine u društvu.

Afirmativan ili konstruktivan oblik postmodernizma potiče političku participaciju, iako ne u kovencionalnom, institucionaliziranom smislu. Postmodernisti ne vjeruju u predstavničku demokraciju ni u njene modernističke represivne težnje, ali su otvoreni političkim različitostima i pluralizmu bez inzistiranja na nadmoći ili prevlasti nekog određenog stajališta. Nadalje, u rascjepkanom, nejasnom svijetu ispunjenom različitostima, oni se međusobno podržavaju na osnovi zajedničkih interesa i podupiru različite socijalne i političke inicijative. Politička je posljedica toga to što se čuje glas dotad obespravljenih.

Postmodernizam donosi nov način gledanja na svijet koji preispituje mnoge uvriježene pretpostavke koje se čine prirodnima poznavatelju socijalnog i kulturnog svijeta. Kao takav, on uspostavlja nov senzibilitet za razumijevanje značenja glavnih trendova i mogućih smjernica kasnog kapitalističkog doba. Odbacujući zapadnu racionalnost, postmodernizam pokušava kritizirati moderno i pridati značenje promjenjivom, masovno posredovanom društvenom i kulturnom miljeu. To je značenje općenito obilježeno relativističkom konstrukcijom višestrukih stvarnosti, preispitivanjem konvencija, izostankom jednoobraznosti i kulturalne centriranosti. Ono naglašava različitost, fascinaciju inovacijom i promjenom, miješanje stilova i toleranciju u pogledu rascjepkanosti i nejasnosti.

Kao koncepcija, postmodernizam se odnosi na tri međusobno povezane dimenzije: vremensko razdoblje koje slijedi moderno, zatim kulturni stil ili skup stilova koji izražava individualnu različitost u vrijednosnim preferencijama, te metodu analize poznatu kao dekonstrukcija. Dekonstrukcijom značajnih metanarativa privilegirani diskursi nestaju i time osnažuju marginalizirane. Iako odbacuje definiciju, postmodernizam se voli identificirati kao odbacivanje pozitivističke epistemologije te nepovjerenje u razum i metanarative općenito, kao antifundamentalističko stajalište koje decentrira subjekt i socijalni svijet, i naposlijetku kao metoda dekonstrukcije.

Postindustrijsko, postmoderno stanje je pred nama; pitanja koja postavljaju postmodernistički mislioci su važna i neće samo tako nestati. Izvan postmoderne misli i odgovora što ih daje, teško je reći nešto više o tome kako će se primjena odvijati u budućnosti. Zasigurno, postavlja se pitanje legitimnosti sadašnjih institucija i struktura modernizma; kao što su nekad neupitne institucije prevladavane, tako je i sadašnje načine mišljenja i djelovanje potrebno preispitivati. Razumijevanje temeljnih uvjerenja postmodernog stanja i ograničenja znanosti usmjerit će nas k promišljanju budućnosti.

Uporaba postmoderne paradigme daje značajne prednosti futuristima. Postmoderno promišljanje budućnosti uviđa da je istina relativna i da se neprestance mijenja. Ono konstruira, interpretira i reinterpretira stvarnost te tako širi mogućnosti raumijevanja i interakcije s budućnošću. Postmodernizam također odlikuje šira paleta metoda; time potiče imaginaciju i intuitivne elemente koji potpunije pripremaju čovječanstvo u promišljanju mogućnosti koje nudi budućnost. Postmoderna paradigma razara granice među disciplinama i holističkim pristupom daje više važnijih informacija o budućnosti. Ona ima i kritičku funkciju: preispituje privilegirani položaj određenih skupina i pojedinaca te daje prigodu onima čiji se glas inače na može čuti.

Postmodernizam pokušava objasniti postmoderno stanje. Pritom futuristima ostavlja važne uvide i čini ih osjetljivima za pitanja relevantna za budućnost. Ali, možda najvažnije, treba upamtiti da nas postmodernizam oprema novom paradigmom znanja, značenja i budućnosti u kojoj su ti pojmovi temeljno nestabilni i otvoreni. Zato nas postmodernizam, baš kao i sama budućnost, podsjeća da su razumijevanje i spoznaja uvijek provizorni procesi koji zahtijevaju stalno razmatranje i koji nemaju svršetka.