Zamisao o slobodnom radiju dio je planova svih koji su angažirani u društvenim promjenama još otkad je radio izumljen i proširio se svijetom. Tijekom II. svjetskog rata, slobodne su radio stanice uspostavljane kako bi se suprotstavljale nacističkoj propagandi, a u Alžirskome ratu, kao i u drugim kolonijalnim ratovima prije i poslije njega, slobodni je radio bio važno oruđe u borbi za nacionalno oslobođenje.

Pa ipak, slobodni radio kako ga definiraju Japanci nije pokrenut sve do 1970-ih, kad je u Italiji počeo s radom manji broj piratskih radio- i televizijskih stanica. Iako su riskirale mogućnost da ih policija zatvori, te su stanice opstale i postupno rasle – podržane slušateljima zamorenim konvencionalnim programima koje emitira Radio Audizioni Italia (RAI), javna medijska korporacija koju nadgleda vlada. Nakon II. svjetskog rata, kada je Kršćanska demokratska stranka zamijenila Mussolinijev fašistički režim, nova je stranka na vlasti ubrzo počela upravljati RAI-jem. Godine 1968., međutim, u vladajuću je koaliciju ušla Socijalistička stranka i počela zahtijevati da i ona, uz ostale stranke, dobije svoj udio u emitiranju programa. Naposlijetku, nakon što je na izborima iz 1976. Komunistička stranka izgurala dio vlade, Ustavni je sud donio Presudu 202, kojom je utvrđeno da je RAI-jev monopol nad lokalnim medijima neustavan.

Unutar nekoliko sljedećih mjeseci pojavilo se otprilike tisuću privatnih radio stanica i stotinu privatnih televizijskih stanica, među kojima su bili i “radiji pokreta” poput Radio Alice (u Bologni), Radio Popolare (Milano), Radio Città Futura, Radio Onda Rossa i Radio Radicale (svi u Rimu). Te su stanice odigrale važnu ulogu u pokretu Autonomia (autonomnoj ljevici) u kasnim 1970-ima, a njihovi su medijski eksperimenti uzrokovali radikalnu promjenu u individualnom izrazu, odnosima u zajednici i značenju komunikacije.

Uskoro je pokret slobodnog radija u Italiji pokrenuo istovjetna zbivanja u Francuskoj, a kasnije i ostalim zemljama Zapadne Evrope. Procjenjuje se kako je do kraja 1980-ih u Francuskoj djelovalo 2,500 ilegalnih slobodnih radio stanica. Kad je François Mitterand osnovao novu socijalističku vladu 1981. godine, većina je ljudi pretpostavila da će te ilegalne stanice biti legalizirane: naposlijetku, sam je Mitterand sudjelovao na slobodnoj radio stanici Radio Riposte gdje je, tri godine prije no što je izabran na vlast, držao zapaljive političke govore. Pa ipak, na veliko razočaranje svih zagovornika slobodnog radija, Mitterand je prihvatio prijedloge nacionalne komisije koja je zahtijevala uvođenje državnog monopola na AM frekvenciju i restrikciju licenci za FM radio-stanice. Uslijedila je oštra konkurencija za te licence, a do sredine srpnja 1982. odobreno ih je svega 18. Preostale su stanice nastavile s odašiljanjem ilegalno.

U Japan je zamisao o slobodnom radiju, ili “mini FM-u”, uveo Félix Guattari, koji je sudjelovao u tom pokretu u Italiji, tijekom uspona Autonomije, i u Francuskoj. U studenom 1980. intervjuirao sam ga za radikalni časopis Nippon Dokusho Shinbun. Raspravljajući o tom novom obliku komunikacije, Guattari je naglasio radikalno drukčiju ulogu koju slobodni radio ima u odnosu na konvencionalne mas-medije. Njegov pojam “transmisijske transverzale” znači da, za razliku od konvencionalnog radija, slobodni radio ne nameće programe masovnoj publici čija je brojnost unaprijed predviđena, nego slodobno emitira “molekularnoj” publici, mijenjajući time prirodu komunikacije između onih koji govore i onih koji slušaju. Područje slušanosti bi trebalo biti relativno malo, budući da slobodni radio ne odašilje (širi) informaciju, nego komunicira (priopćava) poruke konkretnoj publici. U svrhu poništavanja pasivnosti slušateljstva, Hans Magnus Enzensberger je primijetio da bi se primatelji poruka lako mogli preobraziti u odašiljatelje. Pa ipak, problem nije samo tehnološke prirode, nego se tiče i kulture samog odašiljanja odnosno primanja poruke. Ništa se ne bi promijenilo ako bi se radio-slušatelji samo tehnološki preobrazili u nove odašiljatelje. Nužno je promijeniti i samu koncepciju primanja i odašiljanja. Zato je Guattarijeva ideja pružila tračak nade onima od nas koji su se pokušavali nositi s užasnim stanjem u japanskim masovnim medijima.

Prve su se radijske emisije u Japanu počele odašiljati 1924. godine, a televizijske 1953. Godine 1969. više od 90% svih japanskih domaćinstava posjedovalo je crno-bijeli televizor, a do 1977. godine 97.7% imalo je televizor u boji. Istodobno, većina japanske srednje klase imala je barem dva osobna radio-kasetofona. Dakle, uspostavljen je kompletni sustav povezanosti privatne sredine japanske populacije s vladinim ili korporativnim medijskim institucijama. Kad bi te medijske ispostave omogućavale emitiranje raznolikih programa koji bi izlazili u susret različitim interesima ljudi, taj bi sustav mogao funkcionirati kao učinkovita mreža u kojoj bi ljudi mogli naći neposredni modus samoizražavanja. Međutim, nasuprot obilju radio- i tv-prijemnika stoji siromaštvo u raznolikosti i kvaliteti emitiranih programa. Čak i u Tokiju postoje samo dva FM i šest AM kanala, uključujući i tri javne stanice kojima upravlja NHK, nacionalna japanska medijska kompanija. (Far East Network, ili FEN – specijalizirani medijski servis za američke trupe stacionirane u Istočnoj Aziji – također emitira svoj program na AM frekvenciji.)

Čak i nekolicinu privatnih komercijalnih stanica posredno kontrolira vlada: ona ograničava broj licenci i utječe na stanice putem Ministarstva za pošte i telekomunikacije, koje imenuje njihovu upravu. Iako su stotine institucija – uključujući rekalmne agencije te političke i religiozne organizacije – od 1945. naovamo tražile licence za AM, Ministarstvo ih je odobrilo svega nekoliko. Bez obzira na broj dostupnih kanala za odašiljanje u eteru, tijekom deset godina, između 1975. i 1985. (u razdoblju širenja kulturalnih raznolikosti u kontekstu ekonomskog razvitka) u Tokiju nije odobrena ni jedna AM ili FM stanica. Ta nenormalna situacija dobro odgovara vladinoj politici: one privatne stanice koje već djeluju rado se podvrgavaju vladinom nadzoru ne bi li monopolizirale tržište i tako izbjegle konkurenciju u vidu novih stanica. Tako vlada na čelu s Liberalnom demokratskom strankom onemogućuje neku promjenu u privatnom sektoru.

Pa ipak, razvitkom japanskog kapitalističkog sistema, popraćenog hiperkonzumerizmom u američkom stilu, centralizirani je kulturalni aparat djelomice oslabljen u svrhu promicanja potreba potrošača, partikularizacije potrošača u različite grupacije i legitimiziranja porasta društveno-kritičke svijesti. U tom kontekstu napredni su ekonomski segmenti, koje zastupaju velike korporacije, uvidjeli da je trenutno stanje u japanskim medijima isuviše zaostalo za njihove potrebe. Oni su spremno prepoznali nužnost obnove masovnih komunikacija. Međutim, obnova u tehnološkom smislu koja nije popraćena obnovom programa neće riješiti niti jedan problem.

Zbrka ovog prijelaznog perioda u japanskim masovnim medijima najbolje se vidi u velikom kvalitativnom jazu između regularnih televizijskih programa i kratkih reklama. Doista, današnje reklame na japanskoj televiziji postaju sve više i više “umjetničke”, a među njima su ponajbolje one najkraće, sa sofisticiranim tehnikama filmskog snimanja i originalnim konceptima. Tome je tako djelomice zbog toga što je budžet za reklamu od 20 sekundi obično veći nego za 30 minuta regularne tv-sapunice. U reklamama glume brojni (većinom muški) strani glumci – od Marcella Mastroiannija do Woodyja Allena. Zbog toga su reklamni spotovi zanimljiviji od redovnog programa i omogućuju gledateljima da izdrže “intervale” među blokovima reklama.

Kao primjer za sličnu nenormalnu situaciju na radiju, možemo spomenuti kako brojna publika preferira FEN (iako njihove emisije nisu tako sofiticirane kao većina TV-reklama). FEN-ov program na engleskom, koji se oslanja na američku popularnu glazbu, toliko je omiljen među japanskom publikom da se nedavno počeo objavljivati posebni časopis FEN Club (na japanskom). O toj radio-stanici postoji i nekoliko knjiga. Pa ipak, postoji daleko više slušatelja koji su nezadovoljni japanskim radio-stanicama, ali ne slušaju FEN i nemaju neku alternativu. Za zabavu radije gledaju televiziju, a radio koriste kao “sat koji govori”.

U tom kontekstu rodila se među nama zamisao o slobodnom radiju. U kolovozu 1981. godine počeo sam skupa s nekolicinom prijatelja proučavati pojedinosti onoga što se događalo s pokretom slobodnog radija u Italiji i Francuskoj. Proučavajući japanski zakon o radiju, kako bismo vidjeli je li moguće legalno otvoriti slobodnu radio-stanicu, naišli smo na zanimljiv članak koji je utvrđivao da “stanica čiji kanal odašiljanja ima jako nisku snagu ne treba licencu” (Članak tri). Prema Članku šest Pravila o provedbi zakona, ta niska snaga znači da kanal mora biti “ispod 15 mikrovolti po metru na udaljenosti od 100 metara od odašiljača”. Taj nepoznati “javni pristup” eteru, koji je inače vrlo striktno reguliran, namijenjen je bežičnim mikrofonima, daljinskim upravljačima za televizore i garažna vrata, modele aviona i slično.

Isprva se činilo da to nema nikakve veze sa slobodnim radiom. Međutim, kad smo počeli proučavati sićušni FM odašiljač, ispostavilo se da je on više od puke igračke: njegov kanal odašiljanja teoretski je mogao pokriti gradski radijus od pola kilometra – što u gusto naseljenim područjima znači 20.000 stanovnika kao potencijalnih slušatelja. Osim toga, shvatili smo da takav odašiljač ne bi ni puno stajao, budući da japanska industrija proizvodi takve elektroničke spravice u izobilju.

Nije bilo lako pronaći odgovarajući odašiljač koji bi mogao funkcionirati na maksimumu svog kapaciteta, a unutar legalno dozvoljene snage emitiranja. Svi odašiljači koje smo proučili bili su isuviše slabi za našu namjeru. Veliki proizvođači elektroničkih naprava ograničavaju snagu odašiljanja jer se boje da bi čak i takva igračkica mogla povrijediti zakon. Pod vladinim pritiskom ti se proizvođači drže konsenzusa na tu konzervativnu politiku putem svoje neposredne organizacije, Nippon Denshikki Kogyokai (Organizacija japanske industrije elektroničkih uređaja). Pa ipak, u srpnju 1982. pronašli smo ilegalnu tvrtku koja nam je prodala odašiljač koji je u stanju odašiljati na maksimumu legalno dopuštene snage. Iako se takav FM odašiljač za 76 do 90 megaherca uglavnom prodavao radi komuniciranja od jednog automobila do drugog, na maloj udaljenosti, bio je pogodan i za upotrebu u mini FM-u. Osim svoje mogućnosti odašiljanja, bio je tako jeftin da ga je svatko mogao kupiti i pridružiti se time mreži minijaturnih stanica.

Nako što smo nekoliko puta eksperimentalno odašiljali tom napravom u središtu Tokija, neki su moji studenti osnovali stanicu Radio Polybucket na sveučilištu Wako. U međuvremenu, i drugi su ljudi počeli otvarati legalne FM stanice koristeći upravo taj tip odašiljača. Jedna od najambicioznijih grupacija bila je KIDS (na početku kolovoza 1982.), čiji su članovi na početku bili zainteresirani za osnivanje neovisne glazbene izdavačke kuće kako bi putem nje mogli prodavati svoje kasete. Lukavo se povezavši s masovnim medijima – i time totalno zanemarivši radikalnu ideju slobodnog radija – uspjeli su pobuditi pažnju javnosti.

Mladi su ljudi slijedili primjer KIDS-a, i tijekom proljeća 1983. godine otvoreno je više od stotinu mini FM stanica. Do lipnja te godine mini FM boom bio je na svom vrhuncu, s procijenjenih 700 mini-stanica koje su djelovale diljem zemlje. Istina je da bez KIDS-a taj pothvat ne bi bio moguć. Pa ipak, također je istina da su KIDS pružili loš primjer koji je ljude usmjerio na krivi put, oslabivši samu ideju slobodnog radija. Njihovih se operatera nisu ticali slušatelji ili potrebe vlastite četvrti, nego su odašiljali samo ono što su htjeli – uglavnom djetinjaste monologe popraćene američkim popom. Zato je malo ljudi slušalo njihove programe. Prilično je zanimljiva poznata činjenica da KIDS-e i slične stanice snažno podupiru glavne reklamne agencije i medijske korporacije koje mini FM boom namjeravaju iskoristiti kako bi tvrdoglavu vladu natjerale da promijeni svoju politiku u vezi radija.

Sve mini-stanice ne uvažavaju zamisao o slobodnom radiju niti ne namjeravaju biti slobodne od konvencionalnih masovnih medija. Mnoge od njih žele postati podružnicama postojećih velikih stanica ili, ako je moguće, i same prerasti u nove velike stanice. Pa ipak, i samo ograničenje područja emitiranja osigurava neprekidnu životnost japanskog pokreta slobodnog radija. Iz perspektive konvencionalne koncepcije masovnih medija, koja cilja na što veće područje emitiranja, bilo bi smiješno ograničiti se na radijus od pola kilometra. Čini se da je ljudima koji žele komunicirati, a nalaze se unutar razdaljine koju mogu prijeći pješice, lakše naći se skupa nego da jedni drugima emitiraju emisije. Masovni mediji navikli su funkcionirati kao elektronička zamjena za neposrednu usmenu komunikaciju. Pa ipak, prevelika ovisnost o naprednim medijskim tehnologijama dovodi do ozbiljnih problema – uključujući i medijske “perverzije” kao što je ona u Being There Jerzyja Kosinskog, gdje Chance, romaneskni antijunak, zamjenjuje svijet televizije za “pravi” svijet.

Paradoksalno, ograničenja mogu uvijek preobraziti negativne elemente u pozitivne. Prema našem iskustvu, slušatelji često posjećuju stanice u svom susjedstvu, koje time postaju mjesta društvenog okupljanja. S obzirom na ključnu razliku u odnosu na mas-medije, to bi trebala biti najpozitivnija komponenta slobodnog radija. U siječnju 1983. dvije su kućanice pokrenule stanicu Setagaya Mama. Smješten u južnom Tokiju, u četvrti koju nastanjuje srednja klasa, studio se nalazi u kućici koja služi i kao okupljalište za susjedstvo i kao alternativni dućan u kome se prodaje prirodna hrana i druge potrepštine. Ta je stanica radikalno oslobođena bilo kakvog profesionalizma u emitiranju programa i otvorena svakome tko želi pričati na radiju. U eter idu čak i čavrljanje u dućanu, buka iz okolice i zvukovi zatvaranja vratiju. Jednom, kad su ljudi počeli razgovarati o lokalnoj politici, nekoliko je slušatelja dojurilo u stanicu i pridružilo se raspravi.

Radio Komedia Suginami pokrenuo je svoju stanicu u kafiću. Njihov je program tako prilagodljiv da svatko se svatko u kafiću može pridružiti raspravi koja ide u eter. Neki slušatelji požele posjetiti stanicu nakon što sve čuju kod kuće i zbog toga svrate u kafić i sjednu uz mikrofon.

Radio Home Run, kao odvjetak Radio Polybucketa, posebice osvještava uporabu mini FM-a i ističe kako je stanica zapravo okupljalište s uređajem za odašiljanje. Njihov se program prvenstveno sastoji od rasprava. Radnici, politički aktivisti, feministice, umjetnici, izvođači, studenti i nezaposleni – svi se oni nalaze u stanici kako bi u eteru razgovarali i time stvorili jedan privremeni kolektiv. Nije potrebno ni napomenuti da se slušatelje koji navrate u stanicu potiče da se pridruže diskusiji. Uvijek su tu pojedinci ili grupe voditelja koji pripreme temu za svaku raspravu i organiziraju taj privremeni kolektiv. Ponekad privremeni kolektiv postane stalan i počne funkcionirati i izvan stanice, sudjelujući u političkim ili umjetničkim aktivnostima. Tako je Radio Home Run postao mjesto-katalizator u kome se formiraju nove umjetničke grupe, alternativni časopisi, društvene aktivnosti, kazalište i glazba.

U oštrom kontrastu prema masovnim medijima, koji funkcioniraju centrifugalno, stanice poput Setagaya Mama, Radio Komedia Suginami i Radio Home Run imaju centripetalnu funkciju. Njihova relevantnost kao alternativnog medija uvelike ovisi o već postojećim uzajamnim odnosima među članovima neke zajednice koji te odnose reaktiviraju putem svog centripetalnog radija. Ljudi u velegradskim četvrtima su izolirani, i to ne samo kao stanovnici nego i kao konzumeristički dokoličari ili velegradski nomadi. Vrlo je teško izgraditi poveznice među tim ljudima, a centrifugalne silnice masovnih medija ubrzavaju njihovo otuđenje. Što ih se više nalazi na ulicama velegradskih četvrti, to ih manje ima svoj “dom”. Za te dokoličare koji nasumice lutaju ulični zabavljači i prodavači obično stvaraju provizorne domove po pločnicima. Međitim, pravila kretanja po ulicama još su striktnija nego Zakon o radiju. Od urbanih pobuna tijekom kasnih 1960-ih, Zakon o kontroli cestovnog prometa i Propisi javne sigurnosti zabranjuju ljudima da se bez policijske dozvole zaustavljaju na pločnicima duže vremena.

U tom kontekstu Radio Contemporain utro je put na novo područje. Dana 12. ožujka 1983. u Shinjukuu, napučenoj tokijskoj ulici, operateri te gerilske stanice izvodili su i odašiljali političku rock-glazbu i protestirali protiv američkog nuklearnog nosača aviona Enterprise, koji se trebao usidriti u Sasebou. Ulični je događaj bio prethodno najavljivan posterima i lecima. Svoju su stanicu smjestili u kamione koji su imali napajanje strujom. Do trenutka kad je policijski odred zaplijenio kamione, ti su ljudi privremeno stvarali slobodni prostor zvukova u živo i slobodnog etera, u kome su se inače izolirani dokoličari okupili radi nečega što nije bilo puko kupovanje. Čak su i apolitični mladi nomadi slušali glazbu i poruke na svojim prijenosnim radijima.

Iako još uvijek ima velikih zapreka za razvitak japanskog pokreta slobodnog radija, a su brojne stanice (uključujući i neke od spomenutih) prestale s emitiranjem, radio-stanice još uvijek niču po studenskim naseljima, u četvrtima i na ulici. Slobodni radio već je postao društveni fenomen i razobličio brojna društvena proturječa u okvirima današnje vlasti. Štoviše, čini se da je slobodni radio natuknuo i vitalne smjernice društvenih pokreta u budućnosti. Dana 25. ožujka 1983. Ministarstvo pošta i telekomunikacija uputilo je problem silnog nicanja malih FM stanica Vijeću za tehnologiju radijskog emitiranja, koje se trebalo pozabaviti novim regulativama. Tko zna što će se dogoditi s dolaskom nove uprave? I kako bi bilo moguće zaplijeniti tako sićušan odašiljač i prijemnik, posebice ako imamo na umu tisuće ljudi koji su takve odašiljače kupili i otvorili vlastite stanice? Iako novije promjene u propisima polako stežu čvor oko vrata mini FM-a, vlasti će morati uvesti krajnje reakcionarnu upravu kako bi iskorijenile svaki segment tog pokreta. A to bi bilo nemoguće ukoliko sustav želi održati suvremene trendove tehnološkog razvitka, ekonomsku stabilnost i relativno demokratski ustroj. To je točka unutar koje pokret slobodnog radija u Japanu ima radikalnu šansu da potkopa dominantni sustav iznutra.