Pojam “oblici života” čini nam se tako prirodnim da ga je teško razmatrati s distance. Ludwig Wittgenstein pretvorio ga je u opće mjesto koje prihvaćaju mnoge akademske struke. Štoviše, u akademskom govoru, a i u svakodnevnim razgovorima sve češće govorimo o životu i oblicima života. Govorimo o “znanostima o životu”, a psiholozi proučavaju “životni tijek”; svoj identitet uređujemo služeći se “životnim pričama”, a svoj život “vodimo”. Politički filozofi govore o “dobrom životu”, a molekularni biolozi o “umjetnom životu”. Konzervativci koji sudjeluju u raspravama o pobačaju ne kažu da su “za Boga” ili “za Krista”, nego “za život”. Govorimo o životnim stilovima, a u drukčijem diskursu, o “smislu života”. Nadalje, pitamo se ima li kakvih oblika života na tom i tom planetu, u toj i toj pustinji, na dnu tog i tog mora? Opsjednuti smo životom i organskim. Zabrinuti smo zbog genetički modificirane hrane jer je tu riječ o modifikaciji organskoga. Liberali iz srednje klase kupuju “organsku” hranu u supermarketima – ako si je mogu priuštiti. Siromašniji liberali pak žele organsku, holističku medicinu, a konzervativci vide naciju kao organsku cjelinu: kao organizam. Dakle, svjedoci smo mnogih priča i zabrinutosti za “život”. No, “život” nije isto što i “oblici života”. Što bi mogli biti oblici života? Oblik života je “način života, način obavljanja stvari”. Kultura, u antropološkom i svakodnevnom smislu, također je oblik života, način kako obavljamo stvari. Stoga neki smatraju multikulturalizam, zauzimanje za mnoštvenost oblika života, prijetnjom za integritet francuske, britanske, njemačke ili npr. austrijske kulture. Multikulturalizam se smatra prijetnjom i “američkom načinu života”. Oblici života obuhvaćaju s jedne strane prirodne i biološke oblike života, a s druge strane društvene, kulturalne oblike života.
Što se događa kada oblici života postanu tehnološki? U tom slučaju, tehnološkim sustavima osmišljavamo svijet. Djelujemo kao tvorci smisla, ne toliko kiborzi koliko sučelja. Ta sučelja ljudi i strojeva su spojevi organskih i tehnoloških sustava. Organski sustavi djeluju prema fiziološkom modelu, a tehnološki sustavi prema kibernetskom. Mi se ne spajamo s tim sustavima, ali se u svom okolišu suočavamo s tehnološkim sustavima. Kao primjer za jedno od takvih organsko-tehnoloških sučelja, ja kažem: “Jednostavno ne mogu funkcionirati bez mobilnog telefona. Ne mogu živjeti bez prijenosnog kompjutora, telefaksa, automobila. Ne mogu funkcionirati bez Ryanaira, Amazona, bez kabelskih, satelitskih i interaktivnih kanala.”
Djelujem kao sučelje čovjeka i stroja – tj. kao tehnološki oblik prirodnog života – zato što se nužno moram snalaziti s tehnološkim oblicima društvenog života. Kao tehnološka priroda, moram broditi tehnološkom kulturom, a tehnološka kultura u svom temelju je kultura “na daljinu”. Oblici života postaju oblici života na daljinu. Budući da su moji oblici života tako uobičajeno i kronično “na daljinu”, ne mogu premostiti tu distancu, ne mogu ostvariti društvenost bez svoga strojnog sučelja, ne mogu postići društvenost bez tehnoloških sustava, bez svoga sučelja sa strojevima za komunikaciju i prijevoz. Tehnološki oblici života su “život na daljinu”: ne samo kultura, nego i “priroda na daljinu”. Projekt “Ljudski genom” i razne baze podataka s ljudskom DNK su “priroda na daljinu”. Ono što je prije bilo unutarnje i blisko organizmu danas se čuva u vanjskim, udaljenim bazama podataka kao genske informacije. Ono što je prije bilo moj unutarnji mentalni život također se može pohraniti u udaljenoj bazi podataka. U tehnološkim oblicima života, ono što su bili više ili manje zatvoreni sustavi – moje tijelo, društveno tijelo – postali su više ili manje otvoreni sustavi. Moje tijelo ne može ostvarivati sučelje s tehnološkim sustavima ako nije više ili manje otvoreno. Društveno tijelo (država-nacija) ne može ostvarivati sučelje s drugim takvim tijelom ako oba nisu u određenoj mjeri otvoreni. Kada se pojedinac ili društveno tijelo otvori, njihovi organi se često eksternaliziraju na distanci. To vrijedi i za instituciju države-nacije. Tehnološki oblici života, bilo prirodni ili društveni, slični su “tijelu bez organa” Deleuzea i Guattarija. Kada se otvore, eksternaliziraju svoje organe i otvore se prema strujama informacija i komunikacije.
Oblici života tehnologijom se izravnavaju. Postaju nelinearni. Oblici života se izdižu.
Tehnološki oblici života su nelinearni. To uključuje:
Tehnološki oblici života su nelinearni kao jedinice značenja. To za sobom povlači i sažimanje. Linearne jedinice značenja, poput pripovijesti i diskursa, u tehnološkom dobu sažimaju se u skraćene, neprotežne i nelinearne oblike značenja – jedinice informacija i komunikacije. Prije smo davali smisao svijetu uglavnom posredovanjem pripovijesti i diskursa. Sada mu dajemo smisao posredovanjem skraćenih jedinica informacije. Napominjem da ne govorim o informacijskoj preopterećenosti. Ne kažem da ima toliko informacija da ne možemo svima njima pripisati značenje. Neprekidno bombardiranje signalima, reklame potrošačke kulture i slično – to ne čini informacije. To je kaos, šum. On postaje informacija tek kada mu pripišemo značenje. Informacija nastaje samo na sučelju tvorca smisla i njegova ili njezina okoliša – ili na sučelju okoliša s jedne strane, i okoliša tvorca smisla i njegove/njezine pripisane informacije i komunikacijskih strojeva s druge strane. Ako nema značenja, nema ni informacije, nego postoji samo kaos ili šum. Richard Sennett tvrdi da propadanjem životnih priča značenje nestaje iz života. Ne slažem se s tim. Značenje samo postaje drukčije. Značenje postaje informacijsko.
Što se tiče vremena, prekid s linearnošću uključuje ubrzavanje. Oblici života tehnologijom se ubrzavaju. Kod “jednostavnih” oblika života imamo pripovijesti i metapripovijesti. Tim pripovijestima i metapripovijestima svojstven je određen ritam gibanja vremena – ritam upravo pogodan za refleksiju. Tehnološki oblici života prebrzi su za refleksiju i za linearnost. Oni ne samo da sažimaju linearnost – oni je pretječu. U tom ubrzanju kultura postaje sve kratkotrajnija. Spomenik traje stoljećima, ako ne i tisućljećima; roman traje nekoliko naraštaja, a stručna knjiga možda deset godina. Novinski članak traje samo jedan dan. Piramide su se gradile stoljećima; za akademski članak ili traktat – koji uključuje refleksiju – potrebne su, recimo, četiri godine. Novinski izvještaj o današnjoj nogometnoj utakmici mora se napisati i poslati najkasnije sat i pol nakon završetka utakmice. Tu nema vremena za refleksiju, kao ni kada pišemo elektroničke poruke u vlaku ili avionu, ni kada čitamo elektroničku poštu na mobilnom telefonu.
Tehnološko doba prebrzo je za uzroke i posljedice newtonovskog doba. Izumi nastupaju tako brzo da su pretekli logiku uzroka i posljedica. Tupa sporost cikličnog vremena značila je i sigurnost. Brže vrijeme “uzroka i posljedica” značilo je da moramo sami organizirati svoju sigurnost. Tehnološko vrijeme preteklo je determinaciju uzročnosti; ono vodi prema radikalnoj neodređenosti, radikalnoj kontingenciji – kroničnoj nesigurnosti. Taj raspad linearnog vremena dao nam je društvo rizika. Kada je u Istočnoj Evropi nestala linearnost marksističkih planova, odjednom je nastala nesigurnost. Pretekavši predvidljivost uzročne logike, bačeni smo u nepredvidljivu logiku posljedicâ. Klasična sociologija Webera, Marxa i Durkheima intenzivno se bavila uzrocima modernosti. Tehnološko ubrzavanje više se zanima za posljedice modernosti. Jezik posljedica je nelinearan; kad bi bile linearne, ne bi nas zabrinjavale. A za to nije kriva propast linearnosti nego njezin uspjeh.
Tehnološki oblici života su rastegnuti. Srednjovjekovni grad imao je organske, gotovo prirodne, gotovo rodbinske spone: šegrt, kalfa, majstor. Imao je zavojite i vijugave ulice koje su slijedile prirodan hod goveda i ovaca. Moderna država-nacija ima linearne spone. Kako linearni ugovor zamjenjuje organski status, tako odnosi, a time i društvene spone, bivaju više specifični za određenu ulogu a sve manje raspršeni. To je već rastezanje i stanjivanje organskih spona. “Zamišljena zajednica” moderne države nacije zamjenjuje srednjovjekovnu, stvarnu zajednicu. Ta zajednica je zamišljena jer se ljudi u njoj nikako ne mogu međusobno poznavati. Zamišljena zajednica države-nacije već je početak “kulture na daljinu”. Ne rastežu se samo društvene spone, i prostorne veze postaju linearne: na državnim cestama, željeznicama, telefonskoj i električnoj mreži. No unatoč toj rastegnutosti i linearnosti, prostorne veze imaju kontinuitet društvenih spona.
Ali tehnološki oblici života doista su rastegnuti. Oni su predugački, odveć rastegnuti da bi bili linearni. Tako su rastegnuti da pucaju. Prostorne veze i društvene spone se prekidaju. Potom se ponovno uspostavljaju kao veze nelinearnih i diskontinuiranih mreža. Tehnološka kultura je mrežno društvo. Veze u mrežama tako su tanke da gotovo i nemaju širinu. Da citiramo Brunu Latoura, one su “topološke”, a ne “topografske”. Nisu povezane društvenim sponama per se, nego socio-tehničkim vezama. Spojene su vezama koje su tehničke kao što su i društvene. Mreže su na neki način neorganske, ali istodobno su i organske. U mrežama ima nečeg umjetnog, nečeg ne-životnog. One su kultura na mnogo većoj daljini. Dok se društvene spone nacije temelje na mitovima o podrijetlu, socio-tehničke veze mrežâ temelje se na mnogo prozračnijim jedinicama značenja. Njih na okupu održavaju komunikacije: telefonski pozivi, nogometne utakmice koje se prenose u cijelom svijetu, razmjena elektroničke pošte.
U nekom smislu, prijevoz je samo još jedan oblik komunikacije na daljinu. U oba slučaja postoji simbolička razmjena na daljinu između A i B. U tehnološkom dobu oblici života su tako rastegnuti da linearnost cestâ i željeznice više nije dovoljna. Stoga se komunikacija sve više ostvaruje nelinearnim i diskontinuiranim vratima, ulazima i izlazima – odnosno “portovima”: zračnim lukama, “teleportacijom” mobilnih telefona, modemskim “portovima” i Internet-portalima. Ići od porta do porta ne znači kretati se ravnom crtom nego skakati okolo-naokolo, kretati se diskontinuirano. Mreže su u tom smislu nelinearne i diskontinuirane. Gibanje u mrežama često je gibanje u više smjerova istodobno, i to ne pravocrtno. Stvari u mrežama postaju “raspršene”. Mrežno društvo je društvo strujâ, društvo globalnih komunikacija. U strujama je mnogo toga, a osobito se ističu informacije. No, sve struje su također i struje komunikacijâ. Marxovo proizvođačko društvo zasnivalo se na strojevima koji su transformirali prirodu. Današnji strojevi više ne transformiraju prirodu, čak ni kulturu (informacije), nego služe za prijenos kulture (komunikaciju). Društvo strujâ, mrežno društvo nije toliko informacijsko koliko komunikacijsko.
Nacionalne zajednice su linearne i kontinuirane. Veze između globalnih gradova su nelinearne. Multikulturalizam i kozmopolitizam također su nelinearni. Suprotno tome, zamisao integracije u nacionalnu, zamišljenu zajednicu – u američkom “loncu za taljenje”, francuskom republikanizmu ili njemačkom ustavnom patriotizmu – jest linearna. Ona djeluje na temelju pedagoških pripovijesti integracije. No, tehnološki oblici života nisu linearni nego “mozaični”. Oni uključuju mozaik umreženih zajednica. Kozmopolitizam je pitanje građanstva, i univerzalističkih prava građanina. No on je i pitanje kulture, multikulture, umjesto jednolike kulture lonca za taljenje. Asimilacija znači činiti sve jednakim, tj. svojevrsni “endotizam”. Multikulturalizam i kozmopolitizam pretpostavljaju uzajamni “egzotizam”, ali i početak razgovora. Pretpostavljaju uzajamno “smatranje domorocem”. Ne uključuju asimilaciju prema zapadnim normama, nego, prema Hanni Arendt, postavljanje sebe na mjesto konkretnog i osobitog drugog. Pritom se tu multikulturalizam ne odnosi samo na (mozaični) karakter zadanog zemljopisnog područja, nego i na pluralističku identifikaciju mobilnih i transnacionalno umreženih pojedinaca. Prozračnost mreža tehnoloških oblika života ostavlja mjesta za individualizam, za kontingenciju, za nomadsku subjektivnost. I multikulturalizam je kultura na daljinu. To je jedna zadana kultura, proširena ili rastegnuta preko cijele razdaljine. To znači i da se različite kulture – koje su prije bile daleke – sada suočavaju jedna s drugom.
Tehnološki oblici života su izvađeni iz korijena, oni su na neki način “izdignuti”.
Kao takvi, poprimaju sve manje značajki pojedinih mjesta i mogu biti bilo gdje, ili štoviše, i nigdje. Taj izdignuti prostor besprostornosti je generički prostor. Dakle, to nije nikakav određeni prostor, nego općenit, generički prostor, koji ne obilježavaju toliko višestruki identiteti koliko odsutnost identitetâ. Njegov kontekst uopće nije kontekst. Njegova razlika je ravnodušnost. Primjeri takvih generičkih prostora su zračne luke i zrakoplovi. To su i prostori u robnim kućama označeni logom: jedan odjel Ralpha Laurena može se zamijeniti drugim, jedan Boss drugim, jedan Tommy drugim… Robna kuća mogla bi biti u Tokiju, Londonu, Chicagu, kao i zračna luka. I mnogi zabavni parkovi, Disney, Universal, također su generički prostori. Jedan McDonald’s mogao bi se zamijeniti drugim, jedan Benetton drugim, jedan Warner Village drugim. I Internet je generički prostor, a ne neki određeni prostor. Štoviše, same mreže su po definiciji izdignuti prostori. CNN i svijet Teletubbiesa također su generički prostori. Generički prostori su izvađeni, i nisu ponovno vraćeni na svoje mjesto. To katkad uključuje i doslovno izdizanje, npr. u zračnom prijevozu, mobilnoj telefoniji i digitalnoj satelitskoj televiziji. Katkada je riječ o “ukopavanju”, npr. kod kabelske televizije i podzemnih internetskih veza široke propusne moći. No društvena interakcija u svim je slučajevima na drukčijoj razini u odnosu na uobičajene oblike života.
”Laboratorij” je također takav generički prostor. Laboratorij je “izdignut” iz običnog života. U njemu ljudi ne nose plava radna odijela nego bijele kute. U laboratorijskom životu oni otkrivaju, oni su izumitelji. Laboratorij ne proizvodi ni robu ni usluge nego znanje; proizvodi istraživanja. Laboratorij je generički prostor; ljudi nose bijele kute i u Tokiju i u Parizu i u Los Angelesu. Laboratoriji su opremljeni sličnim uređajima i istim akademskim i profesionalnim publikacijama. Zaposleni u laboratorijima moraju znati engleski i biti digitalno pismeni. U toj sredini vlada stanovita beskontekstualnost. Prije dvadeset godina Bruno Latour i Steve Woolgar napisali su knjigu Laboratorijski život. Dvadeset godina potom običan život u sve većoj mjeri postaje laboratorijski život. Kada su Latour i Woolgar pisali, laboratorij je proizvodio akademske radove. Danas proizvodi i prototipove. Istraživanje se sve više pretvara u “istraživanje i razvoj”. Laboratorijska znanost postaje sve više tehnička kako biotehnolozi i bistri mladi kompjutoraši sa sveučilišta stvaraju prototipove, osnivaju vlastite malene tvrtke i brzo se obogaćuju. To je dvojako gibanje. Prvo, znanost se takoreći “spušta” sa svoje neokaljane autonomije i postaje tehnoznanost. Drugo, počinje uspon svakodnevnih društvenih odnosa, koji takoreći postaju oblici laboratorijskog života. U isto vrijeme, znanost i društvo postaju tehnološki.
Isto se s pojavom ateljea, ili “studija”, događa i u umjetnostima. Studio je bio prostor kreativnosti, uzdignut iz rutinskih oblika života u čistu umjetnost. U studiju se događalo čisto slikarstvo, kiparstvo, skladanje. Ali danas se novi medijski odjeli globalnih izdavača, poput Bertelsmanna, nazivaju “Studiji Bertelsmann”. Ono što se proizvodi u novim studijima (i laboratorijima) šaka je u oko ideji genija kao autonomnog umjetnika i znanstvenika. To je zato što se proizvodi kolektivno. Dakako, uzor za nove studije “tehno-umjetnosti” je holivudski film. I laboratorij i holivudski studio stvaraju prototipove. To je različito od tvornice, koja proizvodi kopije, i od ureda, u kojem te kopije kolaju. Laboratorij i studio stvaraju prototipove, a kada potrošnja postaje sve više specijalizirana, a tržišta za proizvode sve nepredvidljivija, konkurencija je sve više pitanje prototipova, a ne kopija. U stvaranju prototipova radi sve više ljudi. “Laboratoriji” i “studiji” šire se na sve više ekonomskih sektora. I sam život sve više nalikuje laboratorijskom životu. Poput znanosti, i umjetnost silazi sa svog autonomnog položaja i postaje tehno-umjetnost koja prodaje svoje prototipove na tržištu.
I laboratoriji i studiji stvaraju prototipove. Razlika je u tome što laboratoriji svoje prototipove patentiraju, a studiji (uključujući dakako i softverske tvrtke) svoje prototipove zaštićuju autorskim pravom. Dakako, patent i autorsko pravo su oblici intelektualnog vlasništva. Materijalni prototipovi se patentiraju, a simbolički prototipovi se štite autorskim pravom. Laboratoriji stvaraju prototipove materijalnih dobara pogodne za patentiranje, a studiji prototipove simboličkih dobara pogodne za zaštitu autorskim pravom. Studiji ne uključuju samo simbolički rad, što vrijedi za urede, nego stvaraju simbolička dobra. Cjelokupno intelektualno vlasništvo je izdignuto, iskorijenjeno u usporedbi s materijalnim vlasništvom. Materijalno vlasništvo temelji se na akumulaciji kapitala, a intelektualno na akumulaciji informacija. Materijalno vlasništvo temelji se na akumulaciji istoga: kako je rekao Marx, “homolognog zgusnutog radnog vremena”. Intelektualno vlasništvo temelji se na akumulaciji razlika. Svaki prototip mora se razlikovati od prethodnoga. Intelektualno vlasništvo se temelji na akumulaciji simbola, značenja. Da bi postojalo značenje, mora postojati razumljiva razlika. Danas je proizvodnja prototipova intelektualnog vlasništva postala rutinom. Današnja proizvodnja povlači kroničnu invenciju, kronično ponavljanje razlike. Patent je kronično izumljivanje stvarnoga, a autorsko pravo je rutinsko izumljivanje imaginarnoga.
Rekli smo da su prostori obilježeni logom izdignuti, generički prostori. To uključuje i treću kategoriju intelektualnog vlasništva, zaštitni znak. Ako autorskim pravom zaštitite materijalno dobro, bilo tehnološko bilo prirodno, a autorskim pravom štitite simboličko dobro, što onda obilježavate zaštitnim znakom? Logo ili ime; na primjer McDonald’s, a danas već i Mick Jagger. Zaštitnim znakom obilježavaju se “znakovi”, bez obzira to je li to boja, ime ili logo. Obilježiti nešto zaštitnim znakom znači pretvoriti taj znak u intelektualno vlasništvo. To znači pridati tim znakovima ekskluzivna prava. Ti znakovi, i njima pripisana značenja, poznati su kao “marke”. Na francuskom i njemačkom jeziku “marka” se doista i kaže marque, odnosno Marken. Na engleskom, ili barem na američkom engleskom, mi žigom obilježavamo stoku, označavamo je logom našeg ranča. Dok patent i autorsko pravo pretpostavljaju izum prototipa, to ne vrijedi za zaštitni znak. Da bi “marka” postala zaštitni znak, ona – marka i roba i usluge koje se povezuju s tom markom – već moraju biti prisutni u javnosti. U nekim slučajevima se zaštitni znak dodjeljuje marki za koju još ne postoje roba i usluge: primjer je Mick Jagger, koji, kako se čini, pokušava predstaviti cijeli niz proizvoda pod svojim zaštitnim znakom. Kada autorskim pravom zaštićujete knjigu, ploču ili softversku aplikaciju koja je nova kada je želite predstaviti javnosti, zaštitni znak već je u javnosti. Kada zaradim novac napisavši izvrsnu, inovativnu knjigu, činim to posredovanjem autorskog prava. Kada potom napišem lošu knjigu, a ona se ipak proda, to je zbog toga što je moje ime postalo marka, a praktično i zaštitni znak. Ako pak napišem treću, prilično dobru knjigu, koja se potom uopće ne proda, to je vjerojatno zato što je vrijednost moje marke opala.
”Platforme” su izdignuti prostori. Operativni sustav Microsoft Windows jedna je takva platforma. Ona potpada pod zakon o intelektualnom vlasništvu, zakon o autorskom pravu. No, platforme nisu nužno zaštićene. Prevladavajuća europska platforma za mobilnu telefoniju nije zaštićena – nitko nema pravo intelektualnog vlasništva nad njom. Nije zaštićen ni operativni sustav Linux, odnosno Unix kao operativni sustav za poslužitelje. Platforme su osobita vrsta intelektualnog vlasništva. Bez njih ne bismo mogli sudjelovati u različitim oblicima tehnološkog života. Platforme mogu, ali ne moraju biti “standardi”. Zasad još nema standarda za digitalnu televiziju, ali europska platforma za mobilnu telefoniju je standard. U SAD-u postoje konkurentske platforme, a standarda još nema. Gdje postoje konkurentske platforme, pitanje zaštićenosti i nezaštićenosti intelektualnog vlasništva je važno, ali gdje postoji standard, ono je presudno. Ako posjedujete zaštićeni standard, onda ste vratar na vratima svijeta. Tko vam ne plati licencu, isključen je iz tehnoloških oblika života. Druge platforme za tehnološke oblike života su zračne luke i prostori u odgovarajućim četvrtima globalnih gradova. Za pristup tim platformama, tim generičkim prostorima često vam je potreban kapital. Oni su skupi. Potreban vam je i kulturni i ekonomski kapital. Potreban vam je i društveni kapital odgovarajućih mreža. Riječ je o novoj vrsti društvene stratifikacije, u kojoj pripadnost društvenoj klasa ovisi o odnosima prema intelektualnom vlasništvu i o pravu pristupa izdignutim prostorima tehnoloških oblika života.
A što je s moći? U tehnološkom kapitalizmu moć djeluje vjerojatno manje eksploatacijom, a više isključivanjem. Stvarno vlasništvo sredstava za proizvodnju sa sobom nosi i pravo na eksploataciju drugih, dok intelektualno vlasništvo donosi pravo na isključivanje drugih. Vlasništvo nad zaštitnim znakom zabranjuje svima drugima da valoriziraju taj zaštitni znak. Tako djeluje moderno sponzorstvo. Valorizacija patenata ljudske i biljne DNK iz “trećeg svijeta” tema je sukoba oko globalizacije na sastanku Svjetske trgovinske organizacije u Seattleu. Vlasništvo autorskog prava na platformu koja je standard, tema je sukoba između Ministarstva pravosuđa SAD-a i Microsofta. Ti se sukobi ne odnose samo na pitanja tko je vlasnik baze podataka o DNK i tko je vlasnik platforme, nego i na potiskivanje granica vlasništva kao takvog. Pripadnost društvenoj klasi postaje pitanje pristupa platformama, pristupa izdignutosti tehnoloških oblika života. Ona postaje pitanje pristupa, ne samo sredstvima za proizvodnju, nego i sredstvima za izumljivanje.
U tehnološkim oblicima života nije nelinearan samo otpor, nego i moć. Moć više nije ponajprije pedagoška ni narativna, nego je i sama performativna. “Nacija” sada manje djeluje “pripovijestima” i “pedagogijom”, a više performativnošću informacija i komunikacija. Moć djeluje manje linearnošću i refleksivnim argumentom diskursa, odnosno linearnošću ideologije, a više neposrednošću informacija, komunikacijâ. Moć možda ne djeluje ponajprije na razini refleksivnog intelekta niti na razini nesvjesnoga, nego na razini prešutnog znanja. Moć možda nije u tolikoj mjeri strukovna koliko je, budući da je nomadska u obliku multinacionalnih korporacija, slobodna da se kreće iz jedne zemlje u drugu. No te nesputane kompanije ne djeluju toliko eksploatacijom koliko isključivanjem sredstava za proizvodnju. Politika u tehnološkom životu je i politika u kojoj će oni koji su na sučelju tehnologije i oblikâ života – broj zaposlenih u laboratorijima i studijima već je znatan, a i dalje raste – imati sve važniju ulogu. Na kraju, politika u tehnološkim oblicima života sve više će problematizirati budućnost. Dakako, to vrijedi i za politiku prirode: ekološku politiku i politiku DNK i genetički modificiranih organizama. Sâm kapital sve se više akumulira u budućnosti.