Kad u tehnološkom sektoru imate proizvod ‘u alfa-izdanju’, to znači da je proizvod u razvoju, često tek malo više od posve razrađene ideje u procesu implementacije. Slijedi ‘beta’ faza, u kojoj potrošači obavljaju završna ispitivanja prije objavljivanja proizvoda (softvera, hardvera, itd.). Tu se slijedi industrijska tradicija kulturnih ikona Novog svijeta kao što su detroitski konceptni automobili, ali za tehnološko društvo obećanje napretka više nije dovoljno. U razdoblju smo alfa-izdanja.

Nekad je, na primjer pedesetih godina, proces razvoja nekog proizvoda brižljivo čuvan od očiju javnosti i tek bi se nakratko dopustilo da se poviri na predmet razvoja, dok je vrhunac bio slavodobitni debi najnovijeg Philcovog televizora, Chevroletovog automobila ili najnovijeg filma. Kultura industrijske proizvodnje svoje je projekte u razvoju nekada pažljivo čuvala. Potreba za prvenstvom u promociji ideja i proizvoda u sve ubrzanijoj kulturi tržišta tehnologije osamdesetih i devedesetih godina sve je izraženija i zahtijeva da se proizvod najavi dok je još u ‘beta’ izdanju. Marketing proizvoda ili ideje sve se više pomiče u fazu razvoja, a najvažnije razdoblje je vrijeme završnog ispitivanja. Nasuprot tome, suvremena tehnološka kultura hrani se iščekivanjem i smanjenim očekivanjima od realnog.

Glavni pogon društva nekad je bila povijest. Filozofski i umjetnički pokreti često su se ugledali u prošlost da bi obnovili sadašnjost ili ponudili strategije za budućnost. McLuhan je vjerovao da je umjetnik vizionar jer živi u sadašnjosti, a svi drugi se ugledaju na jednu te istu prošlost. McLuhanovskim pomakom sadašnjost ulazi u žarište. U digitalnoj kulturi povijest je beznadno efemerna, a sadašnjost dosadna – predugo je čekati da proizvod izađe iz bete. Ubrzavanje budućnosti zahtijeva da se ideje konzumiraju dok su najsvježije, umjesto da se čeka dvije godine od Microsoftove najave izlaska X-Boxa na tržište kao fizičkog predmeta. Da bi se dakle osiguralo prvenstvo ideje u široj zajednici i maksimiziralo umno sudjelovanje u toj ideji, koncepcija se mora objaviti što prije moguće.

Tome pridonosi i nesposobnost stvarnih predmeta i događaja da zadovolje naša očekivanja. Pri izlasku Playstationa II u Sjedinjenim državama došlo je do 50-postotne nestašice isporučenih sustava u odnosu na planirane, a čak je i uz najnoviju tehnologiju za taj stroj uoči izlaska bilo neznatnih dvadeset pet igara. Kad se većina današnjih računarskih sustava stavlja na tržište, proizvođači čipova često već imaju malo bržu verziju koja nije posve spremna za objavljivanje. No, kod Pentiuma III i Windowsa 98, novi čip, odnosno operativni sustav, samo su povećali diskontinuitet između iščekivanja i nade u njihovu konzumaciju.

Nije dosta čak ni biti umjetnički vizionar. McLuhanova sadašnjost iznevjerila je naša očekivanja od budućnosti. Na prestižnom festivalu tehnoloških umjetnosti Ars Electronica 2000, glavna nagrada nije uručena nekom Internet umjetniku, nego piscu znanstvene fantastike, Nealu Stephensonu. Kultura fin de millenium nije zadovoljna ni prvim sljedećim izumom; nju zanima mrlja na radaru dvije ili deset godina unaprijed. Novi predmet žudnje postaje sljedeća verzija propalog tehnološkog očekivanja; najažurnija fiktivna stvarčica koja može i ne mora sazreti; novi kulturni vaporver /izraz se koristi za nepostojeće, a na tržištu promovirane proizvode, prev./.

U ogledu ‘Demo ili smrt’ Lunenfeld opisuje kulturu istraživača MIT-a koji u ritualnom nizu predavanja uz PowerPoint i prototipne zaslone demonstriraju svoje zamisli kako bi mogli nastaviti s radom znajući da su im ideje prihvaćene, financirane itd. Ta je kultura procurila i u svijet umjetnosti pa umjetnici ‘izdaju demo’ svojih djela istim sredstvima kojima se direktori korporacija služe da generiraju uzbuđenje njihovom ‘sljedećom velikom idejom’. Tako se kapitalistička kultura proizvodnje simbola u svijetu Interneta utisnula u umjetnika, ovaj put tehnološkog umjetnika, a osobito Internet umjetnika.

Umjetnik se vratio kreiranju objekata, iako suvremeni projekti mogu biti veoma simboličke prirode. S nedostatkom fizičnosti, inherentnim digitalnoj umjetnosti, a osobito net.artu, umjetnički se simbol opredmećuje u formi instalacije. Međutim, kao i kod realizacije fizičkog predmeta, ni izvršenje instalacije na Internetu ne ispunjava očekivanja – to je evidentno u činjenici da glavnu nagradu Ars Electronica nije dobio umjetnik koji je stvarno i napravio neku instalaciju. Zbog brojnih faktora kao što su nekompatibilnost među sustavima, kvalitete stroja na kojemu se prikazivao rad i tako dalje, kvalitativno iskustvo instalacije je gotovo uvijek razočaranje u usporedbi s iskrom mašte koju pobuđuje najava alfa izdanja.

Moglo bi se reći da je ovaj manifest još jedno produženje nasljeđa konceptualizma, i to nije pogrešna pretpostavka. No, kulturni pomak što ga predstavlja digitalna umjetnost u tome je što se zaboravljen fizički referent oživljava u simboličkome, što se tjelesnost subjekta pomiče s kiborga na korpus informacija. Djela net.arta, pa i ona u obliku brechtovskih opisa događaja, utoliko se kroz te pomake u diskursu i prikazu ponavljaju kao simbolički objekti.

Kao doživljaji koji donose zadovoljenje u digitalnom, ostaju tek alegorije i funkcijski prototipovi djela u procesu stvaranja, djela koja ovisno o zanimanju i financiranju možda nikad neće biti stvorena. Umjetnički projekt alfa-izdanja označava ono što nije posve konceptualizirano niti izvedeno, pa čak ni simbolički, osim samog zametka ideje. Ako postoji pedesetak zabilježenih koncepata takvih simboličkih djela (ova se rasprava odnosi na digitalnu umjetnost), riječ je zapravo o samostojnim radovima, a umjetnost koja je iz tih koncepata mogla proisteći jasno se razlikuje, i potencijalno manje zadovoljava, od slika što ih zazivaju koncepti. Kao i kod najave alfa-izdanja, žudnja koju donosi nadolazeći proizvod mnogo je snažnija od one što će je izroditi samo objavljivanje rada/proizvoda. Konceptualna estetika informacijskog svijeta zapravo je povezana s kreativnim potencijalom kojim je natopljen opis intervencije ili rada, a ne nužno sam rad.

Kako je već i opis sam po sebi dovoljan, sada nam ostaje mogućnost da rad čije stvaranje zamišljamo proširimo po rizomatskoj mreži elektroničke noosfere. Možda će, zbog neke vrsti odbijanja da napuste oblike izražavanja iz prošlosti, umjetnik povremeno i dalje stvarati djela; ali mnogo će ih više biti ‘u alfi’ – jer vjerojatnost da će imati snage, vremena i novca da ih sve izvedu, vrlo je, vrlo mala.

Prošlost više nije dovoljno dobra
Sadašnjost je razočaranje
Budućnosti treba predugo da stigne
Kultura je sada u alfa-izdanju.