Umreženi rat ima dva lica, poput rimskog boga Jana – jedno je nasilno i negativno, gdje vladaju teroristi i kriminalci, a drugo predstavljaju aktivisti, ponekad militantni, ali često miroljubivi pa čak i za društvo obećavajući.

Informacijska revolucija mijenja prirodu sukoba u cijelom spektru. Dvije su pojave na koje posebno želimo svratiti pažnju. Prvo, ova revolucija ide u prilog jačanju mrežnih oblika organizacije i često im daje prednost pred hijerarhijskima. Uspon mreža znači da se moć seli prema nedržavnim akterima, jer se oni uspijevaju organizirati u rastuće multiorganizacijske mreže (osobito ‘svekanalne’ mreže, u kojima je svaki čvor povezan sa svakim drugim) lakše od tradicionalnih, državnih aktera. To znači da u sukobima sve više odlučuju ‘mreže’, možda i više od ‘hijerarhija’. To također znači da je prednost na strano onoga tko ovlada mrežnom formom.

Drugo, kako se informacijska revolucija produbljuje, vođenje sukoba i njihov ishod sve više ovisi o informacijama i komunikacijama. Više no ikada prije, sukobi se vrte oko ‘znanja’ i ‘meke moći’. Protivnici uče naglašavati ‘informacijske operacije’ i ‘upravljanje percepcijom’ – to jest, poduzimaju korake orijentirane na medije kojima više žele privući ili dezorijentirati, a manje prisiliti koga na što; to pak utječe na osjećaj sigurnosti društva, vojske ili drugog aktera u pogledu svoga znanja o sebi i svojim protivnicima. Psihološke ozljede postaju jednako važnim ciljem kao i fizičko razaranje.

Te postavke vrijede u čitavom spektru sukoba. Do najvećih transformacija tako dolazi u prirodi protivnika, u tipu prijetnji koje oni mogu predstavljati te u načinu odlučivanja u sukobu. Vjerojatno je da će prijetnja u informacijskom dobu biti difuzna, disperzna, multidimenzionalno nelinearna i višeznačna u većoj mjeri nego što je to bio slučaj u industrijskom dobu. Metaforički rečeno, budući će sukobi možda podsjećati na orijentalnu igru Go, više nego na zapadnjački šah. Ta će dinamika preobraziti spektar sukoba od glave do pete.

Naša formulacija umreženog rata naglašava njegovu organizacijsku dimenziju. Istodobno, mi naglašavamo da organizacijska mreža funkcionira najbolje kad iza sebe ima pravu doktrinarnu, tehnološku i društvenu dinamiku. Međutim, autori zaljubljeni u blještave, visokotehnološke aspekte informacijske revolucije često opisuju umreženi rat (i kiberrat) kao pojam kompjuterizirane agresije u samostalnim napadima u kiberprostoru – to jest, kao trendovski sinonim za informacijski rat, informacijske operacije, ‘strateško informacijsko ratovanje’, internetski rat, ‘haktivizam’, kiberterorizam, kibotažu itd.

Neki su tako srpske hakerske napade na NATO-ve Internet stranice 1999. godine smatrali umreženim ratom (ili kiberratom). No, o počiniteljima i o naravi njihove organizacije znalo se malo; ako je to bilo samo nekoliko dosjetljivih pojedinaca koji su uz pomoć vlade djelovali s jednog ili dva mjesta na Internetu, onda su dimenzije umreženog rata u tom slučaju bile minimalne – radilo se samo o dosjetljivoj sabotaži neznatne važnosti. Taj slučaj govori o još jednoj zabuni: Ti su Srbi (pretpostavlja se da to jesu bili Srbi) imali za cilj srušiti dio ‘Mreže’. U pravom etnonacionalističkom, terorističkom, kriminalnom ili društvenom umreženom ratu, protagonistima je mnogo više stalo do toga da se Mreža održi. Oni se koriste Internetom i drugim naprednim komunikacijskim uslugama (npr. telefaksima i mobilnim telefonima) za razne svrhe, od međusobne koordinacije i novačenja pa do projiciranja svog identiteta; za emitiranje svojih poruka ciljnoj publici i prikupljanje obavještajnih podataka o svojim protivnicima.

Kad je dakle riječ o Srbiji, bolji primjer umreženog rata, onako kako ga mi definiramo, bio je napor srpskog reformističkog radija B-92 da nakon što im je Miloševićev režim 1998. i zatim 1999. ugasio odašiljače, uz podršku mreže nevladinih organizacija i vladinih agencija SAD i Evrope, preko Interneta emitira svoje reportaže u Srbiji. No, najbolji primjer globalnog umreženog rata je Međunarodna kampanja za zabranu pješačkih mina. Taj neobično uspješan pokret sastoji se od labavo povezane matrice nevladinih organizacija i vladam a za komunikaciju u najvećoj mjeri koristi Internet. Preko osobe jedne od svojih mnogih vođa, Jody Williams, taj je umreženi rat zasluženo dobio Nobelovu nagradu za mir.

Pojam ‘umreženi rat’ odnosi se na nastajući način vođenja sukoba (i kriminalnih aktivnosti) na socijetalnoj razini, izvan tradicionalnog vojnog ratovanja, u kojem se protagonisti koriste mrežnim oblicima organizacije i sa njima povezanim doktrinama, strategijama i tehnologijama prilagođenim informacijskom dobu. Sastoje se od disperznih organizacija, malih skupina i pojedinaca koji komuniciraju, koordiniraju i vode kampanje na internetski način, često bez precizne centralne kontrole. Umreženi rat se dakle razlikuje od načina vođenja sukoba i kriminalnih aktivnosti u kojima protagonisti razvijaju formalne, samostalne hijerarhijske organizacije, doktrine i strategije, kakvi su bili centralizirani lenjinistički pokreti, na primjer. Umreženi rat tako se odnosi više na Zapatiste nego na Fideliste, više na Hamas nego na PLO, više na pokret Američkih Kršćanskih Domoljuba nego na Ku Klux Klan, više na azijske Trijade nego na Cosa Nostru.

Pojmom umreženog rata želi se svratiti pažnja na mogućnost da sukobi koji se temelje na mreži postanu značajnom pojavom u sljedećim desetljećima. U tom se smjeru već razvijaju mnogi akteri po cijelom spektru sukoba i kriminala. Među njima su poznati protivnici koji mijenjaju strukturu i strategiju kako bi iskoristili prednosti mrežnog ustroja – npr. transnacionalne terorističke skupine, trgovci oružjem za masovno uništenje na crnom tržištu, organizacije za trgovinu drogom i druge zločinačke organizacije, fundamentalistički i etnonacionalistički pokreti, pirati intelektualnim vlasništvom i krijumčari useljenika i izbjeglica. Neke karakteristike umreženosti u Sjedinjenim državama razvijaju i neke urbane bande, paravojske i militantne skupine okupljene oko jedinstvenog cilja. Spektar umreženog rata uključuje i novi naraštaj revolucionara, radikala i aktivista koji počinju stvarati ideologije informacijskog doba u kojima se identitet i lojalnost premješta s države-nacije na transnacionalnu razinu ‘globalnog civilnog društva’. U umreženi rat upuštaju se i nove vrste aktera, kao što su anarhističke i nihilističke skupine ‘hakera-kibotera’.

Mnogi će – ako ne i gotovo svi – akteri umreženog rata biti nedržavni, pa čak i bezdržavni. Neki će akteri biti države, ali drugi će pokušavati pretvoriti države u svoje aktere. Nadalje, akter umreženog rata po opsegu može biti podnacionalan ili transnacionalan. Vjerojatni su i razni hibridi i simbioze. Osim toga, zločinački akteri (npr. terorističke i kriminalne skupine) prijete interesima SAD i drugih država, a drugi (npr. aktivisti nevladinih organizacija u Burmi ili Meksiku) to ne čine – štoviše, neki akteri koji povremeno pribjegavaju strategiji i taktici umreženog rata, kao što je njujorški Komitet za zaštitu novinara, imaju oslobađajuće djelovanje koje treba pozdraviti. Nekim akterima cilj je razaranje, dok drugi uglavnom pokušavaju ometati i dezorijentirati. I opet, moguće su mnoge varijacije.

Spektar sudionika umreženog rata na prvi pogled možda izgleda širok i zbrkan. No, svim je tim varijacijama zajednički jedan obrazac: upotreba mrežnih oblika organizacije, doktrine, strategije i tehnologije prilagođenih informacijskom dobu.

Protagonisti u arhetipu umreženog rata su skup raznolikih, disperznih ‘čvorova’ kojima je zajednički skup ideja i interesa i koji djeluju zajedno na potpuno internetski ‘svekanalni’ način. U znanstvenoj literaturi mreže se dijele na tri osnovna tipa ili topologije:

Lančana ili linijska mreža; u njoj se, kao u krijumčarskom lancu, ljudi, roba i informacije kreću linijom odvojenih kontakata, pri čemu se prijenos s kraja na kraj mreže odvija preko posredujućih čvorova.

Zvijezda ili kotač; u takvoj se mreži, kao u kartelu u kojemu skup aktera povezuje središnji (ali ne hijerarhijski) čvor ili akter, i svi moraju proći taj čvor u međusobnoj komunikaciji i koordinaciji.

Svekanalna mreža ili mreža pune matrice; svatko je povezan sa svima, kao u mreži suradnika militantnih mirovnih skupina.

Svaki čvor dijagrama može se odnositi na pojedinca, skupinu, organizaciju, dio skupine ili organizacije, pa čak i na državu. Čvorovi mogu biti veliki ili mali, spojeni labavo ili čvrsto, prema članstvu isključujući ili uključujući. Mogu biti segmentacijski ili specijalizirani – to jest, mogu biti međusobno slični i baviti se sličnim djelatnostima, ili mogu podijeliti rad po specijalizacijama. Granice mreže i svakog njezinog čvora mogu biti definirane ili mutne i porozne prema vanjskom okolišu. Moguće su mnoge varijacije.

Od ta tri tipa mreže, najteže je organizirati i održavati svekanalne mreže, djelomično i zato što one zahtijevaju vrlo dobru komunikaciju. No, baš taj tip mrežnoj formi daje nov, velik potencijal za suradničke poduhvate pa informacijska revolucija njemu daje novu snagu. Slikovito rečeno, akter u svekanalnoj mreži podsjeća na geodetsku ‘Bucky loptu’ (nazvanu prema Buckminsteru Fulleru); ona ne liči na piramidu. Organizacijski ustroj je ravan. Idealno, ne postoji jedinstveno, centralno vodstvo, zapovjedništvo, stožer – ne može se naciljati jasno određeno srce ili glava organizacije; vođa može biti više. Odluke se donose, a operacije izvode decentralizirano, što omogućuje lokalnu inicijativu i autonomiju. Takav ustroj ponekad izgleda akefalno (bezglavo), a ponekad polikefalno (višeglavo).

Mrežni ustroj ovisi o postojanju infrastrukture za prenošenje informacija važnih za njegovo djelovanje. To ne znali da svi čvorovi moraju neprestance komunicirati; konspirativni akter to ne mora htjeti. No, kad postoji potreba za komunikacijom, članovi mreže moraju moći diseminirati informacije dovoljno brzo i dovoljno daleko, i unutar mreže i vanjskoj publici.

Umreženi rat je rezultat uspona mrežnih oblika organizacije, a njihov uspon je djelomično rezultat kompjuterizirane informacijske revolucije. Da bi se njegov potencijal realizirao, dobro povezana mreža zahtijeva stalne i guste tokove informacija i komunikacija, više nego drugi oblici organizacije (npr. hijerarhije). Te mogućnosti nude joj najnovije informacijske i komunikacijske tehnologije – mobilni telefoni, telefaksi, elektronička pošta, web stranice i računalne konferencije. Takve su tehnologije vrlo korisne akterima umreženog rata čije su sastavnice zemljopisno raštrkane.

No, valja upozoriti na dvije stvari. Prvo, akteru umreženog rata nove tehnologije nisu apsolutno nužne, ma kako bile dobrodošle u umrežavanju organizacije. U nekim situacijama dovoljne su i stare tehnologije, kao što su kuriri, te mješavine starih i novih tehnologija. Drugo, umreženi rat nije jednostavno funkcija ‘Mreže’ (tj. Interneta); on se ne odvija samo u ‘kiberprostoru’ ili ‘infosferi’. Tamo se mogu voditi neke bitke, ali ukupno vođenje rata i njegov ishod normalno najviše ovise o događajima u ‘realnom svijetu’ – oni će i u sukobima informacijskog doba općenito biti važniji od događaja u kiberprostoru ili infosferi. Umreženi rat nije tek rat na Internetu.

Mrežni, često ad hoc ustroj, ima neobično jake strane i u obrani i u napadu. U napadu, mreže su prilagodljive, fleksibilne i svestrane u pogledu prilika i izazova. To je posebno dobro izraženo kad skup aktera počne djelovati kao roj. Rojenju su analitičari dosad pridavali malo pažnje, no ono se znatno razlikuje od tradicionalnih pristupa sukobima, orijentiranih na masovnost. Rojenje je, međutim, možda ključni način vođenja sukoba u informacijskom dobu, a najnaprednije korištenje te mogućnosti na djeluje kod protagonista umreženog rata.

Rojenje je naizgled amorfan, ali pažljivo strukturiran, koordiniran, strateški način napada iz svih smjerova na određenu točku ili točke uravnoteženim pulsiranjem sile i/ili paljbe, kako s bliskih tako i s udaljenih položaja. Izraz ‘sila i/ili paljba’ u vojnim i policijskim operacijama može se shvatiti i doslovno, ali kod aktivista nevladinih organizacija treba ga shvatiti metaforički – kad, primjerice, blokiraju gradska raskršća ili emitiraju rafale e-mailova i faksova. Rojenje najbolje funkcionira – možda i samo onda – ako je organizirano tako da uključuje tisuće malih, raštrkanih, umreženih manevarskih jedinica. Do rojenja dolazi onda kad raštrkane jedinice mreže male (ili ponekad velike) snage konvergiraju na metu iz mnogih smjerova. Glavni cilj je ravnomjerno pulsiranje – mreže-rojevi moraju se brzo i neprimjetno obrušiti na metu, da bi se zatim raštrkali i spremno dočekali novi puls. Sposobnost za ‘neprimjetan pristup’ u umreženom ratu sugerira veću vjerojatnost napada u ‘rojevima’ nego u tradicionalnijim ‘valovima’. Odlični primjeri ponašanja roja su čečenski pokret otpora ruskoj vojsci i djelovanje Mreže za direktno djelovanje u ‘Bitci za Seattle’ protiv Svjetske trgovinske organizacije.

Rojenje je vjerojatno najdjelotvornije, a od rojeva se najteže obraniti, kad skup aktera umreženog rata ne ‘omasovljuje’ snage, nego ih raspršuje i oblikuje u ‘pakete’ (u nedostatku boljeg naziva). To znači da, primjerice, krijumčari droge veliku pošiljku razbijaju u male pakete koji se istodobno kriomice prenose preko granice, ili da aktivisti nevladine organizacije, kao u pokretu Zapatista, imaju dovoljno različite ljude u svojim redovima da mogu odgovoriti na svako odvojeno pitanje s kojim se susretnu – bila to ljudska prava, demokracija, okoliš, razvoj sela ili bilo što drugo.

Kad je riječ o defanzivnom potencijalu, mreže su obično redundantne i raznolike, i zbog toga robusne i otporne na napad. Kad je mreža unutar sebe dobro usklađena i izbjegava centralizirano upravljanje i nadzor, teško ju je probiti i poraziti u cjelini. Mrežni ustroj osobito dobro odolijeva napadima na vođe – što je najčešća strategija u ratu protiv droge, kao i u organiziranim pokušajima svladavanja organiziranog kriminaliteta u Sjedinjenim državama. Onaj tko želi napasti mrežu suočava se dakle s ograničenjima – općenito je moguće pronaći i napasti samo dijelove mreže. Štoviše, otpornost ugrađena u mrežni ustroj omogućuje mu da jednostavno apsorbira brojne napade na distribuirane čvorove, što napadača navodi na pomisao da je nanio veliku štetu mreži i onesposobio je, a ona je zapravo i dalje na životu i traži nove prilike za taktičko iznenađenje.

Teškoće s bavljenjem akterima umreženog rata još se produbljuju kad su granice između napada i obrane mutne, ili izmiješane. Kad su granice mutne, teško je razlučiti napadačke od obrambenih djelatnosti, osobito kad akter napada u ime samoobrane. Mutnost napada i obrane primjerice pokazuje borba Zapatista u Meksiku. Miješanje napada i obrane često isprepleće strateške i taktičke razine djelovanja. Na primjer, gerila s defanzivnom strategijom može taktički napasti, kao u ratu mudžahedina u Afganistanu osamdesetih godina, kao i u nedavnim čečenskim ratovima s Rusima.

Mutna granica između napada i obrane odražava još jednu značajku umreženog rata (ona se, doduše, vidi i u mnogim drugim područjima): probijanje standardnih granica, jurisdikcija i razlika između države i društva, javnog i privatnog, zakonitog i nezakonitog. Utoliko je državi teško, ako ne i nemoguće, dodijeliti odgovornost pojedinoj grani uprave da na njih reagira – npr. vojsci, policiji ili tajnoj službi.

Kako je u svojoj raspravi o tome kako informacijsko ratovanje na kraju postaje ‘neokortikalno ratovanje’ pokazao Richard Szafransky, izazov pred kojim danas stoje vlade i države je ‘epistemološki’. Cilj aktera umreženog rata može biti razaranje temeljnih nazora o naravi nečije kulture, društva ili vlasti, dijelom da bi raspirio strah, ali možda prvenstveno da ih dezorijentira i prodrma uvriježene predodžbe. Umreženi rat snažnog društvenog sadržaja – vodili ga etnonacionalisti, teroristi ili aktivisti – utoliko obično djeluje u većoj mjeri narušavajuće nego razarajuće. Što je izazov više epistemološki, to on sa stajalište organizacije više zbunjuje. Čija je odgovornost odgovoriti na njega? O čijim je ulogama i zadaćama riječ? Je li to vojno, policijsko, obavještajno ili političko pitanje? Kad uloge i zadaće branitelja nije lako odrediti, problematičnima postaje i odvraćanje i obrana.

Širenje umreženog ratovanja stoga otežava izazove pred kojima se suočava država-nacija u informacijskome dobu. Njezinu suverenost i vlast obično provode birokracije u kojima se problemi cjepkaju te se pojedinim uredima ostavljaju na brigu pojedini problemi. U umreženom su ratu, međutim, problemi rijetko tako jasni. Njegov će protagonist vjerojatno djelovati u procijepima i sivim područjima društva, napadat će ondje gdje se ovlasti preklapaju, a paradigme rada političara, službenika, vojnika, policajaca i drugih aktera postaju nejasne ili se sudaraju. Štoviše, kad je transnacionalna participacija jaka, protagonisti umreženog rata lokalnoj vlasti mogu postaviti izazove njezina suvereniteta i legitimiteta tako da potaknu strane vlade i poslovne korporacije da izvrše pritisak na lokalnu vlast kako bi promijenila svoje unutarnje politike i postupke.

Predložit ćemo četiri postavke o informacijskoj revoluciji i njezinim implikacijama za umreženi rat i proturat:

Hijerarhije se teško bore s mrežama. Primjera ima po cijelom spektru sukoba. Tu su neuspjesi mnogih vlada da poraze međunarodne kriminalne kartele krijumčara oružja, kao u Kolumbiji. Tu je otpornost pokreta za obnovu religije u Alžiru na stalnu protivljenje države pokazuje i defanzivnu i ofenzivnu robusnost mrežne forme. Zapatistički pokret u Meksiku i legije njegovih simpatizera među lokalnim i transnacionalnim nevladinim organizacijama pokazuju da društveni umreženi rat može staviti vlast koja se demokratizira u defanzivni položaj i izvršiti na nju pritisak da nastavi s reformama.

Za borbu protiv mreža potrebne su mreže. Vlade koje se žele braniti od umreženog rata moraju primijeniti organizacijski ustroj i strategije slične onima njihovih protivnika. To ne znači preslikati neprijatelja, nego naučiti rukovoditi se istim načelima rada mrežnih formi u informacijskom dobu, koje je on već naučio. Ta načela u određenoj mjeri ovise o tehnološkim inovacijama, ali prije svega o volji za organizacijskim i doktrinarnim inovacijama, možda osobito stvaranjem novih mehanizama za zajedničko djelovanje i suradnju više jurisdikcija.

Tko prvi ovlada mrežnom formom ima najveće prednosti. U prvim desetljećima informacijskog doba, protivnicima koji su napredni u umrežavanju (bili to kriminalci, teroristi ili miroljubivi društveni aktivisti, uključujući i one koji surađuju s državom) raste moć u odnosu na državne službe. Dok im je umrežavanje nekoć jednostavno omogućavalo da se odupru potiskivanju, sada im omogućuje da se gotovo ravnopravno natječu s državama i drugim hijerarhijski orijentiranim akterima. To ilustrira povijest Hamasa i kartela Cali, kao i pokret Zapatista u Meksiku i Međunarodna kampanja za zabranu pješačkih mina.

Umreženi proturat stoga zahtijeva veoma djelotvorne pristupe suradnje među službama, koji po svojoj prirodi podrazumijevaju umrežene strukture. Nije nužno, poželjno, pa ni moguće zamijeniti sve hijerarhije u vlasti mrežama. Ne, izazov je umješno spojiti te dvije forme, a pritom zadržati dovoljno vlasti u jezgri da se potakne i ojača interes za umrežene procese. Stvaranjem djelotvornih hibrida vlade će biti spremnije da se suoče s novim prijetnjama i izazovima koji nastaju u informacijskom dobu, dolazili oni od etnonacionalista, terorista, paravojski, kriminalaca ili drugih aktera.

Vlade su međutim često tako sputane hijerarhijskim navikama i interesima pojedinih ustanova da će biti potrebni oštri zaokreti prije nego budu spremne za ozbiljnije eksperimente s umrežavanjem. Troškovi i opasnosti do kojih će dovesti neprovođenje institucionalnih promjena vjerojatno će biti visoki – a s vremenom bi mogli i rasti.

Umreženi rat je izvedeni pojam – izveden je iz našeg razmišljanja o učincima i posljedicama informacijske revolucije. Uz pomoć toga pojma možemo skrenuti pažnju na meta-obrazac mrežnih oblika organizacije, doktrine i strategije, koje, da smo stručnjaci usredotočeni samo na jedno od područja umreženog ratovanja ne bismo uočili.

Umreženi rat mogu voditi i ‘dobri’ i ‘loši’ akteri, i miroljubivim i nasilnim postupcima. Umreženi rat još od svog početka privlači široki presjek nedržavnih aktera koji se svojim državnim vlastima pokušavaju usprotiviti ili pak sa njima surađivati. Etnonacionalisti, kriminalci i teroristi – svi su oni u umrežavanju pronašli novu snagu. No, to vrijedi i za aktere globalnog civilnog društva, koji naglašavaju nenasilne načine da se pobijedi u ‘bitkama riječi’ – što je čišće informacijska dimenzija umreženog rata – umjesto nasilno, u rojevima, što je obilježje njegove mračnije strane. Obje kategorije aktera, čini se, makar implicitno shvaćaju da će sukob u budućnosti postati ‘nepravilniji’, da će unaprijed strogo planirani okršaji i bitke starijih razdoblja najvećim dijelom nestati. Dok je vojska Sjedinjenih država i dalje usredotočena na tradicionalne načine sukobljavanja – u pogledu udjela u proračunu, doktrine i strukture oružanih snaga – uspon umreženog rata trebao bi potaknuti na brzu promjenu stava, koji bi bio prilagođen manje Zaljevskom ratu, a više novim i svakovrsnim neprijateljima u gusto isprepletenoj ‘globalnoj mreži’.

Dvojstvo umreženog rata u realnom svijetu – s jedne strane kriminalci i teroristi, prosvijećene snage civilnog društva s druge – zrcali se u virtualnom svijetu kiberprostora, koji se koristi u društvenom aktivizmu, ali sve više i za zločin i teror (iako još uvijek embrionalno). Danas je u kibersferi društveni aktivizam mnogo robusniji i bolje utvrđen od zločina i terora. Hoće li se to i nastaviti? Mi mislimo da hoće. Aktivisti će sve vještije integrirati mobilizirajuću snagu Interneta s moći i privlačnosti poruka usmjerenih na širenje i zaštitu ljudskih prava. Unatoč tome, zločinačke i terorističke organizacije će naučiti sve vještije manipulirati infosferom.

Umreženi rat, dakle, ima dva lica, poput rimskog boga Jana. Jan je bio bog vrata i prolaza, pa tako i odlaska i povratka, novih početaka i inicijativa. U tom smislu to znači da je bio i bog komunikacija. Od njegova dva lica, jedno je staro i gleda unatrag, a drugo mlado i stremi naprijed, zbog čega je bio inherentno dualistički bog. Na početku stvaranja, sudjelovao je u razdvajanju reda od kaosa. U rimsko doba identificirali su ga s razlikom između rata i mira, a vrata njegova hrama na Forumu svečano su se zatvarala u vrijeme mira i otvarala u vrijeme rata – što znači da su rijetko bila zatvorena. Svijet na početku dvadeset i prvog stoljeća opet je na novom početku. Nije izvjesno hoće li ovo biti doba mira ili sukoba; no, ishod u određenoj mjeri ovisi i o tome koje će lice umreženog rata prevladati.