Na Internetu je vrlo lako naći istomišljenike, provoditi u komunikaciji s njima nekoliko sati dnevno i živjeti u iluziji da svi misle tako ili barem slično. U stvarnom životu, kada upoznate neku novu skupinu ljudi – u kafiću, na tulumu, na poslu ili u školi stranih jezika – vjerojatno među njima ima ogroman postotak onih s kojima nemate nikakvih dodirnih točaka ili su vam već na prvi pogled odbojni. Vjerojatno biste ih satima i neuspješno trebali uvjeravati da je baš ta igra najgenijalnija na svijetu ili da nipošto ne smiju glasati za vama odioznog predsjedničkog kandidata. Na Netu – hop – sve je drugačije.

Na mrežnim mjestima koje ja obilazim gotovo svi misle da je War in the Pacific (WITP) najgenijalnija ili barem jedna od najgenijalnijih igara ikada načinjenih. Mi, luđaci strateških igara teške kategorije, u tome se uglavnom slažemo, baš smo si guba i tako mi fino međusobno čavrljamo o nijansama oko ovog i onog, pri čemu bi vrlo lako bilo zanemariti činjenicu da se, što ja znam, 60% korisnika računala uopće ne igra, a od preostalih 40%, njih 99,99% bi War in the Pacific smatralo opskurnom, hermetičnom, bolesno kompliciranom pseudoigrom za mentalne slučajeve. A da ne pričam o tome da značajan postotak čovječanstva vjerojatno nikada nije ni vidio kompjuter, PC kao takav i nema niti struje i telefona u svojim straćarama… U našem malom svijetu promila promilovih promila, svi mislimo isto i, zaboga, zar je moguće da svako kućanstvo od Tokija do Milvokija nema barem dvije kopije WITP-a?!?

U zamku generalizacije – i to ne bilo kakve, već pogrešne – često su upadali i upadaju “DSL buntovnici” s našeg Useneta. “Svi su imali ADSL prije nas!”, “Svugdje u svijetu dostupan je flat rate!” – česte su provale s domaćih foruma. Tko su to “svi”? I tibetanski svećenici, da parafraziram kultnog Dilberta? Kada se generalizatorima postavi jednostavno osvješćujuće pitanje tipa “Nabroji deset nečega, od tog svega”, obično se popis zaustavi na svega par stavki. U slučaju već spomenutog DSL-a i/ili flat ratea to su obično Norveška, Nizozemska, možda Slovenija… Uglavnom, spade “svijet” na šačicu zemalja, s još manjom šačicom stanovnika.

Nedavni su američki predsjednički izbori stubokom potresli razne internetske aktiviste i blebetala koje se ponekad naziva skupnim nazivom “blogosfera” (u Americi sam termin blog pomalo počinje pokrivati sve oblike dnevne internetske komunikacije, što je glupo i netočno, ali izlazi van okvira ovog teksta). Uglavnom, blogosfera je bila konsternirana Bushovom pobjedom: kako je to bilo moguće kada su svi glasali za demokrate? Da, svi u tvom malom i jadnom krugu online istomišljenika koji se tapšete po ramenima, prijatelju. Redneck country, s ljudima koji niti ne posjeduju računalo, očito nisu glasali tako. Nisu glasali niti oni pobornici Busha koji se spajaju na Internet, ali očito ne posjećuju ista okupljališta koja i glasači ovog drugog tipa.

Bloggeri, carevi naivnosti, prije samih izbora bili su uvjereni da promjena dolazi, ljudi shvaćaju i mi smo nešto učinili. Ne, niste učinili ništa! Drobili ste svoje svakodnevne drobeži posve nebitnoj šačici ljudi koji ionako o 90% stvari misle isto što i vi, pišu o vama na svojim blogovima, linkaju na vas kao na “najgenijalnijeg autora svemira” (na što vi uzvraćate recipročnim linkovima i recipročnim komentarima o “najboljem pripovjedaču današnjice” ili nešto slično) i to je to. Malena, zatvorena nebitna grupica ljudi koja ne sudjeluje u bilo kakvom obliku produktivne, pa makar i povremeno konfliktne diskusije. Izađite malo van, družite se s drugim ljudima (može i virtualno), čitajte i nešto drugo osim blogova vašeg malog društvanca kloniranih bezveznjaka!

Dobri polemičari znaju da se od kvalitetnog “protivnika” u diskusiji može uvijek naučiti nešto novo. Kvalitetnih protivnika je, dakako, malo, ali ako se zatvorimo u ograničeno komunikacijsko “pleme” potpunih istomišljenika, onda ih nema uopće.

Tehnološki kolumnist Salona, jednog od mojih omiljenih liberalnih wheeny pinko webova, koji je za vrijeme kampanje otvoreno navijao za Kerryja (BTW, svaka im čast na otvorenosti), komentira ove pojave u jednom svom nedavnom tekstu. Tip je linuksaš i izgleda kao pravi geek. Kao i svi liberali bolno razočaran ishodom izbora, svoj dobroćudan tekst zaključuje opaskom kako bi se očito više trebao družiti s “običnim ljudima” iz Alabame ili Missourija, a manje sa svojim elitističkim Linux-drugarima kako bi do idućih izbora shvatio kako ti “obični” ljudi razmišljaju i eventualno utjecao na njihov stav. Ovakvo bi druženje moglo biti zabavno, o čemu pogledajte tekst na milk.com.

Svijet u kojem su svi afirmativni i svatko se sa svakim slaže na specifičan način, i iz jedne druge perspektive, komentira i Peter Swire u svom odličnom intervjuu dostupnom na pbs.org. Intervju pokriva i mnogo više od diskusije o “afirmativnim kampanjama” i svakako ga vrijedi pročitati – hvala Zecu na linku.

Idemo k vremenu kada će se svi slagati i izbjegavati konflikte – samo deklarativno, na riječima, dakako. O spomenutim “afirmativnim kampanjama” govori se pred svake izbore – američke, pa i naše. Ozbiljne partije izbjegavaju sukobe i bježe od toga da ih se vidi kao nekakve političke ekstremiste. Odjednom su sve partije zapravo “partije političkog centra”, a među deklarativnim željama i viđenjima sadašnjosti i budućnosti nema nikakve bitnije razlike između SDP-a, HDZ-a ili bilo koje druge besmislene kratice u Hrvata (a kako rekoh i šire).

To je, naravno, bezveze i predstavlja korporatizaciju društvenog pa – u svjetlu ove kolumne – i internetskog života. Svi su, izolirani na svojim komunikacijskim otocima, veseli, sretni i deklarativno žele još sreće sebi i drugima, kao u reklamama za osvježavajuća pića, britvice, aute ili kozmetiku. A onda odjednom na izborima pobijedi Bush – i svi se pitaju kako je do toga došlo…