Možda ste je vidjeli ako ste posljednjih mjeseci bili na kakvom informatičkom sajmu: svjetlucava srebrna limenka s pićem, na njoj znak otvarača i natpis “OpenCola”. Unutra je gazirano piće okusa veoma nalik na coca-colu. Ili ipak, na pepsi?
No, na limenki piše još nešto, i po tome se ona ističe. Piše: “kôd je dostupan na opencola.com”. Ako odete na navedenu web adresu, naći ćete nešto čega na stranicama Coca-Cole i Pepsija nema. Prvi put, pravu stvar možete napraviti i kod kuće.
Opencola je proizvod za široku potrošnju s “otvorenim
kôdom” – prvi takav proizvod u povijesti. Nazivajući ga
proizvodom otvorena koda, proizvođač kaže da je postupak za njegovu
pripremu slobodno dostupan. 
Piće može
pripraviti svatko, svatko ga može izmijeniti i poboljšati recept, uz
uvjet da ga preda u javno vlasništvo. Taj je način poslovanja
prilično neuobičajen – tvrtka Coca-Cola nema običaj odavati
dragocjene poslovne tajne. No, stvar je upravo u tome.
Opencola je dosad najvidljiviji znak da se duga bitka različitih filozofija programiranja probila u ostatak svijeta. Ono što je počelo kao tehnička rasprava o tome kako najbolje pročistiti programski kôd od grešaka, pretvorilo se u političku bitku oko vlasništva nad znanjem i njegovom uporabom, u bitku između onih koji vjeruju u slobodan opticaj ideja, i onih koji ih radije smatraju “intelektualnim vlasništvom”. Ishod je svima nepoznat. No, otvoreni kôd pojavio se u svijetu u kojemu se protivljenje moći korporacija izražava sve glasnije. Štoviše, otvoreni kôd je kao moguća alternativa ograničenjima koja nameću prava na intelektualno vlasništvo i globalizaciji, istodobno i potencijalno moćno oružje za uzvratni napad.
Pokret za otvoreni kôd nastao je 1984. godine, kad je informatičar Richard Stallman dao otkaz na Institutu za tehnologiju u Massachusettsu i osnovao Zakladu za slobodu softvera. Cilj mu je bio stvaranje veoma kvalitetnih kompjutorskih programa koji će biti slobodno dostupni svima. Stallmanova meta su softverske tvrtke koje svoje proizvode guše patentima, autorskim pravima i pomno skrivaju tajnu njihova programskog koda – izvorni program, pisan računarskim jezikom. Posljedica takvog načina rada je nekvalitetan softver, pun programskih grešaka. Što je još gore, time se guši slobodan protok ideja. Stallman upozorava: ako informatičari više ne budu učili iz programa drugih ljudi, umijeću programiranja prijeti stagnacija.
Stallmanov je pokret snažno odjeknuo u informatičkoj zajednici pa danas postoje tisuće sličnih projekata. Zvijezda toga pokreta je Linux, operativni sustav koji je početkom devedesetih godina napisao finski student Linus Torvalds, a danas je postavljen na oko 18 milijuna računala širom svijeta.
Softver otvorena koda od komercijalnog se softvera razlikuje činjenicom da je slobodan, i u političkom i u ekonomskom smislu. Ako se želite služiti komercijalnim proizvodima, kakvi su Windows XP ili Macintoshev operativni sustav, morat ćete platiti naknadu i pristati na pokornost licenci, koja vam ne dopušta unositi izmjene i dijeliti softver s drugima. Ako pak želite raditi na Linuxu, ili s bilo kojim drugim programskim paketom otvorena koda, to vas neće koštati ni novčića – razne vam tvrtke, doduše, smiju naplatiti uslugu korisničke podrške koja se vezuje uz program. Takav softver možete i prepravljati kako vam god to najviše odgovara, bez ikakvih ga ograničenja možete umnožavati i dijeliti s drugima. Ta sloboda na korisnike djeluje kao otvoren poziv – ili izazov – da ga poboljšaju. Rezultat svega toga su tisuće dobrovoljaca koji neprestance rade na poboljšavanju Linuxa te mu dodaju nove mogućnosti i čiste ga od grešaka. Sve priloge razmatra za to zaduženo tijelo te se najbolji doprinosi ugrađuju u Linux. Za programera je nagrada već i sam uspješan doprinos, a rezultat je stabilan, moćan sustav koji se vrlo brzo prilagođava tehnološkim promjenama. Linux je tako uspješan da ga čak i IBM postavlja na računala koja prodaje.
Kako bi se to benigno stanje stvari održalo, softver otvorena koda štiti poseban pravni instrument, zvan Opća javna licenca. Za razliku od standardne softverske licence, ona ne ograničava upotrebu softvera, nego mu jamči svu moguću slobodu. Program objavljen pod Općom javnom licencom ili sličim pravnim instrumentom za regulaciju autorskih prava svatko može umnožavati, prepravljati i distribuirati – jedini uvjet jest da ga i sâm objavi pod istim uvjetima. To je ograničenje ključno, jer se njime sprečava prisvajanje materijala za vlasničke proizvode. Time se, osim toga, softver otvorena koda razlikuje od programa koji se samo distribuiraju bez naknade. Riječima Zaklade za slobodu softvera, Opća javna licenca softver “čini slobodnim i jamči da slobodan i ostane”.
Otvoreni kôd dokazao se kao veoma uspješan način programiranja. No, u njemu se malo-pomalo utjelovljuje i politički stav – stav koji vrednuje slobodu izražavanja, ne vjeruje moći korporacija, a sumnja i u privatno vlasništvo nad znanjem. Kako kaže guru otvorenog koda Eric Raymond, riječ je o “manje-više libertarijanskom stajalištu prema istinskom odnosu pojedinaca i institucija”.
No, među onima koji zaključavaju znanje i objavljuju ga tek onima koji su ga spremni platiti nisu samo softverske tvrtke. Svaki put kad kupite CD, knjigu, novine, pa čak i coca-colu, posežete za nečijim intelektualnim vlasništvom. Svojim novcem kupujete pravo da slušate, čitate ili konzumirate sadržaj, a ne da ga mijenjate, umnožavate ili distribuirate. Zato ne čudi što su se pripadnici pokreta za otvoreni kôd upitali jesu li njihove metode primjerene i za druge proizvode. Zasad nitko nije siguran u ishod, ali mnogi pokušavaju.
Uzmimo opencolu. Iako je to piće smišljeno kao sredstvo promidžbe kojim se objašnjava što je otvoreni kôd, proizvod je zaživio vlastitim životom. Kanadska tvrtka OpenCola sada je poznatija po piću nego po softveru koji je ono trebalo predstaviti. Laird Brown, glavni strateg tvrtke, uspjeh pripisuje raširenu nepovjerenju prema velikim korporacijama i “vlasničkoj prirodi gotovo svega”. Internet-stranica na kojoj se prodaje piće dosad je isporučila sto pedeset tisuća limenki. Na zabavama politički svjesnih studenata u Sjedinjenim državama sada se to piće spravlja prema receptu.
Opencola je sretan slučaj i nimalo ne ugrožava Coca-Colu i Pepsi, ali u drugim se slučajevima model otvorenog koda namjerno koristi da se postojeći interesi dovedu u pitanje. Jedna od omiljenih meta je glazbena industrija. U prvoj liniji napada je Zaklada za elektroničku granicu, skupina iz San Francisca posvećena obrani građanskih sloboda u digitalnom društvu. U travnju prošle godine Zaklada je objavila model za odricanje od autorskih prava pod imenom Otvorena zvučna licenca. Tako bi se glazbenicima omogućilo potpuno korištenje vlasništvom nad digitalnom glazbom: da je s lakoćom umnožavaju i distribuiraju, umjesto da se protiv njega bore. Glazbenici koji objavljuju svoju glazbu pod Otvorenom zvučnom licencom daju suglasnost da se njihovo djelo slobodno umnožava, izvodi, prerađuje i objavljuje u novim izdanjima, pod uvjetom da se ti novi proizvodi objave s istom licencom. Oni žele da ih se čuje, i za to im služi ‘virusna distribucija’ glazbe. “Ako se ljudima glazba sviđa, dat će potporu umjetniku, kako bi i dalje mogao stvarati”, kaže Robin Gross iz Zaklade za elektroničku granicu.
Još je prerano suditi hoće li Otvorena zvučna licenca zaokupiti maštu onako kako se to dogodilo u slučaju opencole. No, već je jasno da neke od jakih strana softvera otvorena koda nisu primjenjive na glazbu. Metoda otvorenog koda u informatici korisnicima omogućuje da poboljšaju softver, uklanjajući pogreške i nedjelotvorne dijelove programa, ali nije posve jasno kako bi se to moglo raditi s glazbom. Glazba zapravo uopće nije ‘otvoreni kôd’. Sve zvučne datoteke koje se šalju na glazbene Internet stranice u formatima su koji omogućuju slušanje, ali ne i prepravljanje.
Osim toga, nije jasno zašto bi afirmirani glazbenici željeli objavljivati glazbu pod Otvorenom zvučnom licencom. Mnogi su sastavi prigovarali Napsteru zato što svojim korisnicima omogućuje da njihova glazba bude u opticaju njima iza leđa – zašto bi sada dopustili neograničenu distribuciju, zašto bi se složili s tim da neznanci kopaju po njihovim djelima? Najvjerojatnije niste čuli ni za jednu od dvadeset skupina koje daju svoju glazbu na raspolaganje korisnicima Interneta. Teško se otrgnuti zaključku da se Otvoreni zvuk svodi na to da se nepoznatim umjetnicima otvori mjesto u izlogu trgovine.
No, problemi s otvorenom glazbom nisu obeshrabrili pokušaje primjene metoda otvorenog koda na druga područja. Čini se da su enciklopedije za to plodno tlo. Poput softvera, one su rezultat suradnje, modularne su, treba ih redovito ažurirati, a bolje su ako su podložne kritici stručnjaka. No, prvi pokušaj izrade slobodnog on-line referentnog djela, zvanog Nupedia, jedva da je odmaknuo dalje od početka. Nakon dvije godine postojanja, dovršeno je samo dvadeset i pet od predviđenih šezdeset tisuća natuknica. “Ovim tempom, to nikad neće biti velika enciklopedija”, kaže glavni urednik Larry Sanger. Najveći problem je u tome što stručnjaci, od kojih Sanger očekuje da napišu natuknice, nisu motivirani sudjelovati u tom projektu. Za razliku od programera koji pridonose radu na Linuxu, stručnjacima time ne raste ugled na sveučilištima, a Nupedia ih ne može plaćati.
To je zajednički problem većine proizvoda otvorena koda: kako navesti ljude da sudjeluju? Sanger kaže da razmišlja kako da Nupedija počne zarađivati, a da zadrži slobodu sadržaja. Jedna mogućnost je ustupanje oglasnog prostora. No, zapravo se nada da će sveučilištarci početi citirati Nupedijine natuknice pa će autori moći steći akademski ugled pišući ih.
Postoji još jedna mogućnost: vjerovati u kolektivnu dobrohotnost zajednice pristaša otvorenog koda. Sanger je prošle godine, frustriran puževim korakom napretka Nupedije, pokrenuo još jednu enciklopediju, pod nazivom Wikipedia. (Ime je dobila prema softveru otvorena koda zvanom WikiWiki, koji svakome omogućuje izravno uređivanje stranica na Internetu.) Wikipedia je mnogo neformalnija od Nupedije: natuknicu može napisati i prepraviti svatko, na koju god temu želi – ta činjenica vjerojatno objašnjava zašto postoje natuknice o pivu i seriji Zvjezdane staze. No, to je i razlog njezina uspjeha. Wikipedia već sada sadrži devetnaest tisuća natuknica, a svakog mjeseca broj se povećava za nekoliko tisuća novih. “Ljudima se sviđa zamisao da se znanje može i treba slobodno distribuirati i graditi”, kaže Sanger. S vremenom će, smatra, te tisuće ljudi uključenih u projekt postupno ispraviti svaku grešku i popuniti prazne natuknice, sve dok se Wikipedia ne razvije u enciklopediju sa stotinama tisuća natuknica, za kojom će čitatelji posezati rado i s povjerenjem.
Još se jedan pokus pokazao vrijednim truda. To je Otvoreno pravo, projekt Berkmanovog centra za Internet i društvo pri Pravnom fakultetu Sveučilišta Harvard. Tamošnji su pravnici specijalizirani za kiberpravo – za hakerstvo, autorska prava, kriptografiju i tako dalje – a Centar usko surađuje sa Zakladom za elektroničku granicu i zajednicom pristaša otvorenog koda. Nakladnik Eldritch Press njihovom je tadašnjem profesoru Lawrenceu Lessigu 1998. godine ponudio da podigne parnicu protiv pravovaljanosti Zakona o autorskim pravima Sjedinjenih država. Eldritch izdaje knjige za koje su istekla autorska prava te ih objavljuje na Mreži. Međutim, zbog propisa prema kojem autorska prava vrijede ne pedeset, nego sedamdeset godina nakon autorove smrti, drastično se smanjila zaliha materijala. Lessig je pozvao harvardske i druge studente prava da mu javno, preko Interneta, pomognu sastaviti pravnu argumentaciju kojom će osporiti novi zakon. Iz toga foruma nastalo je Otvoreno pravo.
U normalnim se odvjetničkim uredima parnice pripremaju onako kako komercijalne softverske tvrtke pišu programe. Pravnici raspravljaju o slučaju iza zatvorenih vrata, a iako se konačni proizvod objavljuje na sudu, rasprava, odnosno ‘izvorni kôd’ ostaje tajnom. Suprotno tome, parnice se u Otvorenom pravu pripremaju javno, a sudionici se odriču autorskih prava na svoje priloge. “Kao model smo namjerno uzeli otvoreni kôd”, kaže Wendy Selzer, koja je preuzela vođenje Otvorenog prava kad je Lessig prešao na Stanford. Na Eldritchovom slučaju sada radi pedesetak pravnih stručnjaka, a Otvoreno pravo preuzelo je i nove slučejeve.
“Prednosti su slične kao i kod softvera”, kaže Selzer. “Tisuće ljudi pomno proučavaju ‘kôd’, traže u njemu slabe strane i predlažu rješenja. I ne samo to, oni pronalaze nedovoljno razvijene dijelove argumentacije, razrađuju ih i dopunjavaju.” Oboružano tako sastavljenom argumentacijom, Otvoreno pravo je Eldritchev slučaj – za koji se u početku smatralo da se ne može dobiti – uspješno provelo kroz cijeli pravni sustav i sada traže saslušanje pred Vrhovnim sudom.
No, ima i mana. Argumenti su od početka javno dostupni pa se Otvoreno pravo na sudu ne može služiti taktikom iznenađenja. Iz istog razloga ne preuzimaju slučajeve u kojima je važna povjerljivost podataka. No, kad postoji snažan element javnog interesa, otvorenost ima velike prednosti. Skupine za zaštitu građanskih prava su, primjerice, preuzele dijelove argumentacije Otvorenog prava i iskoristile ih za svoje slučajeve. “Ljudi uz njihovu pomoć pišu pisma Kongresu, ili ih stavljaju na letke”, kaže Selzer.
Pokret za otvorenost sadržaja i dalje je u početnoj fazi djelovanja pa je teško predvidjeti koliko će se proširiti. “Nisam siguran da će model otvorenog koda funkcionirati i na drugim područjima”, kaže Sanger. “Da je tako, i sami bismo pokrenuli takve projekte”. I Eric Raymond ima svojih sumnji. U svom naveliko citiranom ogledu iz 1997. godine, on upozorava na teškoće pri primjeni metoda otvorenog koda na druge proizvode. “Glazba i većina knjiga nisu poput softvera, jer ih, općenito uzevši, ne treba ažurirati i čistiti od pogrešaka”, piše on. Ako te potrebe ne postoje, proizvodi nemaju koristi od proučavanja i prerađivanja drugih ljudi, pa su i prednosti otvaranja koda slabe. “Ne bih htio slabiti uvjerljivost argumenta u prilog otvaranja koda tako da ga vezujem uz potencijalni promašaj”, piše u njegovu ogledu Katedrala i bazar.
No, danas su Raymondova gledišta blago izmijenjena. “Spremniji sam priznati da će jednog dana biti moguće razmotriti njegovu primjenu i na drugim područjima”, rekao je za New Scientist. “Ali ne danas.” Pravo će vrijeme, kaže on, biti onda kada softver otvorena koda pobijedi u idejnoj bitci. Očekuje da će do toga doći oko 2005. godine.
I tako se pokus nastavlja. Kao svoj doprinos, New Scientist je suglasan s time da se ovaj ogled objavi lišen autorskih prava. To znači da ga možete umnožavati, distribuirati i presnimavati, djelomično ili u cijelosti, da se možete igrati s njime uz uvjet da svoju verziju i sami objavite pod istim uvjetima.
Jedan od razloga zašto to činimo jest što tako možemo objaviti i sastojke opencole, a da ne prekršimo uvjete pod kojima su se njezini tvorci odrekli autorskih prava. Ako ništa drugo, to zorno pokazuje moć koju odricanje od autorskih prava ima u širenju tog odricanja. No, još je jedan razlog za to: da vidimo što će se dogoditi. Koliko mi je poznato, ovo je prvi članak nekog časopisa koji se objavljuje uz odricanje od autorskih prava. Tko zna što će uslijediti? Možda će nestati bez traga. Možda će ga fotokopirati, redistribuirati, kratiti, prekrajati, stavljati na Internet i pretiskivati diljem svijeta. Ne znam – u tome i jest stvar. To više ne ovisi o meni. U toj odluci sudjelujemo svi.