U posljednjih dvadeset i pet godina, manje ili više, mnogostran, filozofski ozbiljan i analitički britak pokret u humanističkim znanostima, kojega se sinoptički naziva “jezični obrat”, uporno je kružio oko oblika diskursa koji stvaraju ili posreduju naše rastuće znanje o nama samima, o našim ins­titucijama i našim povijestima. Baš je povijest, promatrana i kao praksa i kao proizvod, bila, iako nevoljko, jedan od glavnih dobitnika tog intelektualnog trenda. Utoliko se čini poštenim pitati je li “jezični obrat” naveo profesionalne povjesničare da u svom radu smatraju jezik primarnim, djelatnim i smislenim, a ne više sekundarnim, pasivnim i transparentnim – kako je glasila priča od prije obrata. Kako onda postupamo danas, nakon te revolucije riječi? Jesu li utjecaji nereferencijske teorije, dekonstrukcije i razotkrivanja hegemonijskih interesa u onome što je nekad prolazilo kao neutralan opis, ostavili tu staru disciplinu razorenom preko mjere mogućeg oporavka? Ili su se i povjesničari otisnuli u postmodernistički, poststrukturalistički, postempiristički kiberprostor pa nam sada šalju povratne poruke zakrivene na bez presedana nove načine? Na temelju mog neznanstvenog ali ni atipičnog pregleda izviješća s konferencija, ogleda iz časopisa i knjiga sveučilišnih izdavača, stekla sam dojam da je “jezični obrat” bio poput rotirajućih vrata kojima je svatko kružio i kružio da bi se našao točno ondje odakle je i krenuo. Unatoč svoj istančanosti teorijom zasićenog dijela struke, znanstvenici u svim relevantnim disciplinama koje doprinose historijskim informacijama ili od njih ovise, u svim bitnim pogledima nastavljaju kao da se ništa nije primijenilo od Rankea (ili Gibbona, kad smo već kod toga): kao da će nevidljivi anđeli čuvari epistemologije zauvijek zaštitnički nadkriljivati činjenice, prošlu zbilju, istinite izvještaje i autentične inačice; kao da će dobro opravdana, ako baš ne i definitivna inačica uvijek biti dostupna kad je uistinu zatrebamo.

Taj show (fiziognomske – op. O.S.) debele gornje usnice, zatucanosti koja obučenim povjesničarima omogućuje prolazak kroz koliko god epistemoloških “kriza” bez temeljne promjene metode ili načina izlaganja, pogađa me kao prilično zanimljiv i u potpunosti zadivljujući, iako su kolektivni motivi i institucionalne snage na koje se show odnosi tek motivi vlastitih interesa i snage samoodržanja. Teorijska destabilizacija povijesti koju je postigla na jeziku zasnovana kritika nije postigla nikakav praktični učinak na akademsku praksu jer profesori nisu mogli ništa dobiti, a mogli su sve izgubiti razgradnjom njihova osebujnog kôda zaključivanja na temelju podataka ili pak izlaganjem neizbježnim optužbama za prijevaru, nepoštenje i plitkost. Mnoge uspješne karijere jašu na promjenjivim valovima relevantnosti, revizionizma i usporene snimke polemika o raspravama iz znanstvenih publikacija, ali primijećena kršenja osnovnih metodoloških ograničenja, prešutno shvaćenih kao da se odnose na svakoga – donose samo nečist obraz i odbacivanje. Tako, svi povjesničari – marksistički, feministički, staro-historistički, novo-historistički, empiristički – još uvijek govore istim osnovnim jezikom podatkovne sintakse, logičke gramatike i referencijske semantike.

Ta ikonoklastička oružja “jezičnog obrata” bila su izlaganje “transparentnog” jezika kao retoričkog glasa poput bilo kojeg drugog; destabilizirana teorija referencije povezana sa semiotikom; i dekonstruktivna analiza povijesnih “fakata” kao konstruiranih artefakata koji se po svom spoznajnom podrijetlu ne razlikuju od čega drugog stvorenog, ili “fikcije”. Nasumična je faza tog napada na pozitivizam, velikim dijelom pogrešno usmjerenog i zastarjelog, čini se, odigrana. Valja napomenuti da baš ništa nije utanačeno niti odlučeno, još manje definirano ili opovrgnuto. Čisto filozofske borbe su previše apstraktne da bi među povjesničarima zadugo ostale užarene, ukoliko nisu povezane s mnogo neposrednijim i politički nabijenijim temama. Nerekonstruirani ili ćelijski pozitivisti uglavnom više nisu predmetom eruditskih epistemoloških šala; čak je opet postalo sigurno javno reći riječ “činjenica”, ako se to napravi s izvjesnom načelnom zadrškom. Trenutno, osjećaje uzburkavaju feministički, homoseksualistički, afro-centrički, multi-kulturalni i post-kolonijalni zahtjevi za središnjim položajem u izdavaštvu i prosvjeti. Ipak, svaka od tih skupina, a i druge već dobivaju na snazi, tvrdi da se obraća onoj zbilji koja je bila i koja zapravo jest “na stvari”; svaka tvrdi da govori posve prikladnim jezikom povijesne evidencije i zaključivanja. Tako bi se moglo učiniti da je temeljni epistemološki izazov nestao (ili se “učinilo da nestane” u smislu policijske države) tihim konsenzusom, ili se nekako povio ili sam od sebe nestao.

Ali nije. Ponovo se pojavio, dramatično ojačan i agresivniji, ali u obliku koji povjesničari nisu opremljeni prepoznati – u popularnim oblicima kulture izvedene iz povijesti – na televiziji, filmu, u novinarstvu i istinolikim programima za razonodu, ili “reality fikcijama”. Eksperimentiranje sa svrhovitim zamagljivanjima razlike između fikcije i povijesti u raznim oblicima skoro-pa-vijesti, faktoidnih priča i “rekonstrukcija” postalo je pandemijom u masovnim medijima, čak i u njihovim najelitnijim oblicima. Gotovo kao da su na bizaran način postmoderne igre od kojih su se profesori umorili pa ih odbacili, ponovo pronađene i stavljene u ozbiljnu uporabu od strane jedinih ljudi koji zbilja mogu doseći masovnu publiku.

Kako se obraćam učenom slušateljstvu, moram priznati da sam ostala potpuno iznenađena tim događajima. Na ovaj ili onaj način, već dugo radim na temu formalnih i kulturalnih odnosa između povijesti i fikcije, i iako sam uvijek bila sigurna da je ta tema sama po sebi zanimljiva, nikad je nisam zamišljala kao nešto više od učenog, ponešto filozofskog istraživanja – “akademske” teme u kolokvijalnom i blago patronizirajućem smislu. U jednom sam trenutku, doduše, primijetila da srednjovjekovni povijesni narativi pokazuju iznenađujuće i još neistraženo zanimanje za začetke one vrste književnog realizma koja će se pojaviti u engleskom romanu u osamnaestom stoljeću, i činilo se da je to otprilike onoliko “moderno” koliko to razumno može biti. Preklapanje moderne povijesti i fikcije, koje je zaokupilo toliko pažnje preko “jezičnog obrata”, inspiriranog semiotikom i francuskom književnom kritikom, postalo je vrlo apstraktan i rijedak posao. Samo formalna fikcija – primjerice, značajan događaj, zaplet, pripovjedna struktura, svršetak, svi ti artefakti smislenosti koje je stvorio jezik i nametnuo ih bezobličnoj susljednosti iskustva – pripadaju u kategoriju “fikcije u povijesti” u modernom diskursu književne kritike, koju je Hayden White tako snažno iznio u svojoj knjizi Metahistory. “Fikcija” u modernoj kritici je pojam strogo ograničen na opis koji daje smislen oblik događajima djelovanjem intelekta, a ne pasivnim preslikavanjem prirode.

Spontana, ničim izazvana, neskrivena, jasna fikcijska invencija koja se nekad rabila unutar onoga što je trebalo biti povijest (svi izmišljeni govori, lažne anegdote, scene interpolirane iz drugih knjiga, rekla-kazala čuda, navodi tajnih razgovora od riječi do riječi i tako dalje, poznata stvar iz antičkih i srednjovjekovnih povijesti), ta je invencija učinkovito protjerana dosta prije nego što je povijest postala sveučilišni studij. Do sedamnaestog stoljeća već je bilo nastupilo izrazito postroživanje; kad je pisao Gibbon, od čitatelja se već očekivalo da fusnote na klasičnim jezicima smatraju normalnom značajkom stranica povijesne knjige. Akademska povijest profesionalnih povjesničara je u dvadesetom stoljeću postavila skup pravila žanra za izvedeni oblik suvremene reportaže: “vijest” u tisku i na televiziji, u dokumentarnom filmu, političkom i kulturnom novinarstvu i tako redom. To se uglavnom čini sređenim. Ili se barem nekad činilo sređenim.

I tek sada ja otkrivam da je sva ta šarmantno beskorisna erudicija o tehnikama preplitanja fikcije i povijesti koju sam usvojila proučavanjem antičkih i srednjovjekovnih povijesti, zapravo primjenjiva. Danas, ako želim naći primjer književne ili kinematske prakse koju bih usporedila s nečim karak­terističnim i tipičnim za predmodernu povijest, jedva da trebam i tražiti – moju pažnju već zaokuplja neka nova “simulacija” izravnog prijenosa na samozvanom programu za vijesti, kontroverzni dokumentarni film, biografija ili kakva druga knjiga koju je napisao novinar. Privatna tužba koju je uložio psihoanalitičar Jeffrey Masson protiv New Yorkerove novinarke Janet Malcolm najzaoštreniji je takav slučaj do sada. Malcolm, vrlo ugledna spisateljica, sastavljala je koherentne monologe, postavljene u određeno vrijeme i mjesto (pripisane sugovorniku uobičajenim tipografskim konvencijama navodnika, kao i oznakama osoba koje razgovaraju) od pastiša intervjua vođenih tijekom više mjeseci u različitim okolnostima. Ona je svoju praksu branila na sudu tvrdnjom da ako se time “ne mijenja smisao, to je OK”. Ona zacijelo nije usamljena u svom uvjerenju da zadržavanje “smisla” opravdava svaku vrstu autorskih “poboljšanja” u izlaganju. U dokumentarcu Kanadske filmske komisije The Valor and the Horror, autora braće McKenna, polemičko stajalište autora filma o događajima iz Drugog svjetskog rata podupirali su glumci igrajući povijesne osobe koje su izgovarale očigledno novonapisan tekst; nadalje, u NBC-jevoj emisiji Dateline prikazan je kamion tvrtke General Motors kako eksplodira u bočnom sudaru – pokazalo se da je kamion zapravo bio preliven benzinom i drugim eksplozivnim sredstvima; napokon, tu su i svi proliferirajući reality-show-ovi na televiziji (miješani žanr dokudrama, premontirani video-zapisi policijskih djelatnosti, odglumljeni zločini), te simulacije dinosaura koje se izlažu u prirodoslovnim muzejima, snimke u kojima živi i mrtvi zajedno pjevaju, i tako dalje, i tako dalje.

Nekad sam održavala kratak popis onoga što sam smatrala zanimljivostima te vrste, onoga što mi je izgledalo kao moderni primjer kako se prakse koje već stoljećima nisu u modi čudnovato bore za povratak u život. Važno je imati na umu da antička praksa spajanja fikcije s informacijama dobivenim izvještajima nije bitno promijenjena dodavanjem modernih tehnologija filma, računalne grafike, obrade zvuka i njima sličnih. Sada mi ih se rijetko da bilježiti. Kako mi je cilj analiza načela, tehnika, kulturalnih fikcija i formalnih sredstava, a zbog izolacije nekih koncepcija i korisnog kritičkog jezika za razumijevanje povijesti i fikcije, ta proliferacija novih primjera, uvijek različitih, a sve više istih, ne povećava intelektualnu jasnoću. Ali, osjećam da i protiv volje razumijem što se događa. Zapravo, ponekad osjećam da sam u posjedu tajnog i jezivog znanja koje bi u nekom racionalnijem i manje autodestruktivnom svijetu bilo beskorisno.

Ima li tu čega novoga? Antički prototipovi i moderne prakse

Pripovjedač, onaj koji iznosi svoju historia, povjesničar u nastajanju, traži, prima i tentativno prosuđuje inačice koje se natječu za prevlast. U tom složenom procesu, on je stvaratelj u poslu “nađenog objekta” čija koherentnost zavisi o pripovjedačevoj sposobnosti za stvaranje meganarativa od stotina već ispričanih, nesklapnih odsječaka – “historia” – sukobljenih, preklapajućih zapisa sjećanja.

Herodotove male fikcije u obliku dramatiziranih anegdota uključuju detalje događaja, izmišljene govore i razgovore, snove i misli davno preminulih osoba. Time on niti umanjuje niti uveličava namjeru narativa da bude “povijest”; sve glavne značajke žanra, ili tekstualne intencije, pokazuju ozbiljnu tvrdnju o istinitosti tog složenog djela. Ali ni na fikcije se ne može gledati kao na dodatni dekor. Fikcije su inkorporirane u velike prozne narative čija se osnovna tekstualna intencija jasno dade obilježiti kao “ne-fikcija” jer fikcije ispunjavaju ključne i nužne funkcije u kulturalnom projektu koji se kristalizira oko pojma povijest. Cenzorski nastrojeni Tukidid, jedan naraštaj kasnije je, smatrajući svoju povijest strožom i ozbiljnijom disciplinom, odbacio mnoge od Herodotovih karakterističnih postupaka osim (užasavajući i zbunjujući mnoge naraštaje znanstvenika) uporabe fikcije. Njegova su specijalnost bili razrađeni izmišljeni govori kojima izlaže čitavu socijalnu psihologiju i teoriju politike.

Fikcija, kako je korištena u Herodota i Tukidida, izdigla je povijest od pukog deskriptivnog zapisa slijeda događaja na razinu bližu filozofiji, bližu onim svevremeno važećim generalizacijama o značajkama čovjeka, o politici i uzrocima rata koje je grčki intelektualni život toliko slavio. Biti ozbiljan, vrijedan, uzvišen, u klasičnoj je kulturi značilo zaći onkraj pojedinačnog. Povijesti je mogla biti o nečemu zahvaljujući fikcijama. Interpolirani fun­kcionalni glas bio je glas kontemplativnog, analitičkog povjesničara koji pokazuje, a ne samo priča, iz samog događaja i glasovima povijesnih igrača, unutarnji smisao, uhvaćen u mutnu bujicu događaja u toku. Fikcija je kroz narativno trajanje zapisanih događaja nosila metanarativni diskurs objašnjenja, distan­ciranu kauzaciju i razotkrivenu ljudsku narav. Bez fikcija, povijest bi zapravo bila minimalan zapis stisnutih lokalnih događaja, gluhi slijed bezobličnog vremena i slučajnosti, što joj je Aristotel gunđajući dopustio u svom škrtom, programatskom raspoloženju u Poetici. Tako, on piše: “Povjesničar i pjesnik ne razlikuju se, naime, po tome što pišu u prozi, odnosno u stihu, jer Herodota je moguće premetnuti u stihove pa će to, u stihu ili ne, i dalje biti nekakva povijest; nego razlikuju se po tome što jedan kazuje ono što se zbilo, a drugi nešto što bi moglo biti. Zato je pjesništvo filozofskije i značajnije od povijesti, budući da ono više govori općenitosti, dok povijest govori ono pojedinačno.”

Uvidjeti da je rana uporaba historijske fikcije odgovor na retoričke zahtjeve grčke literarne kulture prema koloraciji, drami i raznolikosti, očigledno je, iako je to promaklo mnogim klasicistima; ali, time se promašuje veći dio poante. U novom žanru povijesti, fikcija je izražajno sredstvo interpretacije, nadlogičkog značaja, psihološke analize, uzorkovanja u krupnom mjerilu; svi prijelazi od sirovog događaja k razumljivim dodacima stalnom znanju, od zbrke stvarnosti k istini, bili su posredovani fikcijom. Aristotel je u Poetici preuveličao kontrast između fikcije i povijesti, vjerojatno zbog shematske jasnoće; on sigurno nije opisivao povijesnu praksu svoga vremena, koja je uključivala fikciju upravo radi filozofske dubine i značaja.

Fikcija je bila i još uvijek jest nositelj onog najtrajnijeg i najozbiljnijeg ljudskog nagona: spoznaje onoga iznad grube površine drugih života i ometajućeg kaosa svakodnevnih događaja. U onoj mjeri u kojoj zbilja izmiče kvantifikaciji i seže onkraj fotogramabilnih površina, znanje ograničeno onime što se može podržati konvencionalnom evidencijom nikada nećemo osjećati zadovoljavajućim. Imaginativni prodor kroz nepropusnu membranu drugih duša i izgubljenih djela će uvijek biti pokret k istini, a ne k mašti. Kao što je E.M. Forster točno primijetio: “Utoliko je fikcija istinitija od povijesti, budući da ide onkraj evidencije, a svi iz vlastitog iskustva znamo da postoji nešto onkraj evidencije.” Ako krenemo od premise da je fikcija uronjena u povijest kako bi zadovoljila najozbiljnije intelektualne ciljeve, ne samo kao dodatak ili nerazvijeni instrument razonode, umnogome će se promijeniti pitanja koja možemo postaviti o razlozima i uvjetima pod kojima fikcijska invencija može biti potpuno izbačena iz pisanja povijesti. U tom svjetlu, istjerati fikcijsku invenciju ne znači uvijek i samorazumljivo uozbiljiti povijest; korak k tom samoodricanju i samodisciplini zahtijeva neko manifestno i vrlo, vrlo jako opravdanje.

Međutim, apologija historijskih fikcija može ići samo dotuda. Besramnu, nesvjesnu slobodu uporabe fikcije u paketu povijesnog žanra imali su samo autori s lakoćom uvjerenja da govore iz moralnog središta skoro-pa-općeg konsenzusa o svakom locusu značenja od osobne uporabe hrane i seksa, preko svih gradijenata društvenih odnosa pa do važnog javnog svijeta politike i rata. Ako u antici povjesničar nije mogao govoriti iz duboko ugrađenih i akulturiranih izvjesnosti o ljudskoj naravi u njenim socijalnim vidovima, onda on (a to on je ovdje važno) nije mogao, niti htio, pisati povijest. On je pisao za čitatelje i o čitateljima identičnim s njim samim; to, da su on i oni zajedno tvorili samo odsječak socijalnog svijeta nije bilo važno jer su u svom svijetu oni monopolizirali moć vladavine, uključujući i formalnu naobrazbu i visoku kulturu. “Smisao”, da se načas vratimo Malcolminoj uporabi tog nikad neutralnog pojma, bio je njihov smisao, a oni nisu imali konkurencije u vidu književnosti.

Na taj je smisao izvjesnosti istina koje određuju zbilju, a ne samo na samozatajnu reportažu, mislio Ciceron pišući u djelu “De Oratore” o povjesničarevoj dužnosti da govori istinu: “Pa tko ne zna da je prvi zakon historije da se autor ne smije odvažiti govoriti išta osim istine? I drugi, da on mora biti hrabar izreći cijelu istinu? Da ne smije biti ni trunke pristranosti u njegovim djelima? Niti zlobe?” Govoriti “istinu” na koju tu misli Ciceron znači ne biti zloban, ali ni plaziti po onome o kom se govori, nego odlučno izražavati etičke prosudbe, bez obzira na posljedice po sudbinu, karijeru pa čak i po život povjesničara. Istina je, ako i dominantna, bila etički standard specifične, ograničene klase osoba, a nije imala veze s objektivnošću ili sa suzdržavanjem od svake literarne tehnike, uključujući i invenciju na veliko. Arhetipski povjesničar je govorio kao etički svjedok iz središta zbivanja. To bi mogao biti Salustije, gorki moralist koji više nije imao političke karijere koju bi mogao izgubiti, savršeno slobodan voditi svoje čitatelje do najdalje sobe u kući revolucionara Katiline, gdje je ovaj “bez svjedoka” nagovarao svoje pristaše na zavjeru o spaljivanju Rima – i to govorom što ga Salustije prenosi od riječi do riječi. Ili bi to mogao biti Tacit, koji, jednako lišen straha i naklonosti, pišući u privremenom zatišju kad, kako kaže, “možemo razmišljati kako želimo, i pisati kako mislimo”, iz nepoznatog izvora puni svoje jezovite scene masovnog nasilja šokantnim i britkim detaljima, ili stavlja istu scenu bitke u dvije različite knjige.

Klasične su se povijesti “čitale” s takvom lakoćom uvjerenja, s, čak i danas, takvim razoružavajućim autoritetom (pokušajte se, dok čitate, ne složiti s Tacitom!), jer su u svojim povijesnim trenucima ti pisci bili u svemu bitnom i vlastiti čitatelji, a njihove povijesti su snažno sažimale socijalni svijet u kojemu nije bilo drugih čitatelja. Moramo pretpostaviti da dramatizirajuće fikcije historijskog narativa koje su agresivno interpretirale događaje nisu pobudile odbojnost ili skepsu; kako za pisca, tako i za čitatelja, na taj način predočene istine bile su tako očigledno, tako opravdano istinite. Zagađenost uvjerljivošću što su je unosile ugrađene fikcije morala je prolaziti neprimijećena, barem ne ozbiljnije.

Tako, ispada da je oštar kontrast između Cicerona i Janet Malcolm u epigramima koje sam navela zapravo iluzoran. Njena mirna sigurnost u zadržavanje pravog “smisla” koji sam po sebi opravdava bilo koji oštar i uvjerljiv način izražavanja je savršeno klasična; i Ciceron bi je odobravao. Općenito, sva je historiografska praksa, od antičkih modela što su ih postavili Herodot i Tukidid, epistemološki u opadanju kao skup proznih sredstava; s moralnog stajališta, od vremena pisaca iz kasne Rimske republike povjesničar postaje politički i etički promatrač. Danas možemo vidjeti svaku antičku praksu istinolike reprezentacije koja “predstavlja”, dramatizira ili proširuje povijesnu istinu paralelno s modernim instancijama nekog medija; dosad u to nije bila uključena akademska zajednica. U slučajevima u kojima se osjeća da je stvarnost neadekvatna za ispunjavanje logičke i dramatske praznine između događaja i značenja, praznine se teži popuniti u skladu sa svim antičkim retoričkim tehnikama.

One pak uključuju sve Inkorporirane Fikcije koje su u antičkim i srednjovjekovnim povijestima stavljane pod “žanrovski kišobran”, a bile su stvarane uokvirivanjem, autorskim glasom, pozivanjima na autoritet i tako dalje. Te tehnike ukazuju na tekstualnu intenciju i uspostavljaju “povijest” kao operativni ugovor između pisca i čitatelja. U antičkom kontekstu, takve su fikcije prenosile implicitan nadtekstualan zahtjev čitatelju da ih prihvati kao uzvišene izraze istinosnog značenja, bezopasne ornamente s određenim stupnjem dopuštene dramske licencije, a danas ih rutinski možemo naći u novinarstvu, biografiji, povijesnom filmu i u televizijskoj drami “stvarnog života”. Sve uobičajenije dokudramske tehnike simulacije, sažimanja, popunjavanja praznina, utjelovljavanja i tako dalje, izgledaju kao suvremeni ekvivalenti antičkim retoričkim fikcijama; izraz “na osnovu istinitih događaja” danas služi kao kôd za reprezentaciju izrazito gerilskog pogleda na događaje i osobe, čije značenje, osjeća se, zahtijeva i opravdava dramatske zahvate. U oba slučaja, i u antičkom i u modernom, istina nije utemeljena u verifikaciji nego u intenciji – ona je odsjela u autoru koji zahvaća bitno značenje i mora naći prikladan verbalni (ili vizualni) ekvivalent za slušateljstvo. U tom skupu sredstava, intencija ili “pričanje istinite priče” uvijek nadvladava zahtjeve stvarnosti i iritantna ograničenja što ih oni postavljaju izražavanju.

U devetnaestom stoljeću nije bilo povijesti kao skupa praksi koji bi uključivao istraživanje, zaključivanje i pisanje. Nejasno uvjerenje današnjih povjesničara da smo mi proizvod napredne industrijske i znanstvene kulture poput empirijske medicine ili fizike je neutemeljena i blesava iluzija. Kao iluzija, ona nam dopušta nekritički nastaviti s varljivim pojmovima o našim “znanstvenim” praksama i o zanemarivoj ulozi jezika u našemu poslu; ona je stvorila i kolektivnu amneziju o našim pravim izvorima i o onome što bi studenti povijesti morali znati o duboko ambivalentim nagonima koje izražavamo i koje potiskujemo dok pišemo kao povjesničari. Naš zajednički predak nije Njemica, nego Grkinja, udata za Rimljanina.

Inzistiranje na važnosti književnih i diskurzivnih tehnika koje rabe prvi veliki povjesničari zapadne tradicije nije antikvarna pedantnost. Samo narcistička kratkovidnost odveć si laskajućeg profesionalizma sprečava povjesničare, kao disciplinu, da uvide kako su se temeljne književne forme i autorske intencije uspostavljene u grčkoj i latinskoj antici zadržale, sa zapanjujuće malo izmjena, i u moderno doba. Pripovjedač koji se otvoreno identificira kao poznati autor; zamjena prikupljenih informacija muzinom inspiracijom ili autorskim sveznanjem; uporaba proze kao složenog proširenog narativa; pomna usredotočenost na uzročne odnose, motive i sudbinu kao determinante događaja; organizirana država kao određujuća jedinica ljudskog društva, i tematska prevlast političkog djelovanja i rata – sve je to baština antike. Razlika između neposrednih lokalnih provokacija i dugoročnih uzroka, između osobnih motiva i kolektivnog nagona, čak i između tako modernih oblika, poput autorova uvoda, zahvala i obavijesti o izvorima može se jasno pratiti do konvencija antičkog povijesnog narativa. K tome, antika nam je ostavila, mirno i bez isprike, i uporabu inkorporiranih fikcija kao instrument povijesne svrhe unutar jednostavno pokazane povijesti. Moderno potiskivanje tog instrumenta zahtijevalo je nadomjestke i određeni stupanj kolektivnog samozavaravanja koje i samo traži objašnjenje.

“Jezični obrat” naopačke

Možda će samo medijevalist prepoznati klasične i srednjovjekovne antecedense u otrcanim praksama televizijskih skoro-pa-vijesti; Herodotu, Tukididu i Salustiju možemo dodati kasno antičke nekanonske crkvene pjesme, Grgura od Toursa i udaljeno mu društvo. Ali poanta nije u pedanteriji, nego u važnim pitanjima kulturne prakse – funkcijama “pravog znanja” ili opravdanog vjerovanja u organizirano društvo te u prihvatljivim uvjetima stvaranja znanja i njegove ponude javnosti. Kad se iste tehnike reprezentacije stoljećima održe u biti neizmijenjene, i kad te tehnike neko vrijeme bivaju potisnute, da bi se ponovo pojavile u biti nepromijenjene, ali u radikalno drugačijim okolnostima, to onda zaslužuje komentar. Pitanje koje postavljam jest: koliko povijesna promjena utječe na komunikacijsku vrijednost trajnih jezičnih praksi.

Da bi bilo korisno i smisleno, to pitanje mora predvidjeti odgovor koji pak treba biti otvoren za precizna razlikovanja, i hladno izdvojen od alarmističkih postmodernih proročanstava propasti i smrti činjenica, istine, izvanjske stvarnosti, objektivnosti i drugih kandidata za postmoderno odumiranje. Intelektualni život zapadnih društava, sa svojom duboko ukorijenjenom naklonošću realizmu, mimezi, faktualnosti i verifikaciji, vrlo je dobro prolazio i bez dosegljivih apsoluta; propali kandidati su bili transparentan jezik, pojmovi koje se ne može reducirati, činjenice koje se dade pokazati, vanjezična provjera stvarnosti i jedan jedini zadovoljavajući način spoznaje zbilje. Na sve se navedeno (a uredno poništeno post-strukturalističkom kritikom) još uvijek poziva ovaj ili onaj sustav mišljenja, ali čini se da nijedan od njih nije preživio kao nešto više od retoričkog instrumenta suprotstavljenih sustava. Ali čak i to je važna intelektualna funkcija, jer kad ne bi bilo stalnih ili fiksnih oblika usidrivanja misli i izraza, kao vez za jedan kraj spektra, pri čemu je drugi kraj čista klizna relativnost, morala bi poslužiti jaka pragmatička stabilnost i kontinuitet upotrebe.

Središnje pitanje koje proganja zapadnu kulturu je neka verzija sljedećega: Kako se možemo uzdati u riječi da će nas povezati sa stvarnošću? To je filozofski izraz dubokog načela realiteta duha koji vapi zahvatiti stvarnost u jeziku, a ipak se odupire i buni protiv kažnjavajuće indiferentnosti prema svijetu koji nas okružuje. Još otkako je grčka filozofija prva formulirala tu bojažljivu ambiciju, mi nismo izašli na kraj s mimezom i njezinim paradoksima: to, da je mimetička vezanost za stvarnost nužna, ali ne uspijeva zadovoljiti naš zahtjev za smislom, no ipak uspostavlja načelo pjesničke slobode kako bi poboljšala kompromise između mimeze s načelom stvarnosti. Kako načelo stvarnosti prevesti u jezik? Samo s velikim teškoćama i sustavnim naporom u otklanjanju volje. Načelo stvarnosti je vrlo snažno (njegov gubitak je naša definicija ludila), ali ono je kanal za frustracije i bijes koji nas obuzimaju kako se naše nade gube i naše želje odbacuju; s tim se načelom susreću želje za užitkom, samo-laskanjem, uzdizanjem nagona, i, iznad svega, želje za nepomućenom i neupitnom prevlašću. Preneseni na javnu pozornicu znanja i vjerovanja, kolektivni mitovi skupne nadmoći koja opravdava mržnju i prijezir prema drugima (tkogod ti “drugi” bili) pokazuju tamnu stranu prijenosa fikcijskih sloboda u povijesnu mimezu.

Filozofski i društveni izraz tih briga je pitanje što točno želimo smatrati poviješću, pri čemu priznajemo da je ta povijest na koju mislimo uvijek složen jezični artefakt. Povijest se, da bi uopće bila napisana, mora pozivati na duhovnu sposobnost stvaranja fikcije (kako bi uobličili vrijeme, locirali “događaj”, proizveli radnju na temelju slijednosti stvarnosti) do te mjere da bitno pitanje o povijesti postaje kako se ona uopće može odvojiti od fikcije. Svaka knjiga, ako želi biti knjigom, počinje kao fikcija, e da bi se poneke nazvale “povijesnima”, označivši time neku vrst imenovanog autoriteta i ugovora ili sporazuma između pisca i čitatelja. Značenje povijesti ovisi o značenju fikcije, a ne obratno, jer je fikcija analitički prvotna – šira kategorija. Ovdje govorim o fikciji u uključnom smislu jezičnih artefakata: verbalnih predmeta čija se koherentnost i razumljivost stvara, a ne pronalazi, istraživanjem gramatičkih, sintaktičkih i retoričkih mogućnosti jezika. Fikcijska invencija, imaginativna konstrukcija događaja, govora i svega drugog iznad piščeva znanja je podkategorija, specifična primjena šire sposobnosti zvane fikcija. Veći dio nepotrebne zbrke uzrokovan je zamagljivanjem, i od strane pisaca i od strane čitatelja, prvotne i drugotne uporabe fikcije: (1) stvaranja oblika u jeziku; i (2) invencije ili imaginarnog opisa događaja i osoba. Prvotna ili formalna fikcija, koja stvara razumljiv događaj i narativnu strukturu, nužna je u svakom prikazu događaja; bez tih artefakata povijest je nezamisliva. Ali povijest se razlikuje od fikcije kao posebna kategorija istinolike proze kroz sustav (implicitno) postavljenih ograničenja i prihvaćenih zabrana. Fleksibilan standard nekad je dopuštao povijesti da ugradi neke vrste fikcijske invencije u određene svrhe, ali joj nije bilo dopušteno biti fikcijom.

Kvalitativno izraženo, književna povijesnost je značajka proznih reprezentacija i tvrdnji koje žele biti smatrane opravdanim vjerovanjem, ili znanjem o svijetu. Pravila ili ograničenja koja prihvaća autor koji piše povijest najkorisnije se mogu nazvati protokol. Protokol za književnu povijesnost nije preteško odrediti i razumjeti (sve dok ne ga ne pokušamo povezati s intelektualno neprikladnim kanonima preuzetim iz prirodnih znanosti). Formalnom analizom bilo koje prihvatljive moderne povijesti mogu se polučiti karakteristične jezične uporabe (zamjenica, glagolskih načina, pogodbenih rečenica, neupravnog govora, itd.) te oblici većih jedinica, povezani s verifikacijom. Drugostoljetni ili dvanaestostoljetni protokoli izgledat će ponešto drugačije od dvadesetostoljetnoga, ali takav će sustavni pristup sustavu formalnih elemenata ili implicitnih pravila koja razdvajaju povijest od fikcije ukazati i na stabilne i stalne aspekte historijskog pisanja. Sigurno se može stvoriti analogni protokol i za povijesnost u vizualnim medijima (iako će taj protokol uvijek biti manje strog i manje pouzdan s obzirom na verifikaciju). Problem je u stvaranju kulturnog imperativa koji bi nametnuo te standarde – kako da ljudi postanu voljni prihvatiti formalna ograničenja povijesnosti kad se kreativna nestrpljivost, pritisci tržišta i tobožnja ideološka pobožnost udruže kako bi ponudili fleksibilniji prolaz do rubrika Umjetnost ili Istina, ili do obje.

Za akademske bi se povjesničare moglo pretpostaviti da su čuvari onoga što se danas vodi kao povijesnost u reprezentacijama. Prema mom iskustvu, studente povijesti se ne poučava baš ništa o povijesnosti kao atributu pisanja (još manje kao atributu televizije, filma, fotografije, itd.) Teško je govoriti o temi koja je posvuda tako potisnuta, ali čini se da se pretpostavlja da će studenti subliminalno usvojiti prikladne načine izražavanja (Forme) čitajući oglede i knjige u cilju informiranja (Sadržaja). Napokon, pisci ogleda i knjiga općenito su i sami na taj način naučili kako pisati, a sljedeći naraštaji povjesničara su se (prilično razumno) i sami odlučivali klonirati u proizvođače prepoznatljive, neuzbuđujuće akademske proze. Dalje isprobavajući našu institucionalnu tišinu, intuitivno sam došla do neformulirane pretpostavke da neka posebna vrlina, nejasno povezana s poštenim namjerama, nepristranošću i pravičnošću, potiče moderno pisanje te da će se moralnom osmozom dići do uobičajenih čitatelja (tako malobrojnih, u svakom slučaju), a bez neugodnog propovijedanja od strane sveučilišnog nastavništva.

Šegrtski put u pisanje povijesti za sveučilište je dovoljno dobar. Svakodnevna nastavna praksa nailazi na problem samo kad se suoči s izvornim problemom (ne retoričkim pseudo-problemom opravdanja za publiciranje) – kao što je to tišina i od strane profesionalnih povjesničara skoro potpuna odsutnost komentara sve češćeg neuvažavanja protokola povijesnosti kod novinara, televizijskih producenata, biografa, autora dokumentaraca i sličnih. Najstrašniji primjeri javljaju se u moralnim prijekorima u medijima i ponekad u sudskim parnicama, ali reakcije baš i ne dosežu do srži: društvene nužnosti da se određene vrste informacija konzistentno prezentiraju unutar određenih formalnih ograničenja, i intelektualne nužnosti da postoje neki ljudi koji će znati kako o tome govoriti.

Nevoljko, počinjem misliti da je oveći broj povjesničara koji su pratili rasprave o epistemologiji i povijesti, prelistavši najpojednostavljenije lekcije shvatio te lekcije kao direktive za osobnu istančanost i učenost, a da zapravo nisu razumjeli logiku i ograničenja anti-empirističkog argumenta. To ne bi bilo važno kad upravo ta, temeljna pitanja ne bi jednako dodirivala svaku povijesnu podspecijalnost, i kad bi se moglo osloniti na razinu profesionalnih povjesničara da će reći nešto jasno i dobro usmjereno o sve većem (i sve težem uočljivom) zamagljivanju žanrovskih oblika u svim mnogobrojnim varijetetima namjeravane ne-fikcije.

“Istina” i zbilja: Što to ljudi hoće?

Tvrdnja da se protok informacija ne može do kraja zadržati niti kontrolirati postala je, doduše, truizam doba globalnih elektroničkih komunikacija, ali nema klišejnog odgovora na pitanje kako održati nešto kontrole nad oblikom informacija. Oblik koji informacija poprima nije njezin drugotan, suvišan niti puko dekorativan vid; oblik je raskrivljiva autorova intencija i on određuje kako će informacija biti primljena – kako će biti shvaćena. Na to je mislio Hayden White kad je za naslov svoje knjige ogleda izabrao Sadržaj oblika: na to, da formalna obilježja verbalne informacije nose njezine upisane i čitljive intencije s obzirom na temeljne razlike fikcije i povijesti, kao i s obzirom na retorička promišljanja ili ironiju, uvjeravanje, satiru, i tako dalje. Komunikativnu valenciju informacije nosi njezin oblik.

Stabilna i jasna razlika između fikcije i ne-fikcije proizvod je krutog protokola književne povijesnosti, nametnutog snagom jake kulturne potražnje. Za kulturne ciljeve kojima služi povijest, a da bi se sudilo prema stvarnim proizvodima što su ponuđeni kao povijest u posljednjih preko dvije i pol tisuće godina, koliko je na raspolaganju zapadnoj tradiciji, u većini društava glavninu vremena, dovoljan je fleksibilan i širok protokol povijesnosti. Održavanje tradicija, glorifikacija prošlosti i socijalizacija mladeži u skladu s široko prihvaćenim vrijednostima obično su imali prednost nad predanošću povijesti – stvarnosti. Još dugo pošto je Tukidid raskrinkao atensku legendu o Harmodiju i Aristogitu i rastočio je u njezine povijesne sastavnice seksa, ljubomore i osvete, grčki su dječaci, a vjerojatno i neke djevojčice, slušali pripovijest o herojskim i požrtvovnim ubojicama tirana.

Pitanje koje se obično postavlja antičkim, ili općenitije predmodernim povjesničarima slično je ovome: zašto su bili tako naivni ili neselektivni da su uključivali toliko očite mitove, neutemeljene legende i čistu invenciju za popunjavanje praznina unutar onoga za što su inzistirali da bude povijest. U većoj mjeri blagonaklona i profinjena inačica tog upita jest koje su svrhe ili funkcije bile ispunjene tim materijalom. Odgovor ugrađen u pitanje je neka vrsta relativističkog stajališta prema kojemu je njihovo društveno stvoreno polje stvarnosti bilo drugačije, a njihove vrijednosti različite od naših; oni nisu imali znanstvenu ili prirodoznanstveno utemeljenu sliku svijeta, oni su bili duhovni, ili tradicionalni, ili su imali drugačiju koncepciju istine. Uvijek se s oprezom pristupa fikcijama u povijesti kao čimbenikom kojeg treba objasniti, kao aberacijom.

Ali ako opet počnemo s priznanjem da je sustavno isključivanje fikcijske invencije iz povijesti i sâmo aberacija, gledano kroz stoljeća, onda se pitanje zanimljivo mijenja. Pitanje postaje upućeno strogom protokolu književne povijesnosti: kako se to radi i kada i zašto se čini dovoljno važnim da bude prihvaćeno i postavljeno. To je pitanje drugačije vrste od važnih istraživanja o djelovanju fikcije u ranijim povijestima, ali to je također i pitanje razumijevanja između pisca i čitatelja, pitanje komunikacijske namjere.

Može se i jednostavno upitati da li čitatelji, oni pravi, kojima je djelo upućeno, suvremeni čitatelji, uvijek razumiju što je ono što čitaju. Evidencija je tu prilično mršava i općenito neuvjerljiva. Izgleda jasno da je sedamnaesto stoljeće vidjelo početke protu-retoričkog otklona protiv razrađenog jezika, a u vezi s zanimanjem za prirodne znanosti, kao i određenu strogost s obzirom na dopustivi sadržaj povijesti. Ali razdoblje brzog razvoja u znanosti, religiji, književnosti i politici može proizvesti pisce i čitatelje koji više ne nastanjuju isti komunikacijski svijet pretpostavki i konvencija. U ranom osamnaestom stoljeću, Daniel Defoe je proizveo opus neusporedivog istinolikog realizma i jednako neusporedive nejasnosti intencije. Za njegovu najuspješniju knjigu, Avanture Robinsona Crusoea, čini se da nitko, njoj suvremeni čitatelji, moderni kritičari, a vjerojatno ni sam autor, ne razumije sa sigurnošću na kakvo čitanje smjera. Ali ljudi su bili ljuti kad su otkrili da očaravajuće tehnike radi kojih su prihvatili uvjerljivost opisanog autorstva knjige, od strane samog Robinsona Crusoea, bile djelo londonskog novinara. Dok je Defoe stigao do Proslova trećoj zgodi pod naslovom Ozbiljna promišljanja za života i iznenađujućih avantura Robinsona Crusoea, s njegovm vizijom Anđeoskog svijeta, vlastoručno ispisana (1720), uhvatio se u zamku u epistemološkom kutu: “Čuo sam da je zavidan i nenaklonjen dio svijeta dao neke primjedbe protiv prva dva dijela, pretvarajući se, u nedostatku boljeg razloga; da je (kako kažu) priča izmišljena, da su imena posuđena, i da je sve to jedan roman; da nikad nisu čuli za takvog čovjeka i takvo mjesto, ili životne okolnosti; ja, Robinson Crusoe, pri savršeno zdravoj pameti i bistrom sjećanju, na čemu zahvaljujem Bogu, ovime izjavljujem da su njihove primjedbe skandalozne izmišljotine, k tome i činjenično neistinite; i potvrđujem da je priča, iako alegorijska, također i povijesna.”

Defoeva panika (a čini mi se da se tu izražava upravo to) u obrani svojeg dobronamjernog djela od optužbi za nenamjeravanu prijevaru rezultat je nečega što je čak i 1720. bio prelabavi spoj povijesti i “istinite fikcije”: priča, iako alegorijska, također je i povijesna. Ako je tekstualna intencija složeni skup poslanih i razumljenih poruka, ona funkcionira samo kad pošiljatelji i primatelji rabe istu knjigu zaporki.

Situacija s široko rasprostranjenim informacijama ostaje nejasna. U osamnaestostoljetnoj Engleskoj izvjestiteljima nije bio dopušten pristup u parlament, iako je zainteresirana javnost željela čitati govore premijera; naravno, tržište je na koncu bilo zadovoljeno. Urednik Gentleman’s Magazine-a bi novinara istražitelja, primjerice jadnog Samuela Johnsona, opremio svim raspoloživim štosovima i trikovima, pa bi pisac napisao govor i pripisao ga određenom premijeru. Poslije nekoliko mjeseci, Johnsonu je sve to bile previše neugodno i odbio je dalje pisati parlamentarne govore. Ali, kao i obično, Johnson je bio preosjetljiv u odnosu na standarde svoga vremena. Krajem stoljeća, jedan lik u romanu Northanger Abbey Jane Austen kaže: “Ako je govor dobro sastavljen, ja ga čitam s zadovoljstvom, tkogod da ga je napisao – i vjerojatno s većim zadovoljstvom ako se radi o g. Humeu ili g. Robertsonu, nego o izvornim riječima Caractusa, Agricole ili Alfreda Velikog.”

Veoma pomična ljestvica onoga što konstituira povijest u visokorazvijenim društvima u raznim vremenima dovoljno jasno pokazuje da su prirodni standardi istinitosti temeljeni na činjenicama prije iznimka nego pravilo. Neka vrsta priklonjenosti istini lako može suživjeti s polu-provjerljivom poviješću; istina-prema-stvarnosti i istina-prema-smislu se većini ljudi uglavnom čine odvojenima.

U raspravi povodom novodonešenog američkog ustava, New York Journal od 1. studenoga 1787. godine piše: “Vi, gospodine, govorite o slobodi tiska; želite nas uvjeriti da ova nije ni u kakvoj opasnosti, iako nije osigurana, budući da ne postoji određena vlast koja bi regulirala književne publikacije. (Slijede razni argumenti kojima se pokazuje da se opća nadležnost pri određivanju uvrede u ustavu može, a najvjerojatnije i hoće, dotaknuti i slobode objavljivanja u budućnosti)... Sloboda tiska, svetog paladija javne slobode, bila bi dotučena – sve korisno znanje o vladavini bilo bi odsječeno od naroda – tisak bi postao podređen ciljevima loših i samovoljnih vlastodržaca, te bi njegov predmet postalo nametanje, a ne obavještavanje.”

Ovdje iznesena ideja bila je da bi neka buduća zla vlast iz vlastitih interesa mogla poželjeti kontrolirati informacije, “nametati, a ne informirati”. Problem predstavljanja u vladajućim institucijama već se tada činio akutnim i teškim, a s obzirom na prostor i stanovništvo Sjedinjenih država 1787, osjećalo se da regionalne razlike u klimi, poljodjeljstvu, načinu života i privređivanju bile velike. Jasno se osjećalo da je slobodan protok informacija ključna karika između opasne moći izvršne vlasti i puka, te da njezino pucanje predstavlja rizik da stanovništvo postane bespomoćno radi svoje neobaviještenosti i nepovezanosti sa središtima moći. Dostupna i, pretpostavljeno, pouzdana informacija bila je središte svih ideja operativne demokracije u društvima većim od antičke Atene, omiljene im usporedbe. Drugim riječima, pisana povijest u svom kratkoročnom suvremenom i provizornom stanju, kao “vijest” je bila jasno shvaćana neodvojivom od demokracije.

Mračno Montesquieuovo upozorenje, dobro poznato mnogim Amerikancima, opetovano citirano u javnim rasprama o prijedlogu ustava, kako je demokracija moguća samo u vrlo malim nacijama u kojima bi se gotovo svi građani mogli okupiti i oči u oči raspravljati i glasati, bilo je izvorom ozbiljne zabrinutosti. Obje strane u raspri o ustavu bile su akutno i s bojaznima svjesni da samo obveza ponovnog izbora visokih dužnosnika u prilično kratkim intervalima, i to pred izbornim tijelom opremljenim samo svojim poznavanjem javnih poslova, da samo ta obaveza dakle stoji kao ravnoteža Montesquieuovim predviđanjima da će se velike demokracije neumitno rastočiti u oligarhije.

Pomalo bombastičan epitet “paladija slobode”, tako često pridijevan na svaki spomen necenzuriranog tiska, bila je retorička referencija na ključnu vanustavnu funkciju brzo i široko komunicirane informacije (kako bi biračko tijelo bilo informirano), oslobođene početnih ograničenja (kako bi se spriječila kontrola onih na vlasti) i točne, ili podložne otvorenim ispravcima (iako se to podrazumijevalo). Bez osiguranog stalnog protoka informacija o javnim poslovima, osamnaestostoljetni Amerikanci bi se teško usudili začeti demokraciju na razini trinaest država.

Stara bojazan izražena kroz Tukididovu povijest – demokracija počiva na riječima, a riječima nije za vjerovati – prenesena je u optimističniju nadu prosvjetiteljstva: demokracija počiva na riječima, i zato riječi moraju biti što raznovrsnije i što manje ograničene. Možda su ustavne debate bile nesofisticirane utoliko što su previđale mnoge mogućnosti umješne manipulacije informacijama, ali u ono vrijeme su i najstručnije izmišljotine, u nedostatku pravih masovnih komunikacija, mogle naštetiti samo lokalno.

Uloga informacije, od stalnog i proliferirajućeg brbljanja medija, do u sve većoj mjeri deliberativnih razina – novinarstva, kritike i povijesti, ostaje središnjom u političkom životu. Vrijedi to i za prevladavajući kôd, čitav spektar vizualnih i verbalnih znakova, uporaba, konvencija i oblika koje dijele pisac i čitatelj, pošiljatelj i primatelj. Oni metaforički zatvaraju informaciju i ukazuju na termine u kojima pristupaju problemu: kao kandidati za uključenje u znanje o svijetu, ili pak s povlasticom fikcije. Ovisni smo, mnogo više nego smo toga svjesni, o stabilnosti tih kôdova, o spremnosti profesionalnih proizvođača informativnih i zabavnih sadržaja na rad unutar njima prikladnih protokola. Opasnost inherentna kapricioznim, oportunističkim kršenjima protokola povijesnosti zapravo nije u tome što će milijuni ljudi apsolutno povjerovati u ovo ili ono, nego u tome što će milijuni ljudi postati cinični, nepovjerljivi i oprezni, što neće ni u što vjerovati i što će stoga prestati osjećati svaku povezanost s političkom zajednicom.