Od weimarskog Arbeiterradiobund do radio libres u Francuskog, Belgiji, Zapadnoj Njemačkoj i Italiji 60-ih godina ovog stoljeća, radio je oduvijek bio sredstvo društvene i političke intervencije u Zapadnoj Evropi. Isto tako, služio je i kao moćno oružje u borbi protiv kolonijalnih sila u Alžiru, Latinskoj Americi, Vijetnamu i Afganistanu. U Sjevernoj i Južnoj Americi community radio zauzima važno mjesto na margini društvenog kolosa.
Odakle, dakle, dolaze ti radiji i kamo idu?
Korištenje radija u svrhu propagande i davanja moralne podrške oružanim snagama najstariji je i najjasniji oblik alternativnog radija. Tijekom Drugog svjetskog rata, radio je bio glavno oružje i propagande i antipropagande s obje strane, kao i glavno sredstvo otpora. Nakon rata, kad je CIA počela redovito nadzirati tajne radio stanice diljem svijeta, svaka je revolucionarna gerilska skupina imala svoj radio. Neke od onih koje su se pojavile na CIA-inim monitorima tijekom 40-ih i 50-ih bile su i Irgun, IRA, slovački antikomunistički nacionalisti, španjolski republikanci u egzilu, baskijski separatisti, i kurdski pobunjenici.
Fritz Fanton opisao je važnu psihološku ulogu koju je radio odigrao u alžirskom ratu za nezavisnost. Do početka rata 1954. radio je smatran oružjem kolonijalizma i mnogi su Alžirci odbijali posjedovati radijske uređaje u znak protesta. Onda su se 1956. pojavili pamfleti koji su najavljivali otvaranje “Glasa Alžirije” (La Voix de l’Algerie). Situacija se u sekundi promijenila i kolonijalne su vlasti morale zabraniti prodaju i kupovinu radijskih uređaja.
Radio je odigrao važu ulogu i u kubanskoj revoluciji. Postojalo je devet tajnih radio stanica na Kubi, od kojih je šest bilo protiv Castra, dok su preostale tri bile revolucionarne, među kojima je bio i Radio Rebelde kojeg je pokrenuo sam Che Guevara u Sierra Maestri u veljači 1958. Nakon toga, gerilski je radio postao sastavni dio svih sukoba u Latinskoj Americi. U Nikaragvi je Radio Sandino koristio mobilne odašiljače kako bi održavao kontakt s gerilskim skupinama i pomogao u rušenju tamošnjeg režima.
Danas se ta tradicija nastavlja u planinama Morazan u El Salvadoru gdje se emitira Radio Venceremos u vlasništvu nacionalne oslobodilačke fronte Farabundo Marti. Radio Venceremos počeo je s emitiranjem 1981. nakon godine dana emitiranja u glavnome gradu i od tada, uz nekoliko stanki, emitira gotovo redovito, ovisno u stanju u državi. Uskoro je dospio na metu državne vlasti. Tijekom izbora 1982., nakon što vojska nije uspjela spriječiti njegovo djelovanje, američki su brodovi pozvani u pomoć kako bi mu ometali signale.
Radio Venceremos klasičan je primjer revolucionarnog radija. Kao glas oružanog pobunjeničkog pokreta, prenosi važne informacije i nudi programe političkog obrazovanja s naglaskom na komunikacijske potrebe revolucije. Loša strana takvog radija jest ta što revolucionarni kontekst ograničava mogućnost demokratskog sudjelovanja i to što takav radio po završetku revolucije lako može postati partijski radio.
Community radio stanice postoje u mnogim dijelovima latinske Amerike, na primjer u Boliviji, koja unatoč siromaštvu ima razvijen sustav community radio stanica koje postoje usporedo s državnim i komercijalnim radijima. Od 50-ih ih koriste bolivijski rudari za ostvarivanje svojih ciljeva i mnogi su rudarski gradići, unatoč militantnoj diktaturi koja vlada u državi, imali svoje nezavisne radio stanice.
U Sjevernoj Americi postoji drugačiji oblik community radio stanica. U Kanadi, na primjer, community radio stanice postoje u obliku manjinskog kulturnog razvoja. U Quebecu su community radio stanice odobrene od strane vlasti i u nekim su dijelovima te pokrajine glavni lokalni radio. Nezavisne community radio stanice prodrle su i u brojna indijanska naselja u pokrajini Quebec i na sjeveru Kanade. Postoje i na nekoliko koledža i u dva grada na jugu u kojima se govori engleski – Vancouveru i Kitcheneru.
Američka je situacija također različita. Većina američkih radio stanica je ili privatna ili komercijalna. Nakon što je 50-ih godina Savezna komisija za komunikacije (Federal Communications Commission – FCC) odlučila otvoriti nekoliko FM kanala za potrebe neprofitnih, obrazovnih radija, javnom je radiju porasla popularnost. Američki javni radio nije poput drugih javnih radija – nije povezan s državom, kao što to naziv “javni” implicira u evropskom kontekstu. Svaka osma radio stanica u SAD-u je ili javna ili neprofitna, a tri četvrtine otpadaju na radije na koledžima. Većina ostalih pripada ili Državnom javnom radiju (National Public Radio) ili Državnom savezu community radija (National Federation of Community Broadcasters). Tek onih preostalih jedan posto predstavlja one prave community radio stanice.
Za razliku od drugih javnih radija, američke community radio stanice ne pripadaju nijednoj instituciji. Nezavisne su i smatraju se društvenim oruđem za razvoj zajednice, u službi manjina i nižih društvenih slojeva. Community radio stanice ne predstavljaju alternativu samo komercijalnom, nego i javnom radiju, službenoj alternativi komercijalnom sustavu kojeg je državno zakonodavstvo priznalo kao takvo 1967. Radio NFCB nastao je 1975. udruživanjem nekoliko radio stanica raštrkanih diljem SAD-a, i otad neprestano raste. Za razliku od komercijalnih radija, community radio stanice imaju jasan društveno-politički cilj i, u stvari, potkopavaju zakonitu funkciju srednjostrujaškog javnog radija. Te postaje sponzoriraju slušatelji, razne udruge, ili dobivaju subvencije od vlade u sklopu programa financiranja javnih radija.
Community radio stanice u SAD-u počele su se pojavljivati tek nakon osnutka anarhističkog/pacifističkog radija KPFA u Berkleyju. Ta stanica, koju sponzoriraju slušatelji, jedna je od glavnih uzdanica udruge Pacifica i na meti je desnice još od Reaganova doba. Nakon što ju je 1980. desničarska organizacija Accuracy in Media optužila za širenje “prljavštine, rasizma i komunizma”, u listu National Enquirer pojavio se članak pod naslovom “Novcem od poreza sponzoriraju se komunističke radio stanice!” Desničarski lobi, Američka zakonska zaklada (American Legal Foundation) pokušala je nagovoriti FCC da odbije molbu Pacifice da joj se odobri ponovno emitiranje. Mediji su postali javno bojno polje u post-Reaganovskoj Americi na kojem su se sukobljavale skupine poput desničarske Koalicije za bolju televiziju (Coalition for Better Television) i ljevičarskog Državnog građanskog komiteta za emitiranje (National Citizens' Committee on Broadcasting). Vlada pokušava srušiti 60-godišnju ideju o tome da je emitiranje Ťjavni trustť (iako je oduvijek bilo podređeno interesima pojedinaca!) s pomoću deregulacije. U tom kontekstu, community radio stanice aktivni su igrači na političkoj sceni.
Pacifica i ostali članovi NFCB-a tvrde da je njihova namjera doprijeti do ljudi i promijeniti njihovu svijest. Cilj im je djelovati kao posrednik između različitih radio stanica kao što su KPFA iz Berkleyja, Radio Venceremos iz El Salvadora, i radio stanica urbane gerile u Zapadnoj Evropi. Oni predstavljaju političku i kulturnu struju radijskog pokreta i njihov je cilj otvoriti prostor za alternativne oblike kulturalnog izražavanja – oblici koji zbog svoje neortodoksnosti i neprofitabilnosti nikad neće dospjeti na srednjostrujaške radio stanice. Obje struje sadržavaju emancipacijske elemente, no osim u vrlo specifičnim slučajevima, rijetko se preklapaju.
U zapadnom svijetu država ima monopol nad radijem (osim u SAD-u). Kao posljedica toga, radio je postao ili medij visoke kulture, kao što je to bio slučaj u Velikoj Britaniji, ili politički produžetak države, kao što je to slučaj u Francuskoj. Sredinom 60-ih, nezadovoljstvo takvom situacijom rezultiralo je privatnim i ilegalnim nastojanjima da se stvori nekakva alternativa.
Jedan od prvih pokušaja rušenja tog monopola bio je osnutak offshore piratske radio stanice pod nazivom Caroline u Engleskoj 1964. Njezin cilj bio je jasan – biti alternativa uštogljenosti BBC-a. Uskoro se pojavilo još desetak offshore radio stanica. One nikad nisu bile politički orijentirane. BBC je tu kritiku shvatio ozbiljno i potpuno promijenio svoj način prezentacije i program, no tek nakon što je 1967. država zakonima uništila pokret piratskih radija.
U Velikoj Britaniji komercijalni se lobi pokazao uspješnijim i monopol BBC-a slomljen je 1972. otvaranjem privatnih radio stanica i osnivanjem Neovisne udruge radio stanica (Independent Broadcasting Authority). Danas se u Velikoj Britaniji vode žestoke rasprave o obliku i funkciji jedne nove pojave – lokalnog radija. Odbor zadužen za reviziju britanskog radija još je 1977. preporučio osnivanje Udruge lokalnih radio stanica (Local Boadcasting Authority) koja bi okupljala sve lokalne radio stanice i bila neovisna od BBC-a i IBA-a. To do dan danas još nije ostvareno i pokret je krenuo u smjeru razvijanja lokalnih nekomercijalnih community radio stanica, koje bi bile neovisne i od kapitala i od države.
U ovom se slučaju borba vodi oko političkog nadzora nad radijskom strukturom. Pretpostavlja se da bi to promijenilo radisjki sadržaj, što se u većini slučajeva i događa, no radijski je sadržaj maksimalno raznolik, kao što pokazuju primjeri u Francuskoj i Italiji.
Na evropskom se kontinentu komercijalni radio pojavio u obliku lokalnih radio stanica smještenima u državicama poput Luksemburga i Monaka, odakle su emitirale na veća i profitabilnija tržišta poput francuskog. To je zadovoljilo potrebu potrošača za nekom alternativom krajnje ispolitiziranom francuskom državnom radiju... do svibnja 1968.
Događaji '68. ukazali su na neke sasvim nove potrebe – društvene, političke, kulturne i ideološke – koje nisu imale nikakve veze s komercijalnim interesima i koje nisu mogle biti uklopljene u službeni sustav. Do sredine 70-ih, razvio se golemi transnacionalni pokret tajnih, ilegalnih radio stanica, od kojih su se najjače nalazile u Francuskoj, Belgiji, Italiji i Istočnoj Njemačkoj.
U Italiji je radio prvi put korišten kao političko oružje 1975. od strane organiziranih ekstremista i alternativnih grupacija koji su željeli napraviti nešto drugačije i neovisno od službenog ideološkog aparata i talijanske države. Unatoč žestokoj represiji, u vrijeme izbora 1976. tristotinjak ih je odašiljalo svoje programe i vrlo vjerojatno utjecalo na pobjedu ljevice. Našavši se u političkoj krizi, Italija je legalizirala neovisne radio stanice pod uvjetom da ostanu lokalne i ne miješaju se s RAI-em. No ta prva evropska deregulacija postavila je jedan novi problem. Otvaranje radijskih frekvencija omogućilo je privatnim poduzetnicima da okupiraju prostor rezerviran za državne i piratske radio stanice. Uskoro su alternativne i javne radio stanice marginalizirane, a 3,000 komercijalnih stanica u potpunosti je okupiralo radijski prostor.
Francuske su se radio stanice do sredine 70-ih smatrale oružjem društvene i političke intervencije. Prva koja je počela s redovnim emitiranjem bila je stanica Radio Verte iz Pariza 1977., koju je osnovala skupina ekologa. Uskoro su uslijedili Radio Lorraine-Coeur-d’Acier, kojeg su osnovali radnici iz Longwayja, Radio Verte Fessenheim, kojeg su osnovali aktivisti iz Alsaca koji su se protivili gradnji nuklearke u njihovom mjestu, i ostale. U rujnu 1977, osnovana je Udruga slobodnih radio stanica (L'Association pour la Liberation des Ondes – ALO).
Za vrijeme Giscardova režima, policija i gerilci igrali su se mačke i miša. Vlada je 1978. donijela nekoliko krajnje represivnih zakona. Uskoro je Socijalistička partija identificirala je medije kao glavni izvor političkog disidentstva u Francuskoj i pokrenula Radio Riposte. Kad je François Mitterand izabran za predsjednika u svibnju 1981., amnestirao je stotinjak ljudi kojima je prijetila tužba zbog kršenja državnog monopola, među kojima je bio i on sam – uhićen je tijekom racije na Radio Riposte.
U Belgiji su tajne stanice tek 1978. počele izlaziti u javnost i javno potkopavati državni monopol. Kad je policija pokušala izvesti raciju u stanici Radio Louvain-La-Neuve, prvom stalnom zabavnom radiju, stotine su se studenata pobunile i fizički spriječila policijske snage da uđu u zgradu radija.
I belgijska je vlada 1981. odlučila regulirati “radijsko pitanje”, želeći da poput Francuske izbjegne “talijansku situaciju”. U međuvremenu se u većini zemalja Zapadne Evrope pojavio jedan grozan paradoks – mora li država, glumeći jamca svemu što je nekomercijalno i tvrdeći da sprečava tendenciju ka nekontroliranom tržištu, favorizirati komercijalne ponude? (s mojeg stajališta, to bi se moglo nazvati “kanadizacijom” radija.)
Jedna od iznimaka je i Njemačka, gdje radio i dalje pokazuje sve svoje kontradiktornosti. U Njemačkoj je nekomercijalni, nezavisni radio i dalje ilegalan. Nezavisne stanice, od kojih je većina nastala tijekom sedamdesetih godina, na stalnoj su meti policije i državne vlasti. Ni u jednog drugoj zapadnoevropskoj državi ne provodi se takva represija kao u Njemačkoj. Kao posljedica toga, sve su njemačke nezavisne radio stanice politički orijentirane, u skladu s tradicijom ranih “slobodnih radija” (radio libres) u Francuskoj, Belgiji i Italiji. U Njemačkoj, kao i u Južnoj Africi, slušanje ilegalnih radio stanica protuzakonit je čin koji može rezultirati oduzimanjem radijske opreme.
Community radio stanice karakteristične su za SAD i njihove zemljopisno izolirane i samodostatne zajednice poput onih u Novoj Engleskoj i Quebecu. Narodni radio je, s druge strane, više vezan uz Afriku, Latinsku Ameriku i Mediteran, u čijem kontekstu ima više smisla, i simbolizira politički otpor i borbu protiv političkog autoriteta koji predstavlja tradicionalni radio. Nadalje, nezavisni radio simbolizira borbu za osvajanjem prostora slobode govora izvan autoritativne strukture državnog radijskog monopola. U anglosaksonskoj kulturi, termini poput “piratski”, “alternativni”, “sidewalk” i drugi, koriste se za opisivanje demokratskog aspekta radija.
Radio, dakle, usvaja različite emancipacijske uloge u različitim društvenim i političkim kontekstima – kao ljudska i kulturalna ekspresija, kao oružje društvene i političke intervencije, kao sredstvo za izgradnju zajednice, kao instrument revolucionarne borbe. Umjesto da tražimo zajednički nazivnik u tim različitim iskustvima, možda bi bilo bolje da se jednostavno čudimo tome kako u današnjem globalnom kontekstu ljudi i dalje odolijevaju masovnoj komunikaciji.