Zbog svojeg dalekog dometa i rezultirajuće anonimnosti, odašiljanje je oduvijek imalo antirežimske implikacije. Mnoge države (uključujući i sve velesile) emitiraju programe namijenjene ljudima u državama čije režime žele srušiti. Osim povremenog (i vrlo skupog) ometanja njihovih radiovalova, nema pravog načina da ih se u tome spriječi.

Tim se istim tehnikama služe i pojedinci, i ni najveće ih države nisu uspjele neutralizirati. Općenito se smatra da su 60-e bile “zlatno doba” piratskog radija, no s pojavom nove, tehnološki orijentirane generacije, koju privlači hacking, čini se kako piratski radio proživljava svoju renesansu.

Piratski se radio može podijeliti u dvije kategorije – javni i tajni (iako se uglavnom radi o kombinaciji tih dviju kategorija). Javni piratski radiji odašilju s pomoću odašiljača smještenih na brodovima ili sličnim legalnim aranžmanima koji im omogućavaju da emitiraju na otvorenome. Njihov je motiv uglavnom zarada i mnogi su se pokazali vrlo uspješnima u tome. Tajni piratski radiji najčešće koriste slabije, ali pokretnije uređaje. Ljudi koji se time bave uglavnom su elektroničari entuzijasti, ili dolaze iz redova politički osviještenih ljudi s radikalnim političkim interesima.

Premda tajni radiji postoje od samog početka piratskog radija, javni su se radiji pojavili tek početkom 60-ih godina u Evropi. U to vrijeme komercijalni radiji kakvi su postojali u SAD-u još nisu postojali u Evropi. Jedine komercijalne stanice nalazile su se u Luksemburgu i Monaku, odakle su odašiljale svojim većim susjedima. Njima se to nije svidjelo, ali nisu mogli ništa učiniti u vezi s time. Početkom 60-ih, brod Veronica usidrio se uz nizozemsku obalu i odašiljao tada još vrlo revolucionarnu pop glazbu. Oglašivači su pokupovali sav slobodan marketinški prostor. Uskoro su se slične stvari počele pojavljivati svuda u svijetu – u Skandinaviji, Britaniji... jedan je brod čak isplovio i s Novog Zelanda.

Evropske su vlade pobjesnile i proglasile te radije “piratskima”. Vlasnicima tih radija svidjele su se romantične implikacije tog naziva (izvorna grčka riječ peirans znači “usuditi se, biti hrabar” i nema nikakvih negativnih konotacija). Postojali su pokušaji da im se ometa odašiljanje, no reakcija javnosti bila je žestoka. Prekinute su telefonske linije. Potpisan je sporazum kojim se zabranilo emitiranje s brodova, no Sierra Leone ga je odbila potpisati, shvativši da može profitirati registrirajući strane brodove pod svojom zastavom.

Vlasti su stale na kraj piratskom radiju još tijekom 60-ih, zabranivši zemaljskim tvrtkama da oglašavaju preko pirata i osnovavši zemaljski glazbeni radio. No mnogi piratski brodovi i dan danas emitiraju u vodama oko Evrope. Najpoznatiji piratski radio iz “zlatnog doba”, Radio Caroline, počeo je ponovno emitirati 1983. iz Engleske, a oglase plaćaju prekooceanske podružnice multinacionalnih tvrtki.

Ilegalno oglašivanje doživjelo je pravi boom u Italiji krajem “zlatnog doba”. Talijanski je sud zaključio da su postupci za dobivanje dozvole za emitiranje nekonstitucionalni i prostor je ostavljen otvorenim za svakakve manevre. Svatko tko je mogao nabaviti opremu imao je pravo emitirati, i mnogi su to i učinili. Pojavila se gomila političkih radija, komercijalnih radija, i radija čija bi se svrha mogla opisati jedino kao – reda radi. Nakon početnog kaosa, vlasnici su se uspjeli dogovoriti oko toga tko koristi koju frekvenciju. Taj sustav može poslužiti kao dokaz da društvo može postojati i bez nekog autoritativnog pojedinca ili organizacije na vrhu. No ovo je slučaj u kojem je država putem suda odobrila ilegalno oglašavanje, a to onda baš ne spada u kategoriju piratskog radija.

U SAD-u je naglasak bio na tajnom emitiranju. Jedini poznati offshore radio bio je u vlasništvu velečasnog Carla McIntyrea koji je jedno kratko vrijeme emitirao s broda nakon što mu je oduzeta dozvola za zemaljsko emitiranje zbog optužbi da je emitirao desničarski sadržaj. Svatko tko je znao nešto o elektronici sklopio je nekakav jednostavan uređaj i odašiljao iz vlastitog doma. Davali su si imena poput “Johnny Lightning”, “Gabriel Marconi”, “Raunchy Rick” (“Glas američkog revolucionarnog anarhizma”).

Pronaći slobodnu frekvenciju ne predstavlja nikakav problem. Američka savezna komisija za komunikacije (Federal Communications Commission – FCC) zadužena je za dodjeljivanje frekvencija radio stanicama. Od samog početka, komisija je nastojala da se određene frekvencije odvoje kao “slobodni kanali” koji bi se dodijelili samo određenim stanicama koje mogu za emitirati preko čitave zemlje. To je imalo smisla u to vrijeme kad nije postojalo toliko radio stanica. Uglavnom su to bile stanice u središtu SAD-a, poput KDKA-a u Pittsburghu, WSM-a u Nashvilleu, i WFAA-a u Dallasu, koje su mogle prekriti čitavu zemlju. Povezujući učinak koji su ti radiji imali bio je vrlo privlačan političarima u vrijeme Velike depresije, kad se činilo da će u čitavoj zemlji izbiti revolucija.

No danas, kad u svakom mjestu postoji nekoliko radio stanica, nikoga osim radijskih freakova ne zanima neka AM stanica udaljena nekoliko tisuća kilometara. Piratski radiji u manjim mjestima mogu koristiti frekvencije većih stanica bez straha od interferencije.

FCC uglavnom ne zanimaju manji piratski radiji, osim ako ne postoji neki posebni, pravni razlog za njihovo lociranje i zatvranje. Prema njihovoj procjeni, zatvori se otprilike 20 piratskih stanica na godinu, što je samo djelić ukupnog broja. Kazne predviđene za to veoma su blage (pogotovo za maloljetnike) i ponovni prekršaji su česti. No ako se radi o emitiranju “na višoj razini” (politički sadržaj), često se postavljaju jeftine, potrošne radio stanice. Čitav se sadržaj snimi na kasetu, odašiljač se postavi na neku visoku točku i spoji na rasvjetni stup ili bilo koju utičnicu (može poslužiti i stari automobilski akumulator) i radio stanica je gotova! Ako se vlasti i potrude locirati odakle dolaze ti radiovalovi, sve što će naći bit će oprema, koja može koštati i manje od $50 ako je sklopljena kod kuće. No čak se i to može izbjeći ako se ugradi prekidač na daljinsko upravljanje i drži straža. Ako se neka sumnjiva vozila približe mjestu s kojeg se odašilje, uređaj se jednostavno ugasi.

Još bolji način jest korištenje sofisticiranih radijskih uređaja koji sami mijenjaju frekvenciju, što otežava njihovo lociranje. Tvrtka iz Kalifornije Pan-Axis prodaje ih za $500. Prodaja i posjedovanje radijske opreme nije ilegalno – samo korištenje jest.

Još jedno zgodno rješenje jest postaviti tri odašiljača tako da formiraju trokut. Signal se može podesiti tako da dolazi iz bilo koje točke u tom trokutu, što ne utječe na njegovu kvalitetu, a onemogućava lociranje pravog izvora.

Mladi ljudi koji žele imati svoju vlastitu radio stanicu mogu to učiniti bez straha od sudskih tužbi. Zakoni FCC-a dopuštaju emitiranje signala do 100 MW bez dozvole. To je rupa koji iskorištavaju jeftini walkie-talkieji koji se mogu nabaviti u svakoj prodavaonici igračaka i koji rade na “građanskog frekvenciji” (citizen's band – CB). Postoje i bežični intercomovi i mikrofoni, npr. Mr. Microphone, koji koriste AM i FM frekvencije i mogu se primati na najobičnijem radiju. U dobrim vremenskim uvjetima, s dobrom antenom postavljenom na dobroj lokaciji, ti FM modeli mogu pokrivati čitav kvart. AM modeli koriste žice u objektu u kojem se nalaze kao antenu i mogu se čuti u čitavom tom objektu (npr. zgradi). Ako dva prijatelja žive u zgradama koje gledaju jedna na drugu, a između njih se nalazi ventilacijski otvor, veza se vrlo lako može uspostaviti (transformatori koji dovode napon u zgrade sprječavaju širenje radio valova). Mnoge radio stanice na koledžima emitiraju na tom principu. Naravno, dovitljivi i beskrupulozni pojedinci obično povećaju snagu tih uređaja.

Operacija izvedena 1987. otvorila je novo poglavlje u svijetu piratskog radija. Bio je to spoj tradicionalnog američkog tajnog načina emitiranja i evropskog javnog offshore načina emitiranja. Odašiljač je bio smješten na jednom japanskom ribarskom brodu s velikim spremnicima idealnima za potrebe jedne radio stanice. Sudionici u toj operaciji znali su da bi brod koji plovi pod američkom zastavom mogao lako biti zaplijenjen, stoga su ga nastojali registrirati pod nekom drugom zastavom. Odlučili su se registrirati ga u Hondurasu, što se pokazalo velikom pogreškom.

Radijska oprema na tom brodu koštala je oko $20,000, no bila je snažnija od opreme koja košta i 10 puta viša. Sastavili su je sami akteri u toj akciji. Radi se o elektroničarima entuzijastima s dugom poviješću bavljenja piratskim radijem na kopnu. Jedan od njih je kratko vrijeme bio vlasnik jedne ovlaštene zemaljske radio stanice, a drugi je radio na engleskom Radio Caroline, no očito je da nijedan od njih nije čuo za Sierru Leone.

Pred kraj srpnja 1987. brod Sarah (nazvan prema kombinaciji pjesme od Boba Dylana i pjesme od Fleetwood Maca, te imena djevojaka sudionika u toj operaciji) usidrio se uz obalu Long Islanda, spustivši ogromno sidro koje je, navodno, moglo izdržati i uragan. Osim toga, kako bi se spriječilo eventualno pomicanje broda od strane vlasti, sidro nije bilo moguće ponovno dići. I tako je Radio New York International počeo emitirati rock iz 60-ih i 70-ih. Njegovi su vlasnici smatrali da se ostale njujorške stanice dosadne. Nekoliko se dana Radio New York International mogao čuti od plaža na Long Islandu, preko Floride, sve do nadzorne postaje FCC-a u državi Michigan.

I dok se prvo poglavlje ove priče, koje bismo mogli nazvati Radijski ratovi, odvijalo na nebu iznad New Yorka, u Washingtonu se pripremalo drugo poglavlje pod naslovom FCC uzvraća udarac. Prisjetimo se da je brod plovio pod honduraškom zastavom. Poput većine zemalja, i Honduras je potpisao sporazum o zabrani emitiranja s brodova. Osim toga, honduraška je vlada u prijateljskim odnosima s SAD-om jer su svojevremeno primali financijsku pomoć u zamjenu za dozvolu da se nikaragvanske trupe smjeste na njihovom teritoriju. Stoga su im, kad ih je SAD zamolio, bez oklijevanja dali dopuštenje da zauzmu brod Sarah.

U međuvremenu je Sarah postao prava turistička atrakcija. Primale su se glazbene želje od ljudi s brodova koji su pristajali uz nju, sve je vrvjelo od novinara, uključujući jednog koji je pušten na brod – RJ Smitha iz Village Voicea, čija je reportaža korištena u pripremi ovog članka.

Obalna se straža približila Sarah s topovima na stand-by. Ukrcali su se na brod i “osigurali ga”. To je uključivalo stavljanje lisica na svakoga tko se našao na njemu, uključujući i novinara Village Voicea. Tada su se na Sarah ukrcali i ljudi iz FCC-a i uništili svu opremu, pobrinuvši se tako da Radio New York International, bez obzira na to kako sud presudio, nikad više emitira.

Bio sam u New Yorku u to vrijeme i skoknuo do Village Voicea kako bih dao g. Smithu jedan primjerak svoje knjige Kako osnovati svoju vlastitu zemlju (How to Start Your Own Country) u kojoj opisujem, između ostalog, i slučaj Sierre Leone, o čemu je on kasnije pisao u jednom od svojih članaka. Nadam se da će sljedeća generacija pirata biti mladi ljudi koji će se podrobno upoznati s tim slučajem i koji će maštali o tome kako će oni to izvesti bolje. Upoznatost sa slučajem Sierre Leone pomoći će im da izbjegnu ono što se dogodilo Radio New York Internationalu.

No to neće poraziti one na vlasti. Američki državljani koji rade na brodovima mogli bi biti izloženi zlostavljanju. U tom slučaju, programe bi bilo najbolje snimiti na kopnu i zatim emitirati s brodova na kojima se ne nalaze američki državljani. Na primjer, to bi mogli obavljati ilegalni imigranti koji se nalaze pred deportacijom. Ako ih i uhvate, najgore što im se može dogoditi jest da ih pošalju nazad odakle su i došli, što bi ih čekalo i ovako i onako, no u ovom bi slučaju još nešto i zaradili.

Brodovi moraju plaćati ekstremno visoku carinu, no ako im se roba (uključujući i radijsku opremu i vrpce) baci negdje na otvoreno more, to se može izbjeći. Ako se situacija pogorša, roba se može nabavljati iz drugih zemalja. Na primjer, brodovi koji isplovljavaju iz Miamija mogu se snabdijevati iz karipskih zemalja. New York je vjerojatno jedna od najmanje pogodnih lokacija za izvođenje takvih aktivnosti, no roba se može dobavljati iz Kanade, Bermudskog otočja ili francuskih otoka oko Newfoundlanda. Čak su i potpisnici sporazuma o zabrani emitiranja s mora prilično fleksibilni kad je u pitanju ukrcaj robe na strane brodove. Hitan ukrcaj ili iskrcaj može se obaviti i s pomoću aviona s pomoću posebne užadi.

I premda je američkim državljanima zabranjeno posjedovati radijske brodove, može ih se posjedovati kupovinom dionica u tvrtkama u državama poput Lichtensteina ili Caymanskog otočja. Dionice u tim poduzećima izdaju se bez spominjanja vlasnikova imena, a lokalni zakoni zabranjuju otkivanje ikakvih podataka o vlasniku. U skladu sa zakonom, promotori mogu zaraditi prodajom kaseta s radijskim programima tim tvrtkama, i čitava stvar može u potpunosti prijeći u ruke strancima.

Većinu ovih tehnika usavršili su evropski pirati kasnih 60-ih. Opisane su u knjigama poput Priča o Radio Nordu (The Radio Nord Story) Jacka S. Kotschacka, i Kad su pirati vladali valovima (When Pirates Ruled the Waves) Paula Harrisa. Ako nove generacije pirata nauče lekciju koju im nudi povijest, neće ponoviti greške njihovih prethodnika i otvorit će novo poglavlje u sagi o radijskim piratima – Povratak pirata. Stay tuned.