Za jasno teorijsko razumijevanje svijesti ključno je uočiti da se riječi “svjestan” i “svjesno” odnose na različite, iako povezane fenomene. Ti različiti fenomeni, nadalje, često idu skupa, što rezultira zbrkanim teorijama i argumentima koji pretpostavljaju ono što tvrde.
Jedno takvo razlikovanje napravljeno je između svijesti koja se odnosi na osobu ili neko drugo biće, i svijesti koja se odnosi na mentalna stanja. To, da je neko biće svjesno, znači otprilike to da je budno i da odgovara na podražaj. U našem slučaju, rezultat budnosti jest da su mnoga od naših mentalnih stanja svjesna stanja. To može potaknuti na zamisao da to što je neko biće svjesno znači isto što i da su mentalna stanja toga bića svjesna. Ali to ne može biti tako, budući da se tijekom običnog, budnog dijela našega života nalazimo u mnogim mentalnim stanjima koja nisu svjesna. Kako je budnost relativno neproblematično, biološko pitanje, usredotočit ću se na pitanje što je uključeno u to da je neko mentalno stanje svjesno, što ću nazvati svijest stanja.
Ned Block u više svojih važnih ogleda, međutim, s velikom snagom pokazuje da, kad opisujemo mentalno stanje kao svjesno, to može značiti dvije različite stvari. Možemo imati na umu ono što Block naziva fenomenalnom sviješću, vrstu svijesti koju imaju kvalitativna stanja zbog svog kvalitativnog karaktera. Ili pak možemo misliti na svojstvo što ga Block naziva sviješću pristupa, koje se odnosi na to da osoba posjeduje određenu vrstu mentalnog pristupa nekom stanju. Kako Block tvrdi, stanje je pristupno svjesno ako je sadržaj toga stanja, njegovim riječima, “na raspolaganju da bude iskorišten kao premisa u zaključivanju i u racionalnoj kontroli djelovanja i govora.”
Block vjeruje da je nerazlikovanje ta dva pojma uzrokom značajnih pojmovnih i teorijskih promašaja. Je li to točno? Ukazuju li ta dva pojma na drugi put na kojega se pojmovi “svjestan” i “svijest” odnose na različite vrste mentalnih fenomena?
Mislim da tu stvari nisu tako jasne. Nema dvojbe da Blockova dva pojma odgovaraju zdravorazumskoj razlici između dva različita tipa mentalnih pojava, i tu razliku mora poštovati svaka zadovoljavajuća teorija. Međutim, mnogo je manje jasno kako točno valja razumjeti to zdravorazumsko razlikovanje. Block i fenomenalnu svijest i svijest pristupa smatra svojstvima mentalnih stanja – dvjema oblicima onoga što ja nazivam sviješću stanja. Ali čak i tako postoje dva različita načina na koje se može objasniti razlika između takvih oblika svijesti stanja.
Jedna mogućnost, koju prihvaća Block, jest da su fenomenalna svijest i svijest pristupa dva različita načina na koje mentalno stanje može biti svjesno stanje. Ako naše zdravorazumsko razlikovanje tako konstruiramo, neka mentalna stanja lako mogu biti svjesna na oba načina. To se, prema Blocku, uistinu i događa. Osjetna, ili kvalitativna mentalna stanja su uvijek fenomenalno svjesna, a neovisno o tome mogu, ali ne moraju biti i pristupno svjesna.
No, postoje i problemi s tim načinom razumijevanja našeg intuitivnog, zdravorazumskog razlikovanja. Uzmimo osjetno stanje koje, prema Blocku, pokazuje fenomenalnu svijest ali ne i svijest pristupa – primjerice, bol do koje nemamo svjesnog pristupa. Računa li se takvo stanje kao svjesno u bilo kojem intuitivnom smislu? Budući da naša hipotetska bol nije pristupno svjesna, tko god da je ima, to ne uviđa. Da smo boli svjesni, ona bi zadovoljila Blockov službeni opis svijesti pristupa. Tada bismo prisutnost bola valjda mogli i iskoristiti, Blockovim riječima, “kao premisu u zaključivanju i u racionalnoj kontroli djelovanja i govora.”
Taj bi se tip problema mogao tumačiti tako da vrijedi samo ako relevantni podosobni sustavi imaju pristup stanju. Ali to bi u najboljem slučaju moglo dati kompjutacijski postav problema svijesti, budući da takvi sustavi imaju pristup mnogim stanjima koja intuitivno nisu nimalo svjesna. Tako bol ili neko drugo fenomenalno svjesno stanje ne bi bilo pristupno svjesno samo kad osoba samo nije svjesna toga stanja. Ako smo nekog stanja posve nesvjesni, nije jasno zašto bi se ono uopće trebalo računati među svjesna stanja. Zdravorazumska razlika između mentalnih stanja koja su svjesna i onih koja to nisu temelji se na tome uviđamo li na neki način da smo u tom stanju. Ako uopće nismo svjesni da smo u nekom mentalnom stanju, ono nije svjesno – barem ne onako kako intuitivno razlikujemo svjesno od nesvjesnog. Bol koja nije pristupno svjesna je svjesno stanje samo u posebnom smislu koji se na važan način udaljava od naših predteorijskih, zdravorazumskih intuicija o svijesti.
Predteorijska intuicija nadalje ne razlikuje dva načina na koje mentalna stanja mogu biti svjesna ili nesvjesna. Tako, ako razliku između fenomenalne i pristupne svijesti razumijemo kao dva različita načina na koje mentalna stanja mogu biti svjesna ili nesvjesna, ta se razlika neće podudarati s nečim zdravorazumskim intuicijama. Na sreću, postoji drugi način na koji možemo razumjeti ono što leži u temelju te važne razlike. Nije nužno da biti fenomenalno svjestan i biti pristupno svjestan budu različiti načini na koji su stanja svjesna. Možda su fenomenalno svjesna i pristupno svjesna stanja svjesna na potpuno isti način. Razlika može biti u tome što su to, neovisno o tome jesu li ona uopće svjesna, jednostavno različite vrste mentalnih stanja.
Kako to funkcionira? Među svjesnim stanjima, neka, kao što su bol i zamjedbeni podražaji, imaju kvalitativni karakter, dok druga, kao što su misli i vjerovanja, nemaju. Tipično intencionalna stanja nemaju osjetnih kvaliteta. Stanja poput želja, misli, sumnji, čuđenja i nadanja nemaju kvalitativni karakter, iako pojedina intencionalna stanja često mogu biti popraćena kvalitativnim stanjima koja su na neki način povezana sa sadržajem i mentalnim usmjerenjem intencionalog stanja.
Svjesna mentalna stanja koja imaju kvalitativni karakter su, naravno, paradigma Blockove fenomenalne svijesti. Što s drugim svjesnim intencionalnim stanjima koja nemaju osjetnih kvaliteta? Svjesna intencionalna stanja su paradigma Blockove pristupne svijesti: stanja čiji sadržaj je “na raspolaganju da bude iskorišten kao premisa u zaključivanju i u racionalnoj kontroli djelovanja i govora.”
Opisana razlika je središnji oblik zdravorazumskog, predteorijskog stajališta i ključno je da ju zadovoljavajuća teorija obuhvati. Ali ne zato što postoje dva različita načina na koje mentalna stanja mogu biti svjesna ili nesvjesna. Postoje dvije vrste mentalnih stanja, o kojima, kada su stanja svjesna na način na koji bilo koje mentalno stanje može biti svjesno, možemo imati vrlo različita iskustva. Neka su svjesna tako što imaju kvalitativni karakter; o njima imamo iskustvo kao o njihovim posebnim kvalitativnim svojstvima. O drugima nemamo iskustvo kao nekakav kvalitativni karakter, nego kao intencionalni sadržaj i stav što ga imamo prema tom sadržaju. Ako se ispravno razumije, ta razlika nema ništa s tim na koji je način mentalno stanje svjesno, nego se odnosi na različite vrste mentalnih stanja, neovisno i tome jesu li ona svjesna ili nisu.
Zdrav razum nalaže da razliku između fenomenalne svijesti i svijesti pristupa vidimo kao razliku, ne između dva načina na koje mentalna stanja mogu biti svjesna, nego kao razliku između dva tipa mentalnog stanja, od koji svaki može biti ili ne biti svjestan, uvijek na jedan te isti način. Postoje i dodatne teorijske prednosti ovakvog razumijevanja te razlike. Koji god bio naš teorijski pristup, mi moramo objasniti razliku između kvalitativnih i intencionalnih stanja čak i ako ta stanja nisu u intuitivnom smislu svjesna. Ali razlika između dvije vrste mentalnih stanja, čak i kada nisu svjesna, i sama je dovoljna da objasni intuitivnu razliku između svjesnih slučajeva. Zašto bismo dakle postavljali dva različita načina na koje oba tipa stanja mogu biti svjesna? Zašto žrtvovati jedinstven pogled na svijest stanja ponavljajući na višoj razini razliku između dva tipa mentalnih stanja?
Postoji i drugi teorijski razlog zašto je razliku između fenomenalne svijesti i svijesti pristupa bolje objasniti pomoću dva tipa mentalnog stanja, umjesto dvjema načinima na koje mentalno stanje može biti svjesno. Svako se svjesno mentalno stanje može, načelno, pojaviti a da nije svjesno. Čak se i bol pojavljuje nesvjesno; često nas nešto boli po cijeli dan, ali ta bol ulazi i izlazi iz naše svijesti. Svijest pristupa tu odgovara našoj predteorijskoj intuiciji, budući da svako mentalno stanje pristupno može biti i svjesno i nesvjesno. Ali fenomenalno svjesno stanje ne može ne biti fenomenalno svjesno; svako kvalitativno stanje automatski pokazuje fenomenalnu svijest. To podržava zamisao da se fenomenalna svijest ipak ne odnosi na neki određenu vrstu svijesti stanja, nego na vrstu mentalnog stanja, koje se, kao i svako drugo mentalno stanje, može pojavljivati i svjesno i nesvjesno.
Razmatranja što ću ih iznijeti vode k jedinstvenom, teorijski opravdanom tretmanu svijesti stanja koji uvažava relevantne fenomene i intuitivne razlike među njima. Prisjetimo se da se, intuitivno, mentalno stanje ne računa kao svjesno ako nismo na neki način svjesni toga stanja. Zbog toga je nužni uvjet da budemo stanja svjesni to, da je stanje svjesno stanje. To nije cirkularno; što je to biti svjestan nečega razumijemo neovisno o tome da li razumijemo što znači da je mentalno stanje svjesno.
Mi smo, međutim, svjesni mnogih mentalnih stanja koja ipak nisu svjesna stanja. Najočitije, ponekad smo svjesni mentalnih stanja drugih ljudi iako ta stanja nisu svjesna. Što je još važnije, možemo osvijestiti i naša vlastita mentalna stanja a da ona nisu svjesna. Mogu se, primjerice, uvjeriti da sam u nekom mentalnom stanju zato što vjerujem onome što mi netko kaže ili zato što istu teoriju primjenjujem na sebi. Stoga moramo objasniti zašto mentalna stanja tipično nisu svjesna kad smo ih svjesni na navedene načine.
Tradicionalni način na koji se može baviti takvim slučajevima je stipulirati: ako je stanje svjesno, moramo ga biti svjesni na neki direktan ili neposredan način. Ja nisam neposredno svjestan mentalnih stanja drugih ljudi, a niti vlastitih ako me o njima poučite vi, ili ako primijenim istu teoriju na sebe. Zapravo, nešto neznatno slabije od tradicionalnog odgovora odgovara i ovdje: očigledna, subjektivna neposrednost može obuhvatiti te slučajeve jednako dobro kao i stvarna neposrednost. Naših svjesnih stanja dakle moramo biti svjesni na način koji daje takvu očiglednu, subjektivnu neposrednost.
Ako ostavimo po strani takvu subjektivnu neposrednost, moramo reći i kako smo to točno svjesni naših mentalnih stanja, kada su ta stanja svjesna. Postoje dva načina na koje smo uobičajeno svjesni nečega, koji odgovaraju dvjema vrstama mentalnih stanja koje smo već razlučili. Svjesni smo nečega kada o tome nešto mislimo. Sada, primjerice, mogu biti svjestan da me netko sluša tako što vidim tu osobu, ali te osobe mogu biti svjestan i samo time što mislim na nju. Koji je od ta dva načina operativan kada smo svjesni naših svjesnih mentalnih stanja? Kad je mentalno stanje svjesno, uviđamo li to tako što to osjećamo ili zato što o njemu mislimo?
Tu je tradicionalni odgovor jednoglasan. Svi mislioci od Lockea do Kanta, te u našim danima od Davida Armstronga i Williama Lycana, odlučuju se za model svijesti kao unutarnjeg osjećaja. Mentalna stanja su svjesna, smatraju oni, samo u slučaju da ta stanja zapažamo nekim posebnim oblikom unutarnjeg osjećaja. Unatoč prevlasti slaganje mišljenja, ja tvrdim da model unutarnjeg osjećaja ne može biti ispravan.
Kad nešto osjećamo, u mentalnom smo stanju koje karakterizira to što imamo određenu mentalnu kvalitetu, primjerice kvalitetu subjektivno crvenog ili zelenog. Tako, do stjecanja uvida osjećajem dolazimo samo kad smo svjesni toga, i to zato što smo u osjetnom stanju s nekom odgovarajućom osjetnom kvalitetom. Ja sam vidno svjestan crvene stolice, primjerice, tako što imam vidni opažaj s kvalitetom subjektivnog crvenila.
Svaki osjetni modalitet, kao što je vid ili sluh, pokazuje karakteristični raspon takvih osjetnih kvaliteta. Ali ne postoji neki određeni raspon kvaliteta na osnovu kojih osjećamo naša svjesna mentalna stanja. Zapravo, kad smo svjesni naših svjesnih stanja, mentalne aktivnosti često uopće nema; nikakve kvalitete nisu posrijedi kad smo svjesni naših misli ili drugih intencionalnih stanja. A čak i kad smo svjesni naših osjeta, kvalitete o kojima se radi su kvalitete osjeta, a ne stanja višeg reda na osnovu kojih bismo ih bili svjesni. To je očigledno zato što kvalitete pripadaju različitim obiteljima, ovisno o modalitetu osjećaja što smo ga svjesni. Ne pojavljuju se nikakve dodatne kvalitete koje bi utjecale na posebni osjetni modalitet na osnovu kojega bismo bili općenito svjesni naših osjećaja.
Naravno, mogli bismo u te svrhe odbaciti ulogu mentalnih kvaliteta pri osjećanju. Ali to bi potkopalo samu razliku između svjesnosti nečega osjećanjem i svjesnosti toga istoga imanjem misli o tome. Ako svijest o našim svjesnim stanjima ne uključuje karakteristične mentalne kvalitete, nju nije moguće razlučiti od toga da smo tih stanja svjesni time što imamo odgovarajuće misli o njima.
Stoga možemo zaključiti da smo svjesni naših mentalnih stanja ne time što ih osjećamo, nego time što o njima mislimo. Kako bismo za to imali prikladno ime, misli na osnovu kojih smo svjesni naših svjesnih mentalnih stanja nazvat ću “misli višeg reda”.
Pretpostavka misli višeg reda odmah omogućuje objašnjenje vrste neposrednosti koja karakterizira svijest o našim svjesnim stanjima. Prisjetimo se da je potrebna samo očita, subjektivna neposrednost; to, da smo svjesni naših svjesnih stanja mora izgledati spontano i neuzrokovano. Do takve subjektivne neposrednosti dolazi ako relevantne misli višeg reda nisu zasnovane na zaključivanju – preciznije, ako te misli nisu zasnovane na zaključivanju kojega smo svjesni.
Ta se pretpostavka može još malo dotjerati. Misli višeg reda ne smiju, primjerice, biti dispozicijske, budući da imati dispoziciju za misao o nečemu ne znači bit svjestan predmeta te misli. Također, misli višeg reda po svoj prilici moraju biti izjavnog oblika. Ali sada neću više govoriti o tome, nego ću se okrenuti, prvo, načinima na koje je model misli višeg reda teorijski koristan, i zatim, što je važnije, nekim primjedbama o tome kako model obuhvaća svjesna kvalitativna stanja.
Mnoga su mentalna stanja u svakodnevnom životu svjesna. Ali ona su povremeno, osim što su svjesna, i podložna namjernom procesu obraćanja pažnje što ga nazivamo introspekcijom. Model misli višeg reda predlaže objašnjenje toga što je to posebno kod introspektivne svijesti. Mentalno je stanje svjesno kad je popraćeno mišlju višeg reda. Ali sama ta misao obično nije svjesna misao; bila bi svjesna samo kad bi i ona bila popraćena mišlju višeg reda o sebi: mišlju trećeg reda. Introspekcija je relativno rijedak slučaj u kojemu se događa upravo to. Tada nismo svjesni samo mentalnog stanja, nego i toga da smo svjesni toga stanja. Introspekcija je, intuitivno, voljna zato što naše misli višeg reda rijetko bivaju svjesne osim svjesnim činom namjerne pozornosti.
Kad god govorimo iskreno, izražavamo neku svoju misao, misao čiji je sadržaj jednak onome što kažemo. Ako, primjerice, kažem “Pada kiša”, ja izražavam svoju misao da kiši. Ali misli često izražava i neverbalno ponašanje; to što sam šutke uzeo kišobran također može izraziti moju misao da pada kiša. Međutim, ako verbalno izrazimo svoju misao, to ima za posljedicu nešto što s neverbalno izraženom mišlju nije slučaj. Kad god misao izrazim verbalno, ta je misao svjesna; nasuprot tome, misli se često neverbalno izražavaju a da nisu svjesne. Moja misao da pada kiša je uvijek svjesna kad kažem da kiši, ali ne mora biti svjesna ako samo uzmem kišobran.
Zašto je tome tako? Tradicionalno objašnjenje uspostavlja posebnu vezu između svijesti i govora, koja je navela Descartesa i druge da zaključe kako životinje koje ne govore nikada nisu u svjesnim stanjima. Model misli višeg reda, nasuprot tome, pruža prirodno objašnjenje bez takvih tendencioznih posljedica.
Razmotrimo rečenice “Pada kiša” i “mislim da pada kiša”. One se semantički razlikuju; prva doslovce govori o vremenu, dok druga govori o mojim mislima. Ali kad god netko kaže da kiši, mogao je jednako tako reći i da misli kako kiši; iako se rečenice “Pada kiša” i “Mislim da pada kiša” semantički razlikuju, uvjeti u kojima ih koristimo kako bismo nešto izjavili su – za naše svrhe – jednaki. Još važnije, ta pragmatička ekvivalencija, kako je možemo nazvati, stvar je duboko ukorijenjene jezične navike.
Pretpostavimo da kažem, “Pada kiša”. Mogao sam reći i “Mislim da pada kiša”. A da sam to rekao, verbalno bih izrazio ne svoju misao da kiši, nego svoju misao višeg reda, da mislim kako pada kiša. Budući da sam tu misao višeg reda jednako tako mogao verbalno izraziti i da sam rekao “Pada kiša”, mora da sam u oba slučaja imao misao višeg reda. Reći “Pada kiša” je dakle dovoljno da bih imao misao višeg reda o svojoj misli da kiši; prema modelu misli višeg reda je dakle to dovoljno da misao bude svjesna. Model bez pozivanja na suvišne pretpostavke objašnjava zašto su verbalno izražene misli beziznimno svjesne misli.
Kao konačnu primjenu toga modela, razmotrite metakognitivni fenomen koji je psiholozima poznat kao “osjećam da znam”. Primjer za to je osjećaj da nam je riječ ili neki podatak na vrhu jezika. Mogu osjećati da mi je pravo ime Marka Twaina na vrhu jezika, iako ga sada ne mogu izgovoriti. Što se to događa u takvim slučajevima?
Model misli višeg reda predlaže odgovor, a taj nam odgovor zauzvrat pomaže poboljšati sam model. Na prvi pogled, u tim bi se slučajevima moglo činiti da smo svjesni kako smo u ovom ili onom stanju koje nosi relevantne informacije, međutim nismo svjesni samog tog informacijskog stanja. Ali nije moguće da se doslovce baš to događa. Biti svjestan da smo u nekom stanju s traženom informacijom je i način da budemo svjesni tog informacijskog stanja. Radi se samo o tome da nismo svjesni tog informacijskog stanja s obzirom na samu relevantnu informaciju.
Fenomeni riječi na vrhu jezika upadaju u oči zbog toga što, unatoč našem osjećaju da znamo kako se nalazimo u nekom mentalnom stanju sa željenom informacijom, to mentalno stanje ipak nije svjesno. Razmatranje tih slučajeva pokazuje da mentalna stanja nisu svjesna stanja ako ih nismo svjesni s obzirom na njihov specifični informacijski sadržaj ili, kad je riječ o osjetnim stanjima, s obzirom na njihov kvalitativni karakter. Model misli višeg reda objašnjava što se događa kad imamo osjećaj da znamo, a ti fenomeni proširuju naše razumijevanje funkcioniranja modela.
Za kraj, dopustite mi da se okrenem posebnom slučaju u kojemu svjesna mentalna stanja imaju kvalitativna obilježja. Ranije sam spomenuo da se kvalitativna stanja često pojavljuju bez svijesti. Primjeri za to su dugotrajni bolovi kojih smo neko vrijeme posve nesvjesni, te zamjedbeni podražaji koji se pojavljuju u perifernom dijelu vidnog polja i u egzotičnim uvjetima koji tipično zahtijevaju laboratorijske uvjete da bi ih se prepoznalo, kao što su subliminalni i slijepi vid.
Mnogi teoretičari poriču da se osjećaji mogu pojaviti a da ne budu svjesni, možda zato što se kvalitativni karakter čini intuitivno nerazdvojivim od svijesti. To može predstavljati ohrabrenje Blockovom inzistiranju kako su kvalitativna stanja svjesna na neki za njih poseban način, čak i kad smo posve nesvjesni da ih imamo. Ali jedini uzrok našoj intuiciji da je kvalitativni karakter ne razdvoji od toga da je stanje svjesno je introspekcija, a introspekcija jednostavno ne može odgovoriti na pitanje koje se vrste mentalnih stanja mogu pojaviti a da ne budu svjesna. To se može razriješiti samo pozivanjem na teorijska razmatranja.
Nije da samo svijest ponekad ne otkriva naša kvalitativna stanja; ona često ne otkriva sva mentalna obilježja svjesnih stanja. Bol, primjerice, može biti svjesna a da uopće ne budemo svjesni je li ta bol tupa, oštra ili vruća, a osjećaj crvenosti može biti svjestan a da njezina nijansa ne bude. U takvim slučajevima osjećaj je svjestan kao bol ili kao osjećaj crvenila a da određeni tip bola ili određena nijansa crvenog ne bude svjestan. To pomaže objasniti zašto svijest rijetko otkriva onoliko pojedinosti koliko nam je zamjedbeno na raspolaganju; rijetko smo, ili nikada, svjesni na potpuno određen način osjetnih stanja na osnovu kojih zamjećujemo stvari. Osjećaj koji je svjestan samo s obzirom na relativno grube kvalitete ponekad štoviše može postati svjestan i s obzirom na finije kvalitete, kao što je to slučaj kad pažljivije obratimo pažnju na nešto. Isti taj osjećaj postaje svjestan kao osjećaj na finijoj kvalitativnoj razini.
Kako je moguće da osjećaj bude svjestan u grubljoj i finijoj kvaliteti? Model stanja višeg reda daje najbolje objašnjenje. To, da je osjećaj svjestan na osnovu ove ili one kvalitete znači da smo toga osjećaja svjesni na način koji ga predstavlja tako da posjeduje relevantnu kvalitetu. A ako ne postoje kvalitete višeg reda, najbolje objašnjenje koja nam preostaje bi bilo da imamo neku misao o osjećaju koja ga predstavlja tako da ima relevantnu kvalitetu.
Za većinu osjetnih kvaliteta mi ne znamo kako ih svjesno razlikujemo, budući da to učimo u ranoj životnoj dobi. Ali ponekad učimo razlikovati vrste svjesnih osjeta mnogo kasnije, u odrasloj dobi. Razmotrite čitav spektar mentalnih kvaliteta koje naučimo svjesno razlikovati kad se upoznajemo s vinima. Često postajemo svjesni određenih subjektivnih kvaliteta samo kad smo naučili terminologiju za te kvalitete. Taj je proces stvar introspekcije naših kvalitativnih stanja; tako, kvalitete što ih na taj način učimo razlikovati su kvalitete naših okusnih i mirisnih osjeta, a ne objektivna, nementalna svojstva samog vina.
Kako bi nam učenje riječi za mentalne kvalitete moglo pomoći da tih kvaliteta postanemo svjesni? Zašto bi to što smo naučili riječ dovelo do toga da naši osjeti postaju svjesni te kvalitete? To se može dogoditi samo ako su naši pojmovi za razne mentalne kvalitete relevantni za svjesnost naših osjeta za te kvalitete. A tako bi po svoj prilici bilo samo kad bi bili svjesni svojih osjeta na osnovu pratećih misli višeg reda što ih imamo o tim osjetima, tj. misli višeg reda koje predstavljaju osjete tako da oni imaju relevantne mentalne kvalitete.
Kad je osjećaj svjestan, postoji nešto kako je to imati taj osjećaj. Block svoj pojam fenomenalne svijesti određuje tako da to odražava; stanje je fenomenalno svjesno samo ako postoji nešto kako je to nekome biti u tom stanju. Fenomenalna svijest i svijest pristupa zbog toga možda čak nisu ni pojmovno koherentni pojmovi, iako Block tvrdi da jesu. Ako uopće nismo svjesni mentalnog stanja, ne postoji ništa kako nam je biti u tom stanju. A ako je Blockov pojam svijesti pristupa ipak neka vrsta svijesti stanja, a ne samo kompjutacijski inspiriran nadomjestak, mentalno će stanje, da bi bilo pristupno svjesno, podrazumijevati da na smo neki relevantan način toga stanja svjesni. Tako, da je stanje fenomenalno svjesno doslovce znači da je i pristupno svjesno.
Block ponekad opisuje svijest pristupa kao pojam procesiranja informacija, i time osnažuje zabrinutost da taj pojam možda nije ništa više od kompjutacijskog surogata izvorne svijesti stanja. Budući da se od takvog kompjutacijskog nadomjestka ne može očekivati da zahvati kvalitativni vid svjesnih stanja, nastaje potreba za drugom vrstom svijesti stanja za kvalitativna stanja. Ali niti jedan od ta dva pojma ne uvažava obilježje koje leži u pozadini naše intuitivne koncepcije svijesti nekog stanja, da moramo biti svjesni svakog takvog stanja.
Block inzistira da je svijest pristupa ipak izvorni način na koji mentalna stanja mogu biti svjesna, a ne puki kompjutacijski surogat. Stanja su pristupno svjesna, prema njegovoj službenoj teoriji, ako je njihov sadržaj “na raspolaganju da bude iskorišten kao premisa u zaključivanju i u racionalnoj kontroli djelovanja i govora.” A to, primjećuje Block, podsjeća na zamisao Daniela Dennetta da je stanje svjesno ako je emitirano po čitavom mozgu, postižući neku vrst “cerebralne slave”. Ali takva cerebralna slava nije mišljena da opiše način na koji mentalna stanja mogu biti svjesna, njome se daje osnova za pod-osobni eksplanatorni model svjesnog stanja. Štoviše, mnoga mentalna stanja koje bismo intuitivno uračunali među posve nesvjesna su ipak na raspolaganju za funkcije kontrole kakve spominje Block. Tako, ako svijest pristupa valja uračunati u bilo kakvu vrstu svijesti stanja, ona mora uključiti to da smo na neki način svjesni relevantnog stanja.
Koji je status povezanosti između svjesnog mentalnog stanja i toga da smo ga nekako svjesni? Je li to povezanost pojmovne naravi, ili do nje dolazi zbog prirode toga što mentalno stanje čini svjesnim? Ne moramo se odlučiti ni za jedan od ta dva odgovora. Razmotrimo slučajeve mentalnih stanje koje bismo intuitivno smatrali svjesnima; pitajmo se bismo li ih mogli biti posve nesvjesni. Također, možemo se pitati postoje li stanja koja bismo smatrali nesvjesnima, a koja bi ipak mogla biti svjesna na način koji nam se čini i neposredan i spontan. Za naše potrebe je dovoljno ako su odgovori na ta pitanja negativni, bez obzira smatramo li da je tome tako zbog pojmovne povezanosti ili prirode svjesnih stanja.
Pitanja o tome kako je nekome biti u svjesnom kvalitativnom stanju međutim mogu navesti na sumnjičavost prema mogućnostima modela misli višeg reda za objašnjavanje svijesti osjetne kvalitete. Ako ne postoji nikakvo kako je to biti u mentalnom stanju kada stanje nije svjesno, kako bi ono što je mišlju popraćeno, ma koje vrste ta misao bila, predstavljalo razliku između svjesnosti i nesvjesnosti stanja?
I opet nam pomaže primjer kušača vina. Misli višeg reda čine razliku u slučajevima u kojima su osjeti svjesni s obzirom na manje ili više fine kvalitete. To jest, misli višeg reda razlikuju postojanje manje ili više fine kvalitete pojedinog svjesnog osjećaja. Tako je razumno pretpostaviti da misli višeg reda također mogu razlučiti slučajeve u kojima je ono kako je to imati određeni osjećaj grube kvalitete, i slučajeve u kojima jednostavno ne postoji nikakvo kako je to imati taj osjećaj.
Još jedanput, diktat introspekcije je ovdje irelevantan. Introspekcija nam može reći jesu li osjeti svjesni samo ako su popraćeni svjesnim mislima višeg reda, a ne nesvjesnima. A po našem modelu, misli višeg reda koja razlučuju je li ciljano stanje svjesno ili ne, ne moraju i same biti svjesne misli. Niti je razumno prigovoriti da intuitivno ne možemo shvatiti kako bi misli višeg reda mogle napraviti taj posao. Predteorijska je intuicija rijetko dobar sudac teorijskih modela, a mi zasad nismo u položaju da imamo intuicije s teorijskom pozadinom. Stoga model misli višeg reda po svoj prilici može obaviti posao teorije potrebne za objašnjenje svijesti.