Evo jedne vizije Stampeda divljeg radija u kojoj on narušava teritorijalizirane linije Autoriteta, umjetno povučene u zraku koji okružuje Majku Zemlju. Seizmički tokovi kopna, mora i zračnih valova iznova se poimaju kao rizomatske mogućnosti. Neka olovne linije razdvajanja što ih je nametnuo kapitofeudalizam eksplodiraju u daleke i blijede linije bijega. Neka svaki izdanak razularenih odašiljača zvučnih valova bude korijen koji emitira novo korijenje po cijeloj svojoj zvučnoj putanji. Nezaustavljivi planetarni valovi radijskog zvuka smiju se u lice dominantnoj jednoobraznosti meritokracije. Uranjanje tada više nije metafora za upadanje u klopku, nego za bijeg: kad primatelj i pošiljatelj postanu jedno u oceanskom kriku koji odjekuje njegovim kompozitnim signalom kao spoj dvadesetčetverosatnog FM radio programa Hiroshija Yokoija u Japanu, čiji raspored emitiranja ovisi o plimi i oseci, i mikroradija Tetsua Kogawe, nadahnutog radijskim eksperimentima u “direktnom govoru" talijanskih Autonomista. Autonomistički geg “Zmaj žudnje jede vlastiti rep”, koji su izveli Felix Guattari i Shize, “molekularna revolucija” miksanja zvuka na traci.

Kogawa i Guattari, isprepleteni u globalnim rizomima slobodnog radija ne šire se zemljom, nego zrakom; tonski snimatelj i teoretičar, obojica nadahnuti slavnim danima talijanskog autonomističkog pokreta iz kasnih sedamdesetih. Pomoću teškom mukom izborene presude ustavnog suda, kojom se državni monopol nad radijskim eterom proglašava nezakonitim, pokret Autonomia bio je itekako vidljiv u stotinama raznolikih i nereguliranih minijaturnih radio stanica koje su svakodnevno vodile gerilski rad radio-valova, kao što su Radio Alice u Bologni, stanica čiji je kroničar bio sam Guattari.

Za razliku od konvencionalnog radija, što u Sjedinjenim Državama znači komercijalni, javni, a sve više i community radio, ono što je Guattari nazivao “slobodni narodni radio” nema za cilj neki segment masovnog slušateljstva prema marketinškim kriterijima. Njegov je cilj, naprotiv, promijeniti odnos govornika i slušatelja u kojem posreduju profesionalci, pa i dovesti u pitanje samu dihotomiju govornik/slušatelj. U jednom smislu, to je dakle proširenje prijedloga demokratizacije radija Bertolda Brechta iz 1927. godine, u kojem Brecht traži da se ustroj radija od distribucijskog pretvori u komunikacijski, da se našem kućnom radiju omogući i odašiljanje i prijem. Iz autonomističke perspektive, talijanski radio trebalo je otvoriti neprofesionalcima, a jednosmjerni hijerarhijski tok poruka zamijeniti mnoštvom jednakovrijednih tokova. Ta nova koncepcija suprotna je autoritarnom pristupu radiju kao sredstvu oblikovanja mnijenja, neovisno o tome koristi li ga dominantna kultura ili neka opozicijska politička stranka. Guattari je tu otišao dalje od Brechta i pozabavio se potencijalima radija u stvaranju novih prostora slobode, samoupravljanja i neposredovanog ispunjenja želje, umjesto puke diseminacije partijske linije ili mobilizacije simpatizera u tradicionalnoj ljevičarskoj maniri.

Kako bolje ostvariti taj cilj neposredovanosti, nego otvorenim telefonom za radijske slušatelje! Ono što danas nazivamo radijski talk-show svoj nastanak nepriznato i vjerojatno nepoznato duguje Autonomistima. Iz potencijalno radikalnog otvorenog telefona obično se isisava svaka moć provjerama identiteta pozivatelja i cenzuriranjem, kao i upotrebom tehnika kontrole kao što je efekt kašnjenja, kakve se rabe u tipičnim talk-showovima za masovnu publiku. No, na otvorenom telefonu u autonomističkim radio-kolektivima u talijanskom kontekstu slušatelji su čitali svoje pjesme, pjevali, svirali ili urlali svoje manifeste u eter. Ilegalni stanari ismijavali su svoje kućevlasnike in spe, kućanice su pljuvale po svojim supruzima, radnici su s posla napadali svoje šefove, a iz kreveta denuncirali rad kao takav. Bili su tu i neposredni proglasi, izgovoreni živim, izravnim, često prostačkim narodnim jezikom. Kako je rekao jedan slušatelj Radija Alice, govoreći u obranu radija pred optužbama za opscenost: “Svoj glas dobila je želja, a to je njima opsceno”.

Izgovaranje istine u lice moći nije bilo upereno samo protiv kapitalista; u Bologni je na meti bila Komunistička partija, koja je, iako na vlasti, provodila politiku zakona, reda i obuzdavanja. “Radio Alice”, rečeno je tada, “dat će glas svakome tko voli mimoze i vjeruje u raj; svakome tko mrzi nasilje, ali napada zlikovce; svakom tko vjeruje da je Napoleon, ali zna da je možda samo kolonjska voda; svakome tko se smije kao cvijet, pušačima i pijanicama, žonglerima i mušketirima, odsutnima i ludima”. Kad je riječ o mladenačkom otporu, drugoj sastavnici Autonomie, skupina zvana “Generacija devete godine” 1977. se godine pokušala povezati i ažurirati libertarijanske porive šezdesetih godina koji su poslije reteritorijalizirani. Nije se radilo o potrazi za korijenima, nego za onime što je Guattari zvao rizomatskim vezama koje će deteritorijalizirati eter i ponuditi izlaz iz te lijepo uređene birokratske ladice kakva je priređena za radio. Izvan Italije, pokret za slobodni radio pojavio se, kako smo već napomenuli, i u Japanu, ali i diljem Evrope; sedamdesetih i osamdesetih godina došao je do izražaja u piratskim radio stanicama koje su eruptirale u Nizozemskoj, Zapadnoj Njemačkoj, Španjolskoj, Danskoj, Francuskoj, Belgiji i Velikoj Britaniji. Neke od tih piratskih stanica postoje i danas, druge su se legalizirale i tako restratificirale, a neke su nestale. No, devedesetih godina diljem svijeta već nastaju nove. Kruženje eterom i dalje je vizija nomadskih radio pirata čiji odašiljači plove zračnim valovima i oslobađaju ih u ime onih bez glasa, u ime marginaliziranih i poniženih, koji ih smatraju dragocjenostima koje su bogati i moćni s nepravom konfiscirali i okaljali; ta je vizija pred očima i današnjim aktivistima slobodnog radija diljem svijeta.

Ta analogija, naravno, u prvi plan dovodi kontroverziju koja okružuje naziv “pirat” u mikroradijskim krugovima. Osobno nemam ništa protiv naziva “pirat”. Kad su Williea Suttona pitali zašto pljačka banke, odgovorio je: “Tamo drže novac”. Folk pjevač Utah Phillips kaže da je njegova majka pljačkaše banaka zvala “klasni heroji”, a čini se da se s tim slaže i reperica Queen Latifah. No, budući da ne vjerujem da je novac koji su banke privatno akumulirale rezultat jednake raspodjele bogatstva, ni da trenutno prevladavajući oligopol nad eterom predstavlja pravednu raspodjelu javnog dobra, reći ću da je naziv “radio pirat” u uobičajenoj upotrebi pozitivna pjesnička metafora koja se odnosi na preraspodjelu dobara među onima koji imaju i onima koji nemaju. Naivna vizija radio pirata svakako se pojednostavljujuće temelji na predodžbi romantičnog junaka koji uzburkava vode, no povijest piratstva zapravo je veoma složena. Među tim takozvanim piratima bilo je i prijezira vrijednih trgovaca robljem i carskih plaćenih ubojica, ali i radikalnih pustolova i utopijskih vizionara.

Štoviše, Gabriel Kuhn uvjerljivo pokazuje da ovi prvi uopće nisu bili pirati, nego obični pomorski razbojnici – nikakva utjelovljenja dionizijskog piratskog ideala. Kako ističe Kuhn, mnogi pirati i sami su bili odbjegli robovi a neki su piratski kapetani prvo oslobađali sve robove s brodova koje bi preuzeli. Drugi, poput Charlesa Bellamyja, smatrali su se libertarijanskim socijalistima, i živjeli su prema anarhističkom kodeksu uzajamne pomoći, iako to možda nisu tako shvaćali. S tom se vrstom pirata, naravno, identificira većina zagovornika slobodnog radija, uključujući i mene.

Povijesno govoreći, pirati su za pomorce često bili alternativa hijerarhijskoj krutosti mornarskog života i izrabljujućim uvjetima rada na trgovačkim brodovima. Štoviše, na piratskim brodovima često su vladali etos uzajamne podjele bogatstva i takva razina rodne jednakosti i seksualne slobode da joj nije bilo premca ni na moru ni na kopnu. U potrazi za slobodom, neke su se poznate žene-pirati otisnule na debelo more, a homoseksualnost je često bila prihvaćen dio života na palubi. Piratske utopije postojale su u Nassauu na Bahamima, u Hispanioli i zaljevu Ranters na Karibima, u Libertariji na Madagaskaru, a u sjevernoj Africi bila je i Pomorska Republika.

Peter Lamborn Wilson uvjerljivo pokazuje da se Maorski pirati zbog svojih anarhičnih oblika organizacije, commonwealtha, na brodu i planiranim zajednicama na kopnu, mogu smatrati pretečama naše demokracije. Brodski ustavi, takozvane “povelje”, često su, za razliku od trgovačkih i državnih ratnih brodova, predviđali izbore brodskih časnika, uključujući i kapetane i vođe palube, koji su primali samo 50 posto više plijena od mornara. Suprotno holivudskom tropu hodanja po dasci, tjelesno kažnjavanje često je bilo zabranjeno, a nesuglasice su se razrješavale na brodskom sudu ili dvobojima na kopnu. Kako kaže Wilson: “Piratski brodovi bili su istinske republike; svaki brod ili flota bio je nezavisna ploveća demokracija.” Način života karipskog pirata bio je vrlo privlačan: harmonija među rasama, klasna solidarnost, pustolovine, sloboda od vladavine i mogućnost stjecanja slave. Govoreći o demokraciji pod Crvenobradim, radikalni povjesničar Marcus Rediker lucidno primjećuje: “Pirati su imali kulturu ljudi kojima se ne vlada. Od tradicionalnog su autoriteta bili najdalje što se u osamnaestom stoljeću moglo”. Za Kuhna, piratski su kapetani bili sličniji “primitivnim” poglavicama Pierrea Clastresa i Deleuzeovoj i Guattarijevoj nomadskoj gerili, nego autoritarnim vladarima, zabavljenim disciplinskom moći i akumulacijom kapitala.

Naravno, izvjesno je da su pirati znali biti nasilni. No, pravno sankcionirano vojno nasilje suverenih država-nacija koje su se udružile u razbijanju piratstva jer je ono prijetilo njihovom monopolu na nasilje i međunarodnu trgovinu, teško da je poboljšanje u odnosu na nezakonito nedržavno nasilje pirata. U današnjem sustavu, pirate se smatra bezdržavnima; prema međunarodnom pravu oni dakle ne postoje, osim kao teroristi. Države nacije u nadmetanju smatraju se pak legitimnim globalnim akterima, doduše u kontekstu multinacionalnih vlada u sjeni.