Što je zajedničko Watsonvilleu, Salinasu i Berkeleyu, gradovima u Kaliforniji, te Springfieldu u Illinoisu u Sjedinjenim Američkim Državama, s Chiapasom u Mexicu ili otokom Haiti? Ne govorim tu o nekom neukusnom projektu gradova pobratima koji dolazi iz radionice nekog propovjednika ekonomskog razvoja, ni o nekoj Yahooovoj zajednici ili uratku kakve agencije za odnose s javnošću, nego o izvornom projektu uzajamne pomoći koji se oblikuje u pukotinama Novog svjetskog poretka.

Priča počinje prije deset godina, s projektom socijalnih stanova u Springfieldu. Ponekad se čini kao da postoji neki savezni zakon po kojem svaka država SAD-a ima svoj Springfield. To je onaj neodređeni sveamerički grad u kojemu se odvija radnja Simpsona; iako su očevi iz komedije situacije promijenili momčad i prešli iz simpatičnih patrijarha u mračnije homerske tipove, grad Springfield ostaje središte radnje. Springfield, država Illinois, diči se time što je posljednje počivalište bivšeg predsjednika Abrahama Lincolna – mitskog Velikog emancipatora koji je, suprotno uzvišenom statusu u folkloru, zapravo smatrao “bijelu rasu” superiornom, a oslobođenje robova bio je proračunat vojni potez kojim je oslabio Južnjake u Građanskom ratu.

Unatoč tim činjenicama, dostupnima svakome tko ih želi naći u javnoj knjižnici, Lincolna je povijest obogotvorila kao neku vrsta prvaka građanskih prava. Lincolnov Springfield danas je, zapravo, tek sjevernjački grad koji živi od plantaža, u kojem blago rasistički republikanski političari obredno hodočaste na njegov grob i tamo svake izborne godine, za sreću, ritualno obrišu njegov sad već veoma uglačan nos, prije nego odu u bitku, i za koji je nedavno objavljeno da gradsko udruženje taksista rutinski i bestidno u zajedničkim prostorijama Društva drži obavijest u kojoj upućuje taksiste da ne uzimaju crnačke muške putnike. Iako je to otkriće javno ponizilo gradsku turističku industriju, nema sumnje da ono nije iznenadilo arogantne političke insajdere i beskrupulozne kreatore gradske politrike. Što se tiče taksista, početna defanzivnost njihove reakcije u stilu “pa što” kasnije je popustila, ali tek pod pritiskom drugih moćnika koje su htjeli održati službenu Lincolnovu sliku neokaljanom barem u teoriji. A gradska četvrt u kojoj se nalazi Lincolnov dom danas je ionako poznata prije svega po tome što je tamo gradsko središte trgovine prostitucijom.

No, iz tog uspavanog čvorišta svakodnevnog rasističkog licemjerja srednjeg zapada i ponosne ksenofobične ignorancije, gdje vas se smatra radikalnim ako ste liberal, a ludim ako ste radikal, iz tog istog grada dolaze i M’banna i Dia Kantako. Od 1986. godine oni otvoreno prkose Saveznom vijeću za komunikacije i vode mikroradijsku stanicu koja se emitira iz njihova stana. Program stambenog zbrinjavanja, u kojemu su sudjelovali, danas je propao. Pod krinkom “revitalizacije susjedstva” to će se prvorazredno zemljište razdijeliti u, kako kaže M’banna, “grabežu za zemljom” među institucionalnim moćnicima kao što su: Bolnica Sv. Ivana, Državna penitencijarna uprava, Gradski distributer vode i struje, Sveučilište Springfield i, naravno, Lincolnov javni koledž. Iako se to smeće u novinama pristojno naziva ekonomski razvoj, čovjeku pri pomisli na to prvo pada na pamet slika svinja na pojilištu. Svejedno, čak i prije nego što je trebalo otpočeti rušenje, Dia i M’banna Kantako su čvrsto odlučili nastaviti s “culture jammingom”. Nakon što su proveli nekoliko mjeseci kao zadnji stanari tih socijalnih stanova, svoj odašiljač od osam vata konačno su preselili na novu lokaciju u ožujku 1997. godine – kako bi dokumentirali nestajanje svoje zajednice. Stanica je bila izvan etera samo 90 minuta, dok je nisu nanovo postavili u novom stanu, samo nekoliko blokova dalje od prijašnjeg. Brzina tog preseljenja, smatraju oni, jasno pokazuje kako je tehnologija mikroradija jednostavna i prilagodljiva.

Program njihove radio-stanice godinama se sastojao od izravnih telefonskih intervjua sa svima od žrtava okrutnosti lokalne policije do Noama Chomskog, te noćnih dekonstrukcija večernjeg Dnevnika; a u posebnim situacijama i svega u rasponu od bivanja jedinog lokalnog medija koji se protivio Zaljevskom ratu do odavanja razmještaja lokalnih policajaca dobivenog prisluškivanjem policijskog radija za vrijeme prosvjeda – a sve to uz dinamičnu kombinaciju angažiranog hip-hopa i reggaea. Tu u Springfieldu mikroradijski je pokret prvi put uzdrmao temelje multinacionalnog korporacijskog medijskog carstva, da bi se poslije taj “jedan vat istine” duboko iz trbuha zvijeri proširio na mrežu nezakonitih radija nadahnutih Kantakovim modelom radikalnog community radija.

Stanica se u početku zvala WTRA, ili Radio udruge stanara, iz koje je potekao, zatim Zoom Black Magic Liberation Radio, a kasnije Black Liberation Radio, African Liberation Radio; danas se zove Human Rights Radio – Radio za ljudska prava. Sva ta imena odražavaju spoj svijesti o globalnom i zbiljnosti zbivanja u susjedstvu. Prema mišljenju M’banne Kantaka, Savezno vijeće za komunikacije ne obazire se na ljudska prava springfieldske afroameričke zajednice. On kaže: “Gdje smo bili mi dok su oni donosili te zakone o licenciranju? Gužvali smo se u stražnjem dijelu autobusa. Zašto bismo onda bili razumni i poštovali zakone koji nas tlače?” Tu se naglašavaju prije svega ljudska, a tek onda građanska prava. Kako kaže Kantako, “riječ je o tome da ova vlada prestane ratovati protiv našeg naroda, kako bismo mogli uživati pravo na život i slobodu, koje nam je s rođenjem dao Stvoritelj. Ljudska prava dobivaš ako prihvatiš svoje ljudske odgovornosti. Ljudska prava su osnova za razumijevanje vlastita postojanja. Ova zemlja kaže da postojimo zato da služimo korporacijskoj državi. To je prokleta laž!”

U Sjedinjenim Državama, u odgovor na vladinu mrkvu statusa licenciranja, i batinu protupiratskih racija, mnoge su nekoć odvažne community radio stanice stišale svoje opozicijske elemente te su, svjesno i promišljeno, počele provoditi autocenzuru. Jednim od drugačijih putova krenuo je pokret za mikroradio. Pokret za mikroradio ne potječe ni iz kakvog studentskog grada ni iz sveučilišne zajednice poput mnogih stanica Nacionalne federacije community stanica, NFCB, nego iz srca crnačkoga geta.

Sredinom osamdesetih godina osnovana je Udruga za promicanje stanarskih prava John Hay, ili TRA, koja se bavila organiziranjem na razini susjedstva. U početku je promicala otpor izgradnji brze ceste koja bi vodila kroz naselje, te sigurnost školskog prijevoza, a zatim se prebacila na pitanje adekvatne predstavljenosti zajednice Eastside u arhaičnoj formi upravljanja u povjerenstvima. TRA je pak zagovarao osnaživanje nadzora zajednice, protivila se školskim autobusima, a čak je, u povijesno važnoj parnici o pravu glasa, doveo u pitanje i legitimnost lokalne crnačke buržoazije koja je tvrdila da ih predstavlja. Parnica je dobivena, a vladavina putem povjerenstava u Springfieldu je napokon zamijenjena vladavinom putem predstavnika lokalne zajednice. Protivili su se i uredbi koja je predviđala kupnju ugljena iz Shellovog rudnika, kojom se kršio anti-aparthejdski bojkot Shella radi njegovih poslova u Južnoj Africi, a uspjeli su nametnuti i vrlo strog model civilnog nadzora policije, po uzoru na onaj u Berkeleyu u Kaliforniji.

Bijesni zbog načina na koji su mediji pratili te akcije i organizacijske kampanje, TRA 1986. godine pokreće ideju o osnivanju radio stanice koja će biti utemeljena u zajednici i koja će izravno predstavljati njezino gledište svojoj bazi, koja će djelotvornije komunicirati sa zajednicom koja ima jaku oralnu tradiciju, a visoku stopu funkcionalne nepismenosti. Sama po sebi, zamisao nije bila neobična. Otprilike u isto vrijeme udruga ACORN počela je razmišljati o community radiju na nacionalnoj razini kao o sredstvu organizacije. No, ACORN-ova je vizija bila centraliziranija i povezana s koordinacijom nacionalnih organizacijskih ciljeva ACORNA u lokalnim ograncima, predviđala je relativno veliku snagu odašiljača zbog povećanja pokrivenosti, zamišljeni programski model bio je profesionaliziran, te je bila posve u skladu sa zakonima.

WTRA, kako će se kasnije nazvati, temeljio se pak na decentraliziranom modelu, bio je simbolički povezan sa zajednicom bez službenog članstva, a ne s državom, emitirao je slabom snagom, izbjegavao je zamke profesionalizma, a nije bio tek ilegalan, nego prkosno ilegalan u očima Saveznog vijeća za komunikacije, FCC-a. No, zbog aparthejdskih stambenih projekata u Springfieldu, bilo je jasno da bi čak i stanica snage manje od jednog vata, s radijusom emitiranja od kilometar-dva, imala pokrivenost od 70 posto afroameričke zajednice, glavne publike do koje je stanica željela doprijeti. Stanica nije trebala biti pobunjenička, nego je svojom otvorenošću htjela preispitivati moć savezne vlade.

Uzevši u obzir TRA-ovo neudovoljavanje pravilima i propisima Saveznog vijeća za telekomunikacije, njegov je glavni financijer, Kampanja za ljudski razvoj, otkazala svoju potporu, iako se TRA i dalje bavio uobičajenim aktivnostima organiziranja zajednice. Na sreću, 600 dolara Kampanjinog novca već je bilo potrošeno na opremu za radio stanicu prije otkazivanja potpore. Preostalo je samo pronaći prazno mjesto na skali i početi s emitiranjem.

Model emitiranja Saveznog vijeća za telekomunikacije temelji se na oskudici. Pod pretpostavkom da je spektar elektromagnetskih valova ograničen, FCC u interesu javnosti prihvaća ulogu nepristranog vratara koji čuva pristup eteru, čak i kada, kao što je to u pravilu slučaj kod community radija, signal ostaje unutar jedne savezne države i kad ne postoji komunikacija između država, i iako digitalna tehnologija povećava mogućnost pristupa eteru. Međutim, jedno drugačije objašnjenje savezne politike radijske komunikacije moglo bi krenuti od pitanja što ga je postavio Kantako, osnivač TRA-a i “deprogramski” direktor te radio stanice od njezina početka: “Zašto u ovoj zemlji možeš kupiti kalašnjikov, ali ne možeš kupiti potpuno sastavljen radio odašiljač?” Stanica emanira iz stana Kantakovih, a njihova dnevna soba je okupljalište političkih aktivista, susjeda i prijatelja koji tamo raspravljaju o dnevnim pitanjima. To je fokalno mjesto animiranja zajednice, gdje se odašilju strahovi i artikuliraju želje.

Neposredno prije nego što je FCC izdao svoju naredbu o ukidanju, Kantako je emitirao niz emisija u kojima su ljudi iz zajednice telefonom svjedočili o brutalnosti policije, ili kako to naziva Kantako, o “službenom terorizmu pod okriljem vlasti”. Načelnik springfieldske policije u to vrijeme, Mike Walton, ubrzo se požalio FCC-u na nezakonitost stanice da bi u travnju 1989. godine savezna policija pokucala na Kantakova vrata sa zahtjevom da obustavi emitiranje neovlaštene radio-stanice pod prijetnjom kazne od 750 dolara (što je bilo 150 dolara više od početnog troška za opremu stanice), a u skladu s člankom 301 Zakona o komunikacijama iz 1934. godine. Nakon što je na malo manje od dva tjedna stanica bila zatvorena, Kantako je razmislio o stanju u kojemu se našao. Povijesno, prisjetio se, za vrijeme ropstva su postojali zakoni kojima je robovima bilo zabranjeno međusobno komunicirati. Odredbe Vijeća provode se selektivno, zaključio je. Na konferenciji o cenzuri na radiju u Chicagu, FCC je nazvao “patrolom misli”. “Ako kažete: “Baš me briga za sve. Kupit ću si kuću s bazenom i psom, i nek’ svi idu do vraga!” onda ne samo da će vas pustiti da emitirate , nego će vam još dati i jači odašiljač! Ali ako počnete pričati o tome da se ljudi trebaju udružiti u borbi protiv sustava koji tlači sve čovječanstvo, svuda na planetu, e, tada ste njihovi. Nema tog mjesta gdje ćete se moći sakriti.”

Tako je odlučio vratiti se u eter, i napraviti to kao otvoren čin građanskog neposluha. Time je riskirao da mu se oduzme oprema i naplati kazna do deset tisuća dolara, a i da ga se krivično kazni sa do sto tisuća dolara i godinu dana zatvora. Tim činom WTRA nije tek nastavio s radom, nego je svjesno osporio isključivanje ljudi s niskim primanjima, osobito Afroamerikanaca, iz etera te je ponudio dostupnu alternativu. Od 1978. godine propisi licenciranja stanice u Vijeću za komunikacije nalažu minimum od sto vata snage odašiljača, umjesto dotadašnjeg minimuma od deset vata. Početni troškovi uspostave takve stanice dosežu između pedeset i stotinu tisuća dolara, uključujući troškove opreme, dobivanje nalaza radio-inženjera, pravne troškove i dokaz o solventnosti. Ti zahtjevi zbog pretjerano velikih troškova praktički ušutkuju mnoge potencijalne radijske glasove.

Kako kaže Kantako, “To nalikuje na one formalne večere koje stoje dvadeset i pet tisuća dolara po glavi. Na njih može doći svatko, samo ako ima dvadeset i pet tisuća dolara. Na sve što vam je potrebno za život stavili su etiketu s cijenom – ako ne možeš platiti, nećeš preživjeti. Kažu da su naše emisije kontroverzne. Mi kažemo da su one materijal potreban za preživljavanje.” Kad je riječ o policiji, u taj materijal za preživljavanje počelo je ulaziti emitiranje komunikacije lokalne policije te duhovite snimke roktanja i skvičanja svinja koje su se puštale u devedetsetminutnim emisijama kao “tajne snimke sastanka u springfieldskoj policijskoj stanici”.

Iako se voli slatko našaliti na račun policije, Kantako je bio vrlo ozbiljan u pogledu svoje povijesne misije kad je se vratio u eter. Njegovim riječima danim za tisak tih dana: “Neka netko kaže djeci kako je WTRA služio javnosti kao zagovornik naroda kad policija nije htjela obavljati policijski posao na sebi samoj. Neka netko kaže ljudima kako smo se borili protiv brutalnosti policije tako što smo emitirali osobna svjedočanstva afroameričkih žrtava.” Iako nije bio uhićen, FCC mu je jasno dao na znanje da krši propise. Usprkos činjenici da stanica nije imala ni deset, a kamoli sto vata, od FCC-ovih zahtjeva za dobivanje licence izuzete su samo stanice iznimno male snage - 250 mikrovolta po metru – koje se ne čuju dalje od dvadesetak metara od odašiljača. Ako stostruko ne pojača snagu, što je bilo financijski nemoguće, Kantakova stanica nije bila kvalificirana za FCC-ovu licencu.

U odgovor na FCC-ov blef, Kantako je postavio zahtjev da država i stvarno, a ne samo deklarativno provede jamstvo slobode govora Prvog amandmana, kao i jamstvo jednake zakonske zaštite Četrnaestog amandmana Ustava Sjedinjenih Država. Crnci, iako čine dvanaest posto stanovništva nacije, posjeduju samo dva posto radio stanica; stopa isključenosti je, dakle, 600 posto, a slika postaje još dramatičnija ako se u nju ubroje i klasne i rodne razlike. FCC bi mogao pružati jednaku zaštitu kad bi odustao od zahtjeva za dobivanje licence ili kad bi za community radio slabe snage utvrdio posebnu kategoriju amaterskih ili osobnih radio stanica. No, to su političke odluke koje u ovom trenutnu FCC nije voljan ponuditi građanstvu Sjedinjenih Država. Unatoč tome što Savezni zakon o komunikacijama iz 1934. godine traži “pravednu, djelotvornu i ravnomjernu” raspodjelu radijskih usluga.

S godinama se ponešto promijenila vrsta glasova koja se čuje na WTRA-u. Ta promjena odražava situaciju u kojoj se mladim ljudima smanjuju mogućnosti pristupa radiju, što je izravna posljedica državnog pritiska na stanicu. Iako Vijeće za komunikacije dosad nije upadalo u stan Kantakovih i kralo opremu, lokalna policija neprestano zlostavlja svakoga tko je imao posla sa stanicom. To osobito utječe na mlade, koji su nekoć bili uzdanica radija. Bili su to u biti tinejdžeri koji su, bez ovlaštenja baš kao i sama stanica, učili raditi na radiju i puštali živi hip-hop i tako utrli revolucionarni put zvučnoj slici devedesetih.

Iako su FCC i gradska stambena uprava pokušavali diskreditirati stanicu prozvavši je piratskom, Kantaku se ta etiketa nikad nije sviđala. Kao prvo, on smatra da se naziv “pirat” odnosi na pomorsko piratstvo, a zbog veze između tog piratstva i trgovine robljem naziv je neprihvatljiv. Drugo, to se ime povezuje s radijskim hobistima, emitiranjem iz taštine i zlonamjernim emitiranjem na frekvencijama drugih stanica. Kantakov je program, nasuprot tome, ozbiljan i ima političku poruku. Treće, ime “pirat” ističe nezakonitost, ono što nije, a ne ono što jest, čime se propušta prilika da se stanica odredi u pozitivnom smislu. I konačno, za piratstvo je tipična tajnost. Unatoč slici romantičnog odmetnika i povijesti tajnog političkog radijskog emitiranja, naziv “mikroradio” Kantaku se činio primjereniji.

Kad je riječ o politici, posebno obilježje Kantakove stanice oduvijek je njezin opozicijski stav, Za vrijeme nedavnog rata na Bliskom istoku, samo je ta springfieldska stanica bila bespoštedno kritična prema vladi SAD-a; i komercijalne i sveučilišne stanice tada su marljivo kolaborirale u stvaranju suglasja. Kako kaže Kantako, “Ako išta, ljudi su iz Zaljevskog rata trebali naučiti koliko čvrsto vojnoindustrijski kompleks nadzire medije. Vaša će stanica dobiti podršku zajednice ako ljudima počnete govoriti istinu; svi ljudi na svijetu umiru od želje da čuju istinu, a jedan od načina na koji se taj multinacionalni konglomerat održao za kormilom jest tako što ljude namjerno drži u neznanju.”

Osim protuhegemonijskih vijesti i komentara, stanica ima i glazbenu politiku koja nudi mješavinu hip-hopa, reggaea i afričke glazbe s političkim predznakom, a svjesno izbjegava rasističku, seksističku i materijalističku glazbu. Kako kaže Kantako, “naš je glazbeni format osmišljen tako da uskrsne um, a ne da ga uspava”. Nekad je puštao i “knjige koje govore” o crnačkoj povijesti, kulturi i borbama za oslobođenje, koje je dobio od udruge slijepih, ali danas češće članovi obitelji izravno čitaju iz tih knjiga, glasom koji je bliskiji ljudima u kvartu, a pritom nude i uzore angažirane pismenosti u zajednici.

Osim sadržaja, mikroradijski pokret na još jedan način preispituje kulturnu hegemoniju: na razini umrežavanja. Umrežavanje se temelji na modelu organizacije koji se usredotočuje na širenje informacija, a ne toliko na hijerarhijsku kontrolu. U ranim danima pokreta, Kantako je čak proizveo dvadesetminutni video o tome kako sastaviti vlastitu radio stanicu male snage, koji je distribuirao diljem zemlje onima koji su imali volju da pokrenu svoju stanicu. Taj je kućni video, u kombinaciji s nizom radionica o mikroradiju koje je Tetsuo Kugowa održao u Sjedinjenim Državama i mnogim člancima u alternativnom tisku, zapalio iskru pokreta za mikroradio u njegovim ranim danima. Jednom sam pitao Kantaka, kakva je njegova vizija pokreta za mikroradio – taj je naziv, naime, sam skovao. Odgovorio mi je: “Volio bih vidjeti mnogo malih stanica u eteru diljem zemlje, da čim izađete iz jednog signala, odmah ulazite u drugi. Ne zanimaju me velike megavatne stanice. Kad postanete preveliki, dobivate ono što sada imate u Americi – što je u biti homogenizirana smjesa ničega, gomila bezumnog smeća koje održava ljude u pogonu u nekom bezumnom stanju. Mi mislimo da, što radijski prostor bude više temeljen na zajednici, to će zajednica moći postavljati više zahtjeva pred operatere tih stanica da služe potrebama te zajednice.”

Sjećam se jednog radijskog intervjua Tobija Vaila s Kantakom iz 1991. godine, kad ga je ovaj pitao što bi učinio da mu Vijeće za komunikacije oduzme opremu. Odgovorio je: “Mi smo spremni na to da radimo kao pokretna stanica, dok ponovno ne nabavimo opremu. Naša stanica može emitirati s bicikla, ako je to nužno”. Kad ga je pitao, “Kako vas naši slušatelji mogu podržati? Da pišemo Vijeću za komunikacije?” M’banna je istog trenutka odgovorio: “Krenite u eter! Samo krenite u eter!”

Prije nekoliko godina Kantako se htio povezati s “ljevičarskim” Nacionalnim udruženjem pravnika koje je namjeravalo u njegovo ime osporiti odredbe Vijeća za telekomunikacije u parnici koja se trebala temeljiti na Prvom amandmanu. Na kraju je odlučio usredotočiti se na rad na lokalnoj stanici i ne uključiti se u to, kako kaže, “sterilizirano linčovanje” sudbenog sustava. Kako mi je jednom rekao, “sve što ti država da, može ti i oduzeti. Zar ti država ne daje slobodu govora? Zar država ne posjeduje eter? Kako da , do vraga, sa njima raspravljamo o njihovim zakonima? To je ludost. Ovo je prava revolucija. Raskrinkavaš sistem da ljudi u njega više ne bi vjerovali.”

U vakuum koji je nastao nakon M’bannina odlaska ušao je berkleyski aktivist slobodnog radija, Stephen Dunifer, koji je počeo emitirati u travnju 1993. s odašiljača kućne izrade koji je nosio u naprtnjači. Ultraliberalni Berkeley je, naravno, potpuno suprotni kraj političkog spektra u odnosu na Springfield, a radijski aktivizam Stephena Dunifera nije eksplozivan kakav bi nesumnjivo bio u konzervativnijoj klimi glavnog grada Illinoisa. Štoviše, Slobodnom radiju Berkeley pridružile su se i druge zaljevske stanice, te je postao bazom radijske mreže zvane Hrana a ne bombe.

Kao anarhist, Dunifer zasigurno nije zagovornik državnih rješenja problema demokratiziranja komunikacija, ali je pristao uključiti se u tu pravnu bitku, kako bi utro put za neku vrstu autonomnog otoka u moru medijskog monopola. Stanica koju je stvorio 1993., Slobodni radio Berkeley, nekoć je radila prikiveno, no danas se njezinih 30 vata čuje na udaljenosti od oko petnaest kilometara, 24 sata na dan, sedam dana na tjedan, a volonterski na njoj radi pedesetak ljudi. Kako je organiziran kao kolektiv, Slobodni radio Berkeley ne pristaje uz konvencionalni radijski model hijerarhijskog upravnog nadzora, popisa pjesama i prilagođavanja demografskim pokazateljima – umjesto toga, stanica je samouprava njezinih radnika. Iako Dunifer uvijek navodi M’bannu Kantaka kao nadahnuće, kako zbog osnivanja vlastite stanice, tako i zbog njegova suprotstavljanja policiji misli FCC-a, pravi uspon mikroradijskog pokreta počeo je s Duniferovim pobjedama u parnicama “Sjedinjenih Država protiv Stephena Dunifera” 1995. i 1997. godine. U tim je presudama sutkinja Saveznog suda Claudia Wilken odbila zahtjev FCC-a za zatvaranjem Slobodnog radija Berkeley – što je bio prvi put da je odbačen zahtjev za zatvaranjem nelicencirane radio stanice. Njezinom drugom odlukom potvrđena je Duniferova tvrdnja da je Vijeće za komunikacije povrijedilo njegovo ustavno pravo na slobodu govora.

Kad sam ga u Berkeleyu 1995. godine pitao za njegovu strategiju u parnici, odgovorio mi je: “U osnovi, želimo izgraditi pokret solidarnosti oko demokracije koja izvire iz zajednice, oko decentralizirane komunikacije, oko slobodnog radija, oko emitiranja malom snagom. Ukazala nam se prilika i ostat će otvorena neko vrijeme. Trebamo je iskoristiti što bolje možemo dok smo još pod zaštitom suda. Naravno, neovisno o konačnoj odluci suda, namjera nam je nastaviti s radom, s pravnim odobrenjem ili bez njega. To je jedan od najkritičnijih pokreta koji će se dogoditi u ovom desetljeću.”

Mikroradio najbolje funcionira kao spontano sredstvo organiziranja zajednice. Dunifer se prisjeća prosvjednog maršu 1995. godine, održanog u San Franciscu radi potpore Mumiji Abuu Jamalu, koji je zbog svog radijskog radikalizma cenzuriran i konačno strpan u zatvor. Demonstracije su završile neustavnim masovnim uhićenjima, a mnogi od zatvorenih su bili bivši sudionici emisija Slobodnog radija Berkeley. Dok ih je policija privodila, izvikivali su telefonski broj Radija, a pozivi su emitirani u eter. Mnogi ljudi iz istočnog dijela Zaljeva, koji pokriva signal Slobodnog radija Berkeley, već su nakon nekoliko minuta izravno čuli da su im prijatelji uhićeni kao slučajne žrtve policijske racije, a uhićeni su zvali studio čak i iz samog zatvora. Radio stanica je organizirala kampanju telefonskih poziva javnom tužiocu i gradonačelniku, u kojima se zahtijevalo puštanje uhićenih prosvjednika na slobodu. Kampanja je ubrzo postala međunarodna jer se glas o uhićenjima proširio Internetom pa su zagovornici slobode govora iz cijelog svijeta ubrzo opsjeli San Francisco.

Najnovija tehnologija, kombinacija mikroradija, telokomunikacija i Interneta u San Franciscu je uspješno iskorištena u situaciji masovnog prosvjeda. Možda se Duniferovim naporima oko pokreta za mikroradio, kako u Berkeleyu tako i drugdje, ta tehnologiju po mjeri čovjeka uspije iskoristiti za ujedinjenje borbi za političku, ekonomsku i kulturnu autonomiju diljem svijeta; od Springfielda do Berkeleya, Chiapasa i Haitija. Novo nam stoljeće tako možda novom tehnologijom da novo značenje starom pozivu Wobblyja, američkih sindikalista s početka dvadesetog stoljeća – pozivu na izravno djelovanje.