Mikroradio je nekoć bio kompromis, kojim smo se ustezali od korištenja snažnih odašiljača zbog budžetskih ili zakonskih ograničenja. Prvi svjesni mikroradio pokrenut je sedamdesetih godina u Italiji. Kako je napisao Felix Guattari, “des millions et des millions d’Alice en puissance”, više od tisuću slobodnih mikroradijskih stanica pojavilo se pod okriljem pokreta ‘Autonomia’ u Italiji, koje su zatim utjecale na druge zemlje, osobito na Francusku. U Australiji je bilo drugačije: mnogi gradovi pokrenuli su jednu drukčiju vrstu višejezičnih i multikulturnih community radio stanica kasnih sedamdesetih godina. Procvat “Mini-FM” stanica u Japanu je počeo ranih osamdesetih. To je bila potpuno različita vrsta mikroradija: radio s odašiljačem čija se snaga doslovce mjeri mikrovatima. Bilo je čudo da je takav mikroradio uopće uspio funkcionirati kao radio. Mikroradijska scena osamdesetih godina tako je bila mješavina talijanskog slobodnog radij i jednog novog elementa tehnološkog paradoksa.
Kasnih osamdesetih godina “piratske” mikrostanice u Sjedinjenim Državama ulaze u novu pravnu bitku protiv vlasti, a u korist zahtjeva javnosti: najpoznatiji su bili Radio za crnačko oslobođenje u Illinoisu, a zatim i Slobodni radio Berkeley. Godine 2000. Vijeće za komunikacije Sjedinjenih Država uvodi novu kategoriju licence, takozvani FM male snage. To djelomično znači da se mikroradio u Sjedinjenim Državama institucionalizirao, a oni koji odašilju bez ovlaštenja, smatraju se ilegalnima. Stari san mikroradijskog raja je gotov. Sustav sada kontrolira čak i takvu mikroenklavu, što ne bi trebalo čuditi, budući da danas nadzor zauzima ne samo prostor pojedinca, nego i cerebralni prostor. No, mikroradio ne bi smio biti smješten na istoj razini s institucionaliziranim prostorom.
Na što mislite kad kažete “mikroradio”? Konotacije toga pojma ne bi smjele stati na pukoj snazi odašiljanja i veličini područja pokrivenosti. On konotira nešto kvalitativno drukčije. Velika ili mala veličina nije tako važna. I na velikoj radio stanici moglo bi se, dakle, dogoditi isto ono što smo mi učinili s mikroradiom. Mikroradio je alternativa masovnom mediju i globalnim komunikacijama, koje bi mogle prekriti svijet kvalitativno istim i jednoobraznim informacijama. Sada, kad je naš mikroskopski prostor pod nadzorom, mikroradio se treba okrenuti još manjim područjima.
FM male snage u Sjedinjenim Državama obuhvaća do sto vati. “Community FM” u Japanu (zakonski institucionaliziran “Mini FM”) sada dopušta deset vata (u početku je ograničenje bio jedan vat). Mislim da je čak i ta snaga prevelika za mikroradio. A jedan vat? Možda niti toliko?
Takva mikroradio stanica možda bi pokrivala samo jednu gradsku četvrt, ili stambeno naselje. Zašto ne? Leon Theremin je pokazao minimalni primjer mikroradija. Njegov izum nije samo muzički instrument, nego i mikroradio.
Uzevši u obzir zrelost raznih globalnih sredstava komunikacije, kao što su to satelitska komunikacija i Internet, mikroradio se može koncentrirati na svoj autentičniji teritorij: mikroskopski prostor u eteru.
Zašto ne biste išli na radio stanicu onako kako idete u kino ili kazalište? Mikroradijsko kazalište je moguće. Njegovi valovi pokrivali bi samo jednu prostoriju. To je dovoljno. Ja sam organizirao mikroradijske zabave. To je pokušaj da se uz pomoć mikroodašiljača promijeni prostor u nešto kvalitativno drukčije.
Krenimo od nekog nama poznatog prostora. Promjena u sićušnom prostoru mogla bi se proširiti na veći prostor, ali bez mikroskopske promjene ne može doći do radikalne promjene.
Alternativni mediji vole uspostaviti vlastitu fizičku bazu, ali uzevši u obzir relevantnost knjige Privremene autonomne zone Hakima Beya, to ne bi smjeli činiti. Postoji i druga metoda: metoda bivanja “u egzilu”. Kad je novcem komercijalne stanice preuzeta kontrola nad radiom WBAI, neke od njegovih emisija kao što je “Demokracija sada” počele su se emitirati izvan stanice, preko Interneta ili strateške radijske veze. Demokracija sada je iznajmila prostor u njujorškom Lower East Sideu i počela se emitirati kao “WBAI u egzilu”. U određenom smislu, radikalni radio je uvijek u tom obliku bivanja “u egzilu”, sve dok obavlja svoju radikalnu funkciju. Njegov vrhunac vidio se u Radiju B92. Različit od tiskanih medija, zemljopisno-fizički privremen (svaki put zemljopisno drukčiji), prostor može biti i “stalan”, kao web adresa na Internetu. Koga briga odakle emitirate. “Stalni” prostor može se održati i povezivanjem, čak i kad smo međusobno izolirani različitim lokacijama. Kad sam susreo Amy Goodman iz Demokracije sada i pitao je potječe li njihov stil upotrebe “niske tehnologije” studijske i druge opreme od kulture mikroradija, odgovorila mi je niječno, kao da nisam dovoljno uvažio njihov rad. Naravno, to nije ono što sam mislio. Iako se WBAI ponovno vraća na autentičnu radikalnu radio stanicu, oblik suradnje “u egzilu” (mikro jedinice u egzilu se međusobno povezuju) je mnogo noviji i životniji. S obzirom na razne postojeće “globalne” tehnologije spajanja stanica i prenošenja programa, mikroradio je dovoljno velik kao jedinica za radio stanicu.
Kao sredstvo pokrivanja većeg područja, radio-valovi su neekonomični i neekološki. Veliki radio više nije nužan. Prije ili poslije, velike i globalne komunikacijske tehnologije će se integrirati u Internet. Radio, televizija i telefon postat će njegovi lokalni čvorovi. Globalisti će, dakle, odbaciti te medije koji izlaze it područja Interneta, a pojavit će se nova vrsta povezivanja multimedijskih terminala na Internet. Vrijeme je, dakle, da radio i televizija, pa čak i telefon, iznova pronađu vlastite emancipacijske mogućnosti. Mikroradijska stanica će ponovno pronaći mogućnost prostora okupljališta, kao što su kino, kazalište ili klub. Ona neće odbaciti globalne medije, nego će ih iskoristiti kao sredstvo povezivanja i umrežavanja. Translokalni mikromedij, pa čak i globalni medij, mogli bi postati polimorfni i puni različitosti, ne samo kad je riječ o sadržaju, nego i u pogledu stila kojim ljudima omogućuju da se susretnu.